Hameršak i Pleše: Uvod u proizvodnju baštine
- priredba održana s 30.6. na 1.7.2013. na Trgu bana Jelačića, povodom pristupanja hr eu
-> Baštinjena tradicija u kontrapunktu sa suvremenošću
-> program se zasnivao na vrijednostima hr zaštićenih kulturnih dobara, uključujući unescovu listu
-> cilj: isticanje reprezentativnosti hr na području glazbe, knjž i znanosti
-> unesco lista nematerijalne baštine čovječanstva (ljelje, nijemo kolo, zvončari..)
- proslava pristupanja eu ponudila nam je, zbog premreženosti svog sadržaja tradicijskom kulturom, priliku za usporedbu s unescovom
inicijativom zaštite i očuvanja nematerijalne kulturne baštine
-> npr usporedbe koje bi se usredotočile na problem reprezentativnosti, selektivnosti, autoriteta
- ne svodi li se čitav unescov projekt zaštite upravo na priredbu, na to da odabrani elementi na kraju postanu dio ceremonijalnih
proslava i turističke ponude, da se rabe u reprezentacijske svrhe
- ključni problem unescova projekta u sukobima i gubicima
- putem tihih glasova sudionika i promatrača, autorice dobile poticaj za ovaj zbornik
- donose globalno rastuće tekstove zaokupljene nuspojavama unescova i njemu srodnih pojava
-> što kad ljudi svoju svakodenvicu počnu gledati kao baštinu, kakvu ulogu u unescovom projektu ia koncept vlasništva, kakvu ulogu
imaju političke org, koja je uloga zajednice
- ova pitanja ključna za razumijevanje problema koji se javljaju i u hr konteksu
- pojam nematerijalne kulturne baštine u javnom diskursu se prisutniji zbog unescova projekta čiji je cilj podići svijest o važnosti
nematerijalne kulturne baštine, osigurati vitalnost iste, utjecati na očuvanje kulturne raznolikosti
-> odgovornost imaju države potpisnice (kreiraju, ažuriraju liste)
- konvencije iz 2003., 1998, 1972.
- iz 2003. – pretpostavka o štetnom i pogubnom učinku globalizacije na nematerijalnu baštinu
- hr je unescovu konvenciju o zaštiti nematerijalne baštine ratificirala 2005.
-> uvozni proizvod, globalni
- nematerijalna se kultura u hr kodificira od Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara iz 1999.
- hr na unescovu listu može nominirati one elemente nem kulture koji se manifestirju kao jezik, dijalekti, govori i toponimika, te
usmena knjž svih vrsta, folk stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja..
- prema unescovoj konvenciji nematerijalna kultura se određuje kao
-> usmene tradicije i izričaji, uključujući jezik kao prenositelj nem kult baštine
-> izvedbene umjetnosti
-> društvene prakse, obredi, svetkovine
-> znanja i prakse vezane uz prirodu i univerzum
-> tradicijski obrti
- iako je pojam nematerijalnog kulturnog dobra u zakonsku regulativu uveden 1999., u hedu se o tom raspravljalo 1967.
- 1962. osnivanje komisije za etnografska muzejsko-konzervatorska pitanja, hed
- 1960. zakon o zaštiti spomenika kulture
- 1982. dra Zaštita folklora: akcija i problemi – izlaganje održano na skupu posvećenom pitanjima zaštite folklora balkanskih zemalja
-> predstavila ideju o potrebi i načinima zaštite folklora
-> zaštitu predstavlja kao proces koji mora povezati dvije perspektive: etnološko-folklorističku (odnosi se na čuvanje, skupljanje,
sređivanje, arhiviranje, objavljivanje, proučavanje, primjenu) i pravnu (koja se tiče zaštite od neprikladne primjene folklornih
tvorevina, komercijalizacije i drugih vrsta eksploatacije
-> predložila da se formira registar instituta, zavoda, muzeja, javnih i privatnih zbirki tj banka podataka o tradicijskoj kulturi i folkloru
-> hed i institut za etno i folk započeli izradu baze podataka o folk i tradicijskoj kulturi u hr i yugi
-> rezultat – registar s više od 100 institucija u hr koje se bave skupljanjem i čuvanjem građe
- u 19.st Radićeva Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu i Poziv za sabiranje hr narodnih pjesama Matice
hrvatske
- najstarije sustavno organizirane aktivnosti – folklorne smotre
- usporedba unesca i smotri – razlike u stupnju, ne u vrsti
- koncepcija izvornog folklora pretpostavlja da zajednice na sceni predstavljaju vlastite, nekad živuće, kolektivne prakse - izvode
repertoar koji se smatra karakterističnim izrazom njihove tradicije
- s vremenom spušteno u sferu amaterizma - UNESCO-ova inicijativa, baš kao i folklorne smotre prije nje, realizira primarno kao
reprezentacijski i scenski projekt, ponekad i s gospodarskim potencijalom, često miljama udaljen od živućih praksi
- postoje liste, natjecateljski mehanizmi, stručna selekcija – tos ve šta se nabraja su sličnosti unesca i smotri
- uključenost entologa i folklorista u njihovu relaizaciju – sličnost
-> od 1930e u organizacijskim tijelima, oni su stručna selekcija
- prakse se povezuju u žanrove, takve odlaze na listu čekanja
- od 2009. na unescovu listu upisano 13 kulturnih el iz hr
-> 2009 7, 2010 3, 2011 2, 2012 1
- folk prilozi – Naila Ceribašić – Novi val promicanja nacionalne baštine: unescova konvencija o očuvanju nemateirjalne kulturne
baštine i njezina implementacija
-> Lidija Nikočević – Kultura ili baština? Problem nematerijalnosti?
-> Amy Mountcastle
-> Tvrtko Zebec – Etnolog u svijetu baštine: hr nematerijalna kultura u 21.st
- hr 4. u svijetu iza kine, japana, južne koreje, 1. u eu – najviše kult elemenata
Tvrtko Zebec: Etnolog u svijetu baštine: hr nematerijalna kultura u 21.st
- hr 17. zemlja koja je 2005. ratificirala Konvenciju o očuvanju nematerijalne kulturne baštine
- Danas se prijetnje vidi u negativnim utjecajima globalizacije, a zapravo baština postaje oruđe upravljanja kapitalom, osobito onim u
turizmu
- U Hr se interes za uvođenje nematerijalne kulture u Zakon o zaštiti spomenika kulture rano razvija. U okviru socijalističke
Jugoslavije, na prvom balkanološkom simpoziju folklorista u Ohridu, hrvatska etnologinja Beata Gotthardi Pavlovsky zalaže se da se
status spomenika kulture proširi te da mogućnost zaštite dobije i “nematerijalna predajna baština”
- Uz akademsku istraživačku djelatnost, značajna je i tradicija primijenjenog rada stručnjaka uz smotre seljačke kulture koje se u
Hrvatskoj potiču od sredine 1920-ih godina.
- tek Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara iz 1999. godine nematerijalna kultura našla je i svoj pravni okvir
- Nematerijalna kulturna dobra navedena u tom zakonu: “jezik, dijalekti, govori i toponimika, te usmena književnost svih vrsta;
folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote; tradicijska
umijeća i obrti”
- Hrvatska je za drugo Proglašenje remek-djela nominirala istarski glazbeni mikrokozmos
- za treće Proglašenje čipkarstvo u Hrvatskoj
- Ministarstvo kulture Republike Hrvatske imenovalo je 2004. godine prvo četveročlano Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu
baštinu, postupno se povećava
- Razlike između reprezentativnog popisa, odnosno Reprezentativne liste nematerijalne kulturne baštine čovječanstva i Liste
nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita, bile su glavna tema većeg međunarodnog sastanka UNESCO-ovih
stručnjaka koji se 2007. godine održao u New Delhiju.
- Osim o poimanju reprezentativnosti, raspravljalo se o mogućnosti da se nakon upisa na popis za hitnu zaštitu neku baštinu u
određenom trenutku, ako se pokaže da više nema straha od njezine ugroženosti, prebaci na popis reprezentativne baštine
- Defi nicije nematerijalne kulturne baštine prihvaćene su na međunarodnom sastanku stručnjaka u Rio de Janeiru 2002. godine. To je
rezultiralo pojmovnikom koji su osmislili nizozemski stručnjaci i objavili iste godine
- Pojmovnik je sastavljen s namjerom da se izbjegnu nerazumijevanja pojedinih pojmova koji mogu imati mnogostruka značenja
- problematičnost pojmova tradicijska kultura i folklor - odbačeni su u okvirima tumačenja konvencije “kao rezultat ranijeg sustava
kolonijalne misli i dominacije
- kovnencija postavila novi metajezik
- U hrvatskoj se javnosti često brkaju pojmovi očuvanja baštine sa zaštitom autorskih prava i intelektualnog vlasništva.
- Zaštita, naime, u hrvatskom jeziku ima čvršće i teže značenje od pojma očuvanja
- Zaštita se osim toga tradicionalno odnosi na spomenike materijalne kulture. Očuvanje baštine ima blaže, mekše značenje, jer očuvati
neku tradiciju ne znači da ona mora ostati u potpunosti nepromijenjena.
- Hrvatski formular je puno jednostavniji, no još uvijek je previše detaljan za prvi kontakt s lokalnim zajednicama.
- primjer nijemog kola
- procese u kojima se baštini daje smisao ili značenje, kulturni antropolozi provode istraživanja u dva smjera. Etnografskim pogledom
prvo se usmjeravaju na nositelje koji stvaraju procese nastojeći shvatiti njihove potrebe, a zatim nastoje shvatiti dodane vrijednosti
Lidija Nikočević: Kultura ili baština? Problem nematerijalnosti
- riječ “baština” u navedenoj sintagmi nije bez problematičnih konotacija. Ponekad se među antropolozima može čuti uzrečica s
gotovo anegdotalnim prizvukom koja glasi: “Baština počinje kada kultura prestaje”
- bez obzira na to što izgleda staro, baština je zapravo nešto sasvim novo. To je novi način kulturnog stvaralaštva u sadašnjosti koji
ima svoje korijene u prošlost
- Radi se o metaproizvodu koji se bazira na povijesnim fragmentima. Drugim riječima, baština kao takva ne postoji – ona se stvara,
oblikujući tako i svojevrstan simbolički kapital
- Dorothy Noyes opaža da kulturne prakse postaju fi ksne te se reducira raznolikost mogućih poruka. Svaki lokalitet se predstavlja kao
izuzetan (više na dekorativnoj nego na strukturalnoj razini) promovirajući rivalitet u većoj mjeri nego solidarnost među često
marginalnim zajednicama
- primjer halubajskih zvonačara na području Kastavštine, ljuti jer na popisu unesca
(Ben-Amos 1984., Hofer 1984).
- Tradicija danas - suvremena konstrukcija projicirana u prošlost da bi se tumačila sadašnjost.
- Ponekad će se čak upustiti u stvaranje novih tradicija koje će biti teško razlikovati od reinterpretiranih tradicija, tj. od stvaranja nove
svijesti o staroj kulturi (Hobsbawm 1983).
- ponekad mogu biti rezultat svjesnoga izbora i rekonstrukcije prošlosti važno je i za naš prikaz hrvatske seljačke kulture, jer
intenzivnije stvaranje tradicija u Europi traje tijekom cijelog 19. stoljeća, a osobito je izraženo početkom 20. stoljeća (Hobsbawm
1983., Hofer 1984). Tada su države, vlade, lokalne zajednice, političari, klubovi i razna društva stvarali svoje ambleme, zastave,
himne, uniforme, ceremonije, običaje.
- tradicije/folklorne pojave ne moraju biti rezultat kontinuiranog prijenosa iz daleke prošlosti nego da su neke možda i rezultat
svjesnoga napora lokalne ili šire (primjerice nacionalne) zajednice da ih stvori.
Pluralitet kultura i identiteta
- Gavazzijeva kulturnogeografska i kulturnogenetska istraživanja hrvatske seljačke kulture uputila su na njezinu mnogostrukost
(sastoji se od triju regionalnih kultura) i raznorodnost (pripadni su elementi različite starine i podrijetla)
- No kulturni pluralitet postoji i na razini lokalnih (u okviru sela) i regionalnih (manjega ili većega opsega) kultura. Ni na lokalnoj
(seoskoj) razini kultura nije homogena, tj. istu za sve ljude, pripadnike jedne zajednice. I u okviru jednoga sela moglo je biti (manjih)
kulturnih i ekonomskih razlika (razlike u bogatstvu); selo je moglo biti socioekonomski heterogeno (u selu su uz seljake živjeli i
obrtnici, trgovci, svećenici, učitelji, a povremeno i putujući svirači i prosjaci); postojali su određeni prostori zajedništva i posebne
manje kulturne skupine temeljene na dobi (primjerice, dobna društva) ili na spolu; ljudi su se razlikovali po osobnome iskustvu,
povijesti i statusu obitelji; etničke i vjerske razlike pridonosile šarolikoj slici, unutar jednoga područja nailazimo na niz lokalnih
kulturnih razlika: u govoru, u nekome elementu nošnje i/ili izgledu sela i kuća, neki je običaj bio nazočan u jednome, no ne i u
drugome dijelu
- Te kulturne razlike unutar jednoga manjeg ili većeg područja slične kulture, koje u etnologiji nazivamo supkulturnim razlikama,
uvjetovane su lokalnim ekološkim prilikama, tradicijama kraja, intenzivnošću interakcije lokalne skupine sa susjedima, izoliranošću
tih skupina (Levi-Strauss 1988).
- Uočene razlike postaju označiteljima pripadnosti vlastitoj zajednici i ujedno označiteljima granica prema susjednim zajednicama
(Grbić 1994).
- kad ponestaju objektivni kriteriji da se utvrdi drugi - kulturne, vjerske ili etničke razlike - osjećaj pripadnosti zajednici ne mora biti
manji, jer se u malim seoskim zajednicama gradi na temelju dnevnoga zajedništva, intenzivnoga kontakta, isprepletanja srodstvenih,
bračnih, gospodarskih, ceremonijalnih i inih veza unutar zajednice. Ako se ne može iskazati objektivno, iskazat će se subjektivnim
iskazom
- Percepcije granica zajednica, pogotovo one koje nemaju temelj u kulturnim, vjerskim ili etničkim razlikama nego samo u zajednici
života, ponajbolje se iskazuju stereotipima, ironičnim ili podrugljivim rugalicama ili u predodžbama
KRITIKA IZVORA
- prikaz hrvatske seljačke kulture oslanja na objavljenu građu, onu što se zaslugom jazu od 1896. objavljivala u zbnžo.
- monografski prikazi pojedinih sela ili područja, specifične teme koji također čine osnovu ovoga prikaza.
- služili se tekstovima iz etno časopisa: Narodna starina, Etnološka istraživanja i građa, Vjesnik Etnografskog muzeja u Zg, Etnološka
tribina i Narodna umjetnost
- Građa kojom smo se služili zapisivala se u stoljetnom razdoblju. Prikupljali su je stručnjaci i nestručnjaci
- građa odražava i implicitna ili eksplicitna teorijska usmjerenja i ciljeve zapisivača, i Radićevu razdiobu kulture na tematske cjeline
- kulturnopovijesnoj orijentaciji hr etno, njezinu traganju za starim i prošlim, za “izvornim”, a u cilju rekonstrukcije najarhaičnijih
kulturnih oblika i njihova podrijetla.
- U potrazi za prošlim, etnografa nije zanimala sadašnjost, stoga se on oslanjao na jedinu moguću tehniku istraživanja - na prikupljanje
verbalnih iskaza o prošlosti, što je rezultiralo nizom negativnih obilježja prikupljene građe, na što se kritički osvrnula Zorica Rajković
(1974).
- Verbalnim iskazima, upozorila je ona, izmiče preciznije vremensko određenje kulturnih pojava. Oni se odnose na neko neodređeno
prošlo vrijeme, što stvara predodžbu daje u prošlosti postojala neka stara, postojana kultura. Zbog neprecizne datacije pojedinih
kulturnih pojava, opisi kulture često sažimaju različito datirane vremenske presjeke. To može biti znatan problem pri istraživanju onih
aspekata kulture koji su relativno više podložni vanjskim utjecajima i mijeni.
- U traganju za prošlim i starim, nemogućnost promatranja i oslonac na verbalni iskaz rezultirali su i drugim obilježjem etnografske
građe - njezinom općenitošću: Uopćeni opis daje model neke pojave, a da ne znamo u kojemu se omjeru čitavo stanovništvo jednoga
mjesta ili kraja ponašalo prema njemu. Građi koja donosi idealnotipske opise kulture suprotstavljaju se stvarne životne situacije u
kojima se pojedinci različito ponašaju te odstupaju od tipičnoga
- Postojeća grada određuje teme o kojima možemo pisati. Težnja za opisom najstarije, “izvorne" kulture, kao i koncepcija Antuna
Radića o paralelizmu dviju kultura - seoske i gradske - koje odvojeno žive jedna uz drugu, rezultirale su nebilježenjem onih kulturnih
oblika koji se prvotno nisu nalazili u seljačkoj kulturi
- Za neke bi teme bilo važno etnografsku građu dopuniti - To se može učiniti uvidom u statističke podatke koje pružaju matične
knjige, popisi pučanstva, kanonske ili biskupske vizitacije.
- Negativne osobine izvora nameću pitanje možemo li izbjeći zamkama građe. Možemo li izbjeći idealnotipske opise kulture i umjetno
konstruirane cjeline iz podataka koji pripadaju vremenski različitim razdobljima? to je moguće tek do neke mjere, između ostaloga
zato što nas ograničava prostor u kojemu na relativno malome broju stranica valja opisati cjelokupnu hrvatsku seljačku kulturu.
- nedostatak i neravnomjerna raspoloživost podataka za pojedine teme, geo područja i vrem razdoblja
- No, zahvaljujući tome što je najstarija etnografska građa nastala po Radićevu naputku da se opišu ljudi i njihov život, kao i
zahvaljujući tadašnjoj mogućnosti da se kulturne pojave izravno promatraju - jer je staro za kojim se tragalo bilo još u životu
- svoj prikaz, gdje god je to bilo moguće, nastojali oživiti tako što smo spominjali neke stvarne primjere i situacije iz kojih je razvidno
da su osobne karakteristike ljudi mogle izmijeniti i najčvršća kulturna pravila
- Dodatne teškoće izazvao je gotovo posvemašnji nedostatak kritičkog preispitivanja sistematizacije etnografske grade, odnosno
neupitnost kategorija koje su Radić, a i kasniji etnolozi u ponešto drukčijem obliku, predložili za opisivanje seljačke kulture.
- Uz to je i nepostojanje sintetičkih prikaza i monografskih obradba većine pojava seljačke kulture, odnosno interpretativnih djela,
pridonijelo tome da smo naš prikaz hrvatske seljačke kulture uglavnom sistematizirali prema klasičnim poglavljima hrvatske
etnologije.
- No, koliko je bilo moguće, i u izlaganje i u interpretaciju građe unijeli smo neke nove elemente
Aleksandra Muraj: PRIVREĐIVANJE
Poljodjelstvo
- Primarna je ekonomska djelatnost hrvatskih seljaka,
- socio-kulturnih obilježja - proizvodilo se na vlastitom obiteljskom posjedu, posao se obavljao radnim udjelom ukućana (podjela rada
s obzirom na spol i dob), dopunjavao uzajamnom pomoći susjedske zajednice ili unajmljenom radnom snagom, Sustav gospodarenja
obilježavao je zamjetni stupanj samoopskrbnosti, utemeljen na primarnom cilju proizvodnje: namirivanju potreba obitelji. Ž
- Kad se osigurala prehrana, sirovine za odjeću, tad se dio proizvoda rabio i u naturalnoj razmjeni, a dio je bio namijenjen novčanoj
dobiti
- Stečenim novcem nabavljali su artikle koje sami nisu proizvodili, poput soli, šećera ili petroleja ili one koje jesu proizvodili, ali
nedostatno
- U seljački je svjetonazor duboko bio ugrađen pristup što ga se suvremenom terminologijom može nazvati ekologičnim. U biljnoj se
proizvodnji primjenjivalo načelo rotacije agrarnih kultura. Plodored se sastojao u tome da su jedan dio plodne zemlje namijenili
zimskoj sjetvi, drugi dio proljetnoj sjetvi, a treći se dio ostavljao neobrađenim, čime se tlo odmaralo i obnavljalo dušikom. Ili bi se
rotirala biljna i životinjska proizvodnja, pa su pojedine dijelove zemljišta prepuštali stočnom napasanju, čime se i gnojilo
- Pretezanje nekih grana biljne ili životinjske proizvodnje pred drugima dobrim je dijelom ovisilo o podneblju: konfiguraciji tla,
pedološkom sastavu i hidrološkim uvjetima, klimi te biljnom pokrivaču
- U ravničarskoj Slavoniji - ratarstvo s uzgojem pšenice i kukuruza te stočarstvo u kojem je prevladavalo govedarstvo i svinjarstvo. Uz
velike rijeke značajan je bio i ribolov.
- središnju hr brežuljkaste konfiguracije, obilježavale su sitnije zemljišne parcele s manje kvalitetnim tlom te, stoga, nešto nižim
prinosima. Takav je prirodni sklop pogodovao voćarsko-vinogradarsko-stočarskoj proizvodnji. Na oranicama je dominirao kukuruz, a
s govedarstvom i svinjarstvom bila je povezana proizvodnja krmnog bilja. ekstenzivno pašnjačko stočarstvo, pa su svinje ostavljali
tijekom cijele sezone na žirenju, tj. na slobodnoj ispaši u nizinskim hrastovim i bukovim šumama.
- Gorska je Hrvatska bila već izrazito pašnjačko-stočarska regija. Na kordunsko-goranskim livadama i pašnjacima uzgajali su goveda,
a u Lici je primarno bilo ovčarstvo. Uzgoj ječma, zobi, raži te krumpira, dopunjen prinosima šljiva, jabuka i krušaka, bio je
komplementaran stočarskoj djelatnosti.
- Jadranskim su područjem, zbog njegovih kraških osobitosti, pretezale izrazito male parcele kultiviranoga tla, koje su težaci
neprekidno morali otimati kamenu. Nerijetko su ga rabili za polikulturalan uzgoj, pa je na istoj parceli uz voće ili trsove raslo i povrće.
Krajolikom su prevladavali oskudni pašnjaci u kamenjaru, pogodni za gojenje ovaca i koza. Stoga je, uz ovčarstvo, u ovom području
dominiralo vinogradarstvo i maslinarstvo; k tome voćarstvo, s uzgojem južnog voća te vrtlarstvo. Važan je bio i morski ribolov.
- Uz takvu regionalnu raznolikost dominantnih proizvodnji, posvuda su se u seoskim kućanstvima Hrvatske bavili i uzgojem tekstilnih
biljaka, poput lana i konoplje, a u okviru stočarske proizvodnje peradarstvom i pčelarstvom.
- jedna zajednička činjenica - uzgoj agrarnih kultura i gojenje stoke zahtijeva obavljanje redovitih poslova u određeno doba agrarne
godine. Tom je radnom ritmu - i dnevnom, i sezonskom - bila podređena cjelokupna seljačka svakidašnjica: vrijeme rada i vrijeme
odmora, vrijeme i način konzumiranja obroka, način odijevanja i još mnogo štošta što je bitno utjecalo na život i kulturu seljačkoga
društvenog sloja
Skupljanje
- djelatnosti za koju su dostatne samo ruke skupljača ili posve priprosta pomagala, poput noža ili pruta
- Potkraj 19. i u prvoj pol 20. st time su se bavila djeca, a odrasli tek u posebnim okolnostima
- Najviše su se skupljali biljni plodovi namijenjeni ljudskoj ili stočnoj prehrani. Takvo je šumsko voće, lješnjaci, kestenje, gljive,
jestive trave ili korijenje; žir za stočnu hranu.
kad duboki snijeg zbog naglog zatopljenja postane mekan i težak. Lovci su na noge stavljali krplje, kružne ili četvrtaste podloge,
napravljene od prepletenog pruća ili daščica. Tako povećanom površinom stopala olakšavali su trčanje, pa su mogli goniti, sve dok
premorena životinja nije klonula u snijeg. Tad su je hvatali golim rukama.
- Znatno manje viteškim doima se ručno hvatanje fazana kojima bi podmetnuli kukuruzno zrnje namočeno u rakiju. Opijene, napola
klonule ptice jednostavno bi pokupili
Ribolov
- slatkovodni - na nizinskim i visinskim rijekama, potocima i jezerima, morski - na Jadranu.
- od prvotnih načina koji se zadržao u primjeni - hvatanje riba rukom. Pritom je ribar bio opskrbljen tek priprostim pomagalom
cilindričnog oblika, sastavljenim od pruća ili daščica - basač, koš. Njime je, gacajući pličinom, hitro poklopio ribu i rukom je izvadio
iz vode.
- Zimi, pak, kad je rukavce i grabe prekrio debeli led, ribari bi, za jake mjesečine, probili rupu, naložili uz nju vatru i čekali. Privučene
svjetlošću, ribe iskaču kroz otvor izravno u ruke vještih ribara.
- Najviše upotrebljavan pribor bile su udice. Napravljene od savijene željezne žice oštra vrha, bile su svezane na upredeni konac ili
konjsku strunu različite dužine (od 4 do 100 m). Na uzici je katkad bio i plovac od pluta. Ako se lovilo uz obalu, uzica s udicom bila je
nataknuta na drvenu ili trstikovu motku koju je ribar držao u ruci.
- Uz pojedinačne udice {povraz, klejarica, samica) kojima se lovilo aktivno, u uporabi su bile i mnogostruke udice, namijenjene
pasivnom lovu. Sastojale su se od kratkih udica, u malim razmacima obješenih u nizu o duži konopac koji, pridržavan tikvama ili
plutom, pliva površinom. Ili je jednim krajem privezan za drvo na obali, a drugi kraj, otežan kamenom, potone na dno. Takavparangal
(na moru) ili struk (na rijekama), opskrbljen mamcem, ribari ostavljaju preko noći u vodi, skupljajući ujutro ulov.
- mamac (meka, ješka) - muhe, gliste, crvići, skakavci, male ribe ili dijelovi riba, kruh, sir
- Pri lovu sipa, u vrijeme kad se mrijeste, primjenjuje se, međutim, neživi mamac (sipac). Na konopac se objesi vabilo od lima ili drva
u obliku mužjaka na koje se sipe bezglavo zalijeću.
- I pri lovu riba primjenjuju se klopke koje omogućuju životinji ulaz, a onemogućuju izlaz. Najpoznatije su vrše, s mekom ili bez nje.
dvije vrste vrša. Jedne su pletene od šiblja ili trstike, dugoljastog ili trbušastog oblika, s dvama otvorima. Ulazni je u obliku lijevka
koji završava uskim otvorom sa šiljcima koji priječe izlaz primamijene ribe; kroz suprotni se unosi meka i vadi ulov. Druge su pletene
od konopca, poput mreže, pa su, razapete na obruče, valjkastog oblika. Na svakoj strani valjka može biti po jedan lijevak (takvu vršu
zovu bubanj), pa se primamijene ribe skupljaju u sredini; ili su u istome smjeru dva do tri lijevka, od čega je svaki idući uži od
prijašnjeg, pa se ribe skupljaju na najužem dijelu.
- Vrše postavljaju u pličine; u tekućim vodama širim otvorom prema struji. Znaju ih i maskirati da se na izgled ne razlikuju od okoliša.
Ako ih stavljaju na morsko dno, vežu ih katkad konopcem s plovkom da ih lakše nađu. Mrežaste vrše imaju i krila sa strane (krilaš ili
kogul), čime dodatno usmjeruju ribe u stupicu
- Klopke mogu biti i različite ograde, npr. posebno sagrađeni plotovi - jazovi - na pogodnim mjestima u vodi (uz brzice, na
zaokretima). Nerijetko se kombiniraju s vršama, koje se postavljaju uz otvore jaza, tako da su ribe prisiljene uplivati u vršu iz koje im
nema izlaza.
- Vrlo rašireno ribolovno sredstvo bile su raznovrsne mreže. Ribari su ih sami umjeli isplesti (i zakrpati) posebnom ribarskom iglom
od tvrda drva (iglica, brice) kojoj je pripadala i daščica za mjerenje oka. O vrsti riba kojima je mreža bila namijenjena ovisilo je kakva
će biti veličina oka i debljina konopca od kojeg se mreža plela, pa su ribari točno znali hoće li to biti srdelara, lokardenica, oližnica
- Za oblikovanje mreže presudan je bio način uporabe. Stajaćice su mreže što se polažu ispod površine ili na morsko dno, razapete pod
pravim kutom ili poprijeko u kakvom zaljevu. Po načinu konstrukcije mogu biti jednostruke ili trostruke. U trostrukima je središnji
sloj gusta mreža sitnih oka, a oba su vanjska sloja od širokih oka; prošavši kroz rjeđi sloj, riba sama od gušćega napravi džep iz kojeg
više ne može izaći. Najpoznatija takva je poponica, a prema veličini ili vrsti riba razlikuju se gavunare, girare, palandare
- Stajaćim se mrežama hvatala i tunina, a tom je lovu pripadao i poseban objekt za motrenje jata. Poznato je da je prva stajaća
tunolovka s ljestvama promatračnicama postavljena u Preluci u riječkome zaljevu 1438, a do početka ww2 još se pedesetak tunera
nalazilo uz obalu Primorja i Kvarnerskih otoka.
- Iduću skupinu čine potegače, polukružne dvokrilne mreže. Njome ribari, smješteni u dva čamca, opkole riblje jato, a zatim je potežu
prema zatonu ili obali. Među potegačama poznata je migavica i ciplara na Jadranu, zapirač na Dravi, a loptaš na Savi.
- Povlačne su mreže također dvokrilne, ali im je središnji dio u obliku vreće. Namijenjene su vlačenju po dnu, pa zbog toga mogu biti
pričvršćene na rašljasti ili trokutni okvir, katkad napravljen od konjskih kostiju. Poznate povlakače su strašin i šabaka u slanim, a
privlakač u slatkim vodama.
- U uporabi su i vodoravno napete mreže koje - kad nad njih naiđe lovina - ribar naglo diže okomito prema površini. Najpoznatija je
među njima križak ili šajtar. Četiri su ugla te mreže pričvršćena dvama ukriženim, lučno savijenim prutovima, a na mjestu gdje se
križaju spojeni su još dugačkim drškom. Budući da se pri nailasku ribe nad mrežu mora hitro djelovati, ribari povezali mrežu i vlastito
uho tankom uzicom (u Podravini poslušalin), kako bi već pri prvom dodiru ribe s mrežom reagirali. Istoj skupini pripadaju manje
mreže u obliku tuljca, okomito obješenog o kružni okvir s drškom - podimač, sak, janka.
- U specijalne se mreže ubrajaju i one koje se naglo uranjaju. Najpoznatija je među njima sačmarica. Njezina mrežna površina
zauzima puni krug, a obod je opterećen utezima (sačmom) i opskrbljen uzicom za stezanje. Kad ribar stojeći u čamcu ili uz obalu
spazi ribu, baci na nju mrežu koja, brzo tonući, prekrije lovinu, a zatezanjem konopca je opkoli. U morskom ribolovu takve mreže
