VISOKA RENESANSA
Visoka renesansa (razvijena renesansa ili cinquecento) je kasna faza renesanse koja se odvija do
1495. do 1520. U Firenci, Rimu i Veneciji. U ovom su razdoblju nastala neka od najcjenjenijih dijela
europske umjetnosti u svijetu.
Leonardo
,
Bramante
,
Michelangelo
,
Rafael
,
Giorgione
i
Tizian
bili su vrlo traženi u Italiji na početku
16. st. a dvojica od njih koji su živjeli i stvarali i nakon 1520. Michelangelo i Tizian postigli su još za
života međunarodnu slavu.
Ta je slava dio svekolike promjene statusa umjetnika koja se postupno dešavala tokom 15. st.
umjetnicima se odavalo poštovanje koje zaslužuju kao intelektualci i humanisti. Njihov je društveni
status bio ravan onome članova velikih kraljevskih dvorova. Nazivani su 'genijalnim' ili
'božanstvenim'. Za taj kult slave djelomično su zaslužne mecene – vladari, pape, kneževi – koji su od
tih malobrojnih nadarenih i ambicioznih ljudi naručivali umjetnička djela.
Svaki od ovih umjetnika razvio je osebujan likovni stil koji je niknuo na idejama 15. st. a koji je,
zahvaljujući njihovom ličnom stilu, poznavanju intelektualnih trendova tog doba i njihovu trudu
urodio takvim umjetničkim djelima za koje su suvremenici smatrali da su nadmašili i prirodu i
antičke uzore. Njihova likovna djela imala su neka zajednička obilježja: imitiranje prirode koje
idealizira oblike čak i kad kopira prirodu; shvaćanje antičkih oblika i oslanjanje na njih; ravnotežu i
jasnoću kompozicije, te osjećajnu snagu.
DONATO BRAMANTE
Donato Bramante (Fermignano, 1444. – Rim, 1514.) karijeru je započeo kas slikar freski, ali je svoj
najveći umjetnički domet dosega kao arhitekt.
O slikarstvu je učio od Piero della Francesca , a o arhitekturi od Luciana Vranjanina, od kojega je
preuzeo osjećaj za harmonične razmjere, čistu formu i jedinstvenost arhitektonskoga oblikovanja.
Na njega su uticali Filippo Brunelleschi, Leon Battista Alberti, Piero della Francesca, Andrea
Mantegna, Masacci, i Ercole de' Roberti, a vjerovatno je na njega uticao i Leonardo da Vinci jer su
obojica radili na milanskom dvoru.
klasicistički model izvrši je veliki utjecaj na lombardijsku kulturu, zajedno s Leonardom da Vincijem
koji je boravio u Milanu od 1482.
Njegovo najznačajnije djelo u Milanu je kor crkve Santa Maria delle Grazie.
Nakon što je 1499. Francuska osvojila Milano, Bramante odlazi u Rim gdje stupa u službu pape
Aleksandra VI. i odmah dobiva važne poslove. Bramante u Rimu razvija svoj stil do čistih
arhitektonskih oblika karakterističnih za visoku renesansu.
Tempietto,
1502. – 1511., dvorište
crkve San Pietro in Montorio, Rim
Papa Aleksandar VI. koji je bio španskog porijekla, započeo je
proces proširenja papinskih posjeda, pri čemu je uživo potporu
španskih vladara Ferdinanda i Izabele koji oko 1500. od
Bramantea naručuju građevinu kojom su namjeravali obilježiti
navodno mjesto raspeća svetog Petra, a koje se nalazi u dvorištu
crkve San Pietro in Montorio (1502.). Ovo je njegovo prvo važno
djelo u Rimu, u kojem je do izražaja došla primjena antičkih
elemenata, koje je zbog podsjećanja na rimske okrugle hramove
nazvana Tempietto (mali hram). Objekat je skromnih dimenzija,
visine 9m, kružni sa kolonadom od 16 dorskih stubova iznad
kojih teče dekorativna balustrada, iznad koje na visokom
tamburu sa s nišama stoji kupola koja kruni centralnu
cilindričnu masu. Po skladu i simetriji nazivali su ga
"Partenonom" novoga vijeka.
LEONARDO DA VINCI
Leonardo da Vinci
(Vinci, 1452.-Ambroise, 1519.)
utjelovio je renesansni ideal
univerzalnog čovjeka
(Uomo Universale). Bio je genije u pravom smislu riječi (slikar,matematičar, fizičar, arhitekta,
proučavao je mehaniku, botaniku, anatomiju i dr.), njegovi izumi se i danas koriste u modernoj
tehnologiji, iako nisu primjenjivani u njegovo doba. Pomogao je razvoju anatomije, astronomije. i
građevinarstva.
Leonardo je pokazivao neuobičajenu darovitost i svestranost još od najranijeg djetinjstva, vidjevši
njegovu posvećenost crtanju i pravljenju reljefa, njegov otac, firentinski advokat, 1466., dao ga je u
slikarsku školu Andrea del Verrocchio koja je bila jedna od najživljih firentinskih škola u sedmoj i
osmoj deceniji XV. st. (radionica koja je privukla najveća talente grada, poput Sandro Botticelli,
Domenico Ghirlandaio, Pietro Perugino, Lorenzo di Credi...).
Bogorodica u pećini
, 1483. – 1486., ulje na dasci peneseno na platno,
Muzej Louvre, Paris
Radi se o središnjoj ploči poliptiha oltara u crkvi San Francesko Grande u
Milanu koju je od Leonarda naručilo milansko bradstvo Bezgrešnog
začeća 1483.
Leonardo je inspiraciju za ovo djelo pronašao u legendi o susretu Svetog
Ivana i malog Krista u pustinji, što je bila uobičajena tema u firentinskoj
likovnoj tradiciji. U kamenitom pejzažu s vlažnom atmosferom bogatom
cvijećem i drvećem izvedenog s minucioznim botaničkim detaljima,
Leonardo je bogorodicu naslikao u sredini kompozicije, s desnom rukom
pruženom da zaštiti malog Ivana koji se moli, dok anđeo blago pridržava
malog Krista koji blagosilja. Ove se 4 figure promaljaju iz sjenki iz
mračne i stjenovite osvijetljene difuznim svjetlom koja stvara sfumato
efekat i obavija ih u prisutnu atmosferu.
