4
upotrebljavaju u svakodnevnom govoru. Klasična sociologija je bila manje usmjerena na
prostorne metafore, a više na “orijentacione” kategorije (gore/dole, horizontalno/vertikalno
itd.). Ovdje se ne smije miješati upotreba prostornih koncepata s istraživanjem prostornih
dimenzija društvenog života. Razvoj humane ekologije u prvoj polovini XX. vijeka posebno,
je podstaknuo interes za proučavanjem prostornih aspekata društvenog života. Preciznije
određenje marginalnosti je bitan pojam društvenog prostora. Pojedini autori interpretuju
društveni prostor na različite načine. Ali generalno, ssnovna je ideja da se socijalni svijet
može predočiti kao prostor sa više dimenzija. U skladu sa tim, društvene grupe se onda
definišu preko svoje pozicije u tom prostoru. Društveni prostor je moguće interpretirati
polazeći od tri osnovne simbolike topologije: unutra/vani, gore/dole, centar/periferija, kao što
je već navedneo. Na ovim topologijama su izrasla tri sociološka koncepta: isključenosti,
potklase i marginalnosti. Većina koncepcija marginalnosti su višedimenzionalne, iako neke
od njih mogu pridavati veće značenje pojedinoj dimenziji.
1. KONCEPT MARGINALNOSTI
Prije svega, koncept marginalizacije nije isključivo sociološki koncept, nego takođe
psihološki i ekonomistiki. Svaka disciplina je razvijala vlastite pristupe tom fenomenu.
Psiholozi nastoje analizirati marginalnost promjenama ličnosti, ekonomisti su više
zainteresirani za pitanja zapošljavanja i razvoja, a sociolozi smatraju da se marginalizacija
5
tiče cjeline društva, a svi generalno da je općenito moguće izdvojiti dva osnovna pristupa
marginalnosti:
1
1. socioekonomski i
2. sociokulturni.
Prvi pristup je više karakterističan za autore marksističke orijentacije. Iako se ekspliciteno ne
spominje riječ marginalnost, neki smatraju da je ona sinonim za “rezervnu armiju rada”,
odnosno za onaj dio populacije koji nije integrisan u kapitalističku ekonomiju. Abrahamson
(1987.) tvrdi da savremena tržišta rada ne proizvode više rezervnu armiju rada, nego da
dovode do marginalizacije velikih dijelova populacije.
S druge strane, izgleda da i sami marginalizovani pojedinci djelomično prihvataju činjenicu
kako su im male mogućnosti da se vrate u sferu zapošljavanja. No, ekonomistički koncept
marginalnosti više je karakterističan za zemlje u razvoju, jer se uočava da postoje bitne
razlike među marginalnim populacijama razvijenih i nerazvijenih zemalja. Autori Čikaške
(sociološke) škole su sigurno najzaslužniji za razvoj sociološkog koncepta marginalnosti.
Čikašku školu su posebno zanimali oni pojedinci ili grupe koje su se nalazile na marginama
društva po svom načinu života. Uglavnom je bila riječ o ljudima koji će postati dio onoga {to
će neki nazvati “svijet devijantnosti”. Tada su u sociologiju uvedeni brojni pojmovi koji
označavaju specifične tipove ljudi koji su karakteristični ponajprije za urbanu marginalnost.
Tako se Nels Anderson (1923.) bavio jednim tipom čovjeka kojeg je nazvao “hobo”. Hobo je
tip čovjeka lutalice koji se nije mogao nigdje smiriti, koji je neprekidno tražio nešto novo; to
je tip koji se nalazi negdje između boema i “normalnog” čovjeka. S druge strane, H. Becker
(1963.) je uveo pojam
“outsidera
” kojim je označavao ponajprije devijantne ponašanje,
odnosno devijantne pojedince i to:
one koji krše ili ne prihvataju grupne norme (uživaoci marihuane, plesači, muzičati
itd). Dakle, marginalni su pojedinci bili, s jedne strane, migranti, beskućnici, ljudi čiji
je život bio obilježen siromaštvom i nomadizmom, a s druge strane, devijanti
(uživaocii droge, sitni kradljivci itd.)
2
1
Filipović, S., i Đukanović B. (2010). Grupni socijalni rad. Sremski Karlovci – Novi Sad: Izdavačka knjižarnica
Zorana Stojanovića.
2
Giljerme, M. (2008). Uloga kritičke pedagogije u kulturnim studijama – intervju sa Anri. A. Žiruom.
Pedagogija, 63(1), 5-16.
