Tršćanska kriza kroz odjeke u tisku
Prošlo je već pedeset godina od potpisivanja Londonskog memoranduma,
sporazuma kojim je, nakon desetljeća oštre krize, riješen problem razgraničenja
Italije i Jugoslavije; Potpisima na tome sporazumu definirani su i posljednji
kilometri kopnene granice tadašnje Narodne Republike Hrvatske; No do
ostvarivanja ovoga mirovnog rješenja sve strane upletene u ovu krizu morale su
proći trnovit put napetih situacija i mučnih diplomatskih pregovora.
Korijeni krize
Iako tršćanska kriza izbija potkraj Drugoga svjetskog rata, korijeni ovoga problema
mogu se pronaći još ranije. Naime, Trst i okolica su, kao i ostali dijelovi Slovenije
i Hrvatske, kraj Prvoga svjetskoga rata dočekali u istoj državi – Austro-Ugarskoj.
Raspad te velike heterogene državne zajednice označio je i kraj mirnoga suživota
triju naroda koji su živjeli u Julijskoj krajini – Talijana, Slovenaca i Hrvata. Italija
u Trst, Istru i u ostale teritorije obećane Londonskim ugovorom (1915.) ulazi
nakon raspada austrijske fronte. Uslijedilo je više od dvadeset i pet teških godina
za slavensko stanovništvo koje se našlo pod talijanskom vlašću.
Susjedne su države, Italija i Jugoslavija, početak Drugoga svjetskoga rata dočekale
na zaraćenim pozicijama. Slavenskom se stanovništvu u Julijskoj krajini, a zatim i
novom jugoslavenskom rukovodstvu, pružila dobra prilika da isprave nepravdu
nanesenu prije četvrt stoljeća. Rat se bližio kraju, a budući da do savezničkoga
napredovanja od juga prema sjeveru Apeninskoga poluotoka nije došlo prije
travnja 1945. godine, jugoslavenskom se vođi Titu pružila mogućnost da sudbinu
Like, Gorskoga kotara, Hrvatskoga primorja, Koruške, Istre i teritorija do Soče
odredi upravo njegova vojska. Danas je poznato da je u borbama za Trst poginulo
oko osam tisuća boraca. Pripadnici Jugoslavenske armije ušli su u Trst, Goricu i
Tržič 1. maja 1945., samo nekoliko sati prije dolaska novozelandskih i britanskih
divizija.
Savezničko traženje pravde
Ipak, jugoslavenska se uprava u Trstu održala tek četrdesetak dana. Iako je
postojala ideja da se Trst uredi kao sedma jugoslavenska republika, ta se ideja nije
ostvarila, jer su na inzistiranje savezničkih sila pripadnici jugoslavenske vojne i
civilne uprave bili prisiljeni napustiti grad i okolicu. Beogradskim i Devinskim
sporazumima iz lipnja 1945. godine sporni je teritorij – Julijska krajina – podijeljen
na dvije okupacijske zone. Zona A, pod savezničkom vojnom upravom,
obuhvaćala je gradove Pulu, Trst, Tržič i Goricu, kao i istočne dijelove Beneške
Slovenije i Kanalske doline, dok je preostali dio Istre i slovenskoga teritorija, koji
je u međuraću pripadao Italiji, tvorio Zonu B pod Vojnom upravom Jugoslavenske
armije. Tako podijeljena Julijska krajina živjela je dvije godine. U tom se razdoblju
pokušavalo naći najpravednije rješenje za sve zainteresirane strane.
