PEDAGOŠKI FAKULTET
SMJER: RAZREDNA NASTAVA
SEMINARSKI RAD
PREDMET: METODOLOGIJA PEDAGOŠKIH ISTRAŽIVANJA
TEMA: ULOGA TELEVIZIJE U PROCESU SOCIJALIZACIJE DJECE
PREDŠKOLOSKOG I RANOG ŠKOLSKOG UZRASTA
PROFESOR:
Doc. Dr Asim Praskić
Banja Luka, decembar 2017.
4
1. UVOD
Procesi socijalizacije kod djece predškolskog i školskog uzrasta danas se više ne odvija putem
“tradicionalni institucija škole i porodice već su te funkcije preuzeli mediji u prvom redu
televizija. U procesu socijalizacije se ne poštuje logika nivoa koja se prilagođava uzrastu, tj.
određenoj dobi. Pred velikom slobodom odabira između brojnih mogućnosti dijete je samo
prepušteno slobodnom odabiru. Svi oni koji su uključeni u vaspitanje, a naročito vaspitne
institucije, trebaju poznavati promjene, odnosno nove naglaske u procesima socijalizacije kao
i edukativne mogućnosti koje posjeduju novi mediji. Usvajanje medijskih kompetencija
pomoći će u razvijanju pravilna odnosa prema svijetu medija kao i kvalitetnijih procesa
socijalizacije unutar medijskoga okruženja. Djeca danas odrastaju uz televiziju kao uz kućnog
prijatelja, upijajući slike i riječi koje im nudi. Porodični život se odvija uz televizor, uz njega
jedemo, raspravljamo, radimo i odmaramo se. U doba napretka tehnologije nezamislivo je da
socijalizacija i odrastenje djeteta bude bez medija masovne komunikacije bez obzira na
njihove loše i dobre stane. Televizija je najmoćniji mas medij, prati ga internet. Televizija je
veoma popularna među djecom predškolskog i ranog školskog uzrasta i postavlja se pored
porodice i škole kao treći vaspitač.
Ogroman uticaj ima na vaspitanje i obrazovanje djece, na
socijalizaciju djeteta, na opštu kulturu i stavove. Uz pomoć televizije dijete upoređuje sebe i svoj svijet
sa svijetom junaka sa ekrana, nove načine ponašanja, otkriva nove vrijednosti i igre.Djeca gledanjem
televizije zadavoljavaju svoju znatiželju i potrebu za otkrivanjem svijeta oko sebe.
5
2. UTICAJI TELEVIZIJE NA DIJETE
U ovom istraživanju će se pokušati dati uloga i značaj televizije u socijalizaciji
djece
predškolskog i školskog uzrasta. Njen potencijalni uticaj za većinu djece praktički počinje od
prvoga dana života. Djeca, naime, odrastaju u okruženju u kojemu su neizbježni televizor i
poneki aparat za reprodukciju zvuka, gdje neko od, ili većina, ukućana čita neke novine, a sve
češće postoji i kompjuter.
Televizija smještena je gotovo u svakom porodičnom domu te.
Navikavanje na medije zbiva se brzo i neprimjetno, a vrlo rano djeca iskazuju želju da koriste
neki medij i nauče baratati njime. Takva sveprisutnost medija, posebno televizije, od najranije
životne dobi potencirala je javne i stručne debate o prirodi i intenzitetu uticaja na djecu.
Zbog
sadržaja koje televizija prikazuje, često je proglašavana kontroverznom te je prozivana zbog
negativnog uticaja, kako na odrasle, tako i na djecu. Pored fizičkog uticaja na djetetov razvoj,
nije zanemariv uticaja televizije ni na psihički razvoj. Dijete u urasnoj dobi od 3 ili 4 godine
sposobno je posmatrati odrasle oko sebe i dobro oponašati njihovo ponašanje. Prema tome,
isto tako je sposobno poistovjetiti se s TV-junacima, posebno onim popularnima, i jednako
tako oponašati njihovo ponašanje. Djeca mlađa od 8 godina nisu u stanju razlikovati stvarnost
od mašte što ih čini podložnijima za učenje nasilja koje vide na televiziji. Zabrinjavajuća je
činjenica da prosječno dijete sedmično provede 1680 minuta ispred televizije, dok s
roditeljima provodi tek 38,5 minuta u suvislom razgovoru. Osim toga, dijete mlađe od 6
godina u prosjeku provede 3 sata dnevno gledajući televiziju, 2 sata u igri na vanjskom
prostoru, a tri puta manje vremena provede čitajući (ili da mu netko čita). Djeca koja
raspolažu s najviše slobodnoga vremena najviše gledaju televiziju. Slično tome, djeca koja
imaju manje slobodnoga vremena gotovo polovicu toga vremena provedu također pred
televizorom
(Mikić, Rukavina, 2006).
Dječiji i razvojni psiholozi upozoravaju da djeca starija od dvije godine ne bi trebala biti uz
televiziju duže od 2 sata dnevno, a mlađa djeca ju ne bi uopće trebala gledati. Prve dvije
godine živote smatraju se kritičnim za razvoj mozga. Televizija i drugi mediji mogu omesti i
otežati istraživanje okoline, igru i interakciju s roditeljima te drugim ljudima što inače potiče
učenje i zdrav psihički te socijalni razvoj.
Opasnosti koje pretjerano gledanje televizije povlači za sobom su: usporavanje metabolizma
koji dovodi do pretilosti, gubitak čitalačkih navika i smanjenje razumijevanja pročitanog,
usporavanje motoričkih refleksa i slično. Unatoč svemu, roditelji su ti koji na kraju odlučuju
što je najbolje za dijete, no svakako je preporuka da se prije donošenja odluke dobro
