1
SADRŽAJ
Sadržaj ………………................……………………………………….1
Uvod ………………………..…...............………………………………2
1. Život Alfreda Adlera ………….......……...……………………...3
2. Osjećanje manje vrijednosti i konpenzacija ..….……………5
3. Interesovanje za društvo ……….....……..…………………….6
4.
Fikcionalni finalizam ………………......……………………….8
4.1. Stvaralačko samstvo ……………………...…………………9
5. Adlerove teorije …………………………….....…..…………..10
5.1. Težnja superiornošću ………………..….…………………10
5.2. Osjećanje inferioronosti ………………....……………......11
6. Karakteristična istraživanja ……………...….……………….12
6.1. Redoslijed rađanja …………….…………….……………12
6.2. Rane sjećanja ………....……...…….…….....……………12
6.3. Doživljaji iz djetinjstva ………...….……...……………….13
7. Djela Alfreda Adlera ……….……...….……………………15
8. Teleologija holizma ………………..…...….…………………17
9. Kompleks inferiornosti ………….….……..………………..18
10.Životni stil ................................…………………….......………19
11. Kreativni selfi …………………...........………...…..…………….20
12. Studije slučaja istraživanja ………..…..….........……………….21
13. Ljubav i brak ………………………….....…......……………..…22
14. Seksualnost i seksualni problem …..……….....………………22
15. Rani trening …………………………..…….........………………23
Zaključak ……………………………….............……..………………24
Literatura ………………………………..…….............………………25
2
UVOD
Alfred Adler je rođen 1870. godine u Beču kao treće dijete jevrejskog trgovca
žitaricama. Kao dijete oboljeo je od rahitisa koje nije moglo da se kreće do svoje
četvrte godine. U petoj godini zamalo da nije umro od zapaljenja pluća. Tada je
odlučio da postane ljekar. Godine 1895. diplomirao je medicinu na Bečkom uni-
verzitetu. Nakon objavljivanja spisa o organskoj inferiornosti 1907 godine koji su
bili u skladu sa shvatanjima psihoanalize, na poziv Sigmunda Frojda pridruzio se
grupi psihijatara okupljenih oko njega. Jedno vrijeme bio je presjednik ogranka
psihoanalitičkog društva i jedan od urednika najznačajnijeg časopisa za psihoanal-
izu. Medjutim, nakon sto je objavio spise o agresivnom instinktu i djecijem ose-
canju inferiornosti ,dolazi do razlaza sa Frojdom. Adler je sa onima koji su ga po-
drzavali napustio Bečko psihoanalitičko društvo i 1911 godine osnovao društvo
slobodne psihoanalize, koje je naredne godine promijenilo naziv u Društvo individ-
ualne psihologije. Alfred Adler je umro od srčanog udara 1937 godine u Aberdinu
u Škotskoj, gde je trebao da održi seriju predavanja.
Adlerova najvažnija djela:
Studija o manjoj vrijednosti organa (1907).
O nervoznom karakteru(1912).
Lijčenje i vaspitanje (1913).
Teorija i praksa individualne psihologije (1920).
Poznavanje čovjeka (1927).
Tehnika individualne psihologije (1920)
Poznavanje zivota (1929)
Problem homoseksualnosti (1930)
Religija i individualna psihologija (1933)
4
Objavio je stotinu knjiga i članaka u svom životnom vijeku. “Praksa i teorija
individualne psihologije” (1927) je vjerovatno najbolji uvod u Adlerovu teoriju
ličnosti. Skraćenja verzija Adlerovih gledišta pojavljuju se u “Psihologijama” iz
1930. godine u “Međunarodnom časopisu za individualnu psihologiju” (1935).
Hajnc i Rovena Ansbaher ( 1956, 1964) uredili su i pripremili za štampu dvije
bogate zbirke Adlerovih tekstova. Ova dva zbornika predstavljaju najbolji izvor
obavještenja o Adlerovoj individualnoj psihologiji. Objavljene su i dvije knjige o
Adleru. Današnje gledanje na Adlera može se naći u Sperberovoj knjizi. Adlerove
ideje su propagirane u SAD od strane Američkog društva za adlerovsku
psihologiju, koje je imalo podružnice u Njujorku, Čikagu i Los Anđelesu, a
izdavalo je i “Američki časopis za individualnu psihologiju”.
Nasuprot Frojdovoj polaznoj pretpostavci da je ljudsko ponašanje motivisano
urođenim instinktima i Jungovom ključnom aksiomu da ljudskim postupcima
vladaju urođeni arhetipi, Adler je pretpostavljao da su ljudi motivisani prvenstveno
društvenim težnjama. Ljudi su prema Adleru, inherentno društvena bića. Oni se
povezuju sa drugim ljudima, uključuju se u saradnju sa njima, stavljaju društveno
dobro iznad sebičnog interesa i usvajaju stil života koji je pretežno društveno
orijentisan. Adler nije govorio da se ljudi socijalizuju jednostavno time što se
izlažu društvenim procesima; osjećanje zajedništva je urođeno, mada su posebne
vrste odnosa sa ljudima i posebne društvene isntitucije određene prirodom društva
u kojem se osoba rodi. U izvjesnom smislu, dakle, Adlerova gledišta su isto toliko
biologistička kao i Frojdova ili Jungova. Sva trojica pretpostavljaju da osoba ima u
sebi svojerodnuj prirodu koja uobličava njenu ili njegovu ličnost.
Naglasak na društvene odrednice ponašanja, čiji značaj Frojd i Jung ili nisu
primjećivali ili su ga umanjivali, predstavlja možda najveći Adlerov doprinos
psihološkoj teoriji. To je skrenulo pažnju psihologa na važnost društvenih obilježja
i pomoglo da se razvije područje socijalne psihologije u vrijeme kada je takva
podrška, naročito iz psihoanalitičkih redova, bila i te kako dobro došla.
Drugi značajan Adlerov doprinos teoriji ličnosti predstavlja njegov pojam
stvaralačkog samstva. Za razliku od Frojdovog “ja”, koji se sastoji od grupe
psiholoških procesa u službi urođenih instinkata, Adlerovo samstvo je visoko
personalizovan, subjektivni sistem koji tumači i osmišljava doživljaje organizma.
Adler je imao snažan uticaj na veliki broj drugih istaknutih psihologa kao što su
Karen Hornaj, Karl Rodžers i Abraham Maslov.
5
2. OSJEĆANJE MANJE VRIJEDNOSTI I KOMPENZACIJA
Vrlo rano u svojoj karijeri, dok se još zanimao za opštu medicinu, Adler je istupio
sa idejom o manjoj vrijednosti organa i nad-kompenzaciji. U to vrijeme je on bio
zainteresovan za odgovor na vječno pitanje o tome zašto ljudi, kada se razbole ili
pate od neke tegobe, osjećaju bolest ili tegobu u određenoj zoni tijela. Neko osjeća
tegobe na srcu, drugi se muči s plućima, a treći dobija artritis.
Adler je smatrao da iza svake specifične boljke leži bazična inferiornost te zone
tijela - manja vrijednost koja nastaje nasljedno ili zbog nekog poremećaja u
razvoju. On je zatim zapazio da onaj ko ima neki defektan organ pokušava da
nadoknadi tu slabost time što jača ovaj organ intenzivnim vježbanjem.
Najčuveniji primjer kompenzacije za nedostatke jednog organa svakako je
Demosten, koji je u djetinjstvu bio mucavac, a kasnije je postao jedan od najboljih
sjvetskih govornika. Kao noviji primjer mogao bi da posluži Teodor Ruzvelt koji je
bio žgoljav u mladosti, a uspio je redovnim gimnastičenjem da se razvije u fizički
snažnog čovjeka.
Ubrzo poslije objavljivanja monografije o manjoj vrijednosti organa, Adler je
proširio ovaj pojam i svim ostalim osjećanjima manje vrijednosti - onim koja
nastaju iz subjektivno doživljene psihološke ili društvene nesposobnosti, kao i
onim koja proističu iz stvarne tjelesne slabosti ili nedostatka.
U to vrijeme je Adler izjednačavao manju vrijednost sa nemuževnošću ili
ženstvenošću, pa je zato nadoknađivanje nedostatka nazivao “muškim protestom”.
Kasnije je, međutim, podveo ovo shvatanje pod opštiji stav da osjećanja manje
vrijednosti proističu iz osjećanja nepotpunosti, nedovršenosti ili nesavršenosti u
bilo kojoj oblasti života. Tako je, na primjer, dijete motivisano svojim osjećanjima
manje vrijednosti da teži višim stupnjevima razvitka.
Kada dostigne prvi viši stepen, ono opet počinje da se osjeća manje vrijednim i
time je iznova pokrenuto da ide naviše. Adler je tvrdio da osjećanja manje
vrijednosti nijesu znak abnormalnosti; ona su uzrok svekolikih poboljšanja ljudske
sudbine.
7
Osoba je okružena društvenim miljeom od prvog dana svog života. Saradnja se
ispoljava u odnosu između odojčeta i majke, a nadalje je jedinka neprekidno
uključena u mrežu međuljudskih odnosa koji uobličavaju ličnost i pružaju
konkretne mogućnosti za težnju ka višoj vrijednosti.
Težnja ka savršenstvu biva socijalizovana; ideal savršenog društva dolazi na mjesto
čisto lične ambicije i sebične koristi. Radeći za opšte dobro, ljudi nadoknađuju
svoje pojedinačne slabosti.
Adler je vjerovao da je osjećanje zajedništva urođeno; da su ljudi društvena bića po
prirodi, a ne po navici. Međutim, kao i drugi prirodni darovi, ova urođena
predispozicija se ne pojavljuje spontano, nego mora da bude dovedena do zrelosti
savjetovanjem i vježbanjem.
Zato što je vjerovao u korisnost vaspitanja i obrazovanja, Adler je posvetio dosta
vremena osnivanju školskih savjetovališta, usavršavanju školstva i popularisanju
ispravnih metoda za podizanje đece.
Zanimljivo je pratiti u Adlerovim spisima značajne, mada postepene, promjene u
shvatanju čovjeka, od ranih godina njegovog profesionalnog života, kada je bio
povezan sa Frojdom, do njegovih zrelih godina u kojima je postigao međunarodni
ugled. Za mladog Adlera, čovjekom je upravljala neutaživa žeđ za moći i
prevlašću, da bi se nadoknadilo sakriveno, duboko usađeno, osjećanje manje
vrijednosti.
Za starijeg Adlera, čovjek je motivisan urođenim osjećanjem zajedništva, koje ga
vodi ka tome da potčinjava svoju privatnu korist javnom dobru. Predstava o
idealnoj osobi koja živi u idealnom društvu prekrila je predstavu o snažnoj,
agresivnoj osobi koja vlada društvom i iskorišćava ga.
Sebična interesovanja zamijenjena su osjećanjem zajedništva.
