Walt Whitman

VLATI TRAVE

Preveli Tin Ujević i Ivan V. Lalić

SVEOBUHVATNE "VLATI TRAVE"

Kad su čuvenog engleskog logičara i filozofa Alfreda Norta Vatheda (Alfred

North Whitehead) upitali da li postoji nešto originalno i specifično američko on
je odgovorio samo jednom rječju:

"Vitmen".

No to se dogodilo trideset godina

nakon pjesnikove smrti, a i originalnost nije osobina koja je ikada bila poricana
u ovom slučaju. Ono što je poeziji Volta Vitmena (Walt Whitman, 1819-1892)
nedostajalo, po mišljenju nekih od kritičara njegove zbirke

Vlati trave (Leaves

oj Grass,

1855), bile su primjese umjetnosti. Tako, na primjer, jedan londonski

časopis te iste godine tvrdi da je

"Volt Vitmen isto toliko upoznat s umjetnošću

koliko svinja s matematikom."

Šta je, dakle, sadržavala prva Vitmenova zbirka

od dvanaest pjesama, koja na koricama nije čak imala ni ime autora već samo
njegovu sliku, da izazove ovakvu ocjenu? Šta je omogućilo da se nešto što je
smatrano bizarnim, barbarskim i neukim pretvori, po gotovo opštem mišljenju, u
jedan od najviših uzleta američke poezije?

Iako je zbirka

Vlati trave

doživjela od Vitmenove smrti osam izdanja kroz koje

je  rasla,  proširivala  se  i  mijenjala,  osnovne  osobine  poezije,  što  se  tiče  forme
kao i sadržaja, ostajale su iste i podjednako neobične, posebno za devetnaesto
stoljeće. Vitmen, naime, uvodi u poeziju slobodni stih koji ne sadrži ni rimu, ni
fiksiran metar ni druga uobičajena versifikacijska sredstva. Ona su zamijenjena
kolokvijalnim  tomom  i  stihovima  nepravilne  dužine,  otvorenom  formom  koja
pjesnički  ritam  dobija  iz  nešematizovane  smjene  naglašenih  i  nenaglašenih
slogova,  Vitmenov  slobodni  stih,  iako  ne  originalan,  jer  se  pojavljuje  na
engleskom  jeziku  već  početkom  17.  stoljeća  u  prevodu  Biblije,  jeste  krajnje
ostvarenje romantičarske zamisli organske forme, oblika koji treba da potiče iz
samog djela i da

izražava

njegovu posebnost.

Sadržaj ili poruke Vitmenovih najkarakterističnijih pjesama takoñe su u

svojoj

suštini

romantičarske

ili,

govoreći

američkim

okvirima,

Critic, London, 1855. Navedeno u Walt Withman, Pinquin Critical Anthology, ed. By Fransis Murphy,

Pinquin, 1969, p. 59.

trascendentalističke, no ideje romantizma ili transcendentalizma u njegovoj
poeziji su dovedene do svojih krajnjih mogućnosti. Junak tipičnog romantičar-
skog spjeva kao što je, recimo, Bajronov (Byron)

Čajld Harold (Childe Harold)

ili Šelijev (Shelley)

Osloboñeni Prometej (Prometheus Unbound)

jeste čovjek

koji, iako podsjeća na autora, ipak nosi masku neke druge istorijske ili izmi-
šljene ličnosti i prema tome i ne progovara glasom pjesnika. Vitmen, meñutim,
nema obzira prema pjesničkim konvencijama, pa zato i može da prvu strofu
svoje najčuvenije "Pjesme o samom sebi" ("Song of Myself") započne ovako:

Ja svetkujem samog sebe i pjevam samog sebe,
a što ja sebi dopuštam morate i vi sebi dopustiti,

da bi se u dvadesetčetvrtoj strofi predstavio u natprirodnoj veličini:
Walt Whitman, taj kozmos, sin Manhattana,
nemirnjak, mesan, čulan, izjelac, ispilac i porodilac,
nisam sentimentalan, ne stojim povrh ljudi i žena ni
postrance od njih

i nisam više skroman nego neskroman.

Ko god ponižava drugog ponižava mene,
a što god se učini ili kaže, vraća se konačno k meni.

Kao što prethodni stihovi pokazuju, Vitmen na sebe uzima božanske obaveze;

on je neka vrsta Brame, svestvoritelja i vrhovnog presuditelja u svemiru, ali se
taj stav krajnjeg romantičarskog egoizma i arogancije u njegovoj poeziji pa-
radoksalno spaja s tipično američkim osjećanjem demokratije i jednakosti. Jer,
za Vitmena, kao što on to ističe u predgovoru prvom izdanju

Vlati trave,

"Sjedinjene države same po sebi su u biti najveća pjesma". S jedne strane ovo ne
začuñuje kod pjesnika koji je "slučajno" objavio svoju prvu zbirku pjesama na
američki  Dan  nezavisnosti,  4.  juli,  i  koji  je  imao  trojicu  braće  sa  imenima
Džordž Vašington, (George Washington), Tomas Džeferson (Thomas Jefferson),
i  Endru  Džekson  (Andrew  Jackson).  Ali  s  druge  strane  Vitmenov  stav  kao  da
potvrñuje  riječi  Džona  Loka  (John  Locke)  da  je  na  početku  čitav  svijet  bio
Amerika. Za Vitmena, naime, koliko god se upinjao da predstavi svoju poeziju
realističnom, Amerika je bila mitska, zamišljena zemlja, slika njegovog idealnog
svijeta a ne onog koji ga je okruživao. Isto tako, ističući demokratiju i potpunu
jednakost  meñu  svim  ljudima,  Vitmenova  poezija  se  ne  obraća  samo
Amerikancima već svim ljudima, cijelom svijetu.

Ideje u Vitmenovoj poeziji potiču, moglo bi se reći neposredno, iz

Emersonovih (Emerson) ogleda

Priroda (Nature)

i "Američki učenjak" ("The

America Scholar"). No standardne romantičarsko-trantscendentalističke
postavke o prirodi kao izvoru nadahnuća, čovjekovoj božanskoj prirodi i

opipaš,
moramo se malo prohodati, i ja se svlačim, povezi me
izvan dogleda kopna,
spremi me u mekane jastuke, poljuljaj me u valovitu
omamu,
zapljusni me ljubavnom mokrinom – ja ti mogu dati
uzdarje.

No najkarakterističnija Vitmenova pjesnička upotreba prirode svakako je

sadržana u njegovom središnjem paradoksalnom i mnogoznačnom simbolu –
travi. Birajući ovaj simbol, Vitmen se udaljava od evropske književne tradicije,
jer neće da upotrebljava tradicionalne pjesničke znakove. Trava je za njega
"jednolični hijeroglif" koji raste svuda, ne bira sebi društvo, ne postavlja uslove,
ne traži njegu: jednom riječju demokratska biljka koja svjedoči o nepobjedivosti
i neuništivosti života. Trava je istovremeno za Vitmena i simbol smrti, no "lijepa
i neošišana kosa grobova" isto tako govori o besmrtnosti:

najmanja travka dokazuje da u zbilji nema smrti;
a kada bi je i bilo, ona vodi naprijed život, a ne stoji
na kraju da ga zaustavi,
te prestaje u času kad se život javi.
Sve ide dalje i vani, ništa se ne gubi,
a umrijeti je nešto drugo nego je čovjek mislio, i to
sretnije.

("Pjesma o samom sebi", 6. strofa)

Trava je, dakle, za Vitmena krajnji i najrječitiji vid prirode. Njegov stav

prema tradiciji ponovo je paradoksalan i istovremeno tipično američki: Vitmen
bi neobično želio da se predstavi kao američki bard, autohtoni pjesnik bez ika-
kvih korijena osim američkih, bez bilokakve veze s evropskim književnim ili
kulturnim nasljeñem. Tako on i govori o samom sebi u jednom od vlastitih
anonimnih prikaza

Vlati trave:

Samopouzdan, s nadmenim očima, preuzimajući na sebe sva obilježja svoje

zemlje, zakoračio je Volt Vitmen u književnost, govoreći kao čovjek nesvjestan
da je ikada postojalo nešto kao knjiga ili neko kao pisac.

Iako sebe, prema tome, i u ovom pogledu želi da vidi kao demokratskog

pjesnika, lišenog svih prednosti i naličja "visoke" kulture, još

Kejmbridžska

istorija američke književnosti (Cambridge History of American Literature,

1917.) ističe da su elementi Vitmenovog stila proistekli iz niza raznorodnih

“Walt Whitman and His Poems’’, United State Review, September 1855, navedeno u Walt Whitman, ed.

Murhy, p. 30.

književnih izvora: Biblije, Osijana (Ossian), Še-kspirovog

blank versa,

Blejkove

(Blake) poezije i Karlajlove (Carlyle) i Emersonove proze, šta je, dakle istina?
Koliko je Vitmen poznavao evropsku tradiciju i koliko se njom služio?

U "Pjesmi o samom sebi" on o tome ovako govori:
Kuće i sobe su pune miomirisa, police su ispunjene
mirisima,
ja udišem taj mirluh i poznajem ga i volim ga,
isparavanje bi me moglo takoñe opiti, ali ja to ne
dopuštam, toga se čuvam. (strofa 2)

Tradicija,  predstavljena  ovdje  mirisima,  jeste  dio  unutrašnjeg  svijeta

pjesnika,  no  ona  je  i  opasna  jer  može  "opiti",  to  jest  onesposobiti,  sputati
stvaralačke mogućnosti. Zbog toga Vitmen u ovoj pjesmi tradiciji suprotstavlja
"atmosferu"  koja  nije  "miomiris,  nema  ukus  ishlapljivanja",  i  koja  stoji  za
američku  prirodu.  Sve  to,  naravno,  nije  toliko  jednostavno  koliko  u  pjesmi
izgleda.  Iako  je  Vitmenovo  formalno  obrazovanje  trajalo  vrlo  kratko,  iako  je
kasnije u životu pokušavao i svojom odjećom i svojim izgledom da se predstavi
kao čovjek iz naroda, on se upornim radom u bibliotekama i muzejima Njujorka
natprosječno obrazovao, dok je, na primjer, opera bila jedno od njegovih stalnih
životnih interesovanja. Svi ovi elementi njegovog obrazovanja ulaze i u poeziju
koja sadrži odjeke ne samo evropske nego i istočne književne tradicije, a i opera
je  prisutna  jer  se  u  dužim  Vitmenovim  pjesmama  smjenjuju  dijelovi  koji  pod-
sjećaju na ariju i recitativ. Sve ovo je sliveno sa Vitmenovim američkim slikama
i temama kao i sa njegovim eksperimentalnim pjesničkim postupcima u cjelinu
koja je očigledno znatno veća, šira i snažnija od zbira svojih sastojaka. Idealni
svijet  nalazi  se  u  centru  "Pjesme  o  samom  sebi",  najpoznatije  i
najkarakterističnije  Vitmenove  pjesme,  koja  pokušava  ne  samo  da

izrazi

pjesnikovu ličnost nego i cijelu Ameriku u svoje pedesetdvije strofe – vjerovatno
nekoj vrsti organskog okvira godine dana. Vitmen sa samim sobom na božansko
prijestolje ustoličuje svakog čovjeka jer "svi su besmrtni i nedokučivi kao i ja"
(strofa  7),  a  idealizira  svoju  zemlju  da  bi  potvrdio  uzvišenost  i  dostojanstvo
svakog naroda, jer mu se Amerika, u svojoj idealnoj projekciji, čini putokazom
ka  budućnosti.  Ovo  posebno  dolazi  do  izražaja  i  u  pjesmi  "Dolazim  iz
Paumanoka" ("Starting from Paumanok") koja je deklarativni izraz Vitmenovog
"amerikanizma",  pokušaj  da  se  stvori  američki  ep.  Voñen  prema  tome
altruističkim  a  ne  propagadnim  razlozima,  Vitmen  veliča  Ameriku  iz  svojih
snova vjerujući da su bar snovi svih ljudi slični, ako im već i politički sistemi ne
mogu  da  budu.  To  je  vid  Vitmenove  poezije  koji  ističe  i  veliki  anglo-američki
pjesnik  i  kritičar  T.  S.  Eliot  (Eliot)  tvrdeći  da  je  pjesnik  uspio  "da  pretvori
stvarnu  Ameriku...  u  nešto  veličanstveno  i  značajno,  da  preinači  realno  u

ja mislim da utroba nije manje vrijedna od glave i
srca,
općenje mi nije prostije od smrti, ja vjerujem u meso i u požude,
vid, sluh, opip jesu čuda, a svaki dio i okrajak mene
jest čudo.
("Pjesma o samom sebi", strofa 24)

Dalji razvoj upotrebe slika ljudskog tijela može se vidjeti u njegovoj kasnijoj

poeziji, posebno u trećem izdanju

Vlati trave

iz 1860. koje sadrži i ciklus

"Adamova djeca" (prvobitno "Enfans d' Adam", kasnije "Children of Adam").
"Adamova djeca" su, ustvari, himna spolnoj ljubavi koju Vitmen diže na najviši
pijedestal, kiti trijumfalnim vijencem:

iz one česti mene bez koje bih bio ništa,
iz onog što sam odlučio da proslavim pa makar ostao
sam meñu ljudima,
iz odjeka mog vlastitog glasa pjeva phallus,
pjeva pjesma porañanja,
pjeva nuždu prekrasne djece i od njih prekrasnog
odraslog naroda;
pjeva natisak mišića i spajanje, pjeva pjesmu druga u krevetu.

("Iz zatvorenih bonih rijeka",
"From Pent-up Aching Rivers")

Upravo kroz ovaj hiperbolični odnos prema prihvatanju božanske ideje

ostvarene u ljudskom tijelu, kroz krajnje pretjerivanje u stavu i logici slika koje
ovakav stav proizvodi ("miris je ovih pazuha miris slañi od molitve" "Pjesma o
samom sebi", strofa 24) otkriva se Vitmen i kao vrhunski komički pjesnik. On je
toga i sam bio svjestan, i uprkos svojoj proročkoj ozbiljnosti pozdravljao je taj
humor. Pred kraj svog života rekao je jednom svom biografu: "Ponosim se što
sam pravi humorist ispod svega drugog."

Najbolji i najkarakterističniji primjeri

Vitmenovog  humora  vezani  su  za  njegovo  nepoštovanje  "svetih  krava",
religioznih  slika  i  prilika.  Na  početku  "Pjesme  o  samom  sebi",  na  primjer,
nagovještava  se  da  je  bog  stvorio  prirodu  da  bi  podsjetio  čovjeka  na  svoje
postojanje, poput dame koja je ispustila maramicu s monogramom da bi svom
udvaraču  omogućila  početak  razgovora.  Kasnije  u  pjesmi  bogovi  su  prikazani
kao  crteži,  bakrorezi  i  grafike  koje  Vitmen  posmatra  na  nekoj  izložbi,  gdje  i
kupuje  Ozirisa,  Izidu,  Belusa,  Bramu,  Budu,  Jehovu,  Manitua,  Alaha  i  Odina
"tačno po njihovoj cijeni". Na kraju on razotkriva i koja je to cijena: u 51. strofi
božanstvo je opisano kao "slušalac tu gore" koji možda još ima nešto da povjeri
pjesniku-proroku, ali je bez sumnje slab i mora da "govori iskreno" jer ga niko

Navedeno u Richard Chase “Walt Whitman as American Spokesman’’, Walt Whitman, A Collection of Critical

Essays, ed. Roy Harvey Pearce, Prentice Hall, Englewood Cliffs, N. J. 1962, p. 157.