Uvod

Čoveku   su   od   uvek   pretile   opasnosti   koje   su   ugrožavale   njegov   život, 

zdravlje i imovinu. Suočavajući se sa njima on je morao organizovati neku vrstu 
zaštite   od   posledica   sopstvenih   aktivnosti   koje   su   mogle   doneti   štetu   ne   samo 
njemu   nego   i   trećim   licima.   Zbog   toga   je   došlo   do   pojave   velikog     broja 
osiguravajućih kompanija koje se utrkuju da svojim klijentima pruže što povoljnije 
uslove u pogledu osiguranja postojećih rizika, ali i ako se ukaže potreba za tim 
osiguraju i nove rizike koji su karakteristični za određeno vreme i društvo u kome 
se   nalaze.   Međutim,   i   pored   velikog   broja   različitih   rizika   za   kojima   postoji 
objektivna potreba da se lica od njih osiguraju, i dalje ljudski život ostaje predmet 
osiguranja koji je od neprocenjive vrednosti i za kojim će uvek postojati potreba za 
osiguranjem.

I upravo vodeći se tom činjenicom, ovaj rad će nam pomoći da saznamo 

nešto   više   o   životnom   osiguranju,   kao   jednom   od   najzastupljenijih   vidova 
osiguranja u svetu, ali i kod nas. Životna osiguranja su zakonski izraz za različite 
oblike osiguranja lica. Životna osiguranja se razlikuju od osiguranja imovine po 
tome što se rizik odnosi na ličnost osiguranika, što je cilj ove vrste osiguranja da 
isplati ugovorom utvrđenu osiguranu sumu i što se zahteva na pristanak osiguranog 
lica.   Osigurana   suma   predstavlja   bitan   elemenat   po   prirodi   posla   ugovora   o 
osiguranju   lica.   Osiguranik   stiče   pravo   na   isplatu   osigurane   sume   samim 
nastupanjem osiguranog slučaja bez obaveze da dokazuje štetu koju je pretrpeo i 
njenu visinu.

 
Osigurano  lice  je  pojam  za   treće  lice   u  životnim  osiguranjima  koje  nije 

ugovorna strana u ugovorima o osiguranju. Ugovori o osiguranju života su dugo 
smatrani nemoralnim u smislu da neko izvlači korist od smrti ili nezgode drugog 
lica.   Danas   je   ova   vrsta   osiguranja   opšte   prihvaćena   u   svim   pravima,   više   od 
jednog veka. 
Osiguranje   života   može   se   odnositi   na   život   ugovarača   osiguranja,   a   može   se 
odnositi i na život nekog trećeg. Isto važi i za osiguranje od nesrećnog slučaja. 
Saglasnost osiguranog lica kao uslov za punovažnog ugovora jeste odbrana od 
opasnosti   da   se   zaključivanjem   ovih   ugovora   bez   znanja   osiguranog   lica, 
onemoguće eventualne zloupotrebe.

Predmet   posmatranja   biće   nam   osiguravajuća   kompanija   koja   u   oblasti 

osiguranja   u   našoj   zemlji   zauzima   lidersku   poziciju,   ali   koja   isto   tako 

1

neverovatnom brzinom proširuje svoje poslovanje na sve druge vidove osiguranja. 
Cilj ovog rada je pre svega upoznavanje sa kategorijom životnog osiguranja kao i 
pogodnostima koje nam osiguranje može pružiti, ali i upoznavanje sa uslovima 
koji bi nas zatekli ukoliko bi se odlučili da osiguramo naš život.

Rad   će   biti   prezentovan   u   dva   dela.   U   prvom   delu   upoznaćemo   se   sa 

osnovnim pojmovima i definicijama koje se javljaju u oblasti životnog osiguranja 
kao i sa nekim podacima koje karakterišu tržište osiguranja u Srbiji ali i u svetu, 
dok drugi deo treba da nam pokaže uslove koje nam ova osiguravajuća kompanija 
nudi, pre svega u oblasti životnog osiguranja, sa posebnim osvrtom na dobrovoljno 
zdravstveno osiguranje.

2

background image

doprinosi   finansijskoj   stabilnosti,   štiti   imovinu,   pospešuje   trgovinu   i   razmenu, 
poboljšava   životne   uslove,   doprinosi   efikasnoj   alokaciji   kapitala   i   finansijskoj 
akumulaciji...

U   nastojanju   da   se   definicijom   obuhvati   složenost   aktivnosti   i   odnosa   u 

osiguranju kao delatnosti, prikazana su razna rešenja.

2

 Kada se uzmu kao celina, u 

definicijama je naglašeno:

1. Osiguranje je ekonomska delatnost koja je, sa ekonomskog aspekta, posao 

u kojem se osiguravač obavezuje da za određeni iznos, cenu osiguranog rizika 
(premiju),   obešteti   osiguranika   i   nadoknadi   mu   štetu   u   slučaju   aktiviranja 
osiguranog rizika.

2.   Osiguranje   je   organizaciono   utemeljena   institucija,   specijalizovana 

delatnost   koja   vrši   preraspodelu   rizika   između   pojedinaca   ugroženih   istim 
opasnostima.

3. Pravnu   osnovu   predstavlja   uređenje   brojnih   pravnih   odnosa,   koji   nastaju 

udruživanjem   sredstava   koja   služe   za   formiranje   fondova   za   obeštećenje 
osiguranika koje zadesi šteta od osiguranog rizika u toku trajanja ugovora. 
Time   je,   eksplicitnim   navođenjem   vremenskog   ograničenja   trajanja 
ugovorenog posla osiguranja, uvedena i vremenska dimenzija u definiciju.

4. Posebnim stavom o karakteristikama osiguranja sa tehničkog aspekta, ono je 

označeno kao matematičko – statistička kategorija.

Ovim   definicijama   osvetljene   su   ekonomske,   pravne,   i   tehničke 

karakteristike osiguranja. U njihov sadržaj ugrađeni su gotovo svi oblici aktivnosti 
vezanih za osiguranje, kojem su svojstveni izgradnja i stalni,  

in continuo

, razvoj 

sistema borbe protiv slučajnih opasnosti za čoveka i njegovu imovinu.

Kada govorimo o stanju i perspektivama osiguranja u regionu neminovno je 

sagledati   karakteristike   makroekonomskog   ambijenta   u   kome   posluju 
osiguravajuće kompanije. U poslednjih 15 godina odlika našeg makroekonomskog 
ambijenta bila je pad fizičkog obima industrijske proizvodnje i pad društvenog 
bruto   proizvoda.   Hiperinflacija,   rat,   loše   vođena   makroekonomska   politika, 
korupcija i kriminal, kulminirali su dubokom društveno ekonomskom krizom koja 
donekle i danas karakteriše neke zemlje bivše Jugoslavije.

Dva   su   faktora   koja   karakterišu   makroekonomski   ambijent   regiona; 

oskudnost   finansijskih   instrumenata   koji   koče   dalji   razvoj   osiguranja   tj. 

2

 Isto, str. 15

4

nerazvijenost  finansijskog tržišta kao i  nizak nivo investicione aktivnosti usled 
nedostatka finansijskih sredstava. Kada je reč o nerazvijenosti tržišta osiguranja u 
regionu   ona   se   najbolje   može   istaći   upoređivanjem   sa   razvijenim   tržištem 
Evropske Unije. Razvijenost sektora osiguranja zavisi od nivoa

 

privrednog razvoja. 

Promene u političkom i privrednom okruženju u velikoj meri su uticale i na razvoj 
osiguranja u zemljama regiona.

Do 90-tih godina prošlog veka zemlje u regionu je karakterisalo prisustvo 

malog   broja   osiguravajućih   kompanija.   Osiguravajuće   kompanije   u   državnom 
vlasništvu imale su potpuni monopol tako da je odsustvom konkurencije smanjena 
motivacija   za   inovativnost   i   razvoj   sektora   osiguranja.   Ponuda   osiguravajućih 
kompanija   uglavnom   je   bila   orjentisana   na   neživotna   odnosno   obavezna 
osiguranja. Izuzev Slovenije, osiguravajuće kompanije ostalih zemalja regiona nisu 
dovoljno radile na razvoju životnog osiguranja. Na nizak nivo razvoja životnog 
osiguranja uticao je i nizak životni standard, nedovoljna informisanost kao i loša 
iskustva osiguranika u pogledu obezvređivanja naknade zbog dejstva inflacije.

Prelazak na tržišnu ekonomiju polako dovodi i do promene u osiguranju pri 

čemu se počinju koristiti iskustva razvijenih zemalja. U tom pogledu preduzimaju 
se mere na izmeni zakonskih propisa, demonopolizaciji i regulisanju nadzora nad 
sektorom   osiguranja.   Zakonski   propisi   u   većini   zemalja   se   usaglašavaju   sa 
Evropskom Unijom, državne osiguravajuće kompanije se privatizuju i dolazi do 
ulaska stranog kapitala u sektor osiguranja kao i do povećanja broja osiguravajućih 
kompanija koje posluju na tržištu. Ove promene se ne odvijaju jednako u svim 
zemljama regiona.

Nedovoljna razvijenost sektora osiguranja u zemljama regiona smanjuje i 

njegov doprinos u stimulisanju privrednog razvoja, naročito kada je reč o životnom 
osiguranju. Međutim, postojeća makroekonomska klima u većini zemalja odgovara 
razvoju   osiguranja.   Približavanje   zemalja   regiona   Evropskoj   Uniji   svakako   će 
doprineti razvoju osiguravajuće delatnosti i opštem privrednom razvoju regiona.

Tabela br. 1. Makroekonomski pokazatelji i pokazatelji razvoja osiguranja u regionu u 2006. 

godini

3

POKAZATELJI

Bosna i 

Hercegovina

Hrvatska

Makedonija

Slovenija

Srbija

Crna Gora

BDP (mil. €)

10.500

34.220

4.956,7

30.453

24.254,8

2.003,6

3

 Vladimir Kašćelan, Boško Radulović: „OSIGURAVAJUĆE KOMPANIJE NA FINANSIJSKOM 

TRŽIŠTU U REGIONU“, Ekonomski fakultet Podgorica, MONTEBOOK, 2004.,str.7

5

background image

Zakon dopušta osnivanje novih organizacionih oblika pravnih subjekata u oblasti 
osiguranja   u   formi   akcionarskog   društva   i   mešovitog   akcionarskog   društva   za 
osiguranje sa ciljem da se poveća konkurencija na tržištu ponude usluga osiguranja 
imovine i lica. Akcionarsko društvo za osiguranje osnivaju domaća pravna i fizička 
lica,   usvajanjem   odluke   o   osnivanju   akcionarskog   društva   za   osiguranje   i 
ulaganjem sredstava u početni fond sigurnosti društva. Domaća pravna i fizička 
lica, zajedno sa stranim licima, mogu osnovati mešovito akcionarsko društvo za 
osiguranje. Sredstva tekuće tehničke premije, sredstva fonda preventive, sredstva 
početnog   fonda   sigurnosti,   sredstva   rezervi   sigurnosti   i   sredstva   matematičke 
rezerve   osiguranja   života   drže   se   na   računima   i   u   plasmanima   u   Srbiji.   Samo 
izuzetno SIV može odobriti držanje dela sredstava na računima u inostranstvu. U 
akcionarskim društvima za osiguranje upravljačka prava su po osnovu svojine i 
prava upravljanja pojedincima srazmerno je u delu njihovog kapitala u ukupnom 
kapitalu   datog   deoničog   društva.   Poslovnu   politiku   akcionarskog   društva 
samostalno   vodi   direktor,   a   upravni   odbor   upravlja   deoničkim   društvom   za 
osiguranje.

Pravni odnos osiguranja nastaje zaključenjem ugovora o osiguranju. Ugovor 

o   osiguranju   je   dvostrano   obvezni   (sinalmatičan)   ugovor.   Obvezne   jedne   od 
ugovornih strana, osiguravača, mogu se podeliti na one koje trebaju biti ispunjene 
u   trenutku   zaključenja   ugovora,   na   one   koje   trebaju   biti   ispunjene   za   trajanja 
ugovora, i one koje trebaju biti ispunjene kada se ostvari osigurani slučaj: isplate 
štete   ili   isplate   naknade   iz   osiguranja   odnosno   ugovorene   svote.   To   je   glavna 
obaveza osiguravača, bez koje nema ni osiguranja.

5

 Osiguravačko poimanje štete, u 

praksi se, vrlo često poistovećuje sa pravnim pojmom štete, a isti je slučaj i sa 
naknadom iz osiguranja, koja se, u praksi, poistovećuje sa naknadom štete. Kako 
se u konkretnom slučaju ne radi o pojmovnom i stvarnom indentitetu, rezultat su 
„nesporazumi“

6

  i/ili sporovi, između osiguravača, sa jedne strane, i osiguranika, 

odnosno oštećenika, sa druge strane. Do razmimoilaženja u poimanju, najčešće 
dolazi u dva slučaja:

prilikom utvrđivanja štete obuhvaćene osiguranjem,

prilikom utvrđivanja naknade iz osiguranja.

Nepovoljna promena na imovini ili licu prouzrokovana nekim događajem ili 

nečijom radnjom. Nastankom rizika i dešavanjem štete, ako su ispunjeni uslovi 
nametnuti ugovorom o osiguranju, stvara se osnovna osiguravačeva obaveza da 
osiguraniku, odnosno korisniku osiguranja isplati odštetu. Na iznos ove obaveze 

5

B.Jakaša:“Pravo osiguranja“, Zagreb, Informator, 1972., str. 229.

6

čitaj:(i) nezadovoljstvo

7

Želiš da pročitaš svih 58 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti