REPUBLIKA SRPSKA
VLADA
MINISTARSTVO UNUTRAŠNJIH POSLOVA
UPRAVA ZA POLICIJSKO OBRAZOVANJE
VISOKA ŠKOLA UNUTRAŠNJIH POSLOVA
BANJA LUKA
ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA U PRIVATNOM SEKTORU
BEZBJEDNOSTI
(Diplomski rad)
MENTOR: STUDENT:
Doc. dr XXXXXXXXX XXXXXXXXX
Banja Luka, 2015.godina
I UVOD
Razvoj prava zadnjih nekoliko decenijama bio je impresivan, a u tom razvoju središnje
mjesto zauzimaju osnovna ljudska prava. Svjedoci smo značajnog razvoja osnovnih ljudskih
prava iznad nacionalne države. Pozicija osnovnih ljudskih prava internacionalno je ojačana, ali je
riječ o razvoju koji nije bez poteškoća. Opšte je poznato kako su primarni razlozi stvaranja
Evropske ekonomske zajednice bili ponajprije gospodarske naravi. Sistem zaštite osnovnih
ljudskih prava u Evropskoj Uniji bio je odsutan iz izvornih Ugovora. Međutim, kako se
integracija produbljivala, a zajednica imala sve veći uticaj na svakodnevne živote građana,
pojavila se potreba za zaštitom osnovnih ljudskih prava.
Politika ljudskih prava EU-a odnosi se prvenstveno na zaštitu građanskih, političkih,
ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Polazeći od pretpostavke da su ljudska prava
univerzalna i nedjeljiva, EU aktivno promiče i štiti osnovna prava unutar svojih granica, kao i
ljudska prava u odnosima s trećim zemljama.
U pogledu zaštite osnovnih prava u okvirima EU-a lično se ističe zaštita ljudskog
dostojanstva, što uključuje borbu protiv trgovanja ljudima i zabranu mučenja, dok se u okviru
zaštite sloboda naglasak stavlja na zaštitu ličnih podataka, obrazovanje, prava radnika i azil.
Područje jednakosti obuhvaća borbu protiv svih oblika diskriminacije kao i socijalna pitanja, dok
se područje solidarnosti bavi problematikom zaštite okoline, potrošačima i javnim zdravstvom u
onoj mjeri u kojoj se pitanja odnose na zaštitu temeljnih ljudskih prava. EU nadalje veliku
pažnju posvećuje i pravima svojih građana.
U pogledu zaštite ljudskih prava u trećim zemljama, EU promovira zaštitu ljudskih prava
s naglaskom na ukidanju smrtne kazne, borbi protiv torture i lošeg postupanja, borbi protiv
rasizma i ksenofobije, nadgledanju izbora te borbi protiv ratnog zločina i genocida. Ključna je
nadalje i zaštita prava djece te prava starosjedilačkog stanovništva uz druge aspekte zaštite
ljudskih prava. Od 1992. godine svi sporazumi o trgovini i suradnji s trećim zemljama sadrže
klauzule koje naglašavaju da su ljudska prava ključan element tih sporazuma (tzv.
human rights
clause
). Human rights clause predstavlja specifičnu pravnu osnovu, temeljem koje u slučaju da
određena zemlja ne poštuje temeljna ljudska prava, može doći do suspenzije trgovinskih
povlastica odnosno do smanjenja ili obustave programa pomoći. Ključnu ulogu u razvoju
ljudskih prava odigrao je Evropski sud pravde putem svoje sudske prakse. Danas je Povelja o
osnovnim pravima sastavni dio Ugovora iz Lisabona te pripada primarnom pravu Evropske
Unije. Sudbina Povelje od njezina donošenja u Nici 7.decembra 2000.god, do njezina
proglašenja 12.decembra 2007.god., i potpisivanja Lisabonskog ugovora iste godine, upućuje na
stalnu prisutnost suprotstavljenih ambicija unutar Unije na području ljudskih prava. Svaka
država članica Evropske Unije, tačnije njihovi Ustavni sudovi, polažu legitimitet u zaštitu
temeljnih prava sadržanih u svojim Ustavima.
