1

UVOD

   Pravo je sastavljeno od mnogobrojnih i raznovrsnih pravnih normi. Pravna norma je najbitniji 
deo, element prava. Mogla bi se nazvati i pravnim atomom. Ona je poslednji, najprostiji element 
prava, koji se više ne može razložiti na prostije pravne elemente. Kad se razloži na svoje sastavne 
elemente, onda ti elementi sami po sebi više nisu pravo. Tek kad se svi oni skupe u pravnu 
normu, postaju pravo.

     Pravna norma je pravilo ponašanju ljudi u društvu sankcionisano od strane države, njenim 
monopolom fizičke prinude. Ono što pravnu normu razlikuje od drugih društvenih normi je to što 
je to pravilo sankcionisano od strane države. 

    Pravnu normu ne treba pomešati s članovima ili paragrafima zakona ili drugih pravnih akata. 
Ona se retko u potpunosti poklapa sa jednim takvim članom. Jedan član sadrži ili deo jedne ili 
više normi, ili pak, ređe, nekoliko normi, a retko kad potpunu pravnu normu. 

   Za pravnu normu nije bitan sadržaj, šta se u pravnoj normi reguliše, koji odnosi. Isto tako, nije 
bitno u kom će obliku biti izraženo pravilo, u pisanom ili usmenom obliku, u ustavu, zakonu ili 
nekom   drugom   aktu.   Za   pravnu   normu   nisu   bitni   ni   drugi   momenti   i   obeležja.   Ono   što   je 
najvažnije za svaku pravnu normu je njena sakcionisanost od strane države. U sankcionisanju 
svake   države   nije   bitno   da   je   država   propisala   sankciju,   kaznu,   već   da   je   obezbedila   njenu 
primenu. Sankciju mogu odrediti i drugi subjekti. 

   Pravna norma uvek sadrži određenu zapovest. Pravilo ponašanja ljudi koje čini pravnu normu u 
stvari zahteva određeno ponašanje ljudi, i kako je obezbeđena primena od strane države, ljudi se 
moraju   ponašati   po   pravnim   normama.   Ukoliko   to   ne   učine,   država   je   obezbedila   sankciju. 
Država će svojim aparatom, monopolom fizičke prinude obezbediti primenu, primeniti sankciju, 
naterati subjekta da poštuje pravnu normu.

   Pravne norme se mogu različito izraziti, u pisanom ili nepisanom obliku, uže ili šire, opisno ili 
kraće, u pravnim aktima ili njenim delovima. Pri izražavanju pravnih normi nastoji se da one 
budu što jasnije, konciznije i razumljive. Norme treba svako razumeti da bi se primenile. 

   Pravna norma može biti u celosti, biti na jednom mestu u pravnom aktu, a može biti na raznim  
mestima, pa i u raznim aktima. Tako se jedan deo pravne norme, dispozicija, može nalaziti na  
početku pravnog akta u jednom članu, a sankcija pri kraju akta u sasvim drugom članu. Osnovno 

2

je u tome, da pravne norme moraju biti tako izložene u aktima da se lako mogu sagledati, da ih  
svako može povezati i obuhvatiti, te da bi se mogle dobro primeniti.

VRSTE PRAVNIH NORMI

Uslovne i bezuslovne norme

   Norme mogu biti stvorene u bližoj ili daljoj vezi sa konkretnom situacijom na koju se odnose. 
Može se stanje, odnosno činjenice na koje se norma odnosi nalaziti pred stvaraocem norme, kao 
nešto što je već postojeće, konkretno, stvarno, a može i da se ne nalazi; može se samo apstraktno 
predviđati da će biti, da će nastupiti. Norma se, dakle, može donositi unapred. Unapred doneta 
norma ne može se primeniti ako ne nastupi onakva situacija kakva se u njoj predviđa. Nastupanje 
takve situacije je, prema tome, uslov za primenu dotične norme. Na primer, umesto da se čeka da  
dete bude rođeno ili ubistvo izvršeno itd., pa da se donese tek onda norma o tome, stvaralac 
norme može doneti unapred normu po kojoj će postupiti kad se to bude desilo.

1

    Uslovne su one pravne norme koje sadrže uslov. Od ispunjenja uslova zavisi primena norme. 
Uslov se nalazi u pretpostavci dispozicije i može biti vrlo različit. Kao uslov mogu se predvideti 
razni   događaji,   ljudske   radnje,   akti…Kao   primer   uslovne   norme   može   se   navesti:   “Ko   ima 
imovinu dužan je da plati porez”. U ovom slučaju je predviđena imovina kao uslov primene 
norme.

   Bezuslovne norme su one koje ne sadrže uslov. Prema tome, njihova primena nije uslovljena. S 
toga ove pravne norme nemaju pretpostavku dispozicije. Kao primer bezuslovne norme može se 
navesti: “Zabranjen je prinudan rad” ili “Zajamčena je sloboda misli i opredeljenja”. 

     I kada ne postoji neposredno jezički iskazana pretpostavka dispozicije, nužno je neoborivo 
zamisliti njeno postojanje. Jer, bez pretpostavke dispozicije, nema ni dispozicije, odnosno, samo 
ono lice koje se nalazi u situaciji, koja je opisana pretpostavkom dispozicije i može biti obavezno 
da se ponaša u skladu sa dispozicijom, tj. ima određena prava i obaveze po osnovu dispozicije.

Opšte i pojedinačne norme

1

 

Radomir   Lukić, Budimir Košutić –  

Uvod u pravo

, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Izdavački centar Javno preduzeće “Službeni 

glasnik”, Beograd, 2008. godina, str. 127

background image

4

   

Dispozicija

 je prvi glavni deo pravne norme. Ona je primarno, uslovno, relativno, alternativno i 

normativno (običajno, moralno ili neko drugo društveno) pravilo ponašanja, tj. zapovest jedne 
volje koja raspolaže vlašću upućena drugoj volji (npr. da je svako dužan da plati porez). Bez 
dispozicije, pravna norma ne bi mogla da postoji. Ipak, dispozicija nije norma, već deo pravne 
norme, njen normativni sastojak, koji normi ne pribavlja pravno svojstvo. Ona sadrži uslovnu 
(relativnu i alternativnu) zapovest, jer subjekat slobodno može da bira kako će da se ponaša, ali 
on može i da prekrši dispoziciju. Ali, ako je dispozicija jedna uslovna zapovest, to ne znači da je i 
pravna norma kao celina jedna uslovna zapovest, jer pored dispozicije, pravna norma sadrži i 
sankciju, kao sekundarno pravilo ponašanja, čiju primenu u krajnjem obezbeđuje država svojim 
aparatom prinude.

Vrste dispozicija

    Dispozicije pravnih normi mogu da se razvrstaju na različite načine i vrste. Prema načinu na 
koji   je   formulisana   zapovest,   razlikuju   se   naređujuće   i   zabranjujuće   od   ovlašćujućih   i 
deklarativnih dispozicija. 

   Naređujuće

 dispozicije naređuju subjektu da se ponaša na određen način, zapovedajući mu da 

izvrši izvesnu pozitivnu radnju (građani su dužni da plaćaju porez, vojni obveznici da služe 
vojsku, dužnik da vrati dug, itd). 

     Zabranjujuće

  dispozicije zabranjuju subjektu da se ponaša na određen način, nalažući mu 

negativnu   radnju   (pasivnost,   uzdržavanje,   nečinjenje):   zabranjeno   je   ubijati,   krasti,   klevetati 
drugog, itd. 

   Ovlašćujuće

 dispozicije ovlašćuju subjekta na jedno ponašanje. One subjektu niti naređuju, niti 

zabranjuju određeno ponašanje (npr. svako ima pravo na zaštitu zdravlja). Ipak, i one sadrže 
zapovest za sve druge, da ne ometaju datog subjekta u uživanju nekog njegovog prava. 

   Deklarativne 

dispozicije su one koje sadrže opis, objašnjenje ili definiciju, na izgled ne sadrže 

nikakvu   zapovest.   Međutim,   i   one   sadrže   zapovest,   samo   nije   uočljiva,   skrivena   je,   ili   se 
podrazumeva. Sve dispozicije, dakle, sadrže jednu zapovest koja predstavlja obavezu za sve na 
koje se ta zapovest odnosi. Kao takve, one su uvek imperativna pravila ponašanja.

   Prema stepenu slobode, tj. određenosti, dispozicije mogu da se razvrstaju na dve glavne vrste: 
apsolutno i relativno određene.

     Apsolutno  

određene

  dispozicije (kategoričke, imperativne, kogentne, striktne) sadrže tačno 

određenu zapovest koja odnosnim subjektima ne ostavlja nikakvu slobodu. Takve su naređujuće i 
zabranjujuće dispozicije. 

     

Relativno određene

  (disjunktivne) dispozicije raspolažu različitim stupnjevima slobode, tj. 

određenosti   za   odnosne   subjekte.   Najvažnije   takve   relativno   određene   dispozicije   jesu: 
dispozicije   sa   neodređenim   pojmovima   i   pravnim   standardima,   alternativne   dispozicije, 
dispozicije koje daju diskrecionu vlast i dispozitivne dispozicije.

Želiš da pročitaš svih 14 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti