VISOKA ŠKOLA “CEPS-CENTAR ZA POSLOVNE STUDIJE”
KISELJAK
Lejla Halač
VJEŽBE I REHABILITACIJA OSOBA
SA POSEBNIM POTREBAMA
SEMINARSKI RAD
Kiseljak, April 2016.
VISOKA ŠKOLA “CEPS-CENTAR ZA POSLOVNE STUDIJE”
KISELJAK
VJEŽBE I REHABILITACIJA OSOBA
SA POSEBNIM POTREBAMA
SEMINARSKI RAD
Kolegij: Tjelesna i zdravstvena kultura
Mentor: Dr. Admir Hadžikadunić
Student: Lejla Halač
Broj indeksa:
Smjer: Promet
Kiseljak, Maj . 2016.
UVOD
Odnos prema osobi s posebnim potrebama stoljećima je bio segregirajući. U
prvobitnim zajednicama su djecu sa smetnjama u razvoju smatrali nekorisnim, te ih ostavljali
sa strane jer su prestavljali teret kojeg se trebalo riješiti. U Antici je uglavnom dominantan bio
netolerantni stav i nije postojala želja za organizovanim obrazovanjem. Segregacija je bila
zakonski regulisana. Dominantnu ulogu u tom procesu imali su stručnjaci iz područja
zdravstva, socijalne skrbi i specijalnog školstva. Glavni razlozi izdvajanja osoba s
intelektualnim i drugim teškoćama od svojih vršnjaka iz redovne škole i najbliže lokalne
zajednice bila su njihova oštećenja, nedostaci i poteškoće.
Humanizam i renesansa su prvi periodi u historiji u kojima se pogledi na svijet usmjeravaju
prema čovjeku i njegovim potrebama. 1784. godine je otvorena prva javna škola za slijepe i
mentalno retardirane u Parizu. Kada je u pitanju naša bliža okolina, 1895. godine otvorena je
prva škola za slijepe u Zagrebu. Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, u svijetu se
intenzivnije počela preispitivati etička opravdanost izdvajanja djece s intelektualnim, i
općenito osoba s teškoćama u razvoju, od ostatka populacije. Termin “posebne potrebe“
uveden je 1993. godine u dokumentu koji je potvrđen na Simpoziju o osobi s posebnim
potrebama u Salamanki (Španjolska). Nakon toga, razvijeni su i drugi termini poput „osobe s
teškoćama u razvoju“ ili “osobe s posebnim edukacijskim potrebama“.
Specijalna pedagogija bavi se proučavanjem odgojno – obrazovnog rada, te određivanjem
ciljeva, zadataka, metoda i oblika rada s osobom sa smetnjama u razvoju. Ova grana
pedagogije se može podijeliti na: tiflopedagogiju (odgoj slijepih), surdopedagogiju (odgoj
gluhih i nagluhih), oligofrenopedagogiju (odgoj djece s intelektualnim poremećajem),
logopediju (proučavanje govornih poremećaja i metoda njihovog otklanjanja), somatopediju
(odgoj djece s tjelesnim oštećenjima, i proučavanje metoda, oblikai principa u radu s njima) i
sociopediju (odgoj djece sa poremećajima u ponašanju).
Predmet specijalnog odgoja tradicionalno pokriva populaciju osobe sa smetnjama u razvoju, a
posljednjih godina se nastoji afirmirati i u odnosu na osobu natprosječnih sposobnosti, te one
sa specifičnim teškoćama u učenju koja zbog školskog neuspjeha nerijetko napuštaju školu.
Cilj tog odgoja je da u granicama individualnih potencijala djece osigura njihov maksimalni
razvoj. Školski sistem Bosne i Hercegovine u poslijeratnom periodu je okarakterisan
procesom transformacije specijalnog odgoja i obrazovanja. U neke škole se uvodi i djelimična
integracija učenika s posebnim potrebama. S obzirom da je krajnji cilj odgoja i obrazovanja
socijalna integracija, to je neophodan početak integracije osobe sa smetnjama u razvoju još od
predškolske dobi.
1.POJAM OSOBE S POSEBNIM POTREBAMA
Od ogromnog značaja za razvoj djece je ponašanje majke u toku trudnoće. Naime,
mnoge buduće majke zanemaruju štetnost određenih hemikalija, poput lijekova, cigareta,
alkohola, pa čak i raznih vrsta opojnih droga. Posljedica ovakvog ponašanja je rođenje djeteta
s
riziko
faktorima, među kojima su oštećenje vida, sluha, govorni poremećaji, tjelesna
invalidnost, organski poremećaji, hronična oboljenja, itd. Osoba s ovakvim smetanjama
ispoljavaju posebne potrebe i zahtjeve za normalan razvoj i u literaturi se nazivaju
riziko
djecom. Strategije koje se koriste u radu s djecom s posebnim potrebama zavise od nekoliko
faktora, među kojima su stepen oštećenja, te stepen i vrsta traume.
Najraširenije klasifikacije u pedagogiji razlikuju više vrsta poremećaja u razvoju:
teškoće učenja,
specifične teškoće učenja i ADHD (
engl. attention deficit and hyperactivity disorder
–
poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje),
emocionalne teškoće i poremećaji u ponašanju,
tjelesni invaliditet i hronične bolesti,
smetnje inteligencije (mentalna retardacija),
oštećenje sluha,
oštećenje vida,
autizam,
epilepsija,
poremećaji govorno-glasovne komunikacije,
