KONDICIJSKI TRENING U TJELESNOJ I ZDRAVSTVENOJ
KULTURI
Tošo Maršić, prof. Srednja škola 'Fra Martin Nedić' u Orašju
Petar Paradžik, prof. VII gimnazija, Zagreb
Sažetak:
Kondicijski trening, u svrhu optimalnog i prema zdravlju učenika
usmjerenom razvoju kondicijskih sposobnosti i morfoloških karakteristika, predstavlja
najvažniji segment ciljeva u odgojno obrazovnom području tjelesna i zdravstvena
kultura. Određivanje pravilnog omjer zastupljenosti kondicijskih sadržaja u nastavi, u
odnosu na učenje tehničko taktičkih znanja sportova i omjera pojedine kondicijske
sposobnosti u odnosu na preostale, treba se bazirati na željenim dugoročnim (cjelo
životnim) zdravstvenim efektima i nije nimalo jednostavna dilema. Zbog
ograničenosti vremenom, kondicijsko vježbanja u nastavi obično nije sasvim dostatno
za optimalan razvoj osobina i sposobnosti te je neophodno motivirati učenike da
vježbaju i u svom slobodnom vremenu, ali i da nastave redovno vježbati u odrasloj
dobi. Stoga je sposobnost profesora da izgradi kod učenika cjelo-životnu ljubav i
interes prema tjelesnom vježbanju njegov najvažniji ali i najteži zadatak, komu bi
trebao podrediti sve ostale ciljeve.
Ključne riječi:
Tjelesna i zdravstvena kultura, kondicijski trening, zdravlje,
motivacija učenika.
1. UVOD
U literaturi iz odgojno obrazovno područje tjelesne i zdravstvene kulture
(TZK) gotovo da nije moguće pronaći pojam „kondicijska priprema“ ili „kondicijski
trening“. Međutim, to ne znači da se u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturu ne provodi
kondicijski trening, nego samo da on po svojim ciljevima i modalitetima, intenzitetu i
opsegu ali i imenu, razlikuje od klasično definiranog pojma kondicijske pripreme u
sportskom treningu. Obično se kondicijski trening u TZK-a naziva
tjelesnim
vježbanjem s ciljem razvoja motoričkih i funkcionalnih sposobnosti
, iako se
primjenjuje i u svrhu reguliranja nekih morfoloških osobina učenika, kao na primjer
tjelesne mase, potkožnog masnog tkiva, estetskog oblikovanja tijela. Iz navedenog
proizlazi kako je kondicijski trening u TZK-a po svom obliku i ciljevima, puno bliži
rekreativnom vježbanju i Fitnessu, ali podudarnosti ima i sa općom kondicijskom
pripremom (Beyer, 1987). Ipak, moguće je tvrditi kako opća kondicijska priprema u
TZK-a ima i elemente specifične kondicijske pripreme, pod uvjetom da se umjesto
specifičnih zahtijeva nekog sporta uzmu u obzir zdravstveni zahtjevi dječjeg
organizma. Naime, osnovni cilj tjelesne i zdravstvene kulture proizlazi iz njena naziva
i glasi zdravlje učenika. Prije svega fizičko zdravlje ali i psiho-socijalno. Kakva i
kolika je uloga kondicijskog treninga u ostvarenju osnovnog cilja TZK-a, odnosno
poboljšanju i očuvanju zdravlja učenika? Koje su specifičnosti kondicijskog treninga
u okviru nastave tjelesnog? Na kakve prepreke i zahtjeve nailazi profesor tjelesnog pri
provođenju kondicijsko treninga i ostvarivanju prije svega zdravstvenih ciljeva? Kako
prilagoditi nastavu i ciljeve TZK-a, posebno dio vezan uz kondicijsku pripremu,
novim uvjetima nastalim uslijed naglih promjena u čovjekovoj-učeničkoj okolini? U
ovom članku ćemo iznijeti naša mišljenja i odgovore na ova i neka druga pitanja u
svezi kondicijske pripreme u TZK-a, koji su bazirani kako na vlastitom praktičnom
iskustvu tako i na stavovima znanstvenika prije svega iz područja medicinsko
bioloških znanosti.
2.
KONDICIJSKI TRENING U FUNKCIJI REALIZACIJE CILJEVA TZK-a
U grafikonu 1. prikazani su osnovni ciljevi TZK-a iz perspektive kondicijskog
treninga. U centru interesa je trenutni i potencijalni zdravstveni status, okružen onim
ciljevima iz oblasti kondicijskog treninga koji direktno ili indirektno doprinose
poboljšanju zdravlja učenika.
učestalosti bolesti krvožilnog sustava (Weineck 2000, Hollmann 1992). Budući
primjereno tjelesno vježbanje, odnosno kondicijski trening ima izuzetno blagotvorno
djelovanje kako na prevenciju tako i na terapiju i rehabilitacije mnogih bolesti
suvremenog svijeta (Hollmann i Hettinger 2000), on bi trebao imati važnu, pa čak i
primarnu ulogu u strukturi ciljeva tjelesne i zdravstvene kulture. Stoga će u nastavku
biti podrobnije obrazloženi ciljevi TZK-a navedeni u grafikonu 1. budući o njihovoj
realizaciji ovisi efikasnost zdravstvenog odgoja učenika.
2.1 Razvoj kondicijskih sposobnosti učenika
Važno je naglasiti bitnu razliku između ciljeva kondicijskog treninga u
natjecateljskom sportu, gdje je prvenstveni cilj optimalan razvoj kondicijskih
sposobnosti u funkciji postizanja što boljih sportskih rezultata i kondicijskog treninga
u TZK-a, gdje je razvoj kondicijskih sposobnosti prvenstveno služi omogućavanja
optimalnog rasta i razvoja te zdravlja dječjeg organizma. Pod tim se prije svega
podrazumijeva djelovanje, kondicijskim treningom na optimalan razvoj unutarnjih
organa, hormonalnog i lokomotornog sustav (Hollmann i Hettinger 2000, Rusch i
Weineck 1998). Stoga je sa aspekta utjecaja osnovnih kondicijskih sposobnosti na
zdravlja čovjeka-učenika od posebnog interesa opća aerobna izdržljivost, u nešto
manjoj mjeri jakost, manjim dijelom fleksibilnost, dok se brzina može smatrati
irelevantnom u ovom kontekstu (Hollmann 1992).
2.1.1. Razvoj opće aerobne izdržljivosti učenika
O važnosti aerobnog treninga za ljudsko zdravlje, najbolje govori podatak da svjetska
zdravstvena organizacija (WHO) određuje razinu zdravstvenog stanja pojedinca
razinom razvijenosti opće aerobne izdržljivosti, a kao mjeru postavlja maksimalni
primitak kisika. Hollmann (1992) za pojam „
nedostatno kretanje“
preporučuje
zamjensku definiciju „
nekorištenje zaštitnog djelovanja treninga aerobne
izdržljivosti
“. Navedeni primjeri i postojeći znanstveni dokazi nedvosmisleno ukazuju
kako aerobni trening i razvoj aerobne izdržljivosti ima najveći utjecaj na opće
zdravstveno stanje organizma u odnosu na sve druge sadržaje i ciljeve u tjelesnoj i
zdravstvenoj kulturi (u skladu i sa Rusch, Weineck 1998, Hollmann i Hettinger 2000).
Stoga je bi bilo razumljivo da aerobni trening ima prioritetnu ulogu u planu i
programu TZK-a, pri planiranju ciljeva i programiranju rada. Međutim, niti je to u
praksi slučaj, niti se radi o jednostavnom problemu. S tim u vezi pojavljuje se
nekoliko upitnosti. Prva se odnosi na mišljenja koja datiraju još iz 70-tih godina
prošlog stoljeća prema kojima dječji organizma nije fiziološki primjeren treningu
izdržljivosti. Uzrok ovakvim mišljenjima bila su metodološki nepotpuna istraživanja
kod kojih su djeca prije puberteta imala manji porast maksimalnog primitka kisika
uslijed treninga izdržljivosti u odnosu na odrasle. Pri tomu nije uzimana u obzir veća
količina dnevne aktivnosti kod djece i specifičnost intenziteta treninga kod djece u
odnosu na odrasle (Rowland 1996). Danas većina autora opovrgava neprimjerenosti
aerobnog treninga dječjem organizmu (Rusch i Weineck 1998, Hollmann i Hettinger
2000, Rowland 1996) smatrajući naprotiv kako je vrijeme predpuberteta i puberteta
senzibilna faza i ako se ne iskoristi neće biti moguće dostići potencijale za razvoj
aerobne izdržljivosti u odrasloj dobi (Weineck 2000).
Druga upitnost u svezi postavljanja treninga opće aerobne izdržljivosti kao prioriteta
je neslaganje stručnjaka u svezi s potrebnim omjerom zastupljenosti kondicijskog
treninga (razvoja sposobnosti) i učenja tehničko taktičkih elementa pojedinih
sportova. Čemu dati prioritet tehnici ili kondiciji? Je li uopće potrebno potencirati
jedno ili drugo? Ili čak, može li se s obzirom na vremenska i druga ograničenja postići
truda vrijedan rezultat u bilo kom ili je to možda moguće u oba područja
istovremeno? Pitanja su kompleksna i svaki jednoznačan odgovor bio bi pogrešan.
Dob učenika je svakako važan faktor i po našem mišljenju omjer učenja tehnike i
razvoja sposobnosti se treba mijenjati tako da je u mlađim dobnim skupinama više
naglašeno usvajanje motoričkih znanja a u starijim razvoj sposobnosti, odnosno
kondicijski trening. Isto tako, kroz dobne skupine, potrebno je mijenjati i omjer
zastupljenosti pojedinih kondicijskih sposobnosti, pri čemu u mlađim dobnim
skupinama dominira raznovrsnost gotovo svih kondicijskih sposobnosti
1
a u starijim
prije svega aerobna izdržljivost, a potom jakost (funkcionalna gimnastika prije svega)
i fleksibilnost. Brzina, agilnost i eksplozivna snaga nemaju bitnu zdravstveno
utilitarnu vrijednost (Hollmann i Hettinger 2000, Weineck 2000) i stoga je prema
našem mišljenju logična njihova manja zastupljenost posebno u srednjoškolskoj dobi.
Međutim, postoje i suprotna razmišljanja po kojima treba dominirati rad na razvoju
brzine, agilnosti i snage iz razloga što su to sposobnosti važne za uspješnost u
1
Naravno, izuzev anaerobne glikolitičke izdržljivosti koju treba maksimalno izbjegavati zbog štetnog
zdravstvenog utjecaja na dječji organizam uslijed izrazito nepovoljnog hormonalnog odgovora na
visoku zakiseljenost (Lehman i sur. 1980).
