Vegetarijanska ishrana
Fakultet za turizam i hotelijerstvo
Kotor
Univerzitet Crne Gore
SEMINARSKI RAD
Tema: Vegetarijanska ishrana
SADRŽAJ
1. Razvoj i definicija vegetarijanske ishrane
............................................................................................3
2. Hranljivi sastojci od posebne važnosti u vegetarijanskoj ishrani
.........................................................2
2.2. n-3 višestruko nezasićene masne kisjeline
....................................................................................4
3. Značaj vegetarijanske ishrane
4. Vegetarijanstvo kroz različita životna razdoblja
..................................................................................8
5. Vegetarijanska ishrana i zdravlje
6. Potrošači i tržište vegetarijanske hrane
..............................................................................................10
7.Ugostiteljska ponuda prilagođena vegetarijancima
.............................................................................11

Premda postoje različiti tipovi vegetarijanske ishrane, zajedničko im je obilježje i ujedno
imaju glavni značaj da se temelje na hrani biljnog porijekla. Uobičajena podjela
vegetarijanskih grupa je sledeća:
Vegani –
striktno izbjegavaju svu hranu životinjskog porijekla, uključujući i meso,
ribu, jaja, perad, mlijeko i mliječne proizvode. Ta grupa izbjegava i konzumaciju
meda.
Lakto-vegetarijanci –
uz hranu biljnog porijekla konzumiraju još mlijeko i mliječne
proizvode. Ta grupa izbjegava jaja, meso, perad i ribu.
Ovo-vegetarijanci –
kao nadopunu hrani biljnog porijekla konzumiraju jaja. Ta grupa
u svakodnevnoj ishrani izbjegava konzumiranje mlijeka, mesa, peradi i ribe.
Lakto-ovo-vegetarijanci ili ovo-lakto-vegetarijanci
- u svojoj ishrani uz hranu biljnog
porijekla istovremeno konzumiraju jaja i mlijeko, kao i mliječne proizvode. Ishrana te
grupe bazirana je na žitaricama, povrću, voću, oraščastim plodovima, mlijeku i jajima.
Poluvegetarijanci(semivegetarijanci)
– konzumiraju meso peradi-živine(tzv.
Pollovegetarijanci) ili meso ribe (tzv. Peskovegetarijanci). Meso drugih životinja
izbjegavaju.
2. Hranljivi sastojci od posebne važnosti u vegetarijanskoj ishrani
Vegetarijanska ishrana, kao i ioshrana omnivora mora biti energetski obilna, dobro
uravnotežena te mora osigurati dovoljnu količinu gradivnih i zaštitnih sastojaka. Taj tip
ishrane u poređenju s ishhranom omnivora karakteriše manji unos zasićenih masnih kisjelina
i holesterola, te veći unos prehrambenih vlakana, magnezijuma, kalijuma, vitamina C i E,
folata, karotenoida, flavonoida i drugih fitohemikalija.
Zavisno od tipa vegetarijanske ishrane može doći do potencijalnog manjka hranljivih
sastojaka. Nutricionisti danas najbolje uravnoteženom ishranom smatraju lakto-ovo
vegetarijanski način ishrane. Taj tip ishrane dovodi do najmanjeg deficita hranljivih sastojaka.
Najviše su manjku hranljivih sastojaka izloženi vegani. Vegani su po pravilu izloženi većem
riziku od manjka sledećih hranljivih sastojaka: bjelančevina, n-3 višestruko nezasićenih
masnih kisjelina, željeza, cinka, joda, kalcijuma, vitamina D i vitamina B. Kod ostalih grupa
vegetarijanaca potencijalni manjak hranljivih sastojaka zavisi od nivoa restrikcij unosa hrane
životinjskog porijekla.
2.1. Bjelančevine
Bjelančevine su komponenta hrane koja u organizmu ima prvenstveno gradivnu ulogu. Sa
stanovišta ispunjavanja te uloge posebno mjesto zauzimaju bjelančevine životinjskog
porijekla koje zbog sadržaja esencijalnih aminokisjelina mogu podržavati rast i razvoj
organizma. Takve bjelančevine nazivaju se biološki punovrijedne bjelančevine ili potpuno
hranljive bjelančevine. Nasuprot njima, bjelančevine biljnog porijekla mogu zadovoljiti
potrebu organizma na gradivnim sastojcima uz preduslov da se konzumira ranovrsna biljna
hrana te da su zadovoljene energetske potrebe organizma.
Bjelančevine biljnog porijekla u pravilu su deficitarne na jednoj ili više esencijalnih
aminokisjelina. Ona aminokisjelina koja je u bjelančevinama prisutna u najmanjoj količini
određuje iskorištavanja određuje iskorišttavanje svih ostalih aminokisjelina. Zbog tog s
svojstva ta aminokisjelina naziva limitirana aminokisjelina. Ako se svakodnevna ishrana
temelji na bjelančevinama biljnog porijekla, tada je zbog limitirane aminokisjeline prilikom
planiranja ishrane nužno u prehranu uključiti tzv. Komplementarne bjelančevine.
Komplementarne bjelančevine nisu biološki punovrijedn, ali se njihovom kombinmacijoom
može povećati ukupan unos aminokisjelina. Na primjer, žitarice su deficitarnw
aminokisjelinom lizinom, ali sadrže značajne količine metionina i cisteina. Nasuprot tome,
mahunarke su deficitarne metioninom i cisteinom, a bogate su lizinom. Kada se žitarice i
mahunarke konzumiraju zajedno, postiže se sklad aminokisjelinskog sastava. Neki primjeri
slaganja hrane prema komplementarnosti bjelančevina, koji su tradicionalni kulturološki
prehrambeni uzorci su:
-grašak i riža(u Evropi)
-riža i tofu(u Japanu i Kini)
-riža i leća(u Indiji)
-kikiriki maslac i hleb(u SAD-)
2.2. n-3 višestruko nezasićene masne kisjeline
Vegetarijanci koji konzumiraju ogranične količine ili u potpunosti izbjegavaju ribe, jaja ili
alge mogu biti ugroženi manjkom n-3 višestruko nezasićenih masnih kisjelina(EPK i DHK).
Hrana biljnog porijekla sadrži a-linolensku kisjelinu(ALK) iz grupe n-3 višestruko
nezasićenih masnih kisjelina, koja se u organizmu može pretvoriti u EPK i DHK, ali je nivo te
konverzije nizak. Faktor koji dodatno negativno djeluje na kon verziju ALK u DHK i EPK je
visk unos n-6 višestruko nezasićenih masnih kisjelina do kojeg dolazi zbog učestale
konzumacije biljnog ulja.
Preporuke za unos ALK(1,6 g/dan za muškarce i 1g/dan za žene) u pravilu nisu zadovoljene
vegetarijanskom ishranom, pa se vegetarijncima savjeruje uzimanje n-3 višestruko
nezasićenih masnih kisjelina u obliku dodataka ishrani. Posebno se to odnosi na trudnice i
dojilje, a komercijalno dostupni dodaci ishrani ya te grupe najčešće su na bazi algi.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti