društvenih, moralnih i drugih vrednosti društva u kome žive. Njena uloga je naročito bitna u
prvim godinama razvoja djeteta, ali i kasnije. U danasnje vrijeme koje karakteriziraju brze,
složene i različite promjene u različitim oblastima čovjekovog života, uloga porodicai je
veoma značajna, posebno za normalnu socijaliziranu i emocionalnu stabilnost dece i mladih.
‘’Porodicaska klima i iskustvo koje dete stiče u njoj ostavljaju veliki trag na ličnost djeteta i
njegov razvoj. Detetu je neophodan model i autoritet koji će ga voditi i omogućiti mu zdrav
razvoj. Taj model su prije svega roditelji’’. (Pehar, 2000)

Za razvoj ličnosti djeteta u najranijoj dobi, a i kasnije, jako značajnu ulogu igra

porodicaska klima.

U porodicai se uočavaju prva negativna iskustva na emocionalnom

planu razvoja
djeteta, a koja često proizilaze iz neadekvatnih stavova roditelja (odbacivanje, prevelike brige
za djecu, ambivalencije u ispoljavanju emocija i sl.)

U pedagoško-psiholoskoj literature kao najčešće porodicaske varijable koje imaju

utjecaja na razvoj ličnosti djeteta navode se:



‘’životna pozadina (porijeklo roditelja),



sadašnja porodična situacija,



sastav porodice,



odnosi između roditelja,



lične karakteristike roditelja,



stavovi roditelja upravljeni prema detetu,



otvoreni oblici roditeljskog ponašanja,



upravljenost djeteta prema roditelju, braći i sestrama,



lične karakteristike djeteta,



dete van porodice’’. (Grandic, 2001, a prema Hofmanu I Lipiti)
Grandic dalje navodi sljedeće varijable:



‘’socio-ekonimske prilike u porodici,



Obrazovni nivo roditelja,



Kulturne prilike porodice,



Ponašanje roditelja prema deci,



Nivo inspiracije roditelja,



Stavovi roditelja prema obrazovanju i sl.’’ (Grandic, 2001)

Rezultati istraživanja su pokazali da su sljedeće porodicaske varijable imale najveći stupanj
povezanosti sa kolicnikom inteligencije:

Slatina, M.: Od individue do ličnosti, Dom štampe, Zenica, 2006.

Ćatić, R.: Porodična pedagogija, Zenica, 2003.



‘’inspiracija roditelja u odnosu na dječiji intelektualni razvoj,



Aktivnosti roditelja koje doprinose razvoju govora kod dece (bogacenje decijeg rjecnika),



Njegovanje verbalne sposobnosti kod dece,



Stepen pomoći koju roditelji pružaju deci u školskim i vanškolskim situacijama i sl.’’. (Catic,
2005)
Uvjeti porodicai koji doprinose zdravom mentalnom razvoju djeteta su:



Mentalna i moralna zrelost roditelja,



Emocionalna povezanost djeteta sa članovima porodicai i



Skladni odnosi i uzajamno poštovanje i razumijevanje među članovima.
Preporuka koju Ćatic (2005) upućuje roditeljima je ‘’da dete bude željeno, voljeno i
podsticano kako bi mu se olakšalo da pređe nužni put u cjelokupnom razvoju u smijeru
osamostaljivanja i izgrađivanja licnosti’’.

1.1. Tipovi porodice

Porodica je nezamenjivi faktor u odgoju i razvoju dece i njena uloga je nezamjenjiva.

Njen utjecaj je naročito veliki u ranoj dječijoj dobi kada je deciji svet ograničen na nju i kada
ne dolazi u kontakt sa drugim ljudima.

Dete u porodicai stiče osjećaj kompetencije, izgrađuje

sliku o sebi. Značaj ranih iskustava je veoma veliki jer u mladoj ličnosti ostavljaju najdublji
trag, jer djeluju na nju dok je najprijemljivija za vanjske utjecaje. Na mlađem školskom
uzrastu naročito je prisutno učenje po modelu, a identifikacija je jača, dublja i potpunija što je
dete mlađe odnosno manje kritično prema uzoru. Sto je djetetov odnos prisniji sa roditeljima
ili   drugim   odgajateljima,   dete   se   sa   njima   prisnije   identificira.   Nedostatak   prilike   za
identifikaciju u ranom detinjstvu oštećuje formiranje licnosti, posebno je oštecen emocionalni
život djeteta, razvoj socijalne svijesti i sposobnosti prilagođavanja i saradnje u zajednici.
Značaj   porodicai   u   razvijanju   različitih   vidova   ponašanja   i   formiranju   dječijih   stavova
posebno je vidljiv kod dece devijantnog ponašanja, gdje su uzroci takvom ponašanju  u samoj
porodicai. Psihološka klima u porodicai ostavlja duboke tragove na dečije ponašanje. Pehar
(2000) govori o rezultatima istrazivanja koji daju osnove za pretpostavke da postoje roditelji
koje deca školskog uzrasta preferiraju vise ili manje.

Tipovi roditelja:



Roditelj tipa ‘’prijatelj’’,



Pretjerano brižni i popustljivi tip roditelja,



Autoritativni tip roditelja koji svoj autoritet zasniva na vrijednosti svoje ličnosti,



Izrazito autoritativni i strogi tip roditelja, roditelji koji nisu u stanju učestvovati u rešavanju
svih suštinskih problema svoje dece i



Tip roditelja koji je nedosljedan u postavljanju zahteva.

Ćatić, R.: Porodična pedagogija, Zenica, 2003.

Mulić, V., Škola i porodica – putevi i stranputice, Didaktički putokaz br. 24., godina VI. Zenica, 2001. god

U skladu sa navedenim kategorijama roditelja i njihovim stilovima odgajanja i odnosom
prema deci mogu se izdvojiti slijedeci tipovi roditelja:



Autoritativni tip roditelja i



Permisivni tip roditelja, odnosno permisivni odgoj.



Autoritativni tip roditelja

otvoreno komunicira sa djecom, kontrolira njihovo

ponašanje, postavlja pred djecu zahtjeve i trazi njihovo ispunjenje, ali bez slijepe poslušnosti.
U literature se navode brojni primjer lažnog autoriteta koji mogu štetiti dečijem odgoju.

To su:



Autoritet ugnjetavanja (gdje se deca grde ili kažnjavaju za svaku sitnicu);



Autoritet rastojanja (drže djecu na rastojanju da bi bila poslušnija),



Autoritet podantizma (deca treba da slušaju svaku roditeljsku riječ i da je izvršavaju bez
pogovora);



Autoritet rezonenstva (svakodnevne pridike ipouke se upućuju deci);



Autoritet ljubavi (roditelji pretjerano deci pokazuju ljubav, ali traze i da deca sve rade za
roditelje iz ljubavi);



Autoritet dobrote (dječija se poslušnost izražava popustljivošću i dobrotom roditelja) i



Autoritet podmićivanja (poslušnost se kupuje darovima i poklonima).

‘’Autoritet znanja i autoritet pomoći predstavljaju glavne osnove pozitivnog autoriteta

roditelja’’. (Dervisbegović, 1997)

Pehar (2000) navodi da roditelj osjeća potrebu da stvori autoritet kod djeteta, a kad

mu to ne uspije na prirodan način, on ga pokusava nametnuti silom. Zbog toga se na jednoj
strani javlja pozitivan utjecaj autoriteta roditelja na dete, a na drugoj strani samo nametanje
autoriteta na silu, što je često uzrok negativnih vidova dečijeg ponašanja.

Kod

autoritarnog tipa roditelja

, odnosno odgoja često je primjena kažnjavanja,

rigidna je kontrola dečijeg ponasanja, deca se često zastrašuju, ucenjuju, ne poštuje se njihova
ličnost, ne potiču se i ne hrabre pri suprotstavljanju problemima i sl. Deca iz ovakvih
porodicai često ispoljavaju poremećaje u ponašanju, naročito laž.

Druga vrsta odgoja koja ide u drugu negativnu krajnost jest permisivni odgoj. Deca u

ovim porodicaima su bez kontrole, sve im se popušta, potpuno su slobodna pri rješavanju
problema, često su razmažena, neprilagođena na kasnije životne probleme i frustracije. Često
ispoljavaju poremećaje u ponašanju.

Na osnovu analize provedenih istrazivanja Pehar (2000) govori o dva tipa roditelja i

to:



Porodicai koje podržavaju progresivne promjene, u kojima je prisutna pozitivna pedagoška
klima, primjenu pozitivne odgojne postuke i doprinose pozitivnom razvoju dece i

Dervišbegović, M.: Socijalna pedagogija, Sarajevo, 1997.

Tomić, R.: Odnosi u porodici, Porodica i dijete, 3-4., 1982. Sarajevo