1. UVOD
Nakon desetljeća rata koji je uzeo milione života, osnivanje Europske unije
obilježilo je početak nove ere u kojoj europske zemlje probleme rješavaju
razgovorom, a ne borbom. Danas države članice EU-a uživaju niz povlastica:
slobodno tržište s valutom koja olakšava trgovinu i čini je efikasnijom, milione novih
radnih mjesta, veća prava radnika, slobodno kretanje ljudi i čišća okolina. Postojeća
su pravila međutim zamišljena za mnogo manju Europsku uniju; Uniju koja se nije
morala suočavati s globalnim promjenama poput klimatskih promjena, globalne
recesije ili međunarodnog prekograničnog kriminala. EU ima potencijal i predanost
suočiti se s tim problemima, ali to može učiniti jedino ako poboljša način na koji
radi
.
1
„Ugovor iz Nice”, odobren na sastanku Savjeta Evrope 11. decembra 2000. a
potpisan je 26. februara 2001. godine, donjeo je veće promjene u poređenju sa
Amsterdamskim. On je omogućio institucionalne promjene unutar Evropske unije da
bi se trasirao put za očekivano pristupanje većeg broja zemalja tokom prve decenije
XXI vijeka. Osnovne odredbe Ugovora su: nova preraspodjela glasova u Savjetu
ministara u cilju ojačavanja pozicije većih članica kada se nove članice, koje su
ulavnom male, budu priključile uniji; broj mjesta u Evropskom parlamentu je
određen dajući maksimalan ukupni broj poslanika od 732 (isto tako dogovoren je
broj članova za ostale institucije Evropske unije); unose se manje promjene kod
ovlaštenja Suda pravde i Evropske centralne banke. Vrhunac inicijativa za
produbljivanje političke integracija je Nacrt ustava Evropske unije, koji je donijet
jula 2004. godine poslije dugih i napornih pregovora među zemljama-članicama, a
kojim se predlaže uspostavljanje predsjednika i ministra spoljnih poslova Unije, kao i
niz drugih važnih promjena.
1
Puškarić M., Europska integracija. Stajer-Graf d.o.o. Studia Vita Zagreb. Zagreb, 2012, str.25-33
1
3. MEĐUNARODNI UGOVORI
Međunarodni ugovor je sporazum sklopljen između dva ili više subjekata
međunarodnog prava te je ujedno uređen međunarodnim pravom. Može biti sadržan
u jedinstvenoj ispravi ili u više međusobnih isprava koje su povezane. Svaki
međunarodni ugovor koji je potvrđen od strane zakonodavnih tijela država
ugovornica po svojoj pravnoj snazi jest iznad zakona i podzakonskih akata.
Međunarodni ugovori mogu nositi razne nazive kao što su ugovor, konvencija,
protokol, akt, sporazum, memorandum, povelja, statut. Dakle, međunarodni ugovor
se može sklopiti između dva (bilateralni ugovor) ili više (multilateralni ugovor)
subjekata međunarodnog prava kao što su države, međunarodne organizacije te
ostalih subjekata međunarodnog prava kao što su ustanci ili oslobodilački pokreti.
Kako bi subjekt postao strankom ugovora, mora iskazati svoju volju za
preuzimanjem prava i obaveza iz ugovora.
3
Izražavanjem pristanka ugovor ne mora
stupiti na snagu odmah već nakon što svoj pristanak da i druga strana, odnosno
minimalan broj stranaka koji je propisan u samom ugovoru.
Ratifikacija podrazumijeva da država na međunarodnom planu daje svoj
pristanak da bude vezana međunarodnim ugovorom. Današnji pojam ratifikacije je
dvoznačan. "Dakle, s jedne strane označava sam akt ratifikacije, odnosno jednostrani
međunarodni čin poduzet na međunarodnom planu kojim država izražava svoj
pristanak da izvršava dužnosti iz ugovora, dok s druge strane označava prethodni akt
najvišeg nadležnog tijela neke države (u pravilu parlament, poglavar države, vlada),
donesenog na nacionalnoj razini i u skladu s njezinim ustavnim odredbama, a kojim
se odobrava ratifikacija kao međunarodni čin (tzv. unutrašnja ratifikacija,
potvrđivanje)." Kad je ugovor ratificiran na međunarodnom planu, država ga mora
poštivati i izvršavati obzirom na to da je njime pravno vezana. U većini slučajeva
ratifikacija je bezuvjetna i mora se odnositi na ranije potpisani ugovor u njegovoj
cijelosti. Ponekad ugovor dopušta da se država veže samo jednim dijelom te mogu
sadržavati specifična ograničenja ili uvjete za ratifikaciju.
4
3
http://europa.eu/eu-law/decision-making/treaties/index_hr.htm
4
Omejec J., Vijeće Europe i Europska unija – Institucionalni i pravni okvir, Novi informator d.o.o.,
Zagreb, 2008, str.36
3
