SVEUČILIŠTE U MOSTARU
FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI
STUDIJ FILOZOFIJE
dr. sc. Ivica Musić
ZNANSTVENA METODOLOGIJA
Skripta
Mostar, svibnja 2006.
SADRŽAJ
UVOD
……………………………………………………………………………. 4
1. OPĆE ZNAČAJKE ZNANOSTI
……………………………………………. 6
1.1. Jezična diferencijacija
……………………………………………… 6
1.2. Definicija znanosti
…………………………………………………...7
1.3. Povijesni razvoj znanosti
……………………………………….…...8
1.4. Znanstvene metode
…………………………………………………. 12
1.4.1. Metode znanstvenoga istraživanja…………………………. 12
1.4.2. Metode znanstvenoga sistematiziranja……………………...18
1.5. Klasifikacija znanosti
………………………………………………. 22
2. VRSTE PISANIH RADOVA NA VISOKIM UČILIŠTIMA
……………… 30
2.1. Referat
………………………………………………………………..30
2.2. Seminar
……………………………………………………………… 31
2.3. Diplomski rad
……………………………………………………….. 33
2.4. Magistarski rad
……………………………………………………... 38
2.5. Doktorska disertacija
………………………………………………..47
2.6. Habilitacijsko djelo
…………………………………………………. 51
3. ZNANSTVENA, ZNANSTVENOSTRUČNA I STRUČNA DJELA
………52
3.1. Znanstvena djela
……………………………………………………. 52
3.1.1. Monografija…………………………………………………52
3.1.2. Znanstveni članci…………………………………………... 53
3.1.3. Znanstvena studija (projekt)……………………………….. 55
3.1.4. Svojstva kvalitetnoga znanstvenog djela…………………... 56
2
UVOD
Visokoškolski programi bitno se razlikuju od programa osnovnoga i
srednjega obrazovanja u kojima se nastavni sadržaji oblikuju tako što se njihova
istinitost ne dovodi u pitanje pa se od učenika i ne traži kritički odnos prema takvim
sadržajima. Način na koji se stječe znanje u tim školama jest
učenje
koje se zasniva
na pamćenju. Međutim, metoda na visokim učilištima osjetno je drukčija. Ovdje nije
dovoljna samo memorija niti povjerenje u profesorove iskaze, nego se traži aktivan i
kritički odnos prema onome što se proučava. Stoga se proces stjecanja znanja na
visokim učilištima ne zove učenje nego
studiranje
. (Lat.
studere
znači brižljivo
izučavati nešto, razmišljati, pažljivo promatrati, udubljivati se u problem,
proučavati.)
Studiranje je, dakle, ozbiljan posao koji zahtjeva izniman angažman čitava
čovjeka. Upravo se zbog toga poglavito iz sveučilišnih redova regrutiraju
znanstvenici koji su kreatori budućega napretka čovječanstva. Angažirati se u
znanosti zahtjeva veliko znanje i spremnost za ispravno djelovanje. Stoga valja učiti
od drugih koji su se bavili znanošću i koji su u riznicu svjetskoga znanja dali nemali
doprinos. Jer, s nama ne započinje ni svijet ni znanstveni rad.
Da bismo mogli ispravno prosuđivati, čitati, pisati te objavljivati, trebamo
dobro poznavati opću metodologiju znanstvenoga rada. Radi se o konkretnim
uputama za pravilno i ekonomično znanstveno istraživanje te objavljivanje rezultata
toga istraživanja. Dobro poznavanje metodologije uvjet je za kvalitetan znanstveni
rad i uvelike olakšava posao znanstvenicima. Poznavanje i primjena zakonitosti,
pravila i postupaka metodologije i tehnologije znanstvenoga istraživanja omogućava
uspješno i racionalno upravljanje vlastitim znanjima, ali i znanjima drugih. Znati
primjenjivati metodologiju i tehnologiju znanstvenoga istraživanja znači biti
kudikamo brži, sustavniji, znanstveniji, pismeniji i uspješniji u odnosu na one koji to
ne znaju. Zapravo, to je abeceda znanstvenoistraživačkoga djelovanja.
4
S tim na umu ovo izlaganje nastoji ukazati na sve bitne elemente vezane uz
znanstvenoistraživački rad koji su od presudne važnosti za svakoga tko se tim radom
želi baviti. U tu se svrhu govori o znanosti općenito, o znanstvenim metodama,
znanstvenom istraživanju, o znanstvenim i stručnim djelima (uključujući sve vrste
djela na visokim učilištima: seminarske, diplomske i magistarske radove, doktorske
disertacije), o tehnologiji znanstvenoga istraživanja (gdje se istražuju sve bitne faze
nastanka kvalitetnoga djela: uočavanje i formuliranje znanstvenoga problema,
prikupljanje bibliografije, struktuiranje pisanoga djela…), o pisanju teksta i tehničkoj
obradi pisanoga djela.
Treba, ipak, reći da ne postoje neki brzi i mehanički postupci koji kad se
nauče i savladaju osposobljavaju za znanstveno istraživanje. Zanat znanstvenika, kao
i drugi zanati, najbolje se uči aktivnim osobnim angažmanom i u suradnji s učiteljem
zanata. Znanstvenik se najbolje postaje čitanjem raznih znanstvenih djela, ali
nadasve praksom (kovač se postaje kovanjem – kaže poslovica). Zato učenje
napamet pojmova i pravila ne će biti od velike koristi ukoliko student ne bude
vlastitim razmišljanjem i vježbanjem nastojao prenijeti ove postupno naučene
materijale, pojmove i pravila u pisane tekstove.
5
istraživačkom i znanstvenom poslu koji svojim pregalaštvom i stručnošću doprinosi
napretku znanosti, a naučnik je tek onaj koji uči obrt, tj. šegrt.
Riječ
nauk
treba shvatiti kao «naučavanje» ili «doktrinu», a to je zapravo
skup mišljenja neke škole, stranke, Crkve ili neke druge institucije. Tako govorimo o
kršćanskom nauku, o islamskom nauku, o Marxovu nauku itd. Dakle, ni nauci nisu
znanost već su to misli, teorije, nazori i shvaćanja; to još nije nauka ili primjena
znanosti. U nekim stranim jezicima postoje vidljive razlike između riječi «znanost» i
«nauk». Njemački jezik poznaje «die Wissenschaft» u značenju «znanost» i «die
Lehre» u značenju «nauk». U latinskom jeziku «znanost» je «scientia», a nauk
«doctrina».
Dakle, termini «znanost» i «nauk» nisu sporni. Problem je samo s terminom
«nauka». Ono što su veliki umovi unijeli u znanost i kulturu ne treba uvijek nazivati
znanošću, nego naukom (od nauka) dotičnoga uma što je nezaobilazni dio znanosti.
1.2. Definicija znanosti
Teoretičari znanosti uglavnom se slažu u konstataciji da je ovu kompleksnu
stvarnost veoma teško definirati. Otuda velik broj definicija koje manje ili više
pogađaju samu bit znanosti. Tako ćemo u literaturi često pročitati: «Znanost je način
života», «Znanost je vječno traženje znanja i istine», «Znanost je snaga» i sl. Te
definicije nisu cjelovite niti pogađaju samu srž problema pa stoga nisu valjanje.
U samome korijenu riječi znanost nalazi se riječ «znanje». Međutim, nije bilo
kakvo znanje istodobno i znanstveno. Znanje je, iako najbitnija, ipak samo jedna od
odrednica znanosti. Jer, kada bi isključivo znanje bilo dovoljno za konačno
definiranje znanosti, onda bi sve naše spoznaje o pojavama u prirodi i društvu činile
znanost. To, međutim, nije slučaj.
Općenito govoreći, znanost (lat.
scientia
; grč.
epistéme
2
) jest «skup svih
metodički stečenih i sustavno sređenih znanja o nekom predmetu»
3
, a ujedno je i
2
Grč. επιστήμη.
3
MIŠIĆ, Anto:
Rječnik filozofskih pojmova
, Split, Verbum, 2000., p. 280.
7
