Virusi: morfologija, fiziologija, razmnožavanje i značaj
UNIVERZITET U NIŠU
TEHNOLOŠKI FAKULTET U LESKOVCU
VIRUSI
PROFESOR:
DRAGIŠA SAVIĆ
29.11.2017.
AUTORI:
MIONA STANKOVIĆ 5621/16
MILOŠ DIMITRIJEVIĆ 5582/16
ALEKSANDRA PETROVIĆ 5575/16
2
SADRŽAJ
2.2.1. UTICAJ FIZIČKIH I HEMIJSKIH AGENASA NA VIRUSE
...................................................................9
2.2.2. UTICAJ FIZIČKIH I HEMIJSKIH FAKTORA NA VIRUSE
..................................................................9
2.3.2. PROCES RAZMNOŽAVANJA VIRUSA
...............................................................................................11
2.3.3. ADSORPCIJA VIRUSNE ĆELIJE NA OSETLJIVU ĆELIJU
...............................................................12
2.3.4. PRODIRANJE VIRIONA ILI NJEGOVE NUKLEINSKE KISELINE U ĆELIJU
................................12
2.3.5. SINTEZA RANIH PROTEINA (VIRUSNIH ENZIMA)
........................................................................13
2.3.6. REPLIKACIJA I INTEGRACIJA VIRUSNE NUKLEINSKE KISELINE
.............................................13
2.3.7. LIBERACIJA – OSLOBAĐANJE ZRELIH VIRUSNIH ČESTICA

4
2. OPŠTA ZAJEDNIČKA SVOJSTVA
2.1. MORFOLOGIJA
2.1.1. OSNOVNA SVOJSTVA
Za viruse se može reći da se nalaze između živog i neživog sveta. Prisustvo nukleinske kiseline i
sposobnost da se ona menja (mutira), čime se virusi prilagođavaju promenama u spoljašnjoj sredini, kao i
prisustvo proteina, su svojstva živih bića. S druge strane, u odnosu na živi svet, virusi nemaju ćelijsku
građu (acelularni su), niti sposobnost obavljanja metabolizma. Kako im sve to nedostaje, oni se mogu
razmnožavati samo unutar žive ćelije.
6
Za viruse je svojstvena naizmenična promena sredine, odnosno smena vanćelijskog i unutarćelijskog
stadijuma. Kada su u vanćelijskom stanju i kada su potpuno razvijeni zovu se virioni(virusne čestice,
elementarna čestica, infektivne čestice ili nukleokapsidni materijal). Mada sadrže proteine, virioni su van
ćelije domaćina metabolički inertni što znači da u tom stadijumu nisu aktivni.
1
Ulaskom u ćeliju virion postaje aktivan tj. postaje virus. Virus u ćeliji preuzima kontrolu nad
molekularnim aparatom domaćina i koristi ga za sopstveno razmnožavanje. Ćelija domaćina tada stvara
delove virusa, a ne materije koje su njoj potrebne za normalan rad. To u domaćinu dovodi do patološkog
stanja (bolesti), pa se virusi smatraju unutarćelijskim parazitima.
6
Među virionima se zapaža velika raznovrsnost jer oni mogu biti veoma različiti po veličini, obliku,
hemijskom sastavu, po organizmima koje napadaju i vrsti oštećenja koja izazivaju.
1
Virusi pokazuju specifičnost u prepoznavanju i vezivanju za receptore na ćeliji domaćina. To određuje
njihovu osobinu da inficiraju određene ćelije ili organizme, što se naziva tropizam. Animalni virusi
inficiraju životinje, biljni virusi – biljke, a bakteriofagi - bakterije. Virus mozaične bolesti duvana inficira
samo tu biljku. To je inače prvi otkriveni virus. Otkrio ga je krajem 19. veka naučnik Ivanovski.
6
Postoji velika raznovrsnost viriona po veličini, ali se smatra da je njihov raspon između 20 nm
(veličina ribozoma) i 300 nm (granica uočavanja svetlosnim mikroskopom), mada su poznati i oni sa
dužinom oko 1000 nm – Ebola virus
(Slika 1)
.Primena elektronskog mikroskopa u biološkim ispitivanjima
dala je snažan podsticaj proučavanju virusa.
1
Za virione se kaže da su filtrabilni zbog toga što mogu da prolaze kroz bakteriološke filtre. Veličina
virusnih čestica se može meriti na nekoliko načina: elektronskim mikroskopom, ultracentrifugiranjem u
gradijentu, ultrafiltracijom i jonizujućim zracima. Elektronskim mikroskopom i rendgenskom strukturnom
analizom je moguće proučavanje unutrašnje građe i njihove simetrije.
7
5
Slika 1. Poređenje različitih virusa po veličini sa bakterijom i ljudskom ćelijom
izvor: www.ppdictionary.com (11.11.2017)
2.1.2. GRAĐA
Virusi su najčešće građeni od samo dve komponente: nukleinske kiseline i proteina (kapsida), koji
zajedno grade nukleokapsid. Samo neki virusi pored navedenih delova sadrže i dodatni omotač izgrađen
od lipida i glikoproteina - poreklom od membrane ćelije domaćina
(Slike 2 i 3)
.
Slika 2. Virus prostije građe Slika 3. Virus složenije građe
izvor: www.bionet-skola.com (11.11.2017)
Nukleinska kiselina je ili DNK, ili RNK, pri čemu oba tipa mogu biti i jednolančane i dvolančane.
Nukleinska kiselina čini virusni genom (skup svih gena), koga čini jedna kopija gena. Zato se virusi mogu
smatrati haploidnim organizmima. Virusni genom može sadržati od nekoliko gena do nekoliko stotina
gena.
Kapsid je omotač, izgrađen od proteina, koji obavija nukleinsku kiselinu. Sastoji se od jednakih
proteinskih jedinica — kapsomera. Kapsid ima više uloga:
štiti nukleinsku kiselinu od razarajućeg dejstva enzima ćelije domaćina;
omogućava prenošenje nukleinske kiseline od jedne do druge ćelije domaćina;
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti