1
1. UVOD
Američki ustav je razrađen i predložen na ratifikaciju državama članicama
Konfederacije na Konventu u Philadelphiji 1787. Njegovo nastajanje odvijalo se kroz duži
vremenski period. Trajalo je od sredine 18. stoljeća, kada se u stanovnicima britanskih
kolonija javlja svijest da ne žele biti podanci britanske krune te počinje formiranje političkih i
državnih ideja. Potaknuti tim idejama, 13 kolonija je stvorilo novu državu, Sjedinjene
Američke Države.
Naslov ovog seminarskog rada sasvim je dobro uputio na cijelokupnu njegovu
razradu. Američki ustav je prvi, najstariji moderni ustav, no njegovom nastanku prethodio je
niz povijesnih događaja i okolnosti. Svi važniji događaji i okolnosti te njihov utjecaj na razvoj
Ustava razrađeni su u 2. i 3. poglavlju. Ukratko je prikazan povijesni razvoj SAD, tj. događaji
koji su neposredno ili posredno utjecali na donošenje Ustava: od Sedmogodišnjeg rata,
Zakona o pečatima do Bostonske čajanke. Ovi događaji bili su glavni poticaj ka
osamostaljenju engleskih kolonija.
Što se tiče samog Ustava, najprije je prikazno općenito ustavno pravo SAD-a te
nadležnost i ustrojstvo savezne vlasti gdje se ističe izuzetna važnost Ustava kao najvišeg
pravnog akta u državi. Opisan je nastank i djelatnosti Kongresa, zatim izbor, nadležnost i
odgovornost predsjednika. Na to se nadovezuje opis djelatnosti i ustrojstva Vrhovnog suda
kojem se prema Ustavu povjerava sudska vlast u SAD-u. Ovaj rad zaključuje se opisom
ustavotvorne vlasti i stvaranjem prvih političkih stranaka u državi.
2
2. POVIJESNI RAZVOJ SAD-A PRIJE USTAVA
Nakon poznatog Columbovog putovanja pomorci su još čitavo stoljeće tražili put za
Indiju. Ta nastojanja su omogućila da se kartografski utvrdi najveći dio sjevernoameričke
obale i da se istraže velike rijeke. Još krajem 16. stoljeća došlo je do prvih, neuspješnih
pokušaja kolonizacije Sjeverne Amerike. Početkom 17.stoljeća engleski kralj James 1 dao je
grupi kolonista (tzv. Londonskoj kompaniji) povelju za trgovinu i kolonizaciju izvjesnih
sjevernoameričkih oblasti. Oni su 1607.g. osnovali prvo stalno naselje u Novom Svijetu,
nazvano prema kralju Jamestown, koje će kasnije postati centar kolonije Virginije. Tokom 17.
vijeka kolonisti su nastavljali stizati u Sjevernu Ameriku. Do 1680.g. najveći broj imigranata
stizao je iz Engleske, a kasnije iz Irske, Njemačke, Škotske, Švicarske i Francuske. To su
uglavnom bili protestanti, koje su su vjerski ratovi u Europi prisilili na napuštanje Starog
kontinenta. Oko 1690. godine u kolonijama je živjelo približno četvrt miliona stanovnika,a
najveća naselja su bila Boston, Philadelphia i New York.
U 17. stoljeću paralelno su postojale francuske i engleske kolonije. Sedmogodišnji rat
(1756. -1763.), koji se vodio u Europi između Francuske i Engleske (a sudjelovale su sve
europske sile) proširio se i na njihove kolonijalne posjede u Americi i Indiji. Po završetku
rata, mirom u Parizu 1763.g. Francuska je morala predati Engleskoj Kanadu i područje
istočno od rijeke Mississippi. Tako je Engleska istisnula svoju suparnicu iz Sjeverne Amerike,
gdje je svojim kolonijama branila širenje prema zapadu i kočila njihov razvoj, smatrajući ih
izvorom sirovina i tržištem za svoju robu. Kraljevskim proglasom 1763.g. kolonistima je
zabranjeno naseljavanje zemalja zapadno do Aligenskih planina. Veliko nezadovoljstvo
buržoazije u kolonijama izazvala je i britanska restriktivna ekonomska politika. Kolonijama je
zabranjeno kovanje novca i emisija novčanica, ograničena industrijska proizvodnja, određeni
proizvodi mogli su se izvoziti samo u Englesku, na uvoz američkih poljoprivrednih proizvoda
bile su udarene velike carine, a iz Europe roba se mogla uvoziti samo britanskim brodovima.
Ogorčenje kolonija i njihovo zbližavanje izazvalo je naročiti Zakon o pečatima( Stamp Act).
1
Ovim zakonom uvedeno je novo poresko opterećenje za kolonije, koje je zahtijevalo da sve
novine, publikacije, ugovori, pravni dokumenti nose poseban poreski pečat. U znak protesta u
Novoj Engleskoj je 1765.g. osnovana Organizacija sinova slobode, a iste godine Kongres
devet kolonija u New Yorku je odbio plaćanje ovog spomenutog poreza. Tom prilikom
usvojena je značajna Deklaracija o pravima Amerikanaca kojom se odbacuju svi direktni
1
O Zakonu o pečatima (biljezima) i njegovom utjecaju na budžetsko pravo kolonija vidi u:
Kurtović, Š.: Opća
povijest prava i države, Novi vijek, Zagreb, 1993., str. 84
4
3. VAŽNIJI DOGAĐAJI I OKOLNOSTI KOJI SU PRETHODILI
DONOŠENJU USTAVA
3.1. Drugi kontinentalni kongres
Drugi kontinentalni kongres sastao se 10. Svibnja 1775.godine u Philadelphiji. Imao je
56 članova od kojih su 25 bili pravnici. Naziv „Kontinetalni“ nosi zbog toga jer se očekivalo
da će u njemu biti zastupljene kolonije i jednog i drugog kontinenta
4
. U lipnju je na kongresu
odlučeno da kolonije otpočnu oružanu pobunu, Washinghtona je izabrao za vrhovnog
zapovjednika.
Nakon toga u svim kolonijama koje su imale krunskog guvernera, njihove su skupštine
svrgnule kraljeve guvernere, same preuzele vlast i izabrale odbor za izvršne poslove. Već
potkraj 1775.g. u nekim skupštinama postavljeno je pitanje nezavisnosti, ali je takav prijedlog
odbijen. Velik broj stanovnika bio je protiv odvajanja kolonija od Engleske, a mnogi su se
borili kao engleski vojnici, ostali su vjerni kruni. Nakon godinu dana zasjedanja kongresa te
revolucije kolonija, u kongresu su sve više izražene težnje za nezavisnošću te kongres potiče
kolonije da proglase neovisnost. Za dio kolonista, nakon velikih gubitaka i žrtava u bitci kod
Bunker Hilla, samouprava jednostavno više nije bila dovoljan cilj rata. Kod drugih je
prevladavao osjećaj da ih je sama Engleska svojim odgovorom na događanja u kolonijama
otjerala u nezavisnost. Strani plaćenici u britanskoj vojsci već su dovoljno iritirali kolonijalnu
javnost, a kada je lord Dummore u proljeće 1776. pozvao crne robove da se pridruže njegovoj
vojsci, za dobar dio stanovništva prevršena je mjera strpljenja. Sjeverna Karolina u travnju
1776. ovlašćuje svoje izaslanstvo u Kongresu da glasuje za Deklaraciju o nezavisnosti. U
siječnju iste godine izlazi pamflet Common sense Thomasa Painea, s uvodom Benjamina
Franklina, koji prvi put jasno postavlja ideju nezavisnosti kolonija i neminovnosti odvajanja
od britanske krune. Ovaj pamflet bit će pretiskan više puta i imat će velik utjecaj među
kolonistima. U početku Američkog rata za neovisnost vođenog Engleska je imala prednost
kojoj je pridonijela sposobnost njene vojske. Međutim tokom rata kolonijama je potajno
pomagala Francuska. Trajanjem rata kolonisti su postajali sve vještiji u u ratu, a engleska
plaćenička vojska, pomalo je gubila volju za borbu. Svijest o nužnosti ovakve pomoći u ratu,
navela je neodlučne koloniste da prihvate Deklaraciju o nezavisnosti, koja bi još uvelike
omogućila europskim silama da stanu na stranu kolonija.
4
Samardžić, Đ,: Opšta historija države i prava, Sarajevo, 1967., str. 310.
5
Henry Lee 7. lipnja predlaže Kongresu rezoluciju „da ove Ujedinjene Kolonije jesu, i
po pravu treba da su slobodne i nezavisne Države, i da sve političke veze između njih i države
Velike Britanije jesu, i treba da su potpuno prekinute“
5
, te da se odmah poduzmu mjere radi
stvaranja vanjskih saveza i da se pripremi plan konfederacije kolonija. Tri dana kasnije
Kongres je usvojio Leeove rezolucije, a dva kasnije i Deklaraciju o nezavisnosti.
3.2. Deklaracija o neovisnosti SAD
Deklaraciju o nezavisnosti SAD-a sastavio je Thomas Jefferson, konačni oblik dobila
je redakturom Johna Adamsa i Benjamina Franklina. Deklaracija je zapravo bila formalno
opravdanje već dovršenog čina, jer je dva dana prije njezinog donošenja činjenica neovisnosti
konstantirana od strane Kongresa.
Deklaracija ili Izjava o neovisnosti, kako je nazivaju neki povijesničari, sastavljena je
u obliku pravno-sudskog akta. Ona počiva na teoriji prirodnih prava po Johnu Locku.
6
Redaktor izjave Tomas Jefferson je umjesto privatnog vlasništva, kao prirodno pravio unio
„traženje sreće.“ Deklaracija usvaja učenje te škole: legitimitet vlasti počiva na narodu;
početni legitimitet može biti izgubljen kad vlast zloupotrijebi svoj mandat i legitimitet želi
nadoknaditi legalitetom bez obzira na njegov sadržaj i usklađenost s legitimitetom. Drukčije,
nestručno rečeno, u Deklaraciji o nezavisnosti prvi put se javljaju ideje o slobodi svih ljudi i
jednakosti u pravima i zakonima te se ističe i drugo važno načelo, da vlast proizlazi iz
naroda. Uz ovaj pozitivan značaj Deklaracije nalazi se i onaj negtivan; izazvala je podjelu
američkog društva. Dio je ostao vjeran britanskoj kruni.
Nakon Izjave o nezavisnosti bivše kolonije su se počele uspostavljati kao države i u
kratkom vremenu njih jedanaest je donijelo ustave. Ustave bi izradile posebno birane
skupštine izaslanika (ustavotvorni konvent), a potom su se ustavi podnosili na referendum.
Većina država usvojila je dvodomni sustav. Drugi dom su najčešće nazivali senat, a u nekima
savjet. Birali su ga neposredno birači, a samo u po jednoj državi birao ga je donji dom. U
nekim državama pravo glasa su dobili svi vlasnici zemlje, a zakonodavna vlast je stavljena
iznad izvršne (ustav Pennsylvanie, New Hempshirea, Sjeverne Caroline), dok su u drugim
5
Kurtović, Š., Deklaracija o nezavisnosti SAD-a, kakvo je njezino značenje? , Studije i članci iz opće povijesti
prava i države (1969.-2002.), sv.3., Zagreb, 2002., str. 49.
6
Teorija prirodnih prava iznesena je u djelu Johna Locka Dvije rasprave o vlasti