Opšte je poznata činjenica da Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava predstavlja
minimalni nivo zaštite ispod koje države ne mogu ići.
Savremena koncepcija bezbjednosti je sinteza bezbjednosti građana i bezbjednosti
države, ali i doprinos države međunarodnoj i globalnoj bezbjednosti. Riječ je o stanju
nesmetanog ostvarivanja, razvoja, uživanja i optimalne zaštićenosti nacionalnih i državnih
vrijednosti i interesa koje se dostiže, održava i unapređuje funkcijom bezbjednosti građana,
sistema bezbjednosti i nadnacionalnim bezbjednosnim mehanizmima, kao i odsustvo
(pojedinačnog, grupnog i kolektivnog) straha od njihovog ugrožavanja, te kolektivni osećaj
spokojstva, izvesnost i kontrola nad razvojem budućih pojava i događaja od značaja za život
društva i države.
Katalozi ljudskih prava,su se da bi bili uticajni i prihvatljivi do sada utvrdjivali političkim
dogovorom i bili su sastavni dio osnovnih političkih deklaracija, ustava, zakona i medjunarodnih
ugovora. Medju njima naročit značaj imaju: Deklaracija o pravima čovjeka i gradjanina,
Američka Deklaracija o nezavisnosti i prvih 10 amandmana uz Ustav SAD. Za utvrdjivanje
osnovnog kataloga ljudskih prava naročito su važni međunarodni dokumenti.
2.
KARAKTERISTIKE LJUDSKIH PRAVA
1.Ljudska prava nisu pozitivnopravnog, već
moralnog porijekla
(potiču od normativnog
poretka i država ih mora poštovati bez obzira da li je na to izričito pristala).
2.Ljudska prava
pripadaju svim ljudima bez razlike
(ona su zasnovana na vrijednosti
koja se priznaje svakom čovjeku ili ženi, njihov broj je manji od sume svih subjektivnih i
moralnih prava u svakoj državi).
3.Ljudska prava su
politička
jer se ostvaruju u državi i odnose na državu (čovjek ima
mnogo moralnih prava prema drugim ljudima, medjutim, ako drugi ne postuju ta prava doživjeće
možda moralne sankcije, ali država neće intervenisati ako ljudi ne ispunjavaju svoje moralne
obaveze jedni prema drugima. Medjutim, ako se obećanje da u obliku propisanom od strane
države, npr.ugovor, a dužnik će biti sankcionisan, tj.biće mu izrečena izvjesna kazna)
2
.
3.
PRAVNI DOKUMENTI
Najvećim dijelom istorije ljudi su živeli u državama koje koje nisu priznavale lj.prava.
Prvi dokumenti kojima se proklamuju ljudska prava potiču iz 18.vijeka (Velika povelja sloboda).
Raniji dogovori i proklamacije kojima se utvrdjuju i garantuju ljudska prava se ne odnose na
ljudska prava o kojima je ranije bilo riječi.
Velika povelja o slobodama
predstavlja kompromis
izmedju engleskog kraljevstva i pobunjenog plemstva, kojim plemićima priznaje izvjesne
privilegije i u odnosu na njih sputava svoju vlast.
U Zakoniku srpskog cara Dušana
, riječ je o
samoograničavanju svemoćne monarhove vlasti u zelji da se vlada pravično, čovječno i
djelotvorno, ali ne i o priznanju da ljudi imaju prava nezavisno od suverenove volje. Ovakva
pravila vladanja bila su razumna i pravedna, ali nisu priznavala ničija urodjena prava.
Engleski
zakon o pravima
uspostavlja ustavnu monarhiju i prenosi vlast na parlament, ali ne priznaje
osnovna ljudska prava podanicima.
2
Batistić-Kos, V., Pozitivne obveze prema Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,
Zagreb, 2012.str,16-54
