Ugovori u privredi: analiza ugovora o prodaji, posredovanju, zastupanju i komisionu
1
UGOVORI U PRIVREDI
UGOVOR O PRODAJI
1. Pojam
Ugovor o prodaji je ugovor kojim se jedna ugovorena strana (poverilac) obavezuje da
robu koju prodaje preda drugoj ugovorenoj strani (kupcu) tako da ovaj stekne pravo
raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cenu. Ugovorom
o prodaju se vrši razmena robe za novac. U Zakonu o obligacionim odnosima (dalje: ZOO),
kojim je jednostavno regulisan ugovor o prodaji u obligacionim privrednim odnosima, pravi
se razlikovanje između prava raspolaganja i prava svojine. Prodavac nekog drugog prava
obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahteva držanje stvari,
da mu preda i stvar.
Ugovor o prodaji vodi poreklo od trampe, a kao takva javlja se sa pojavom novca, koji
preuzima ulogu opšteg ekvivalenta. Još u rimskom pravu razlikovala su se dva vida
kupoprodaje. Jedan gde se kupoprodaja sadržavala u aktu mancipacije, koji je značio i prenos
svojine i priznavanje prodavca da je primio cenu, i drugi vid koji se kasnije razvio, na osnovu
koga je kupoprodaja proizvodila samo u obligaciono pravna dejstva, a sam prenos stvari i
cene odvijao se posebnim aktom - tradicijom. U savremenim pravima prihvaćeno je drugo
rešenje. U strogo planskim privredama sa centralističkim sistemom upravljanja, kupoprodaja
je u velikoj meri gubila na značaju. Međutim, sa procesom transformacije državne, odnosno
društvene svojine i sa afirmacijom privatne svojine ugovor o prodaji dobija na značaju.
Kupoprodaja je imenovan, neformalan tj. kosensualan ugovor robnog prometa, što znači da je
za njegovu punovažnost dovoljno da se ugovorene strane sporazumenu o svim bitnim
elementima ugovora. Izuzetno, ugovoru prodaji nepokretnosti mora biti sastavljen u pismenoj
formi, a potpisi ugovornih strana moraju biti overeni od strane suda. Takođe, ugovor o prodaji
nepokretnih stvari koje društveno - pravna lica stavljaju u pravni promet u okviru svog
redovnog poslovanja mora biti zaključen u pismenoj formi. Ugovor o prodaji je
dvostranoobavezan i teretan ugovor. On je po pravilu, komutativan ugovor, jer je u trenutku
njegovog zaključivanja poznata visina i uzajamni odnos prestacija, ali može biti zaključen i
kao aleatoran ugovor, ako to nedvosmisleno proizilazi iz volje ugovorenih strana (npr. prodaja
buduće žetve). Ovaj ugovor je uvek samostalne, a ne akcesorne pravne prirode, i uvek je
kauzalan, jer je vidljiv osnov pravnog obavezivanja ugovornih strana.
2. Bitni elementi ugovora o prodaji
Kod ugovora o prodaji bitan elemenat, oko koga se ugovorene strane moraju
sporazumeti, da bi ovaj ugovor zaključen kao ugovor robnog prometa prometa, bio važeći
jeste roba. Cena nije bitan elemenat ovog ugovora. Ako ona nije određena niti odrediva,
kupac je dužan da plati cenu koju prodavac redovno naplaćivao u vreme zaključivanja
ugovora, a u nedostatku ove, razumnu cenu. Pod razumnom cenom se smatra tekuća cena u
vreme zaključivanja ugovora, a ako se ona ne može utvrditi, onda cenu utvrđuje sud, prema
okolnostima slučaja.
2
Roba kao predmet ugovora o prodaji mora biti u prometu. Ako je reč o stvarima koje su
u ograničenom pravnom prometu one mogu biti predmetom ugovora o prodaji, ukoliko su
ispunjeni zakonom propisani uslovi. U skladu sa našim pravom ugovor o prodaji može da se
odnosi na buduću stvar, pod kojom se podrazumeva stvar koja u trenutku zaključivanja
ugovora ne postoji već će tek nastati. U skladu sa članom 460 ZOO, prodaja tuđe stvari
obavezuje ugovarača, ali kupac koji nije znao, ili nije morao znati da je stvar tuđa, može ako
usled toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti nadoknadu štete. Ukoliko
prodavac nije imao pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine na prodatoj stvari u trenutku
zaključenja ugovora, on to pravo može steći u trenutku ispunjenja ugovora, tj. isporuke robe,
čime se gore navedeno pravilo može razumeti i opravdati.
U pogledu određivanja robe kao predmeta ugovora, potrebno je da se ugovorene strane
dogovore o njenoj vrsti, a da količinu, ukoliko je ne mogu odrediti, učine odredivom. Kod
individualno određenih stvari potreba je, po pravilu, njihov detaljni opis. Kod generičkih
stvari količina robe se može učiniti odredivom izrazima "od......do" ili "cirka", "oko". U
pogledu kvaliteta robe, ukoliko ga stranke u ugovoru ne odrede, a prodavcu je poznata
namena za koju kupac kupuje robu, tada je dužan da mu isporuči robu odgovarajućeg
kvaliteta. Ako prodavcu namena robe nije bila poznata, dužan je isporučiti robu srednje
kakvoće.
Cena se, kao novčana naknada koju kupac duguje prodavcu za ustupljenu robu, sastoji u
novcu. Ukoliko se kao ekvivalent za primljenu robu, uz novac daju i neke stvari, da bi bilo
reči o ugovoru o prodaji, neophodno je da vrednost novca bede veća ili bar jednaka vrednosti
stvari. Cena se često ugovara. Obično se utvrđuje u jednom novčanom iznosu li se mogu
sporazumno odrediti i elementi na osnovu kojih će se cena opredeliti. Tada kažemo da je cena
odrediva. Cena može biti i propisana. Ukoliko je ugovorena veća cena od propisane, kupac
duguje samo iznos propisane cene. Ako je u ugovoru naznačeno da je kupac dužan da plati
tekuću cenu, reč je o ceni utvrđenoj zvaničnom tržišnom evidencijom na tržištu mesta
prodavca u vreme kada je trebalo da usledi ispunjenje ugovora. Određivanje cene ugovorene
strane mogu prepustiti trećim licima. U skladu sa principom ekvivalencije, cena treba da
ispuni i uslov pravičnosti.
3. Obaveze prodavca
Osnovne obaveze prodavca jesu da izvrši isporuku robe i da garantuje za svojstva robe.
Obaveza isporuke robe
Isporuka se sastoji iz jedne ili više radnji koje je prodavac dužan da preduzme prema
ugovoru, ili uobičajenim pravilima ponašanja, kako bi se kupcu omogućila državina robe.
Način isporuke robe zavisi od toga da li je stvar pokretna ili nepokretna, bestelesna ili telesna.
Otuda isporuka može biti fizička kao faktička ili simbolička, ali i fiktivna. Uopšteno rečeno,
prodavac je izvršio obavezu isporuke robe kupcu, kada mu robu uruči ili preda ispravu na
osnovu koje se roba može preuzeti. Vreme isporuke može se ugovoriti. Stranke to mogu
učiniti preciziranjem datuma, određivanjem roka od zaključivanja ugovora, ili vezivanjem
vremena isporuke za neki događaj. Ako je rok određen okvirno, a nije ugovorom predviđeno
ko će ga precizirati to pravo pripada prodavcu. Izuzetak je ako iz okolnosti slučaja proizilazi
da to pravo pripada kupcu. Ako je rok isporuke određen upotrebom izraza"odmah" i sl. U

4
Prodavac neće odgovarati za nedostatke navedene pod prvom i trećom tačkom, ako su
oni u času zaključenja ugovora bili poznati kupcu ili nisu mogli ostati nepoznati. Ovo drugo
će biti slučaj sa nedostacima koje bi brižljivo lice sa prosečnim znanjem i iskustvom lica istog
zanimanja i struke kao kupac moglo lako opaziti pri uobičajnom pogledu robe. Ako je kupac
mogao opaziti nedostatke, ali je prodavac izjavio da roba nema nikakvih nedostataka, ili da
ima određena svojstva ili odlike, prodavac će tada odgovarati za te nedostatke. Ovo pravilo se
uklapa u princip savesnosti i poštenja, kao jedan od principa zaključivanja i ispunjenja
ugovora robnog prometa. Kupac je dužan, da robu koju prima pregleda na uobičajeni način ili
da je da drugom na pregled, čim je to prema redovnom toku stvari moguće. O vidljivim
manama dužan je obavestiti prodavca bez odlaganja, odnosno kada je pregled izvršen u
prisustvu obeju strana, dužan je da primedbe zbog vidljivih nedostataka saopšti prodavcu
odmah.
Kada roba ima skriveni nedostatak kupac je dužan da o tom nedostatku obavesti
prodavca bez odlaganja. Međutim, ako ugovorom nije određen duži rok, prodavac neće
odgovarati za nedostatke koji se pokažu posle šest meseci od isporuke robe. Skrivene mane
robe su oni njeni nedostatci koji se nisu mogli otkriti uobičajenim pregledom prilikom
preuzimanja robe. Obaveštenje o nedostatku mora sadržati detaljan opis nedostataka i poziv
prodavcu da pregleda robu. Prava kupca u slučaju da roba ima nedostatak kvaliteta su sledeća:
pravo da zahteva od prodavca da ukloni manu robe. Ovo se pravo kupca
redovno odnosi na robu koja je individualno određena;
pravo da zahteva sniženje cene, čime se kupac naknadno saglašava da prima
robu bez mana, ali usled tog zahteva da i ekvivalent u novcu bude srazmerno
niži
pravo na raskid ugovora. Ovo je opšte pravo koje jedna strana ima kod
dvostranih ugovora, kada druga strana ne ispuni svoju obavezu.
U prva tri slučaja kupac ima pravo na naknadu štete zbog zadocnjenja, odnosno zbog
neurednog ispunjenja, a u poslednjem slučaju ima pravo na naknadu štete zbog neispunjenja
ugovorene obaveze. Ako je prodavac isporučio kupcu robu boljeg kvaliteta kupac je dužan je
da je primi, osim ako ima interes da primi robu baš određenog kvaliteta. Pri tome, kupac nije
dužan da plati višu cenu. Prodavac odgovara kupcu u slučaju da isporuči količinu robe koja
odstupa os ugovorene količine. Kada je predata manja količina robe od ugovorene, kupac
može da raskine ugovor u pogledu količine koja nedostaje. On bi mogao da raskine i ceo
ugovor ako ugovorena količina čini celinu, ili ako kupac ima opravdan interes da primi
ugovorenu količinu u celini. U skladu sa sudskom praksiom, da li se ugovorena količina
smatra celinom ili ne, zavisi od vrste i prirode, odnosno od njene namenske upotrebe, ali i od
volje ugovorenih stranaka koje mogu predvideti da se ugovorena količina smatra celinom,
iako to ona ne bi bila po svojoj prirodi.
Ukoliko je prodavac generične robe dao kupcu veću količinu od ugovorene, a kupac u
razumnom roku ne izjavi da višak odbija, smatra se da je primio taj višak, kojeg će biti dužan
da plati po istoj ceni. Kupac koji odbije da primi višak isporučene robe ima pravo da traži od
prodavca naknadu za pretrpljenu štetu. Prodavac odgovara kupcu, ukoliko ukoliko roba ima
pravni nedostatak. On kupcu pruža zaštiti evikcije. Da bi kupac stekao pravo na povraćaj cene
i naknadu štete usled pravnog uznemiravanja, neophodno je da se ispune određeni uslovi.
Pravno uznemiravanje postoji ako neko treće lice ima određena prava na isporučenoj robi,
kojim pravima ometa ili isključuje kupčevo pravo (raspolaganja, odnosno svojine na robi).
Kupac nemora obavestiti prodavca o pravnom uznemiravanju ako je pravo trećeg lica
5
očigledno osnovano. Kupac koji se upusti u spor sa trećim licem i spor izgubi, a nije o sporu
obavestio prodavca, može se pozvati na prodavčevu odgovornost na nedostatke, izuzev ako
prodavac dokaže da je on mogao odbiti zahtev trećeg lica da je bio na vreme i uredno
obavešten od strane kupca. Kupac ne mora obaveštavati prodavca ako se pokaže da je njemu
već poznato da treće lice polaže neko pravo na stvar. Tada će ga pozvati da u razumnom roku
oslobodi stvar od prava ili pretenzije od trećeg lica ili da mu isporuči drugu stvar bez pravnog
nedostatka. U slučaju evikcije, ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju da kupčevo
pravo bude unajmljeno ili ograničeno, kupac može po svom izboru raskinuti ugovor ili
zahtevati stazmerno sniženje cene. U svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu zbog
pretrpljene štete.
Prodavac garantuje kupcu za ispravno funkcionisanje robe. Savremeni promet je doneo
nov vid odgovornosti, po osnovu garancija za ispravno funkcionisanje stvari. Ona postoji
nezavisno od odgovornosti za materijalne nedostatke i paralelno sa njom. nastaje po osnovu
garantnog lista, koje izdaje prizvođač, a pri tome obuhvata i proizvođača i prodavca.
4.Obaveze kupca
Osnovne obaveze kupca iz ugovor o prodaji jesu, obaveza preuzimanja isporuke i obaveza
plaćanja cene. Kupac bi mogao sporazumno preuzeti i neke druge obaveze.
Obaveza preuzimanja isporuke
Kupac ima pravo da zahteva izvršenje obaveze prodavca, ali na njemu istovremeno i obaveza
da izvrši preuzimanje robe. Preuzimanje robe sastoji se iz obavljanja potrebnih radnji, koje se
prema ugovoru ili prirodi posla neophodne da bi predaja bila moguća, kao i u odnošenju same
robe. U te radnje tako mogu da spadaju, dostavljanje potrebne ambalaže u roku. Prema
stanovištu naše sudske prakse, prodavac ne može sudskim putem prinuditi kupca da preuzme
kupljenu robu, ali će zato kupac zapasti u poverilačku docnju, ako neosnovano odbije da
primi ispunjenje robe, odnosno ako nepreuzme potrebne radnje da bi prodavac ispunio svoju
obavezu isporuke robe. Postavlja se pitanje, ko će snositi štetne posledice u slučaju propasti ili
oštećenja robe, u vremenu od zaključenja ugovora do prodaje. Prodavac ostaje vlasnik prodate
robe sve do njene isporuke, te snosi rizik za slučajnu propst ili oštećenje robe. Kupac neće biti
dužan da plati cenu, a ako je cenu već platio imaće pravo na njen povraćaj. Ali ako je kupac
zapao u poverilačku docnju, asa tim danom će rizik za slučajnu propast ili oštećenje robe
preći na njega. Kupac u poverilačkoj docnju ima obavezu da prodavcu nadoknadi štetu koju je
ovaj pretrpeo usled neblagovremenog izvršenja obaveze, kao i troškove oko daljeg čuvanja
robe.
Troškove isporuke i one koji joj predhode snosi prodavac, a troškove odnošenja robe i
troškove posle isporuke snosi kupac. Ugovorene stranke mogu da se drugačije sporazumeju,
što one često i čine, ugovaranjem tzv. transportnih klauzula.
Kada je kupac zapao u poverilačku, docnju prodavac je dužan da čuva robu pažnjom
dobrog privrednika i da u tom cilju preuzima potrebne mere. Roba se može položiti na
čuvanje kod stvarno nadležnog suda mesta ispunjenja, predati na čuvanje nekom trećem licu,
ili prodati za račun prodavca. Predaja robe javnom skladištu na čuvanje za račun poverioca
proizvodi dejstvo polaganja kod suda. O izvršenoj predaji na čuvanje dužnik je dužan da
obavesti poverioca. Roba će se prodati na javnoj prodaji ako je nepodesna za čuvanje, ili su

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti