1
Uvod
Tema ovog seminarskog rada je tužba u građanskom procesnom pravu, a o značaju
iste najbolje svjedoči izreka da bez tužbe nema parnice-nemo iudex sineactore. Tužba je dakle
poluga kojom se pokreće cjelokupan mehanizam pravne zaštite ofanzivno sredstvo kojim
tužilac kreće u borbu za ostvarenje svojih subjektivnih prava koja se nisu ostvarila spontano.
„Mnogi imaju neki nesvršen račun sa životom, ali pri tome život je uvijek njihov
dužnik“
– Ivo Andrić –
Kako naš najveći Nobelovac, a ujedno i poznati pisac Ivo Andrić kaže da svi imaju
neki nedovršeni račun sa životom, tako i ljudi u misle da konstantno imaju neke nerazriješene
račune sa drugim ljudima. Tako je jedan od načina rejšavanja nepravednih postupaka sa
drugim licima jeste rešavanje uz pomoć tužbi. Međutim, postoje i situacije kada se parnični
postupak ne može realizovati jer za to nema dovoljno argumenata, ta seobičan čovjek treba da
konsultuje sa pravnim savjetnikom, jer sam neće moći kvalitetno napisati ugovor, tužbu,
žalbu ili prigovor.
Tužba je dakle poluga kojom se pokreće cjelokupan mehanizam pravne zaštite i
ofanzivno sredstvo kojim tužilac kreće u borbu za ostvarenje svojih subjektivnih prava koja se
nisu ostvarila spontano.Tužba je parnična radnja kojom tužilac izaziva određenu procesnu
djelatnost suda, a usmjerena je na dobijanje povoljne presude u parnici.
Cilj ovog rada jeste izme_u ostalog i prikazati tužbu, kakva ona treba biti, da bi sud po
njoj mogao postupati, te nesmetano raspravljati i odlucivati.
Sa tim u vezi, objašnjen je pojam i pravna priroda tužbe, njena forma i sadržina, kako
obligatorna, tako i fakultativna, vrste tužbi, te njihove karakteristike, kao i podizanje,
promjene i povlacenje tužbe, te odricanje od tužbenog zahtjeva i modaliteti istog.
2
1.Pojam tužbe
Tužba je prava jednostrana parnična radnja tužioca kojom počinje parnični postupak.
To je zato što za njeno podnošenje i nastupanje pravnih dejstava podnošenja tužbe, nije
potreba saglasnost protivnika. Izuzetno od ovog pravila, parnični postupak se može pokrenuti
i radnjama stranaka koje nemaju karakter tužbe. Takva mogućnost postoji kad se postupak za
razvod braka pokreće predlogom obiju parničnih stranaka za sporazumni raskid braka. U
ovom slučaju radnja kojom se postupak pokreće nije tužba, jer ta radnja predstavlja rezultat
prethodnoh sporazuma stranaka, tj. riječ je o dvostranoj parničnoj radnji.
1
Tužbom se pokreće parnični postupak. Bez podizanja tužbe nema parnice (nemo iudex
sine actore). Pokretanje parničnog postupka zavisi isključivo od volje tužioca. Razlikujemo
tužbu u formalnom i materijalnom smislu.
U formalnom smislu, tužba je pismeni podnesak u kome tužilac ističe svoj zahtjev za
pružanje određene pravne zaštite.
U materijalnom smislu, tužba je zahjtev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja
koju tužilac traži od suda, s obzirom na tuženog za koga tvrdi da se prema njemu nalazi u
određenoj građanskopravnoj obavezi, koju dobrovoljno nije ispunio ili u odnosu na koga tvrdi
da je u svoju korist ovlašten tražiti utvrđenje sadržaja nekog pravnog odnosa, ili promjenu u
pravnim odnosima.
Tužba je zahtjev koji se podnosi sudu radi rješavanja građanskopravnog spora iz
osobnih, obiteljskih, radnih, trgovačkih, imovinskopravnih i drugih građanskopravnih odnosa.
Tužba je inicijalna parnična radnja tužioca kojom se pokreće prvostepeni parnični postupak.
Tužbe mogu podnositi kako fizička, tako i pravna lica (tužioci).
Tužbom se ostvaruje pravo na pravnu zaštitu i s obzirom na njen cilj – ona je
ofanzivna, a sobzirom na pravnu zaštitu – ona je dispozitivna (jer sadrži izjavu volje tužioca
upućenu sudu – da sud pokrene postupak i izrekne traženu zaštitu) i radnja koja sadrži zahtjev
za presudu. Sadržina tužbenog pismena određena je zakonom i, pored tužbe, može da sadrži i
druge parnične i materijalnopravne radnje tužioca (predlog za obezbjeđenje dokaza; zahtjev
za izdavanje privremene mjere obezbjeđenja; zahtjev za obezbjeđenje parničnih troškova;
zahtjev za dosudu troškova postupka itd.) ili izjavu umješača o mješanju u parnicu.
Pojam tužbe u parničnom postupku podrazumeva pokretanje nekakve radnje od strane
tužioca. Ta radnja predstavlja početni postupak koji mora biti pravno zasnovan.
1
Poznić Borivoje, Rakić-Vodinelić Vesna, Gradjansko procesno pravo, Beograd 2010., 234 str.
4
ipak adresovana i na njega, jer mu prije odluke o sporu mora biti pružena mogućnost da se o
tužbi izjasni. U tom cilju on mora biti obavješten o predmetu spora i o presudi koju tužilac
predlaže. Iako tuženi ne može da podmiri tužbeno traženje, on svojim ponašanjem, naročito
ispunjenjem dugovane činidbe, može tužbu učiniti bespredmetnom.
Pravni interes
- pokretanje pravosuđa u cilju zaštite subjektivnog prava može biti
opravdano samo ako tužilac ima pravni interes da sud izrekne predloženu presudu. Postojanje
ovog interesa ima značaj jedne procesne pretpostavke. U zakonu to nije propisano kao opća
norma- propis, nego je predviđeno samo za tužbu za utvrđenje. Nesumnjivo je, međutim, da i
svaka druga tužba može biti dopuštena samo ako je oba pretpostavka ispunjena.
Interes za pravnu zaštitu predstavlja jedan procesnopravni pojam, različit od
subjektivnog prava shvaćenog kao zakonom zaštićeni interes. Pitanje tužiočevog pravnog
interesa ne postavlja se na podjednak način i u istoj mjeri za sve vrste tužbi. Pravni interes
treba uzeti kao nepostojeći i kad je on za tužioca beznačajno mali.
Za preobražajnu tužbu pravni interes postoji već tim što će tužilac postići pravnu
promjenu na koju je tužba upravljena. Zbog nedostatka pravnog interesa, tužbu odbacuje
predsednik veća na osnovu raspravljanja na pripremnom ročištu. Ako on povodom prigovora
ne donese takvu odluku, o tom pitanju odlučuje veće, posebno ili zajedno sa glavnom stvari.
Nepostojanje pravnog interesa nije predviđeno kao bitna povreda odredaba parničnog
postupka.
Odbacivanje tužbe-
Nedopuštenu tužbu sud rješenjem odbacuje. Takvu odluku on
donosi ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje moraju postojati da bi se mogao upustiti u
odlučivanje o predmetu spora. Od odbacivanja tužbe mora se strogo razlikovati odbijanje
tužbenog zahtjeva presudom. Sud na ovaj drugi način odlučuje kad na osnovu raspravljanja
utvrdi da tužiocu ne pripada pravo za koje je tražio zaštitu ili kad se sredstva odbrane inače
pokažu kao uspješna.
4
4
Poznić Borivoje, Rakić-Vodinelić Vesna, Gradjansko procesno pravo, Beograd 2010., 236 str.
