FAKULTET PRAVNIH NAUKA
SEMINARSKI RAD
UMIŠLJAJ, NEHAT
STUDENT:
MENTOR:
Istočno Sarajevo, (2016. godine)
UMIŠLJAJ, NEHAT
(Uvod)
Umišljaj
(dolus)
je, kako je u stručnoj literaturi istaknuto, jedan je od oblika krivice
ili vinosti kojim se u krivičnom pravu označava najviši intenzitet učiniočevog psihičkog
odnosa prema učinjenom djelu.
To podrazumijeva da je na strani učinioca krivičnog djela u vrijeme izvršenja krivičnog djela
postojala svijest o djelu i volja koja je bila usmjerena na njegovo izvršenje ili saglašvanje sa
izvršenjem takvog djela. Ovaj odnos može imati različite sadržaje u kojima se umišljaj može
da manifestuje u konkretnim slučajevima.
Može da bude momentalna i iznenadna odluka nastala u afektu, posve svjesno i hladno
izvršenje djela, izvršenje djela iz milosrđa, dugo razmišljanje u formiranju odluke, itd.
Dakle, konkretna svijest i volja učinioca u izvršenju djela mogu da se razlikuje po načinu i
vremenu formiranja, stepenu određenosti kao što rnogu naravno i da se javljaju u različitim
stepenima težine i intenziteta. Takvi različiti sadržaji umišljaja relevantni su kod ocjene
učiniočeve krivice, a time i kod izbora i odmjeravanja kazne.
Umišljaj je osnovni i redovni oblik krivice jer se za umišljajno izvršenje krivičnih djela
odgovara kod svih krivičnih djela, dok nehatna odgovornost postoji samo izuzetno, u
slučajevima u kojima je to izričito propisano.
Radi toga se u opisima krivičnih djela ne navodi da je za odgovomost potreban umišljaj, jer to
proizilazi iz smisla odredbi čl. 13. st. 1. i 2., u kojima je izuzetnost kažnjavanja naglašena
samo u slučaju nehata. pa stoga kod svih drugih krivičnih djela nije potrebno izričito ni
isticati oblik krivice.
Razumije se da je umišljaj teži oblik krivice ili vinosti, s obzirom da sadrži viši
stepen čovjekove vinovnosti, što podiže stepen opasnosti krivičnog djela, pa je stoga za
umišljajno izvršenje krivičnog djela uvijek propisana teža kazna od one koja je propisana za
nehatno izvršenje istog krivičnog djela (tako je npr. za ubistvo iz čl. 148. st. 1. propisana
kazna zatvora najmanje pet godina, a za nehatno ubistvo iz čl. 152. od šest mjeseci do pet
godina).
Literatura koja bude korištena u pisanju ovog seminarskog rada prikupljena je i
upotrijebljena za obrazlaganje osnovnih pojmova koji su vezani za zadanu temu,tom
prilikom bit će korišteni Zakoni BiH, KZ. RS., KZ. FBiH, kao i literatura od naših poznatih
teoretičara iz oblasti prava i pravnih nauka.
2
Suština psihološke teorije vinosti sastoji se u tome što se vinost ili krivica sastoje
u psihičkom odnosu koji obuhvata umišljaj i nehat, dok se prema normativnim teorijama
u svim varijantama pored toga zahtijeva i svijest o protivpravnosti odnosno zabranjenosti
djela.
Psihološke teorije vinosti baziraju se na staroj maksimi
error iuris nocet
odnosno
ignorantia iuris non exusat
, prema kojima se nepoznavanje zakona ne uvažava, negira se
značaj pravne zablude i bez obzira na stepen opravdanosti razloga, ona ne isključuje
krivičnu odgovornost.
Strah da će pravni poredak izgubiti na uspješnosti ako se napusti to stanovište,
strah da će se učiniocu osigurati dobar izgovor da nije znao za zabranjenost djela i tako
stvoriti mogućnost za neosnovano oslobođenje od odgovornosti,razlog je da su se
psihološke teorije održale do danas, ali te klasične postavke, malo po malo, ruši bujica
novih zakonskih propisa (
Bačić,
str. 212).
2
Većina drugih tranzicijskih krivičnih zakonodavstava, među kojima se nalaze
izakonodavstva sa prostora bivše Jugoslavije, prihvatila su normativne koncepcije,
prema kojima je sastavni dio vinosti, kako je naglašeno, pored umišljaja i nehata i svijest
o protivpravnosti, pri čemu se uglavnom polazi ne samo od aktuelne, već i od dužne i
moguće svijesti u odnosu na zabranjenost krivičnog djela.
(1)
Prema odredbi čl. 35. umišljaj (
dolus
) postoji kada je učinilac bio svjestan svog djela
i htio njegovo izvršenje ili kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja
može nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje.
3
Pri tome treba imati u vidu da se radi o uopštenoj formulaciji koja postavlja
samo opšte okvire za različite sadržaje u kojima se umišljaj može da manifestuje u
konkretnim slučajevima.
To može da bude momentalna i iznenadna odluka nastala u afektu, posve svjesno i
hladno izvršenje djela, izvršenje djela iz milosrđa, dugo razmišljanje u formiranju
odluke, itd. Dakle, konkretna svijest i volja učinioca u izvršenju djela mogu da se
razlikuje po načinu i vremenu formiranja, zatim stepenu određenosti, kao što mogu
naravno i da se javljaju u različitim stepenima težine i intenziteta.
Takvi različiti sadržaji umišljaja relevantni su kod ocjene učiniočeve krivice a
time i kod izbora i odmjeravanja kazne.Za razliku od ranijeg rješenja, sadašnji zakon
izričito naglašava da krivično djelo može biti učinjeno direktnim i/ili eventualnim
umišljajem, koje reguliše odvojeno, u posebnim stavovima.
2
F.Bačić,Krivično pravo-Zagreb 1998,
3
M.Babić, I.Marković i dr.,Komentari krivičnih zakona BiH,Sarajevo 2005,knjiga I.
DIREKTNI UMIŠLJAJ
Prema odredbi iz st. 2.
direktni umišljaj
(
dolus
directus
) se sastoji se u
svijesti i
htijenju
ostvarenja određenog krivičnog djela, ili prema zakonskoj terminologiji
“učinilac postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo
izvršenje”. U st. 3. određen je tzv., eventualni umišljaj (
dolus eventualis
) koji se sastoji u
svijesti o mogućnosti nastupanja posljedice i pristajanju na njeno nastupanje, ili prema
zakonskom tekstu “izvršilac postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da
zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao
na njeno nastupanje”.
Sadržaj i jednog i drugog umišljaja čine dvije komponente: intelektualna i
voluntaristička, tako da se umišljaj određuje prema učiniočevoj svijesti o djelu i njegovoj
volji da to djelo učini.
Međutim, ovi elementi su različito postavljeni kod jednog i drugog umišljaja.
Daljnja izlaganja će ukazati na specifičnosti intelektualne i voluntarističke komponente
kod direktnog i eventualnog umišljaja,
što predstavlja osnovu za njihovo razlikovanje.
Direktni umišljaj
predstavlja svjesno i hotimično izvršenje određenog krivičnog
djela, svijest i htijenje zabranjenog krivičnog djela. Prema zakonskoj formulaciji, sadržaj
direktnog umišljaja čine dva elementa: svijest i volja.
Svijest o djelu
, kako se izražava zakon, podrazumijeva da učinilac u momentu
izvršenja krivičnog djela ima ispravnu predstavu o djelu koje čini, što znači da je
svjestan svih obilježja koja čine zakonsko bića konkretnog krivičnog djela.
Kako su zakonska bića krivičnih djela veoma različita po svojoj strukturi, to će i
sadržaj svijesti biti različit; kod jednog djela će se za umišljaj zahtijevati da svijest
obuhvati jedan broj okolnosti a kod drugog sasvim drugi. Svijest o djelu prvenstveno
podrazumijeva svijest o radnji, jer je radnja izvršenja osnovni i neizostavni elemenat
svakog krivičnog djela.
To znači i postojanje svijesti o eventualnim modalitetima radnje izvršenja i svim
drugim okolnostima koje se odnose na radnju ako su istaknute kao elementi zakonskog
opisa djela, kao što su npr., način i sredstva izvršenja, mjesto i vrijeme izvršenja i sl.
Ako zakonsko biće krivičnog djela obuhvata i posljedicu, učinilac treba biti svjestan
kako posljedice tako i uzročne veze između radnje i posljedice.
Pri tome se ne traži da se svijest o konkretnom odvijanju uzročnog toka potpuno
podudara sa njegovim stvarnim odvijanjem, umišljaj će postojati i onda ako u tom
pogledu postoje određena odstupanja pod uslovom da ona nisu bitna, odnosno ako se ona
kreću u granicama koje su po opštem iskustvu predvidive.
U protivnom, nema umišljaja, odnosno treba razmotriti pitanje tzv. aberacije.
Ako je objekat radnje istaknut kao obilježje djela, učinilac takođe treba imati pravilnu
predstavu o njemu (npr,. godine starosti pasivnog subjekta, njegov status - npr.,
parlamentara, najvišeg državnog predstavnika, ratnog zarobljenika, itd.). Isto tako, kod
krivičnih djela sa posebnim svojstvom učinioca (
delicta
propria
), za umišljaj se zahtijeva
