Milivoj Solar:

Teorija književnosti

1. Priroda književnosti i proučavanje književnosti

Naziv i pojam književnosti

pojam

književnosti

obuhvaća uži pojam od pojma koji obuhvaća sve što je zapisano u

knjigama

pojam

literatura

ima obično uže značenje (knjige i članci o nekoj široj temi ili

znanstvenom području)

ponekad za književnost rabimo naziv

pjesništvo

, ali ono obično znači poeziju, za razliku

od proze

s obzirom na umjetničku funkciju i svrhu književnosti, pod pojmom književnosti najčešće
podrazumijevamo

umjetničku književnost

književnost ne mora biti nužno zapisana, jer postoji i bogata

usmena književnost

književnost ne čine samo književna djela, već

autor

djelo

publika

tradicionalno povezivanje umjetnosti s lijepim dovelo je do naziva

lijepa književnost

(beletristika)

, koji se danas upotrebljava uglavnom za romane i novele

moderna misao umjetnost ne povezuje nužno s lijepim, pa je došlo do neodređenosti
pojma umjetnosti, a književnost se često bavi i trivijalnom književnošću i ostalim
oblicima za koje je teško tvrditi spadaju li pod umjetnost, tako da se suvremeni pojam
književnosti ponekad može shvatiti i šire od pojma umjetničke književnosti

umjetnost

uključuje stvaralaštvo, ona postojećoj građi daje nove oblike koji postaju

nositelji posve osobitih značenja

za shvaćanje pojma književnosti bitna su dva odnosa:

odnos prema jeziku

odnos prema

zbilji

Književnost i jezik

književnost je osobita

jezična pojava

; ona oblikujući jezik oblikuje ono što je već

oblikovano

književnost je jezična tvorevina, a književno djelo

tekst

koji razumijevamo kao bilo koji

drugi tekst, a smisao književnog djela dobiva tek ako uzmemo u obzir i

kontekst

u književnom tekstu bespredmetno je ispitivati odgovara li izrečeno istini; on se
toživljava u ukupnosti našeg životnog iskustva

sâm književni tekst načinom na koji je uspostavljen sugerira kako ga treba čitati kao
književni tekst

književna djela su neponovljiva, književne su poruke izrecive samo kroz književna djela
kao takva, dok književnost služi za komunikaciju i prenošenje misli koje ni na koji drugi
način ne bi mogle biti prenesene

Književnost i zbilja

književna djela često govore o stvarnim događajima i daju podatke o stvarnosti

književnost ne može jednostavno preslikati zbilju, zato što su mogućnosti jezika
ograničene, a njegova struktura specifična

nadalje, književno djelo može zbilju izraziti samo u okviru neke

književne konvencije

koja je nužna za razumijevanje književnog djela (konvencija stiha, bajke, kazališta...),
ona je svojevrstan prethodni sporazum između autora i čitatelja

književnost je nužno vezana za zbilju, ali uvijek nanovo i na svoj način oblikuje uvijek
svojevrsnu cjelinu ljudskog iskustva

Književnost kao umjetnost

književnost na poseban način govori o stvarnosti, o stvarnom životu

književnik ne stvara svoj svijet ni iz čega; on na temelju postojeće zbilje prema
posebnim zakonima stvara nova djela

književno djelo nije samo oponašanje stvarnosti, ne odnosi se samo na prošlost i
sadašnjost, već je i mogući svijet budućnosti, tako da stara vrijedna književna djela ne
zastarijevaju upravo zbog toga što je u njima sadržana i sadašnjost i budućnost

Svrha i zadaci proučavanja književnosti

književna je kultura sastavni dio opće kulture, te je povezana s obrazovanjem

ljudi se svakodnevno susreću s književnošću, no na širokoj skali književnih djela postoje
djela manje, odnosno veće umjetničke vrijednosti

postoji

praktični

teorijski odnos

prema književnosti. Praktično se njome bave književnik,

čitatelj, te u širem smislu i književni kriitačr (stvaralačka književna kritika), a teorijski
se njome bavi onaj tko knjiž. djela promatra kao posebne predmete za misaonu obradu

potpuni doživljaj vezan je za neku dozu teorijskog odnosa prema djelu (nepoznate riječi,
pojmovi i pojave koji su za autora imali drugo značenje itd.)

osjećaj za velike umjetničke vrijednosti izoštrava se poznavanjem velikoga broja
književnih djela različitih vremena i naroda

velika važnost književnosti među ljudima potakla je ljudski interes kakav potiču i sve
druge društvene i prirodne pojave – zato znanstveni rad na književnosti ne treba
miješati sa sposobnošću za književno stvaralaštvo

Znanost o književnosti

naziv

književna kritika

u nas najčešće označuje prosuđivanje vrijednosti pojedinih knjiž.

djela, te je poseban dio znanosti o književnosti

znanost o knjiž. dijeli se na

povijest književnosti

teoriju književnosti

Književna kritika

je posebna grana koja duboko zadire u ostale dijelove

povijest književnosti

bavi se proučavanjem knjiž. djela u njihovu poivjesnom slijedu.

Razlikuju se

povijest pojedine književnosti

komparativna povijest književnosti

opća

povijest književnosti

povijest pojedine književnosti

najčešće se obrađuje prema načelu nacionalne pripadnosti,

nekada prema načelu jezičnog zajedništva, a ponekad i prema načelima zajedničke
tradicije ili zajedničkog života u nekoj višenacionalnoj i višejezičnoj zajednici

komparativna

ili

poredbena povijest književnosti

istražuje veze i odnose između dviju ili

više različitih književnosti.

2. Analiza književnog djela

Filološka analiza teksta

postupci koji služe nekoj vrsti pripreme za analizu teksta kao književnog djela:

utvrđivanje pravog teksta

utvrđivanje autorstva

datiranje djela

komentar

utvrđivanje pravog teksta

: potrebno je zbog različitih varijanti tekstova (posebice u

starijih dijela, ali i u novijih). Na temelju tih istraživanja priređuju se tzv.

kritička

izdanja

pojedinih djela

utvrđivanje autorstva i datiranje

: ponekad je vrlo važno za razumijevanje djela da se to

odredi, ali ponekad i nije

komentar

: on je rezultat prethodne analize teksta

ti se postupci zajedničkim imenom nazivaju

filološkom analizom teksta

proučavanjem navedenih postupaka u pripremi teksta, prije svega u svrhu izdavanja,
bavi se

tekstologija

književnoteorijsku

analizu

pojedinog književnog djela možemo razlikovati od

kritičke

ocjene (kritike)

interpretacije književnog djela

analiza

: raščlanjivanje knjiž. djela na sastavne dijelove

kritička ocjena

: teži vrijednosnoj ocjeni knjiž. djela

interpretacija

: postupak tumačenja knjiž. djela kojim se utvrđuje smisao djela u cjelini i

uloga pojedinih elemenata s obzirom na cjelinu djela

Struktura književnog djela

potrebno je odrediti što treba uzeti kao osnovni element strukture i kako valja shvatiti
opća svojstva strukture po kojima se ona razlikuje od npr. skupa, skupine ili
konglomerata

moguće je ispitivati strukturu knjiž. djela ispitivanjem strukture teksta, tj. metodama

teorije teksta

međutim, u knjiž. djelu unutar obične

jezične strukture

ostvaruje se jedna nova,

književna struktura

koja je zapravo “nadogradnja”na jezičnu strukturu

struktura knjiž. djela je

slojevita

, ima tri sloja:

sloj zvuka

sloj jedinica značenja

sloj

svijeta djela

Sloj zvuka

: sam zvuk izgovorenih riječi može biti neki samostalni element značenja

(rima, ritam, melodioznost...)

Sloj jedinica značenja

: razumijevanje značenja pojedinih riječi neophodno je za

razumijevanje cjelokupnog književnog djela

Sloj svijeta djela

: značenje pojedinih riječi povezuje se na takav način da se u našoj

mašti pojavi svijet knjiž. djela

ponekad se razlikuje i

sloj ideja

sloj aspekta

s kojeg je viđen svijet djela

postoji i učenje koje za razumijevanje umj. djela smatra najvažnijim razlikovanje
između

prednjeg plana

pozadine

. Za prednji je plan bitno to da je umj. djelo ostvareno

kao nešto zbiljsko (npr. kao jezična tvorevina). Osobitost umj. djela je da nas prednji
plan upućuje na stražnji plan koji upućuje na drugi, dublji smisao

razlikovanje između

oblika

sadržaja

u modernoj teoriji književnosti nije dostatno zbog

teškoća u razlikovanju tih pojmova i njihove teške odredivosti. Zato je potrebno uvesti
nove razlike i pojmove

Izraz i sadržaj

književno djelo sagledavamo na

planu izraza

i na

planu sadržaja

termini izraz i sadržaj u najširem smislu odgovaraju de Saussureovim pojmovima

označitelj

označeno

u jeziku su označitelj i označeno nerazdvojno povezani, ali se misaono, u apstrakciji,
mogu odvojiti

različiti jezici razlikuju se na planu izraza, ali i na planu sadržaja

u analizi knjiž. djela potrebno je najprije pristupiti analizi izraza, a tek zatim sadržaja

poeziju je npr. zapravo nemoguće prevoditi jer je u najvećoj mogućoj mjeri ovisna o
označiteljima, tako da je prijevod zapravo nova pjesma, dok je prozu lakše prevoditi
jer se umjetnički dojam ostvaruje pretežno u razini označenoga

Tema, motiv i motivacija

u tradiciji proučavanja književnosti

tema

se uglavnom shvaćala pretežno preko aspekta

sadržaja, pa otuda proizlaze određenja poput: “tema je ono o čemu se govori”

međutim, s obzirom na za književnost odlučujuće važan aspekt izraza, i da je za knjiž.
najvažnije ono na što djelo u cjelini upućuje i što povezuje sve elemente knjiž. djela,

tema

se u teoriji knjiž. može odrediti kao

jedinstveno značenje djela

važan element strukture djela je

naslov

, koji često izravno i sažeto izražava temu, te

je predmet poebne analize

tema se može razlagati na manje značenjske jedinice, a

motiv

je najmanja tematska

jedinica, tj. najmanji dio knjiž. djela koji sadržava neko relativno samostalno značenje
u okviru teme

motiv

ima i druga značenja: određuju ga kao tipičnu životnu situaciju o kojoj djelo

govori, te kao tematsku jedinicu koja se može prepoznati u mnogim knjiž. djelima (tzv.
“lutajući motivi”: motiv rastanka zaljubljenih, ugovora s vragom itd.)

motivi se često dijele na

statičke

dinamičke motive

. Dinamički na neki način pokreću

radnju, a statički se odnose na opis pojedine situacije. Prema takvom shvaćanju
narativna književna djela određuje prevlast dinamičkih motiva

motivacija

je način na koji su uvedeni i povezani motivi u knjiž. djelu

razlikujemo tri vrste motivacije:

realistička motivacija

(motivi u knjiž. djelu se izabiru i

povezuju prema načelu iluzije zbilje, tj. sve što je u knjiž. djelu opisano mora biti tako
prikazano da ništa ne smije odstupati od onoga što je moguće i vjerojatno u zbilji
svagdanjeg života; npr. epoha realizma, kriminalistički roman),

kompozicijska motivacija

(u knjiž. djelu ne smije biti suvišnih motiva),

umjetnička motivacija

(zasniva se na načelu

umjetničkog dojma, a zahtijeva da se motivi povezuju i opravdavaju razlozima
prihvaćanja onih konvencija koje su priznate u nekoj knjiž. vrsti ili epohi)

Kompozicija, fabula i siže

pojam

ideje

knjiž. djela upotrebljava se uglavnom u dva osnovna značenja: ili je to neka

temeljna misao

koja je u djelu prisutna, odnosno stav prema određenim problemima koji

se u djelu može razabrati, ili je to cjelokupni

smisao djela

, bit onoga što djelo govori,

odnosno smisao cjelokupne poruke koju djelo predaje čitatelju

u prvom je slučaju ideja jedan strukturni element pored ostalih. Ako u djelu postoji
zastupanje nekih političkih, religioznih, filozofskih ili drugih učenja, govorimo o

tendenciji

u drugom slučaju analiza ideje uspostavlja se u okviru nekog filozofskog sustava ili
cjelokupnog pogleda na svijet; ideja prožima djelo u cjelini

Izvantekstovni odnosi

knjiž. je djelo

dinamička struktura

, ono je sustav određenih odnosa

književnost ne čine tekstovi; ona je odnos autora i čitatelja, te su tu važni kako
elementi unutar teksta, tako i tzv.

izvantekstovni odnosi

svako književno djelo ostvaruje se u odnosu prema knjiž. tradiciji, tj. prema drugim
knjiž. djelima koja mu prethode, ali i koja su mu suvremena

Smisao knjiž. djela

analiza knjiž. djela mora imati neprestano na umu i sintezu; ona mora težiti zahvatiti i
cjeloviti smisao knjiž. djela

umjetnički doživljaj

ili dojam koji dobivamo u susretu s umj. djelom, znači naprosto da

knjiž. djelo razumijevamo kao

smislenu cjelinu

na određeni način i prije no što smo

počeli razumijevati njegove pojedine dijelove ili elemente kao upravo umjetničke dijelove
odnosno elemente

budući da čitatelj razumijeva tek određeni dio onog što je u djelu uopće moguće
razumjeti i prihvatiti, svaka je analiza knjiž. djela nužno nepotpuna i nezavršena

3. Stilistika

Stil i stilistika

jezik u knjiž. djelu na neki način odstupa od jezika u običnom govoru, a da to
odstupanje nije naprosto greška. Knjiž. tekst sadrži “višak obavijesti” koji ovisi o
načinu shvaćanja teksta. Takav se način pisanja u najširem smislu riječi naziva

stilom

stil se danas shvaća na dva donekle oprečna načina: kao

dobar odnosno ispravan način

pisanja

ili se razlikuju

vrste stilova

kao načine pisanja svojstvene nekoj knjiž. epohi,

školi, piscu, djelu, te se raspravlja na razini

individualnog izraza

u modernoj

stilistici

preteže drugo shvaćanje, ali se zbog tradicije sačuvalo i prvo

u tradicionalnoj retorici dobro pisati značilo je stvarati vrijedna knjiž. djela, a moderna
stilistika nastoji opisati sredstva i postupke jezičnog izražavanja koji su karakteristični
za pojedina djela

VII