EAGLETON; IDEJA KULTURE
/////VELIKO Kultura je IDEJA, MALO kultura je PRAKSA/////
1. VERZIJE KULTURE
> Kultura je antonim riječi priroda, ali je izvedena iz te riječi
-
jedno od izvornih značenja je poljodijelstvo, tj održavanje prirodnog rasta
-
riječ koja se koristi za istančane ljudske djelatnosti dolazi od termina za obradu zemlje
-
Simbolično, Francis Bacon: „O uzgoju i gnojenju duha.“
-
Kultura je označavala pojedinu djelatnost dugo prije nego je postala cjelina bavljenja
-
Prije nego je postala apstraktnom, bila je i „moralna“ i „intelektualna“
> „Kulturni materijalizam“ je svojevrsna tautologija
-
Prvo je bila materijalni proces, a tek kasnije postala duhovnim bavljenjem
-
Kroz semantički razvoj riječi „kultura“ prati se pomak i razvoj čovječanstva (civiliz.)
-
Kultiviranje postaje aspekt duha, pa se odnos izokreće – oni koji se bave obradom tla, ili
fizički radnici, seoski radnici, prestaju biti „kulturni“, za istu „nemaju vremena.“
-
Lat. Coltere: uzgajanje/stanovanje/obožavanje/njegovanje, colonus se razvilo iz istog
korijena, naseljavanje (koloniziranje), cultus iz istog korijena, religijski pojam kulta
-
„Kultura“ obuhvaća razvoj, politiku, osvajanja, duhovnost, obrazovanje, religiju
-
Bavljenjem s pojmom „kultura“, otvaraju se filozofska pitanja determinizma, identiteta,
razvoja, stvaranja, itd.
-
Ako je kultura djelatna sklonost prirodnog rasta, tada ukazuje na dijalektički odnos
umjetnog i prirodnog, što mi činimo svijetu, a što svijet čini nama
> Sredstva kulture kojima se služimo da bismo preobratili prirodu dolaze iz same prirode.
> Priroda proizvodi kulturu koja mijenja prirodu, dakle kultura nastaje na razmjeni s prirodom, što će
reći da su gradovi nastali iz prirode i samim time su prirodni.
> Kultura podrazumijeva pravila, pretpostavlja igru pisanih i nepisanih, ali se pridržavanje pravila ne
može uvjetovati, niti postoje pravila o praćenju pravila niti postoje puka nasumičnost niti potpuna
određenost.
> Ideja kulture odbija organski determinizam i neovisnost duha podjednako, indicira kako u prirodi
postoji nešto što je nadjačava i rasčinje, ali istovremeno je izvor toga ukorijenjen u njoj.
> Pojam „kultura“ povezuje slobodu i nužnost, priroda se preobražava kroz kulturu, ali joj
istovermeno nameće granice.
> Kultura se, kao i priroda, može podijeliti i u čovjeku, na onaj dio koji se profinjuje, izgrađuje, te na
onaj sirovi dio, samu građu.
> Kultura je svar nižeg i višeg onog sposobnog, nadilaženja sebe, razumijevanja boljeg od lošijeg.
> Čovjek je nalik ostaloj prirodi jer se, kao i ona, oblikuje, ali se razlikujemo od nje po tome što nešto
činimo sami sebi s namjerom, imamo stupanj samorefleksije, potreba za kulturom ukazuje da u samoj
prirodi, onoj koja nije čovjek, nešto nedostaje.
> Proces kultivacije nije samo ono što činimo sebi, nego i ono što činimo drugima, odnosno, drugi
čine nama. Dobar primjer za viđenje ovog slučaja je država.
> Država će cvjetati ako u građane „ugradi“ primjerenu vrstu političke raspoloživosti, gdje je cilj
nemirne strane primiriti, izbrisati imaginarnu ideju sukoba na prvom mjestu, pa time izbaciti same
političke sukobe, što će reći da ima primat nad politikom, takvim oblikom djelovanja, da je oblik
etičke pedagogije potrebne za pribiranje i osposobljavanje građana.
> Kultura stvara sliku (ili bolje oblik?) države, pa država postaje slikom kulture, vrijednosti.
> S pretpostavkom da je valjan smjer do idealne ljudskosti – preko kulture – do politike, zagovornici
često čine suprotno – od politike – kroz kulturu – do čovjeka (ljudskosti), stavljajući političke interese
kao primarni, pa on odredi kulturu, a ona odredi inačicu čovjeka.
> Kultura bi trebala pročišćivati ljudskost od sektaškog „ja“, ona je oblik univerzalne subjektivnosti
složene od pojedinačnih subjektivnosti, kao što je država prisutnost univerzalnog satkana od carstva
pojedinačnog.
> Pod pretpostavkom da svako ljudsko biće nosi model idealnog čovjeka, arhetip, životna zadaća jest,
dakle, preko promjenjivih očitovanja individualno održati sklad s modelom idealnog.
> Kultura zagovara društveni život, ali je istovremeno kritika društva.
> Za Schillera, kultura je mehanizam koji subjekte oblikuje po potrebi novog upravljaja (mijenja
ovisno o političkim promjenama), oblikuje u pripadne činitelje novog upravljanja.
> Ray Williams povijesno je proučio uporabu riječi „kultura“ i uočio tri značenja.
> Isprva značeći kultivirano, od 18. stoljeća riječ „kultura“ poprima oblik sinonimnog značenja riječi
„civilizacija“ u značenju duhovnog, materijalnog i intelektualnog razvoja svijeta. Kao takav sinonim,
pripadala je prosvjetiteljstvu. Civilizacija je, inače, uglavnom francuski termin. Francuski „civilizacija“
odnosilo se na ekonomsku, političku i tehničku stranu života, dok je „kultura“ u njemačkom imala
umjetničku, religijsku i intelektualnu referencu. (oblik sinonima)
> U 19. stoljeću, tri se stvari događaju s kulturom. Prvo, postaje antonim civilizaciji. Kultivacija
pretpostavlja sveobuhvatni razvoj jednog prilikom kojeg jedan nije odvojen od ostalih, što vuče
pojam kulture iz individualnog na društveno, uključuje uvjete društvenih pojava, pa može imati i
političku dimenziju, a usko je vezana i uz trgovinu, gdje se postavlja jedinstven princip odnosa među
ljudima. Termin civilizacije pripadao je srednjoj klasi prije industrijske revolucije, a početkom 19.
stoljeća „civilizacija“ poprima imperijalistički prizvuk, uz industrijski. Kako bi prikazali kakav bi
društveni život trebao biti, a ne kakav je bio ili jest, Njemci preuzimaju od Francuza „culture“,
svojedobna predmarksistička„kritika“ industrijskog imperijalizma. U daljem razvoju, kritika kulture
(kulturkritik) postaje direktna kritika društva. Civilizaciji nestaje vrijednosni pojam napretka.
> Događa se i sljedeći pomak (razvoj) – kultura se giba prema narodu, civilizacija prema građanstvu.
Volk i burgher. Kultura, umjesto nekakve univerzalnosti, postaje specifična za manji dio. „Ono jedan
narod smatra prijeko potrebnim za tok misli,“ piše Herder, „drugome nikad nije palo na pamet, dok bi
treći to proglasio štetnim.“ Kultura kao osebujan način života povezana je s antikolonijalizmom,
egozitizam „primitivnih“ naroda se ponovno vraća u 20. stoljeću s razvojem kulturne antropologije.
> Herder predlaže pluralizaciju pojma kulture, govoreći o različitosti kultura. Postaje više plemenska
nego kozmolitska. Zapravo, suprotstavlja se terminu „kultiviranja“ jer kultiviranje direktno znači
oplemenjivanje, konstanta razvijenog društva, dok se kultura veže za način života „divljaka“.
Svejedno, forma kulture divljaka da se projicirati i na moderno društvo.
> Preklapanje deskriptivnog i normativnog termina „civilizacija“ i „kultura“ stvoriti će kulturni
relativizam. Stvari koje proizlaze iz naroda, rame uz rame s drugim narodima, dobre su. Besmisleno je
tretirati jednu kulturu superiorniju od druge, kao što bi besmisleno bilo reći da je katalonska
gramatika superiornija od arapske.
> Događa se da je za pohvalu vrijednost manjinske skupine, dok ono što pripada većinskim
skupinama zaslužuje osudu. Postmodernistički, borba za identitet uključuje lezbijstvo, ali isključuje
nacionalizam.
> Pluralizam kulture, međutim, nije lako održati pozitivno nabijenim. Iako sama ideja „kulture“ ima
svoje pozitivne izvode, kada se ona počinje koristiti za, recimo, „kulturu seksualnih psihopata“, tada
reakcija na odobravanje takve kulture, samo zato jer jest dio kulture, nije pozitivna. Recimo „kultura
mučenja“. Životna vrijednost i primjer tkanja ljudske povijesti? Pluralizam, dakle, pretpostavlja
identitet, kao što hibridizacija treba čistoću.
> Kultura 1) antikapitalistička kritika, 2) sužujuća pluralizacija pojma 3) umjetnost
