VASPITANJE I MALOLETNIČKA DELINKVENCIJA

2. Ličnost maloletnih delinkvenata

Često postavljano pitanje da li je kriminalna ličnost specifičan biopsihički entitet, rezultiralo je 

velikim brojem istraživanja na tu temu. Ta istraživanja bavila su se jednom od osnovnih dimenzija 
ličnosti - inteligencijom, koja ispoljava svoje delovanje u svim oblicima čovekovog ponašanja i kao 
takva predstavlja značajan faktor i u oblikovanju ličnosti mladih. Predstavljena su i druga teorijska 
gledišta koja potkrepljuju dokaze o povezanosti ili uslovljenosti asocijalnog i antisocijalnog ponašanja i 
osobina ličnosti. S obzirom na neka lična obeležja i psihičke osobenosti pojedinca, može se govoriti o 
pogodnijim   uslovima   i   određenim   tendencijama   ka   kriminalnom   ponašanju.   Stanje   maloletničke 
delinkvencije   kod   nas,   postalo   je   alarmantno,   naročito   poslednjih   decenija   20.   veka.   Ta   ocena   je 
povezana i sa procenom o lošem globalnom stanju društva. Sve ovo nalaže više napora u oblasti 
primarne,   sekundarne   i   tercijarne   prevencije   u   oblasti   maloletničke   delinkvencije,   zasnovanih   na 
brojnim,   značajnim   rezultatima   istraživanja   sprovedenih   na   ovoj   populaciji. 
(

http://www.stetoskop.info/Licnost-maloletnih-delikvenata-305-c4-content.htm

)

3. Neprihvatljivo društveno ponašanje

U  objašnjavanju  fenomena  asocijalnog,  antisocijalnog  i  delinkventnog  ponašanja,  koje  se 

uopšteno  naziva  društveno  neprihvatljivim,  posebna  se  pažnja  poklanja osobinama ličnosti. Činioci 
okoline, koje kao najznačajnije često ističu zastupnici nekih socioloških teorijskih orijentacija, ne mogu 
u potpunosti objasniti ovakve oblike ponašanja. Mnoga istraživanja potkrepila su dokaze o povezanosti 
ili uslovljenosti takvog ponašanja i osobina kao što su emocionalna stabilnost, frustraciona tolerancija, 
upornost i niz drugih osobina ličnosti u užem smislu, koje predstavljaju relativno stabilnu organizaciju 
motivacionih sklonosti individue, koja proizilazi iz interakcije bioloških poriva.   Pojam adolescencije 
kao  razdoblja  u  psihičkom razvoju čoveka nastao je u savremenom društvu, u dalekoj prošlosti, u 
primitivnijim društvima, gde je adolescentni period označavao kraj detinjstva i ulazak u svet odraslih. 
Preuzimajući dužnosti odraslih, mladi čovek je tada preuzimao i prava odraslih. U takvim društvima, 
anatomsko-fiziološka   i   polna   zrelost   podudarale   su   se   sa   psihološkom   i   socijalnom   zrelošću.   U 
okvirima relativno jednostavne organizacije društva, to je bilo realnije nego u našim, savremenim 
uslovima.   Život   mladih   u   savremenom   društvu   je   neizmerno   složeniji,   pa   sama   činjenica   da   je 
adolescent anatomski i fiziološki zreo ne govori neminovno o  njegovoj psihološkoj zrelosti, a posebno 
ne o njegovoj socijalnoj zrelosti i ekonomskoj samostalnosti. Protivurečnosti savremenog trenutka 
nalažu da se mladi što duže školuju, u nastojanju da time sebi obezbede što bolje prilagođavanje i 
sposobnost za obavljanje što  više  poslova,  pa  time adolescencija  traje sve duže,a  samostalnost  se 
ostvaruje sve kasnije. (http://www.stetoskop.info/Licnost-maloletnih-delikvenata-305-c4-content.htm)

4.

S

ticanje emocionalne stabilnosti

Adolescentima   se   nameće   rešavanje   mnogih   životnih   zadatka   i   postignuća   u   različitim 

područjima. Emocionalna stabilnost se postupno stiče, obogaćena emocijama vezanim za ljubav i tek 
probuđenu polnost, što je povezano sa potrebom za privlačenjem pažnje suprotnog pola i ponašanjima 
koja do toga dovode. Prisutna je nesigurnost u ličnosti mladih, vezana za status i egzistenciju, kao i 
druge elemente koji odlikuju život odraslih. Sanjarenje se često bira kao jedino moguće rešenje kada su 

2

svesni svojih teškoća i nemogućnosti da se sa njima suoče i da ih reše ili im ono bar predstavlja način 
da se oslobode bola, napetosti i izbegnu sukobe. U ovom periodu oblikuju se i moralna shvatanja 
mladih. Nekada se u ponašanju mladih ne razvijaju viši moralni ciljevi, a njihova humanizacija i 
socijalizacija bitno su oštećeni. Počinje da se razvija i vlastita individualnost, mladi se uključuju u 
različite   vidove   društvenog   života.   Olport   navodi   da   je   osnovno   pitanje   mladih:   "Ko   sam   ja?" 
Neprestano   teže   da   ih   tretiraju   kao   odrasle,   nastoje   da   se   ističu,   budu   zapaženi   i   originalni,   a 
istovremeno su posebno osetljivi po pitanju ugleda i časti. U procesu traganja za svojim identitetom, 
mladi se uključuju u društvo. Oni imaju potrebu za druženjem, pa zahteve grupe koju prepoznaju kao 
sebi   blisku   često   nadređuju   zahtevima   roditelja.   Ponekada   to   mogu   biti   i   grupe   sa   devijantnim 
ponašanjem, što se obično dešava u manje kontrolisanim uslovima. Nastojeći da se što više mladih 
uključi u pojedine aktivnosti namenjene mladima, kroz proces masovnog sprovođenja tih aktivnosti, 
gubi se individualnost. U savremenim uslovima, često se ne može dovoljno voditu briga o pojedincu, 
pa se uprkos druženju stvara doživljaj usamljenosti. U vezi sa tim može doći do alijenacije. U takvim 
masovnim akcijama, mladi sve više gube lični kontakt i prisnu povezanost sa roditeljima, kao i sa 
nastavnicima, ali i sa svojim prijateljima. Gubi se svrha njihovih nastojanja da se uključe u društvo i 
njegove tokove, iako su za time silno žudeli. Upravo ovokav doživljaj može predstavljati teren na 
kriminalne   oblike   ponašanja.  (

http://www.stetoskop.info/Licnost-maloletnih-delikvenata-305-c4-

content.htm

 

6. Formiranje slike mladih o sebi

Način na koji se formira slika o sebi i drugima može trajnije uticati na ispoljavanje ličnosti 

adolescenta. Njihove stavove o sebi mogli bismo grupisati u tri celine: 

1. Adolescenti  koji  prema  sebi  pokazuju  negativan  stav  izražavaju  nepoverenje  u  svoje 

sposobnosti i vrednosti, nedostatak samopoštovanja, što kao posledicu može imati otežano 
postizanje uspeha.

2. Grupacija  maloletnika  koja  sebe  precenjuje,  time  ne  olakšava,  već još više otažava svoju 

adaptaciju, jer ne mogu da usklade idealnu i realnu sliku sebe, iz čega takođe proističu 
neuspesi u rešavanju razvojnih i životnih problema.

3. Većina   maloletnika   ima   još   uvek   neizgrađen   odnos   prema   sebi,   što   nosi   zbunjenost   i 

konfuziju vezanu za lične potencijale i mogućnosti. 

   Kako  se  opšti  društveni  uslovi  života  stalno  menjaju,  a  u  okviru  tog  procesa  odvija  se  i 

unutrašnje menjanje i proces sazrevanja mladih, postojeći društveni poremećaji će u većoj ili manjoj 
meri uticati i na uslove života, ličnost i ponašanje mladih. Nesklad i raskorak između ličnih interesa i  
mogućnosti, koji oni najoštrije doživljavaju, čine da je upravo ovaj segment društva onaj koji društvene 
promene   najsnažnije   doživljava.   Istovremeno   nesrazmerno   izloženi   pritisku   negativnih   političkih   i 
kulturnih tendencija, podložni su krizama koje samo dodatno kontaminiraju ionako tešku i kompleksnu 
razvojnu sliku ovog životnog perioda. Neke od osnovnih vrednosti koje adolescenti sebi postavljaju 
odnose   se   na   potrebu   za   privatnošću,   samosvojnošću,   odgovarajućim   materijalnim   položajem, 
profesionalnim uspehom i kvalitetnim organizovanjem slobodnog vremena. Iz redova onih koji su 
izrazito nezadovoljni mogućnostima ostvarenja ovih cileva regrutuju se oni koji na ovakve okolnosti 
reaguju socijalno devijantnim i kriminalnim oblicima ponašanja.  Proces prerastanja mladića u zrelu 
ličnost povezan je sa nizom biopsihičkih promena, čija dinamika pruža velike mogućnosti za vaspitne 
uticaje i usmeravanje procesa socijalizacija. U ovoj fazi razvoja, mladi ljudi su prijemčivi za uticaje  
koji njen uticaj mogu usmeriti kako u pozitivnom, tako i u asocijalnom ili antisocijalnom smeru. Za 

background image

4

1. Sankcije  prema maloletnim počiniocima krivičnih dela

Licu koje u vreme kada je izvršilo krivično delo nije navršilo 14 godina, ne mogu se izreći 

krivične sankcije ni primeniti druge mere koje predviđa 

Zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela i 

krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica

  (2005. godina). Pod  

maloletnom osobom

  podrazumeva se ona 

koja je u vreme izvršenja krivičnog dela navršila 14 godina, a nije navršila 18 godina. 

Mlađi maloletnik 

je lice koje je u vreme izvršenja krivičnog dela navršilo 14, a nije navršilo 16 godina. 

Stariji maloletnik 

je lice koje je u vreme izvršenja krivičnog dela navršilo 16, a nije navršilo 18 godina.

           Postoje 3 vrste krivičnih sankcija:

1. 

vaspitne mere -

 izriču se mlađim maloletnicima. Njihova svrha je da se nadzorom, pružanjem zaštite 

i pomoći, utiče na razvoj i jačanje lične odgovornosti maloletnika, na vaspitavanje i pravilan razvoj 
njegove   ličnosti,   kako   bi   se   omogućilo   ponovno   uključivanje   maloletnika   u   društvenu   zajednicu. 
Vaspitne mere su:
        a)   

mere upozorenja i usmeravanja: sudski ukor i posebne obaveze

 (izriču se kada je dovoljno 

takvim merama uticati na ličnost maloletnika i njegovo ponašanje),
       b) 

mere pojačanog nadzora: pojačan nadzor od strane roditelja, usvojioca ili staraoca, pojačan 

nadzor   u   drugoj   porodici,   od   strane   organa   starateljstva,   pojačan   nadzor   uz   dnevni   boravak   u 
odgovarajućoj ustanovi za vaspitanje i obrazovanje maloletnika

 (izriču se kada za vaspitanje i razvoj 

maloletnika treba preduzeti trajnije mere uz odgovarajući stručni nadzor i pomoć, a nije potrebno 
potpuno odvajanje maloletnika iz dotadašnje sredine),
            c)  

zavodske   mere:   upućivanje   u   vaspitnu   ustanovu,   upućivanje   u   vaspitno-popravni   dom, 

upućivanje u posebnu ustanovu za lečenje i osposobljavanje

 (izriču se prema maloletniku prema kome 

treba preduzeti trajnije mere vaspitanja, lečenja i osposobljavanja uz njegovo potpuno odvajanje iz 
dotadašnje sredine, da bi se vršio pojačan uticaj na maloletnika. U vaspitnoj ustanovi maloletnik ostaje 
najmanje 6 meseci, a najviše 2 godine. Lice kome je izrečena zavodska mera upućivanja u vaspitnu 
ustanovu, može ostati u njoj do navršene 21. godine života. U vaspitno-popravnom domu maloletnik 
ostaje najmanje 6 meseci, a najviše 4 godine, s tim da sud svakih 6 meseci razmatra da li postoje uslovi 
za obustavu izvršenja mere ili za njenu zamenu drugom vaspitnom merom. Lice kome je izrečena 
zavodska mera upućivanja u vaspitno-popravni dom, može ostati u njemu do navršene 23. godine 
života);
2. 

maloletnički zatvor

 - vrši se pojačan uticaj na maloletnog učinioca da ubuduće ne vrši krivična dela. 

Maloletno lice ne provodi u njemu manje od 6 meseci, ni više od 5 godina. Maloletniku ne može biti 
izrečena disciplinska kazna upućivanja u samicu;
3

.   mere   bezbednosti   -

  mogu   se   izreći   maloletnicima   ako   im   je   izrečena   vaspitna   mera   ili   kazna 

maloletničkog zatvora. (Radovanović, 2009: 11-12)

2. Vaspitni nalozi

Da bi se primenili određeni vaspitni nalozi, neophodni su određeni uslovi: priznanje krivičnog 

dela od strane maloletnika i njegov odnos prema krivičnom delu i oštećenom. Svrha vaspitnih naloga je 
da se ne pokreće krivični postupak prema maloletniku ili da se obustavi postupak, tj. da se primenom  

Želiš da pročitaš svih 13 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti