Uvodni dio rada obuhvaća problem istraživanja, predmet istraživanja, hipoteze na temelju kojih će
se donijeti određeni zaključci, svrha i doprinos istraživanja. Drugi dio istraživanja se orijentira na
rizike kojima su izloženi ljudi u različitim okruženjima i na koji način rizici kao takvi utječu na
ljudski život i njihovu okolinu. Također će bit riječi o vrstama životnog osiguranja. A obzirom na
različitost vrsta rizika i postojanje više vrsta životnog osiguranja jedan dio rada bit će usmjeren na
opis vrsta životnog osiguranja. U trećem dijelu završnog rada bit će riječi o teorijskim i
empirijskim studijama obavljenima na temu odrednica potražnje za životnim osiguranjem od
strane hrvatskih i stranih autora. Četvrti dio rada bit će orijentiran isključivo na tržište životnog
osiguranja na teritoriju BiH, društva za osiguranje koja djeluju u BiH, kao i na usluge koje nude
potencijalnim kupcima. Peti i posljednji dio u kojem se donosi zaključak o cijelom radu i
konkretno mišljenje studenta o istraživanoj temi.

2. POJAM OSIGURANJA I NJEGOVE DETERMINANTE

Metoda koja je danas najrasprostranjenija za upravljanje rizikom je putem osiguranja. Sa
ekonomske tačke gledišta to je najsvrsishodniji način jer se rizik prebacuje na organizaciju koja je
specijalizovana za zaštitu čovjeka i njegove imovine od posljedica mnogih rizika, uz upotrebu
najsavremenijih statističko – matematičkih metoda.
Postoje mnoge definicije osiguranja, ali se u suštini sve svode na isto, a to je da je osiguranje
djelatnost pružanja pravno – ekonomske zaštite od određenih opasnosti koje ugrožavaju imovinu i
lica.
Zadatak osiguranja je da rizike kojima su izloženi pojedinci ili firme – osiguranici – preraspodjeli
na sve osiguranike i da onom osiguraniku koji pretrpi štetu koje posljedica nekog osiguranog rizika
isplati odgovarajuću naknadu za tu štetu, a u skladu sa zaključenom ugovoru o osiguranju. Na ovaj
način se rizik, koji je moguć, ali nije siguran, i koji samim tim može da izazove promenljive
troškove prevodi u fiksne troškove, odnosno premiju osiguranja koja se plaća u određenim
vremenskim periodima. Njegove posljedice se prenose na osiguravača. Na ovaj način osiguranik
stvara sigurnost za sebe lično, bilo u svom poslovanju, jer unaprijed zna koliki su mu troškovi
nekog rizika.
Postoji veliki broj kriterijuma prema kojima se vrši podjela osiguranja.

2.1. Rizik

Osnovna pretpostavka postojanja osiguranja je prisutsvo rizika. Samo ako postoji određeni rizik,
nastaje i ekonomska potreba za njegovim pokrićem putem osiguranja. Život pojedinca i firmi pun
je rizika, šansi i opasnosti. Trebalo bi iskoristiti šanse, a opasnosti izbjeći.
Rizik se definiše kao neizvjesnost u pogledu ostvarivanja nekog budućeg događaja. Neizvjesnost
predstavlja odsustvo ubjeđenosti, sigurnosti, odnosno odsustvo stanja izvjesnosti. Neizvjesnost
postoji kada pojedinci ne poseduju dovoljno informacija o okruženju, te nisu u stanju da
kvantifikuju rizik, odnosno ne znaju vjerovatnoću ostvarenja nepoželjnog ishoda. Neizvjesnost i
izvjesnost su subjektivne kategorije dok je rizik objektivna kategorija, budući da najveći dio onoga
čime se čovječanstvo uopšte bavi nosi sa sobom rizik. Rizik je stanje u kome postoji mogućnost
negativnog odstupanja od poželjnog ishoda koji očekujemo ili kome se nadamo. Rizk postoji u
uslovima potpune informisanosti, kada je moguće objektivno utvrditi vjerovatnoću ostvarenja
lošeg ishoda. Sa pravnog aspekta rizik predstavlja mogućnost nastupanja neizvjesnog događaja
koji ne zavisi od volje zainteresovanih lica i čije je osiguranje dopušteno javnim poretkom i
moralom.
Osnovna karakteristika rizika neizvjesnosti može biti ugrožena ukoliko učesnici u osiguranju
svojom voljom prouzrokuju njegovo ostvarenje. Svaki rizik ne može biti obuhvaćen osiguranjem.
Da bi to bio, mora ispunjavati određene uslove:



mogućnost nastanka događaja, odnosno mogućnost realizacije rizika,



mora da postoji neizvjesnost nastanka događaja,



da predstavlja opasnost od realizovanja ekonomski štetnog događaja,



rizik se mora ponavljati, odnosno ne smije biti izolovan,



mora da bude nezavisan od volje osiguranika i drugih zainteresovanih lica,



da je dozvoljen zakonom, javnim poretkom i moralom,



neophodna je disperzija rizika u prostoru i vremenu,



homogenost rizika.

2.2. Premija osiguranja

Osiguravač preuzima na sebe obavezu da pokrije štetu, izazvanu nastupanjem određenog
osiguranog slučaja. Prirodno, osiguranik je dužan, sa svoje strane, da plati cijenu koju formira
osiguravač. Osnovna osobina osiguravajućeg posla jeste teretni karakter tog posla. Premija
osiguranja predstavlja cijenu usluge koju osiguravač pruža osiguraniku. Imajući u vidu da cijena
bilo koje robe, prije svega, zavisi od njenih troškova proizvodnje, tako i za određivanje visine
premije u osiguranju, neophodno je imati u vidu troškove osiguranja koje ima osiguravač.
Riječ premija potiče, po nekim autorima, od latinske riječi praemiun, što znači nagrada, a po
drugima od latinske riječi primum što znači prvi. Prihvatljivije je drugo tumačenje s obzirom da je
ugovarač osiguranja u obavezi da prvi uplati premiju – cijenu osiguranja, tj.da ispuni svoju
obavezu da bi ugovor o osiguranju bio valjan. Premija je karakteristična samo za premijsko
osiguranje. Ono se po tome i razlikuje od drugih vrsta osiguranja. Pri uzajamnom osiguranju
doprinos svakog člana zajednice za osiguranje utvrđuje se unazad, kada je poznat ukupan iznos
šteta svih članova zajednice. Kod socijalnog osiguranja uplaćuje se doprinos u zavinosti od
primanja osiguranika. Kod obaveznog osiguranja, koje je propisano zakonom, šteta se pokriva iz
budžeta. Premija je iznos koji se uplaćuje u osiguravajući fond. Osiguranje zapravo i predstavlja
pripremu novčanih sredstava za obnovu uništene imovine.

Premija osiguranja je cijena rizika koja u sebi sadrži cijenu koštanja osiguranja, odnosno cijenu
usluge uvećanu za određeni iznos rezerve sigurnosti i predstavlja se formulom:

P = Ck + Cu + R

pri čemu je P – premija osiguranja, Ck – cijena koštanja, Cu – cijena usluga, R- rezerve sigurnosti.

Na visinu premije, pored rizka, utiče i veličina osigurane sume, dužina trajanja osiguranja i
kamatna stopa sa kojom se plasiraju sredstva osiguravajućeg fonda. Visina premije je direktno
srazmerna   veličini   rizika,   vrijednosti   osigurane   sume   i   dužini   trajanja   osiguranja,   a   obrnuto
srazmjerna visini kamatne stope sa kojom se plasiraju sredstva osiguravajućeg fonda. Sa stanovišta
osiguranika, premija je jedinstvena suma novca koju on plaća kao cijenu osiguranja. To je onaj
iznos novca koji je osiguranik dužan da plati osiguravaču za izvršenje obaveze iz ugovora o
osiguranju. Sa stanovišta osiguravača, premija se sastoji iz nekoliko elemenata. Ukupna (bruto)
premija (komercijalna ili tarifna) sastoji se iz neto premije i režijskog dodatka. Režijski dodatak
služi za pokriće troškova poslovanja osiguravajuće kompanije (troškovi zaključivanja ugovora o
osiguranju, troškovi naplate premija, lični dohodci i drugi administrativni troškovi). Neto premiju
čini tehnička premija i dodatak za prevenciju. Dodatak za prevenciju obrazuje fond preventive koji
služi za sprječavanje i smanjivanje šteta kod nesretnih slučajeva. Tehnička premija služi za
izravnanje   rizika   u   osiguranju   i   treba   da   iznosi   onoliko   koliko   je   potrebno   za   isplate   iz
osiguravajućeg   fonda   na   ime   pokrića   nastalih   šteta   pod   dejstvom   prirodnih   sila   i   nesretnih
slučajeva, kao i za isplatu osiguranih suma kod osiguranja života. Štedna premija služi za nakandu
budućih šteta u godinama koje sljede i formira se iz viška preko stvarno potrebne rizko premije.
Ona služi za vremensko izravnanje rizika i dijeli se na premiju sigurnosti i matematičku premiju.
Premija je iznos koji se uplaćuje u osiguravajući fond. Ona je bitan element osiguranja i, u osnovi,
predstavlja   stvaranje   novčanih   sredstava   za   obnovu   oštećene   imovine,   odnosno,   za   isplatu
osiguranih suma. Premija je cijena osiguranja. Mada je specifična, premija osiguranja se ne
razlikuje mnogo od drugih vrsta cijena u robnoj privredi.
Ciklus premije podrazumjeva sljedeće funkcije



vrednovanje rizika,



izdavanje polisa,



fakturisanje i napalata premija,



plaćanje provizije i ostali troškovi,



korigovanje premija.

a) Premija u osiguranju života

Premije u osiguranju života kao i u drugim vrstama osiguranja proizilaze iz očekivane ukupne
obaveze koja može nastati u određenom vremenu. Premija osiguranja života razlikuje se od
premija kod ostalih vrsta osiguranja po tome što se njena tehnička premija sastoji iz dva dijela –
štedne i riziko premije. Za pokriće obaveza osiguravača služi neto premija, koja se izračunava
pomoću tablica smrtnosti i ukalkulisane kamatne stope. Ukupna premija osiguranja života sadrži
neto premiju i dodatke za zaključnu proviziju, inkaso i administartivne troškove.

b) Plaćanje premije

Po pravilu, premija se plaća unaprijed, što je neophodno da bi osiguravač bio u stanju da bez
odlaganja obezbjedi sredstva potrebna za obnovu imovine. U slučaju da je ugovor o osiguranju
zaključen, a premija osiguranja nije plaćena, ne postoji obaveza osiguravača da plaća nakandu
štete, ali samo ako je u pitanju slučaj plaćanja premije prilikom zaključenja ugovora. Postoje dva
osnovna načina prikupljanja premija:

1. Posredničko prikupljanje, podrazumijeva agentovo prikupjanje premije od osiguranika.

Agentu za tu uslugu osiguravač plaća proviziju.

2. Direktno prikupljanje podrazumijeva da kompanije šalju račune direktno vlasnicima

polisa, a oni sa svoje strane doznačavaju premiju direktno kompaniji.

Premije se često koriguju, što zavisi od broja šteta koje je osiguranik imao u prehodnom periodu.
Korekcija se vrši putem bonusa i malusa.

c) Bonus i malus

Bonus predstavlja popust na premiju zbog nepostojanja štete u prethodnom periodu osiguranja,
odnosno umanjenje premije osiguranja kod sledeće obnove osiguranja. Bonus u osiguranju znači
vraćanje izvjesnog dijela premije za ostavreni rezultat. Nasuprot bonusu stoji malus. Malus je
doplata premije koja se zaračunava onim osiguranicima koji su u protekloj ili proteklim godinama,
imali određen broj šteta (dve ili više). Malus je dakle kazneni dodatak na premiju koju plaća
osiguranik. Malus se primenjuje u osiguranju motornih vozila gde se obračunava u zavisnosti od
broja šteta.

d) Franšiza

Franšiza se ugovara prilikom zaključivanja ugovora o osiguranju. Franšiza je dio štete koji
osiguranik snosi sam. Taj dio štete se ugovara kao određeni novčani iznos ili procenat. Ukoliko je
franšiza ugovorena kao procenat, to je iznos koji se dobija u procentu, ukoliko dođe do nastanka
štete. Kod nekih vrsta osiguranja, franšiza se javlja kao odbitna stavka. U tom slučaju je
predviđeno da osiguranik snosti dio štete u svakom momentu, bez obzira na na visinu štete. Njena
svrha je da se osiguranik stimuliše da preduzme sve što je u njegovoj moći da do štete ne dođe ili da
bude što manja.

e) Prenosna premija

Ugovori o imovinskom osiguranju zaključuju se na godinu dana. Međutim, kako se ti ugovori ne
zaključuju svi 1. januara, nego tokom čitave godine, istek njihove važnosti pada u različite datume
tokom naredne godine. Dakle, dio premije koji se mora prenjeti na narednu godinu adekvatno
vremenskom periodu dok traje važnost ugovora naziva se prijenosna premija.Osnovica za obračun
prijenosne   premije   je   obračunata   –   fakturisana   premija   osiguranja   iskazana   u   knjigovodstvu
kompanije,   umanjena   za   onaj   dio,   koji   je   ustupljen   u   suosiguranje   drugim   osiguravajućim
organiazcijama   a   uvećana   za   prijenosne   premije   od   primljenih   suosiguranja   od   drugih
osiguravajućih kompanija. Visina premije zavisi od:

3. OSIGURANJE LIČNIH NEIMOVINSKIH RIZIKA

U savrmenim uslovima života čovjek je izložen različitim rizicima koji proizilaze iz uslova radnog
mjesta, uže i šire čovjekove okoline i šireg poslovnog okruženja. Lični rizici koji su predmet
osiguranja  uključuju   opasnosti  i   oštećenja   zdravlja,   gubitaka  zarade  kao   posljedice   povrede,
nastanak zavisnosti od pomoći drugih lica, te preranu smrt osiguranika. Rizik obuhvaćen ovim
osiguranjem ostvaruje se na samoj ličnosti osiguranika i ne može se izraziti kroz materijalnu
vrijednost.   Znači   da   to   osiguranje   nije   osiguranje   nadoknade   materijalne   vrijednosti   jer   je
nemoguće   materijalno   iskazati   vrijednost   ljudskog   života.   To   znači   da   ljudski   život   nema
vrijednost koja se može tržišno mjeriti ili procjeniti, pa se ostvareni osigurani slučajevi – rizici kod
osiguranih lica ne mogu realno nadoknaditi, ali se mogu ublažiti posljedice nastupanja rizika
materijalnom nadoknadom odnosno isplatom osigurane sume. Ovim osiguranjem sproovodi se
zaštita zdravlja čoveka, njegove radne sposobnosti i života. Zaključivanje ovog osiguranja nema za
cilj   nakanadu   štete   koja   je   nastala   realizacijom   osiguranog   slučaja,   nego   isplata   ugovorene
osigurane sume, odnosno njenog proporcionalnog dijela.

Osnovna podjela osiguranja lica može se izvršiti na:

1. osiguranje od posljedica nesretnog slučaja – nezogde
2. osiguranje života

3.1. Osiguranje od posljedica nesretnog slučaja

Savremeni čovjek je svakodnevno izložen različitim opasnostima koje neprekidno prijete da
ugroze njegov integritet, bilo da se nalazi na radnom mestu, kod kuće, u prevozu ili bilo gdje
drugdje. U njegovom životu i radu prisutni su raznovrsni uzroci nastanka štetnog događaja koje su
osiguravači kroz svoje uslove i tarifne sisteme standardizovali kao rizik nezgode. Ovim rizikom, u
stvari, osiguravauće organizacije pokrivaju opasnosti od posljedica nesretnog slučaja- smrt,
potpuni ili djelimični invaliditet, prolaznu nesposobnost za rad ili narušenje zdravlja koje zahteva
ljekarsku

pomoć.

Osiguranje pod pojmom invaliditet podrazumjeva trajni gubitak radne sposobnosti, a koji može
biti potpun (100%) ili djelimičan (1-99%). Pod pojmom prolazne nesposobnosti osiguranje
podrazumjeva nesposobnost u obavljanju redovnih aktivnosti, a narušeno zdravlje podrazumeva
samo one povrede i oboljenja koje su posljedice nesretnog slučaja.

Prema

rizici koji se mogu osigurati (osigurani slučajevi) su:



za slučaj smrti usljed nezgode,



za slučaj smrti usljed bolesti,



za slučaj trajnog (doživotnog) gubitka opšte radne sposobnosti- invaliditet



za slučaj prolazne nesposobnosti za rad (dnevna naknada),



za slučaj narušenja zdravlja koje zahtjeva ljekarsku pomoć (troškovi liječenja),



za slučaj odgovornosti ugovarača osiguranja prema licima osiguranim od posljedica
nesretnog slučaja i njihovim stvarima,



gubitak zarade (samo kod obaveznog osiguranja)



za troškove spasavanja kod osiguranja članova planinarskog saveza.

Avdalović V; Marović B; Osiguranje i upravljanje rizikom, Subotica, 2005. godine

Pod nesretnim slučajem ne smatraju se: sve zarazne, profesionalne i ostale bolesti, kao i posljedice
psihičkih uticaja.Za pravilno razumevanje nezgode, odnosno rizika koje pokriva osiguranje
potrebno

ispunjenje

određenih

uslova.

Oštećenja treba da djeluju na tijelo osiguranika iznenada i naglo, da dolaze spolja u odnosu na tijelo
osiguranika, da su nezavisni od volje osiguranika, kao i da postoji uzročna veza između spoljne
radnje i posljedica na tijelo osiguranika. Ova oštećenja mogu biti usljed mehaničkih udaraca, ali
bez i direktnog dodira tela sa spoljnim predmetom ili licem, kao što su trovanja, radijacija i slično.
Nastali događaj koji je ostvario posljedice treba da je iznenadan, odnosno da se nije mogao
očekivati ili izbjeći, i da je takav događaj naglo dejstvovao. Iznenadnost podrazumijeva nastanak
samog događaja, a ne i posljedice koje su time prouzrokovane.

Osiguranje će pokriti rizike nastale gušenjem u zatvorenom prostoru, zatrpavanjem, zamrzavanja,
bez obzira na dužinu trajanja, jer je to neizvjestan događaj, dok neće pokriti rizike nastale
dugotrajnom ekspozicijom, jer su to, sigurno, u najvećem broju slučajeva izvjesni događaji (npr
profesionalna

oboljenja)

Pokriveni rizici podrazumijevaju da je povreda prouzrokovana spoljnim događajem, dakle van
tijela osiguranika, dok se bolesti ne smatrju nesretnim slučajem u smislu uslova i tarifa osiguranja,
jer

uzrok

bolesti

sadržan

unutrašnjosti

organizma.

U principu, kao i kod svakog rizika, zahteva se nezavisnost nastanka štetnog događaja od volje
osiguranika. Ovi rizici takođe podrazumijevaju uzročnu vezu između događaja i posljedice i
ukoliko djeluju iznenada, spolja, direktno na tijelo osiguranika, oni su uglavnom i jedini uzročnici
povreda, dok se posljedice vezano za patološke pojave- bolesna stanja osiguranika i posljedice
prouzrokovane ovim stanjima ne smatraju se nezgodom (prelomi uzrokovani padom zbog
infarkta).

U pogledu zahtjeva koje lice mora da ispuni za osiguranje od nezgode, potrebno je ispunjenje
određenih uslova, kao što su: godine života, radna sposobnost i poslovna sposobnost.
Po pravilu mogu se osigurati lica do 14, pa do navršenih 75 godina života. Mlađa i starija lica od
navedenih takođe mogu biti osigurana, ukoliko je to posebnim, odnosno dopunskim uslovima
predviđeno.Lica koja imaju umanjenu radnu sposobnost preko 50% (anormalni rizici), mogu se
osigurati po posebnim uslovima za osiguranje uvećanih rizika, uz plaćanje dodatne premije u
skladu sa stepenom anormalnog rizika. Lica koja nemaju poslovnu sposobnost ne mogu se
osigurati. Osiguranje lica od posledica nesrećnog slučaja može se ugovarati na pojedinačnoj i
kolektivnoj

osnovi.

Tarifa za osiguranje lica od posljedica nesretnog slučaja u motornim vozilima i pri obavljanju
posebnih delatnosti, kod motornih vozila zavisi od toga da li su lica u svojstvu vozača, putnika ili
radnika, kao i od vrste vozila, a pri obavljanju posebne djelatnosti od vrste djelatnosti, načina na
koje

lice

učestvuje

toj

djelatnosti

sl.

Jedan od novih proizvoda u osiguravajućoj industriji su putna osiguranja koja imaju karakter
zdravstvenog osiguranja i osiguranja nezgode. Rizici pokriveni ovim osiguranje odnose se na
dobrovoljno zdravstveno osiguranje za vrijeme puta i boravka u inostranstvu, sa uključenjem
troškova lečenja i troškova prevoza, osiguranje putnika od nezgode, osiguranje prtljaga i
osiguranja otkaza putovanja. Kao obavezno, ugovara se dobrovoljno zdravstveno osiguranje, a
ostala (osiguranje putnika od nezgode, osiguranje prtljaga i osiguranje otkaza putovanja), kao
dopunska osiguranja se ugovaraju po izboru osiguranika.

Najčešći programi životnog osiguranja kod nas su: individualno osiguranje života; kolektivno
osiguranje života; riziko osiguranje; rentno osiguranje; stipendijska renta- osiguranje dijece;
dopunsko osiguranje lica od posljedica nesretnog slučaja; dopunsko osiguranje teško bolesnih
stanja.

Osiguravanje života mogu zaključiti samo zdrava lica, sa ili bez ljekarskog pregleda, od navršenih
14 do 65 (kod nekih osiguravača I do 75) godina života: za slučaj smrti (riziko osiguranje), za
slučaj smrti i doživljenja (mešovito osiguranje).Lica koja nisu potpuno zdrava, kao i lica preko 75
godina života mogu zaključiti osiguranje ali uz posebne uslove. Lica mlađa od 14 godine i lica
potpuno lišena poslovne sposobnosti ne mogu biti osigurana. U slučaju zaključivanja kolektivnog
osiguranja život ugovor o osiguranju se može zaključiti i bez obzira na zdravstveno stanje
osiguranika.

Riziko osiguranja života obezbjeđuje isplatu osigurane sume za slučaj smrti u roku trajanja
osiguranja. Polisa riziko osiguranja života može se koristiti i kao mjera obezbjeđenja kredita. Ovo
osiguranje mogu da zaključe lica starosti od 14 do 75 godine.

Program rentnog osiguranja sadrži čitav niz mogućnosti izbora osiguranja lične rente- penzije, koje
se mogu svesti na dva osnovna oblika rentnog osiguranja: doživotnu ličnu rentu- penziju kao
investiciju u buduću socijalnu sigurnost, čime osiguranici sebi obezbeđuju dodatnu penziju;
ograničene vremenske rente namenjene licima koja žele da osiguraju stalan prihod u određenom
periodu (školovanje, specijalizacija…).

4. UPRAVLJANJE RIZICIMA U ŽIVOTNOM OSIGURANJU

4.1. Osiguravajuće kompanije i upravljanje rizikom

Pod rizicima se podrazumjeva vjerovatnoća nastanka negativnih efekata na poslovni i finansijski
rezultat društva i položaj društva. Procedure, instrukcije, postupci i radnje kojima društvo upravlja
rizikom u okviru sistema internih kontrola obuhvataju kvalitativni i kvantitativni način upravljanja
tim rizikom. Društvo za osiguranje je dužno da identifikuje, procenjuje i mjeri rizike kojima je
izloženo u svom poslovanju i da upravlja tim rizicima na način kojim će se obezbjediti trajno
održavanje stepena izloženosti rizicima na nivou koji neće ugroziti imovinu i poslovanje društva,
odnosno koji će obezbjediti zaštitu interesa osiguranika, korisnika osiguranja, trećih oštećenih lica
i drugih povjerilaca društva – u skladu sa zakonom i drugim propisima, kao i svojim aktima.
Društvo je dužno da svojim aktima propiše, organizuje i primeni upravljanje rizicima koje će
omogućiti sveobuhvatno i preventivno identifikovanje rizika, kao i njihovo mjerenje i procjenu.
Upravljanje rizicima društva mora biti u skladu s propisima, pravilima struke, dobrim poslovnim
običajima i poslovnom etikom. Društvo je u svom poslovanju izloženo sljedećim osnovnim
vrstama rizika: riziku osiguranja, tržišnom riziku, operativnom riziku, riziku ročne i strukturne
neusklađenosti imovine sa obavezama, riziku deponovanja i ulaganja sredstava društva, pravnom
riziku, reputacionom riziku, kao i drugim rizicima koji zavise od prirode, obima i složenosti
poslovanja društva.

Rizik osiguranja je osnovni rizik i predstavlja rizik koji se preuzima u osiguranju. Može se
definisati kao nemogućnost društva za osiguranje da apsorbuje preuzete rizike po osnovu
zaključenih ugovora o osiguranju. Samo prisustvo rizika se ne može neutralisati, ali pojedinci i
društvo mogu preduzeti aktivnosti kojima će djelimično kontrolisati iznos i vrijeme ostvarenja
rizika i nastanka štete po tom osnovu. Te aktivnosti se nazivaju upravljanje rizicima i ukoliko su
uspešno implementirane, mogu smanjiti troškove ostvarenih gubitaka. Kompanije koje su
usredsređene na eliminisanje svih postojećih rizika nemaju izgleda za profitabilno poslovanje i
nisu u mogućnosti da kreiraju proizvode kojima će izaći u susret krajnjim korisnicima. Kompanije
moraju voditi politiku rizika, na način koji im omogućuje kompetitivnost, rast i razvoj.

Funkcije pravljanja rizicima se mogu svrstati hronološki u tri kategorije:

1. Prije nego što se rizik pretpostavi;
2. Prepoznavanje rizika;
3. Nakon prepoznavanja rizika;

4.2. Postupak upravaljanja rizikom

Upravljanje rizicima je logički proces koji koriste firme i pojedinci kako bi se nosili sa njihovom
izloženošću rizicima. To je kontinuiran proces upravljanja mogućnošću nastanka štete. Da bi
postavili dobar osnov za upravljanje rizicima, kompanije i pojedinci treba da postave tri pitanja:
Šta može poći naopako? Šta se može preduzeti u vezi sa tim? Kako se rizik može pratiti?. Iz
prethodnog se može zaključiti da je upravljanje rizicima proces koji se sastoji od nekoliko koraka.

Postupak upravljanja rizikom prolazi kroz nekoliko faza, a to su:

1. identifikacija rizika;
2. ocjena rizika;
3. izbor metode upravljanja rizicima;
4. izbor odgovarajuće metode pokrića rizika.

4.3. Identifikacija i merenje potencijalnih gubitaka u životnom osiguranju

Ako želimo da pravilno i učinkovito odredimo metodu pokrića rizika, onda moramo tačno
identifikovati izvor štete i utvrditi njenu objektivnu veličinu. Neki su rizici relativno očiti dok
postoje mnogi drugi koji se teže uočavaju i često se previđaju. Da bi se smanjilo to previđanje
rizika, u upravljanju rizikom se koriste određeni pristupi problemu identifikacije rizika. Najčešće
korišteni alati su: upitnici za analizu rizika, šeme dijagrama toka i drugo.Proces identifikacije
počinje sa prepoznavanjem gubitaka izazvanih smrću, invaliditetom, ili neplaniranim
penzionisanjem ključnog osoblja.

Procjena ukupnog gubitka koji može nastati je važan korak u procesu upravljanja rizicima.
Razlikujemo dvije kategorije maksimalnog gubitka:



maksimalno mogući gubitak i



maksimalno najverovatniji gubitak.

Maksimalno mogući gubitak je gubitak koji može nastati u najgorem scenariju, dakle ne postoji
veći gubitak od tog. Međutim, ovaj gubitak i nije najverovatniji. Dakle u datim normalnim
okolnostima, najverovatnije maksimalan iznos štete koji može nastati predstavlja

maksimalan

najverovatniji gubitak. Jednom kada se proceni maksimalno mogući i maksimalno vjerovatni
gubitak, menadžer rizika može razviti plan da njime upravlja. Dalji razvoj programa upravljanja
rizicima uključuje odabir najboljih kombinacija tehnika upravljanja rizicima za dati stepen
izloženosti. Jednom kada se rešenje pronađe, prelazi se na njegovu implementaciju.

Svaka odluka koja se donese se mora pažljivo ispitati, jer pretpostavke o gubicima koje su bile
ispravne nekoliko godina prije toga, ne moraju i danas biti validne. Takođe, sve odluke se moraju
revidirati u svijetlu očekivanih ishoda u periodu kada su one donešene.

4.4. Ocjena rizika u životnom osiguranju

Jednom kada su identifikovani rizici, oni se moraju ocjeniti. Ojcena rizika je faza u procesu
upravljanja rizikom u kojoj se utvrđuje intenzitet i učestalost pojedinog rizika na bazi podataka o
kretanjima šteta u prošlosti. Procjena rizika zahtjeva određivanje nekih prioriteta. Može se utvrditi
da mnogi rizici, i ako se ostvare, neće predstavljati veliki problem, jer bi šteta i ako nastane bila
malena pa je stoga nije potrebno kontrolisati, dok za neke štete koje su velike i učestale to
predstavlja problem i treba im dati prioritet. Malene štete koje se često ponavljaju potrebno je
tretirati na drugačiji način od velikih šteta koje se retko događaju.

4.5. Metode upravljanja rizcima u životnom osiguranju

Nakon što se identifikuju i procjene rizici, naredni korak jeste razmatranje pristupa koji bi se
mogao koristiti u upravljanju rizicima, te izbor tehnika za korištenje svake od njh. Upravljanje
rizikom poznaje dva osnovna pristupa sa kojima se susreću pojedinci ili organizacije, a to su:

1. Metod fizičke kontrole i
2. Metod finansijske kontrole (finansiranje rizika).

Metod fizičke kontrole zasniva se na minimiziranju rizika gubitka kojemu je entitet izložen i on
obuhvata metod izbjegavanja rizika i metod smanjenja veličine rizika.
Metod finansijske kontrole se temelji na usklađivanju raspoloživih sredstava za pokrivanje
gubitka, a koji proizilazi iz rizika koji prestaju nakon primjene tehnike kontrole rizika. Ova metoda
obuvata zadržavanje rizika, transfer rizika i osiguranje.