Vaspitanje i uzrast sportista
VISOKA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA ZA VASPITAČE I
TRENERE U SUBOTICI
OPŠTA PEDAGOGIJA(Pedagogija sporta)
Seminarski rad:
VASPITANJE I UZRAST SPORTISTA
Predmetni nastavnik: Dr.Slavica Kostić Student: KristijanVlahović
Broj indeksa: 84/11 TS
Subotica,januar 2012. godine
UVOD
Za realizaciju vaspitnih ciljeva i zadataka neophodno je uvažavati uzrast sportista.
Zakonitosti psihofizičkog razvoja utvrđuje razvojna psihologija.
Te zakonitosti su veoma značajne za pedagogiju jer otkrivaju “pravo vreme” za
adekvatno vaspitno delovanje.
Ukoliko se to “pravo vreme” ne iskoristi kasnije će biti teško,pa čak i nemoguće
postići željene rezultate u vaspitanju ličnosti sportiste.
Čovekove razvojne faze su u međusobnoj uslovljenosti,tako da je svaka od njih
povezana sa svim predhodnim i narednim fazama razvitka.Globalno,čitav
čovekov život može se podeliti u tri velika razdoblja:
I.
Razdoblje detinjstva i adolescencije(od rodjenja-18/19godina
II.
Razdoblje odraslog čoveka(od 18/19-40 godina)
III.
Razdoblje zrelog čoveka i starosti (40-starosti)
Za vaspitnu praksu sporta najznačajnije je razdoblje detinjstva
S obzirom das u se problemima vaspitanja u ovom razdoblju pedagozi bavili s aspekta
školskog vaspitanja uobičajena je podela na predškolski i školski period.
Najintenzivnije je proučavan
školski period
koji se deli:
I.
Mlađi školski uzrast (6/7-11/12 godina),
II.
Srednji školski uzrast(11/12-15/16 godina) i
III.
Stariji školski uzrast(15/16-18/19 godina).
Prema specifičnostima psihofizičkog razvoja razdoblje detinjstva i adolescencija se
deli na četiri perioda:
1)
Rano detinjstvo(do 6/7. godine);
2)
Srednje i kasno detinjstvo(6/7-11/12.godine);
3)
Pubertet(11/12-15/16.godine);
4)
Adolescencija(15/16-18/19. godine).
1.

Motorički razvoj deteta
u prvoj godini je veoma zapažen.
Formiranje motoričkih veština je značajno za intelektualni razvoj-“motorika je
kolevka duha”
Motorički razvoj odojčeta se može pratiti putem pokreta glave,upotrebe ruke i
kretanja tela.
Veoma je bitno odojčetu odpočetka omogućiti što veću slobodu pokreta kako bi
moglo slobodno pokretati svoje ruke i noge,kasnije,puzati,ustajati,hodati,…
Osloboditi ga što češće od pelena,čarapica i cipelica kako bi se moglo igrati svojim
prstićima.
Sve je to važno kako za jačanje mišića,isto tako za jačanje organizma i formiranja
pokreta i kretanja.
Senzorni razvoj
je manje vidljiv od motoričkog.
Osetni organi kod novorođenčeta manje-više su potpuno funkcionalni.
Pažljivim posmatranjem moguće je ustanoviti znatan napredak u području osetljivosti
za sluh,vid,dodir,ukus,miris itd.
Opažanje
.Odojče ne samo da može nešto čuti,videti,dodirnuti…, nego mu to nešto i
nešto znači.
Ono već pojedine senzorne utiske povezuje u celini.
Opažanja postaju sve potpunija,u njima učestvuje dečije iskustvo na osnovu koga
prepoznaje pojedine osobe i predmete.
Emocionalni razvoj odojčeta
,je takodje zapažen.Novorođenče ima jedino sposobnost
da se uzbudi.
U trećem mesecu života,razvijaju se dva osnovna osećanja:osećanje prijatnosti i
osećanje neprijatnosti.
Do šestog meseca života osećanje neprijatnosti diferencira se na osećanja :
srdžbe,gađenja i straha.
Nešto kasnije i osećanje prijatnosti diferencira se na:osećanje veselja i osećanje
simpatije prema ljudima.
Mišljenje
u ovom period ima situacioni karakter.
Govor
kao sredstvo mišljenja je u prelingvističkoj fazi (vokalizacija i brbljanje) koja
traje sve do podkraj prve godine života.
3.
Poverenje
se stvara ukoliko su kontakti koje dete ostvaruje, pre svega s
majkom,ispunjeni ljubavlju,ako mu pružaju fizičku prijatnost i zadovoljavaju
potrebe.
Porast poverenja čini odojče aktivnijim i ono se veseli novim iskustvima.
Nepoverenje
nastaje ako se dečijim potrebama slabo udovoljava, ako je dete
frustrirano neprijatnostima i sl.
Ljubav i toplina koju pruža majka detetu nezamenljiv je faktor vaspitanja.
Majčino dojenje deteta, predstavlja najadekvatniju ishranu i veoma je važno i za
psihički razvoj.
Već na
ovom
uzrastu može doći do neželjene pedagoške pojave, tzv. “pedagoške
inverzije” u kojoj vaspitač i vaspitanik zamenjuju uloge
.
Potkrepljenja koja koristi odojče (plač, smeh, mirovanje, bacakanje ...) su tako
snažna d aim se roditelji teško mogu odupreti.
Dete je mirno sve dotle dok se nalazi na rukama roditelja,a čim ga oni stave u
krevetić počne plakati.
Plač predstavlja negativno potkrepljenje roditeljskog postupka.
Da ne bi slušao plač roditelj uzima dete u ruke.
Vremenom
se
zahtevi deteta povećavaju (hoće da ga roditelj nosa po sobi,da mu
peva,
priča ...),što ono potkrepljuje mirovanjem,smehom,”gugutanjem”.
Dete je dakle postal vaspitač a roditelj vaspitanik.
Da bi povratio ulogu vaspitača roditelj mora preuzeti u svoje ruke mehanizam
potkrepljivanja.
To znači da plač koji nije izazvan biološkim potrebama deteta treba
ignorisati,potkrepiti negativno (nipošto ne fizičkim kažnjavanjem),ili izostaviti
pozitivna potkrepljenja.
Obično nakon nekoliko negativnih potkrepljenja ili dužeg ignorisanja plača dete
će se odviknuti da plačem traži ono što mu nije neophodno potrebno.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti