Uvod u pravo
1. Šta je pravo?
Iako na pojmu prava počiva celokupna pravna nauka, o njemu i dalje postoje suprotna shvatanja među
pravnicima. Šta je pravo nije dat definitivan odgovor. Kant je primetio da pravnici još traže definiciju za
svoj pojam prava. Na ovo pitanje nude se različiti odgovori . Način na koji zvanične vlasti rešavaju
sporove- smatram pravom. Predviđanje kakvu će odluku doneti sudovi je ono što mislim da je pravo.
Pravo je osnovna norma koje određuje sankciju. Pravo je poredak ljudskog ponašanja. Zakoni parlamenta
su izvori prava a ne delovi prava kao takvog, Pravo je poredak ljudskog ponašanja itd. Pojam prava
određuje se na različite načine: U stručnom i laičkom jeziku pojam pravo, ima više značenja. Obično se
pod pravom podrazumevaju sledeće pojave: jedna vrsta društvenih normi ima formalno važeće norme, ili
efektivno primenjivanje normi ili idealno važeće norme, ovlašćenje poteklo iz norme takozvano
subjektivno pravo, princip pravde(svakom treba dati ono što mu pripada), specifična vrsta društvenih
odnosa(klasnih, robnonovčanih), specifična norma iskustva, iskustvo normativnih fakata ili ideje pravde,
samo ponašanje i odlučivanje sudija, jedna profesija ili naučna disciplina.
U nastojanju da definišu pravo autori daju različite odgovore. Tako jedan broj autora pravo svodi na
specifičnu vrstu normi, pre svega one koje se ostvaruju na prinudan način. Ovo je i najrasprostranjenije
značenje pojma prava. Najdosledniji predstavnik ovog shvatanja je HANS KELZEN koji pravo definiše kao
pravni poredak.
Veoma je često i svođenje prava na neku vrstu pravde u određenom slučaju. Dakle, u pravo se uz
normativni uključuje i vrednosni sadržaj. Po Gustavu Radbruhu pojam prava je kulturni pojam, pojam
jedne stvarnosti povezan sa vrednošću, jedne stvarnosti čiji se smisao da služi pravnoj vrednosti, ideji
prava. Ideja prava ne može biti ništa drugo nego pravda. On pravo shvata kao stvarnost čiji je smisao da
služi pravdi.
Pod pravom se podrazumeva i određeni voljni akt, izjava volje različitih subjekata, onih koji sklapaju neki
pravni posao, donošenje odluke od strane sudije itd. Pravo se čak svodi i na podelu moći i mogućnosti
moćnijeg da ostvari svoje ciljeve , bez obzira na pravdu i pravičnost.
Pravo se može posmatrati i kao element društva vezan za društveni poredak , posebno za državu, ali i kao
vrsta društvenih normi, uz običaj i moral. Pravo se definiše i kao poredak društvenih normi, odnosno
rodni pojam i specifična razlika pojma pravo. Najbliži viši rodni pojam pojmu prava je društvena norma,
čiju vrstu pravo predstavlja, dok je specifična karakteristika po kojoj se pravo razlikuje od ostalih
društvenih normi državna sankcija, odnosno činjenica da ga sankcioniše država svojim monopolom
prinude.
2. Nastanak i društvena funkcija prava?
Pitanje nastanka prava jedno od onih pitanja o kojem postoje različita i sporna mišljenja, tako da ni danas
nema opšte saglasnosti oko ovog pitanja. Oko pitanja nastanka prava postoje različite teorije. Najčešće
zastupane teorije su: teološka, patrijahalna, ugovorna teorija, teorija sile , teorija elite i dr.
Teološka teorija
smatra da su pravo i država božije tvorevine kao i ostale prirodne i društvene pojave.
Patrijahalna teorija
je prva teorija koja je pokušala nasuprot teološkim teorijama, nastanak prava i
države objasni društvenim uzrocima, objektivno datim. Prema ovoj teoriji pravo je rezultat potrebe
regulisanja odnosa u državi koja nastaje namnožavanjem stanovništva, odnosno prirodnim granjanjem i
širenjem prvobitne patrijahalne porodice.
Ugovorna teorija
objašnjava pravo i državu kao ustanove koje imaju zadatak da štite prirodna prava
čoveka, koja se stiču samim rođenjem, tako da su urođena i neotuđiva. Po ovoj teoriji država je delo,
tvorevina ljudi. Pravo postoji pre države, prirodno pravo , ono je rezultat prirode a ne delo ljudi. Država
nastaje posle prava, potčinjena je pravu.
Teorija sile
zastupa stanovište da pravo stvara društvena grupa, koja raspolaže društvenom moći kao
instrument zaštite.
Pravo putem sile uređuje samo one društvene odnose koji su od velikog značaja za opstanak društva i
koji sadrže snažne međuljudske sukobe zbog kojih preti opasnost opstanka društva. Pravo treba takve
odnose da smiri, reguliše, disciplinuje i obezbedi socijalnu harmoniju.
Kada se postavlja pitanje društvene funkcije prava, javljaju se dve glavne teorije: apologetske i kritičke
teorije.
Apologetske teorije
(od grčke reči apologija što znači odbrana) smatraju da pravo služi opštem dobru svih
pripadnika društva. Po ovoj teoriji pravo obezbeđuje svima mir, sigurnost, pravednu raspodelu dobara i
tereta.
Kritičke teorije
pravo smatraju izrazom društvenih konflikata. Po ovim teorijama pravo nameće interes
jednog dela društva drugom delu društva i društvu u celini. Pravo je instrument represije u rukama
dominantne društvene grupe, koja raspolaže društvenom moći, preko koga štiti svoje interese
3. Pojam i elementi društvene norme
U cilju regulisanja društvenih odnosa i usmeravanja ponašanja društveno poželjnom pravcu, društvo
stvara određena pravila ponašanja. Takva pravila ponašanja nazivaju se društvene norme. Društvo se
javlja u ulozi adresanta-subjekta, tvorca normi, dok su subjekti kojima su upućene norme i čije ponašanje
norme uređuju nazivaju se adresati. Društvene norme predstavljaju zahtev upućen na volju i svest ljudi,
pri čemu istovremeno prete sankcijom u slučaju da se ne postupi po zahtevu. Od volje čoveka zavisi da li
će postupiti po zahtevu ili ga prekršiti. Ukoliko ne postupi po zahtevu uslediće sankcija.
Primena norme tj. da li će adresat postupiti po zahtevu ili ne zavisi u velikoj meri od toga u kojoj meri se
njegovi lični interesi i ciljevi podudaraju sa ciljem koji norma želi da ostvari. Ukoliko se njegovi interesi ne
poklapaju sa ciljem norme on će odlučiti da je prekrši. Kako bi se nepoštovanje normi svelo na što manju
meru, društvo koristi određene mehanizme i instrumente kojima se nastoji obezbediti njihova primena..
Takav instrument je sankcija.

Običaj predstavlja najstariju vrstu društvene norme, nastao je pre države i prava. Nastaje dugotrajnim
ponavljanjem istog ponašanja u odredjenim situacijama. Za postojanje običaja neophodna su dva
elementa, objektivni i subjektivni. Pod objektivnim podrazumevamo dugotrajno ponavljanje ponašanja,
dok pod subjektivnim podrazumevamo svest o obaveznosti takvog ponašanja. Običaj nastaje spontano i
za njegov nastanak neophodna je stabilnost društvenih odnosa. Sankcije za nepoštovanje običajnih normi
su podsmeh, prezir, bojkot, linč, krvna osveta…
Moral predstavlja vrstu društvene norme koja svoju obaveznost izvodi iz svesti da je ono što on nalaže da
se čini dobro, a da je ono što zabranjuje –zlo. Budući da moralne norme uvek nalažu dobro, one su po
svojoj prirodi autonomne. Nju subjekti na sebe primenjuju u vidu kajanja zbog nemoralnog postupka.
Kršenje normi povlači i druge sankcije slične običajnim u vidu prezira, prekora, bojkota….
Pod organizovanim društvom
podrazumevamo društvo u celini ili njegov deo u kom su unapred
odredjeni članovi za vršenje različitih društvenih poslova. I unapred odredjen organ ili član koji je zadužen
za primenu sankcija. Postoje dve vrste normi u organizovanom društvu: norme čije sankcije primenjuju
društvene organizacije i norme čije sankcije primenjuje država(pravne norme).Društvena organizacija
predstavlja svesnu i plansku tvorevinu osnovanu radi realizacije odredjenog cilja, sa sredstvima i
organima zaduženim za izvršenje. Društvene organizacije su mnogobrojne i raznovrsne: udruženje
studenata, pravnika, ekonomista, lovaca, ustanove(fakulteti, bolnice…), privredna društva. Društvene
norme čije sankcije primenjuje država, predstavljaju drugu vrstu normi organizovanog društva. Kada je
reč o normama koje primenjuje država moguće su dve situacije. Jedna je da norme stvara država i da ih
primenjuje. Druga situacija je država samo primenjuje norme i u tom slučaju u ulozi tvorca javlja se
neorganizovano društvo, dok država samo obezbedjuje primenu. Društvene norme čije sankcije
primenjuje država su zapravo pravne norme. Pravne norme se od svih ostalih društvenih normi razlikuju
po tome što sankcija za njihovo kršenje primenjuje država putem monopola fizičke sile.
5. Pojam i struktura pravne norme?
Pravna norma predstavlja specifičnu vrstu društvene norme. Društvena norma je njen najbliži viši rodni
pojam. Ono što razlikuje pravne norme od ostalih društvenih normi jeste što sankciju za njihov prekršaj
primenjuje država svojim monopolom fizičke sile.
Pravna norma je najbitniji element prava i ono se sastoji od pravnih normi. Pravna norma se naziva i
atomom prava i ne može se razložiti na sitnije pravne elemente. Pravna norma se može razložiti na svoje
elemente: dispoziciju i sankciju ali njeni elementi nemaju pravni karakter već imaju normativni karakter.
Pravnu normu možemo definisati kao obavezno pravilo ponašanja ili zapovest obezbedjenu državnim
autoritetom, čiju sankciju za njeno kršenje primenjuje država u krajnjoj liniji fizičkom prinudom.
Pravne norme su vezane za državu. Budući da su one zapovesti upućene svesti i slobodnoj volji adresata
koji može da odluči da je prekrši, pravne norme nastoje da iznude poslušnost a sredstvo za to jeste
sankcija.
Pravne norme su heteronomna pravila, one se primenjuju iz straha od sankcije a ne iz ličnog ubedjenja
da su njihove zapovesti valjane. U nastojanju da izbegnu sankcije adresati će često poštovati pravnu
normu.
U pravnoj teoriji postoje različita shvatanja o strukturi pravne norme. Kreće se od stava da pravna norma
ima dva elementa do stava da je čini čak deset elemenata. Krajem XIX i početkom XX veka nastaje
shvatanje da pravna norma ima dva elementa. Dvočlanu strukturu pravne norme zastupa Hans Kelzen.
On izražava taj stav sudom, ako postoji A onda treba da postoji B. Ako neko krade, treba da bude
kažnjen. Za njega su dva elementa pravne norme dovoljna, nema potrebe za dispozicijom, jer se iz delikta
i sankcije vidi kakvo je ponašanje potrebno da bi se izbegla sankcija. Njegovo izlaganje je bilo izloženo
kritici civilista koji primarnim elementom pravne norme shvataju dispoziciju koja nameće neku obavezu i
čiji prekršaj dovodi do sankcije. Tako se dolazi do shvatanja o četvoročlanoj strukturi pravne norme po
kome pravna norma ima dva glavna i dva sporedna elementa. Dva glavna: dispozicija i sankcija i dva
sporedna: hipoteza dispozicije i hipoteza sankcije. Hipoteza dispozicije daje opis činjenice čije je
postojanje uslov za primenu dispozicije, dok hipoteza sankcije daje opis delikta, čije je izvršenje uslov za
primenu sankcije.
Pravna norma sadrži dve zapovesti(dispoziciju i sankciju) koje imaju normativni karakter i dve hipoteze
koje imaju faktički i indikativni karakter.
6. Hipoteza dispozicije i dispozicija: pojam dispozicije.
Hipoteza dispozicije je sporedni element pravne norme koji odredjuje faktičku situaciju, činjenice ili
okolnosti koje moraju postojati da bi se mogla primeniti dispozicija. Ona ne nalaže nikakvo pravilo
ponašanja, već samo opisuje činjenice koje su uslov za primenu dispozicije. Zato hipoteza dispozicije
nema normativni karakter već faktički karakter.
Dispozicija se ne može primeniti dok ne nastupe okolnosti utvrdjene u hipotezi dispozicije. Npr. svako ko
poseduje nepokretnost, dužan je da plati porez. U ovom slučaju hipoteza dispozicije je „svako ko
poseduje nepokretnost“ Tu je utvrdjena faktička situacija koja je uslov za primenu dispozicije. Dakle da
bi nastupila dispozicija odnosno plaćanje poreza, neophodno je posedovati nepokretnost. Tek u slučaju
posedovanja nepokretnosti nastupa dispozicija tj. obaveza plaćanja poreza.
Prema odredjenosti sadržini, dispozicije se mogu podeliti na: apsolutno odredjene i relativno odredjene.
Apsolutno odredjene hipoteze dispozicije tačno i precizno utvrdjuju okolnosti i faktičke situacije za
primenu dispozicije. Relativno odredjene hipoteze dispozicije ne utvrdjuju precizno okolnosti, već se
prepušta diskrecionom pravu ovlašćenog subjekta tj. državnog organa da utvrdi da li postoje uslovi za
primenu dispozicije.
Dispozicija je glavni, centralni element pravne norme. Ona je zapovest, pravilo ponašanja i ima
normativni karakter. Ona je primarna zapovest zbog toga što nam se normotvorac uvek obraća
dispozicijom a ako ne postupimo po dispoziciji nastupaju posledice, sankcija i zato je sankcija sekundarna
zapovest. Dispozicija i sankcija se primenjuju alternativno, nikada kumulativno, odnosno zajedno.

grad Republike Srbije je Beograd.Deklarativne dispozicije nisu izražene u naredjujućem, zabranjujućem ili
ovlašćujućem obliku, već u indikativnom ili eksplikativnom obliku. Iako izgledaju kao opis ili konstantacija
one sadrže zapovest.Tako, himna republike rbije je Bože pravde i ne može biti neka druga.
8. Vrste dispozicije prema stepenu određenosti: vrste relativno određenih dispozicija?
Dispozicije mogu imati veoma različit stepen odredjenosti. U nekim granama prava neophodne su veoma
odredjene dispozicije koje imaju jasno odredjene pojmove. Tako dispozicije su krakteristične za krivično
pravo, buduću da se normama krivičnog prava odredjuju najteža krivična dela i utvrdjuju najstrožije
krivične sankcije. Za gradjansko pravo nisu nisu neophodni precizno utvrdjeni pojmovi jer se uglavnom
zasnivaju na načelu autonomije volje i gde se ponekad adresatima dozvoljava da sami urede pravne
odnose i sami stvore dispozicije.Iako je poželjno da dispozicije budu jasno odredjene i precizno
formulisane, u pravnom poretku postoji veliki broj raznovrsnih dispozicija koje imaju različit stepen
odredjenosti. To se pre svega odnosi na dispozicije opštih i apstraktnih pravnih normi. Njihove dispozicije
su pravila ponašanja koja se odnose na neodredjen broj slučajeva. Dnose se unapred za buduće
konkretna slučajeve za koje se predvidja da bi se mogli dogoditi. Pojedinosti svakog konkretnog slučaja
koji će se pojaviti u budućnosti nemoguće je predvideti prilikom donošenja opštih normi, tako da njihove
dispozicije ne mogu biti sasvim precizno odredjene. Ukoliko bi se insistiralo na odredjenosti dispozicija,
one bi se mogle odnositi na vrlo malo slučajeva, što bi zahtevalo postojanje ogromnog broja pravnih
normi i njihova primena bi bila izuzetno otežana.
Prema stepenu odredjenosti dispozicije možemo podeliti na: apsolutno odredjene i relativno odredjene
dispozicije.
Apsolutno
odredjene dispozicije se još nazivaju kategoričkim , imperativnim, kogentnim, striktnim,
predstavljaju dispozicije čije su zapovesti formulisane tačno i precizno odredjenim pojmovima.
Adresatima se ne ostavlja nikakav stepen slobode u postupanju po dispoziciji, oni treba da postupe tako i
nikako drugačije, pri čemu je svako drugo postupanje kršenje dispozicije.Na primer lice lišeno slobode
bez odluke suda, mora bez odlaganja, a najkasnije u roku od 48 časova, biti predato sudu, u protivnom se
pušta na slobodu. U navedenom primeru dispozicije nadležnim državnim organima , nije ostavljena
nikakva sloboda.
Relativno
odredjene dispozicije su dispozicije čije zapovesti su formulisane nedovoljno odredjenim
pojmovima i koje adresatima u postupanju po dispoziciji daju izvestan stepen slobode. U zavisnosti od
stepena slobode koje daju adresatima u primeni dispozicije , relativno odredjene dispozicije se dele na:
dispozicije sa nedovoljno odredjenim pojmovima tj pravnim standardima, alternativne dispozicije,
dispozicije sa diskrecionom vlašću i dispozitivne dispozicije.
Vrste relativno odredjenih dispozicija
Normotvorac iz objektivnih razloga ne može da koristi samo odredjene, precizne pojmove u svojim
dispozicijama. Ukoliko bi donosio isključivo dispozicije sa precizno odredjenim pojmovima to bi dovelo do
ogromnog povećanja pravnih normi i njihove otežane primene. Usled toga normotvorac je prinudjen da
koristi neodredjene pojmove u formulisanju dispozicija.Na primer, roditelji imaju pravo i dužnosti da
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti