1
99
Prof. dr. sc. Željko Mrnjavac
∗
Prethodno priop
ć
enje
NESTAJE LI RADNIŠTVO U EKONOMIJI ZASNOVANOJ NA
ZNANJU?
Sažetak
Informacijsko doba i sve brži znanstveno-tehnološki napredak donijelo je velike promjene
te su sve uvjerljivije tvrdnje da je suvremena ekonomija zasnovana na znanju, a ne na
tradicionalnim resursima kao što su prirodni resursi, kapital i rad. To otvara prostora i
mogu
ć
em zaklju
č
ku radništvo postaje sve manje bitno i da bi u dugoro
č
noj perspektivi
moglo nestati, dok bi tržište rada moglo biti nadomješteno tržištem znanja. Ovaj rad
pokušava na tragu takvih pojednostavljenih popularnih teza prodiskutirati neke osnovne
pojmove o radu i radništvu te znanju u gospodarstvu da bi se time doprinijelo odgovoru na
pitanje postavljeno u samom naslovu. Zato se u radu najprije analizira porijeklo
suvremenih odnosa rada i gospodarstva, zatim odnos rada i tehnologije te sadržaja znanja
kao ekonomskog resursa. Na toj analiti
č
koj osnovi ocjenjuju se budu
ć
nost radništva u
ekonomiji zasnovanoj na znanju. Ako je znanje kriti
č
ni resurs u suvremenom poduze
ć
u,
najbolji na
č
in da se vrijednost poduze
ć
a pove
ć
a je da se u funkciju stavi znanje svih
njegovih radnika. Stru
č
ni radnik u ekonomiji zasnovanoj na znanju ne samo da ne
ć
e
nestati, ve
ć
je njegova uloga presudna i nezamjenjiva. Dok se u tradicionalnom pristupu
može ovisno o cijeni supstituirati rad i kapital kao ravnopravne resurse, u ekonomiji
zasnovanoj na znanju prešutna znanja koja su neraskidivo vezana uz pojedince i timove
mogu se tretirati jedino kao komplementi, a više nikako kao supstituti drugim resursima. To
zna
č
i da je presudna sposobnost cjelokupne radne snage, a ne samo "informacijske ili
znanstvene elite" da hitro usvaja i upotrebljava nova znanja i informacije.
1. Uvod
Informacijsko doba i sve brži znanstveno-tehnološki napredak donijelo je velike promjene
te su sve uvjerljivije tvrdnje da je suvremena ekonomija zasnovana na znanju, a ne na
tradicionalnim resursima kao što su prirodni resursi, kapital i rad. To otvara prostora i
mogu
ć
em zaklju
č
ku da u takvoj ekonomiji klju
č
nu ulogu preuzima informacijska i
znanstvena elita koja može stvarati takva znanja, a da radništvo postaje sve manje bitno i da
bi u dugoro
č
noj perspektivi moglo nestati. To bi nadalje moglo zna
č
iti i da bi tržište rada
moglo nestati ili biti nadomješteno tržištem znanja. Me
đ
utim name
ć
u se pitanja: Postoji li
doista suprotnost i konflikt izme
đ
u rada i znanja? Zar je evolucija civilizacije ostvarena bez
znanja? Zar je gospodarstvo na ikojem stupnju moglo biti razvijano bez upotrebe znanja?
Ako je znanje bilo osnova gospodarskog razvitka tisu
ć
lje
ć
ima i bez znanja se nije mogao
obavljati nikakav rad, zašto tek sada govorimo o ekonomiji zasnovanoj na znanju?
Zato
ć
e u slijede
ć
im poglavljima na tragu takvih pojednostavljenih popularnih teza biti
prodiskutirani neki osnovni pojmovi o radu i radništvu te znanju u gospodarstvu da bi se
time doprinijelo odgovoru na pitanje o budu
ć
nosti rada postavljeno u samom naslovu.
∗
Izvanredni
profesor Ekonomskog fakulteta Split
200
2. Porijeklo suvremenih odnosa rada i gospodarstva
Problemi osoba na radu predstavljaju stožerne probleme industrijskog gospodarstva.
Zasigurno niti jedan drugi utjecaj nema šire posljedice na život ljudi u suvremenom društvu
nego što je njihovo zaposlenje. Ono uveliko odre
đ
uje gdje i kako žive, kakvo obrazovanje
njihova djeca primaju, te ve
ć
inu osobnih odnosa koje uspostavljaju s okruženjem i širom
društvenom zajednicom. I za ekonomsku znanost rad zauzima položaj od osobita zna
č
aja.
Od kada se ekonomija izdvojila kao zasebno podru
č
je istraživanja odvojeno od šireg
podru
č
ja moralne i socijalne filozofije, niti jedan drugi pojedina
č
ni faktor nije zauzimao
takvo stožerno mjesto.
Stvaranje modernog tržišta rada na kojem se obavlja razmjena (radnici nude svoje usluge, a
poduzetnici ih potražuju) je povijesno gledano novijeg datuma. U feudalnom agrarnom
društvu tržište rada u današnjem smislu bilo je samo iznimka. Glavnina aktivnog
stanovništva se naprosto rodila sa svojim radnim mjestom. Seljaci, zanatlije ili plemi
ć
i
preuzimali su posao, na
č
in rada i sredstva rada od svojih roditelja. Profesionalna mobilnost
je bila rijetka i povla
č
ila je u na
č
elu i potpunu promjenu društvenog, pa i porodi
č
nog
statusa (npr. ženidba za udovicu pokojnog majstora bila je preduvjet za preuzimanje i
njegova posla). Tko je jednom postao kroja
č
ili postolar najvjerojatnije je to ostao
č
itava
života, a taj položaj se prenosio još generacijama. O tržištu rada u suvremenom smislu i o
tržišnoj alokaciji rada kao gospodarskog resursa ne može biti rije
č
i.
Situacija se bitno po
č
ela mijenjati tek u
1
8. i osobito
1
9. stolje
ć
u. Rast proizvodnosti u
poljoprivredi i nagli rast stanovništva oslobodio je brojni proletarijat koji nije raspolagao
nikakvim sredstvima za proizvodnju, nego je mogao nuditi tržištu samo radnu snagu. Dio
radno sposobnog stanovništva našao je posao u manufakturama i novonastaloj industriji i
time je pokrenuta osnovna strukturna promjena gospodarstva koja je omogu
ć
ila i stvaranje
modernog tržišta rada.
Tržište rada je, dakle, relativno mlado, iako je sam rad star koliko i
č
ovje
č
anstvo. Ljudska
povijest je istovremeno i povijest rada, ali slobodni odnosi razmjene izme
đ
u ponude i
potražnje za radom koji obuhva
ć
aju velik dio stanovništva i pra
ć
eni su odgovaraju
ć
im
institucijama, predstavljaju fenomen novije povijesti.
Na tržište rada, na
č
in zapošljavanja i sam rad odlu
č
uju
ć
e su utjecali neki osnovni trendovi u
društveno-ekonomskim procesima:
#"
dugoro
č
na društveno-ekonomska tranzicija;
#"
stvaranje i promjene u društvenoj podjeli rada;
#"
meritokratizacija društva;
#"
profesionalizacija rada;
#"
birokratizacija radnih odnosa.
Dugoro
č
nu društvenu i ekonomsku mijenu karakterizira dominantan gospodarski sektor te
uloga i zna
č
aj države. Feudalno agrarno društvo, liberalno industrijsko društvo i više ili
manje intervencionisti
č
ko postindustrijsko društvo su tri osnovne postaje dugoro
č
ne
tranzicije. Bitna za razumijevanje tržišta rada pri tome je
č
injenica da su sustav
zapošljavanja i dominiraju
ć
i radni odnosi uvelike odre
đ
eni dugoro
č
nim promjenama
proizvodnih i organizacijskih struktura te uloge države. Udio manualnih radnika se smanjio,
nasuprot tome bitno je pove
ć
an broj državnih službenika. Stvorena je nova elita
202
se oni uklju
č
e u proizvodne procese je upravo bilo njihovo rastavljanje na jednostavne
zadatke kojima se mogu
ć
e brzo priu
č
iti.
Fordisti
č
ka je masovna proizvodnja stvorila (ili poja
č
ala) društvene nejednakosti i uvelike
doprinijela regionalnim disparitetima ponude radnih mjesta, odnosno hijerarhijskom
stupnjevanju podru
č
ja koncentracijom u velikim centrima. Na kritici takvog razvoja
industrija baziraju se i korijeni marksizma. Razvitak vertikalne podjele rada i rezultiraju
ć
eg
stvaranja hijerarhije, te izdvajanja razina planiranja, koordinacije i kontrole, smatrana je
linearno napreduju
ć
im procesima u kojima
ć
e masa radništva izvoditi operacije sve manjih
zahtjeva znanja, odnosno nejednakosti
ć
e se sve više poja
č
avati. Iz takvog stava pak
proizlazi da
ć
e polarizacija društva nužno dovesti do socijalne revolucije.
Pogreška je bila višestruka: razvitak tehnologije je i u fordisti
č
kom pristupu proizvodnji
zaustavio tendenciju dekvalifikacije rada, jer je za sve ve
ć
i broj operacija pri rukovanju sve
složenijim strojevima nužna obrazovana radna snaga; s druge strane u posljednja se dva
desetlje
ć
a u industrijski visoko razvijenim zemljama bilježe i trendovi ublažavanja
vertikalne podjele rada i pojava tzv. postfordizma u kojem fleksibilna specijalizacija
potiskuje rutinsku masovnu proizvodnju. Sve kompleksniji proizvodni procesi, nesigurnost
tržišta, sve izraženije konkurencijsko nadmetanje i sve ve
ć
i zahtjevi za kvalitetom
odre
đ
enih proizvoda su u pojedinim podru
č
jima onemogu
ć
ili opstanak fordisti
č
koj
proizvodnji. Sve kra
ć
i proizvodni ciklusi zahtjevaju promjene u organizaciji rada i
razgradnju skupe vertikalne podjele rada koja se isplati jedino pri dugoro
č
noj masovnoj
proizvodnji. U praksi to zna
č
i naglašavanje zna
č
aja grupnog rada i "razmišljaju
ć
e"
motivirane radne snage koja
ć
e sama donositi odluke i ispravno postupati brže nego što bi
to kruti hijerarhijski sustav mogao posti
ć
i.
Nije slu
č
ajno da se razgradnja vertikalne podjele rada javila najprije u zemljama (Japanu)
gdje su radnici najobrazovaniji i najviše se indentificiraju s poduze
ć
em, ili onim zemljama
(Italija) gdje su mreže (ponekad i ilegalnih) malih poduze
ć
a preživjele najezdu fordizma. S
nekvalificiranom radnom snagom, pri
č
emu se ne podrazumijeva sama školska sprema, ve
ć
ste
č
ena stru
č
na znanja, takva razgradnja vertikalne podjele rada nebi bila mogu
ć
a. Budu
ć
i
da takva stru
č
na znanja nisu rasprostranjena posvuda, samo u nekim podru
č
jima poslovanja
i nekim regijama može do
ć
i do razgradnje vertikalne podjele rada i nehijerarhijske
organizacije.
Doseg promjena fordisti
č
kog razvoja u postfordisti
č
ki je u podru
č
ju industrijske
proizvodnje zna
č
ajan, ali ne smije se precjenjivati. Postfordizam nije nužno sljede
ć
a faza u
razvoju koja zamjenjuje i dokida fordizam. Kao prvo, sam fordizam je zahvatio samo dio
radne snage, pa to isto tako vrijedi i za postfordizam. Zna
č
ajan dio zaposlenih u javnoj
upravi, obrtništvu, u nekim industrijskim pogonima i u uslužnim djelatnostima ne
ć
e biti
zahva
ć
eni tim promjenama, jer su ve
ć
od ranije "postfordisti
č
ki" organizirani, ili zato što
ć
e
"fordizam" i dalje za specifi
č
ne proizvodne procese predstavljati optimalnu organizaciju.
Nezavisno o podjeli rada i dugoro
č
noj sektorskoj mijeni, sustav zapošljavanja i društvo u
cjelini bitno je odre
đ
eno procesima meritokratizacije društva, profesionalizacije zanimanja i
birokratizacije radnih odnosa.
Bitna zna
č
ajka meritokracije je veliko zna
č
enje znanja, stru
č
nosti, kvalifikacije i
uspješnosti na poslu za pozicioniranje i status u društvu. Radi se dakle o potpunoj
