USMENA (NARODNA) KNJIŽEVNOST U HRVATSKOJ
1. UVOD
Ovaj seminarski rad bavi se usmenom i pučkom književnosti i njezinim posebnim obilježjima
kroz povijest do danas.
Svrha seminarskog rada je prikazati značaj usmene književnosti kroz njezine posebnosti i
njezin odnos sa pisanom književnosti.
Hipoteza ovoga rada sastoji se od pitanja da li ćemo uz sve veći značaj koji pridajemo
modernim tehnologijama i ubrzanom načinu života podrediti stvarne vrijednosti ili ćemo
uspjeti sačuvati što su nam generacijama prenosili naši stari i prenijeti to budućim naraštajima
kao ogledalo života?
U obradi podataka relevantnih za temu seminarskog rada korištena je kombinacija različitih
metoda znanstvenog istraživanja kao što su: metoda komparacije, te metoda analize i sinteze.
Cjelokupna tematika seminarskog rada podijeljena je u tri poglavlja.
Prvo, uvodno poglavlje objašnjava svrhu i cilj seminarskog rada te donosi kratak pregled
sadržaja po poglavljima.
U drugom se poglavlju govori o usmenoj i pučkoj književnosti u Hrvatskoj, kroz povijesni
osvrt i odnos usmene i pisane književnosti.
Treće poglavlje prikazuje usmenu književnost u Istri uz kraću analizu usmene lirske i epske
pjesme, usmene proze, folklornog kazališta, poslovica, zagonetaka i govorničkih oblika.
Zaključnim stajalištima na danu temu ovaj seminarski rad priveden je kraju.
1
3
Žanrovi u usmenoj književnosti drugačiji su i istaknutji nego u pisanoj književnosti, naročito
radi posebne izvedbe usmene književnosti, te njezine isprepletenosti s drugim,
izvanknjiževnim funkcijama.
1
Postojanje pučkog književnoog fenomena možemo gledati kroz tri kategorije:
1. Vječna ili bezvremenska (pojava imuniteta u odnosu na povijest)
2. Književno-povijesna (koja nosi specifičnosti različitih književnih razdoblja
svojeg nastajanja)
3. Razvojni tok hrvatske umjetničke književnosti (prisutan u procesu razvijanja
umjetničke književnosti)
Pučka književnost, posebno pučka pjesma, u svojem nastajanju služi se elementima različitih
kulturnih skupina i podskupinama, kao npr. klišejima književnog razdoblja u kojem je pučka
pjesma nastala ili formulama tradicionalne usmene poezije.
Specifičnost pučkog književnog fenomena potvrđuje se mogućnošću neograničenog variranja
tema. Pučka književnost prepoznata kao književno područje između usmene i umjetničke
književnosti ima svoje autore, koji mogu biti poznati ili nepoznati. Oni su nosioci baznih
ljudskih vrijednosti koje su zajedničke svim pripadnicima zajednice, nikad nosioci svojeg
individualnog pogleda na život.
2
U pučkim književnim djelima česta je pojava neočekivani prelazak proznog teksta u stihove,
koji ne moraju biti zabilježeni u obliku strofe, već se pojavljuju kao nastavak započete
rečenice.
Slična se pojava susreće u pučkim pjesmama u kojima se izmjenjuju hrvatski i latinski
stihovi, ili hrvatski i talijanski stihovi.
U pučkom književnom fenomenu sačuvan je primaran odnos prema umijeću pisanja. Pučki
autori često naglašavaju da njihovo pisanje nije namijenjeno onima koji su učeni i znaju čitati
latinske knjige.
1
Maja Bošković-Stulli – Divna Zečević,
Usmena i pučka književnost
, Povijest hrvatske književnosti, knjiga 1,
Zagreb 1978., str. 22.
2
Ibid
. str. 372.-378.
