1. TEORIJA PREVODJENJA I DRUGE NAUCNE DISCIPLINE

2. TRI OSNOVNE DEFINICIJE PREVODJENJA
(LINGVISTICKA,FILOLOSKA,KOMUNIKATIVNA)

3. TEORIJA PREVODJENJA I LINGVISTIKA

4. TEORIJA PREVODJENJA I SEMANTIKA

5. TEORIJA PREVODJENJA I STILISTIKA

6. TEORIJA PREVODJENJA I TEORIJA INFORMACIJA

7. KOMUNIKACIJSKI MODEL PREVODJENJA

8. VRS...TE PREVODJENJA

9. POMAGALA PRI PREVODJENJU

10. OBRAZOVANJE PREVODIOCA

11. KONSEKUTIVNO PREVODJENJE

12. SIMULTANO PREVODJENJE

13. PREVODJENJE STRUCNIH TEKSTOVA

14. KNJIZEVNO PREVODJENJE

15. STROJNO PREVODJENJE

16. JEDINICA PREVODJENJA

17. KONTRASTIVNA ANALIZA

18. POJAM PRIJEVODNE EKVIVALENCIJE,DINAMICKA/FUNKCIONALNA
EKVIVALENTSNOST I FORMALNA KORENSPONDENCIJA

19. PRIJEVODNE TRANSFORMACIJE

20. FONOLOSKI NIVO PRIJEVODNE ANALIZE

21. GRAFOLOSKI NIVO PRIJEVODNE ANALIZE

22. PREVODJENJE ELEMENATA KULTURE

23. PREVODJENJE FRAZEMA I POSLOVICA

24. PRIJEVOD U NASTAVI STRANIH JEZIKA

25. VRSTE LAZNIH PAROVA

26. KNJIZEVNI PRIJEVOD I VRIJEME

27. TEORIJSKI MODELI PREVODJENJA

PITANJE BROJ 2

OSNOVNE TEORIJSKE KONCEPCIJE U SUVREMENOJ TEORIJI PREVOĐENJA
(OSNOVNE DEFINICIJE TEORIJE PREVOĐENJA) (SIBINOVIĆ, p.107).

LINGVISTIČKA KONCEPCIJA (DEFINICIJA)

(Catford) –

Prevođenje je zamjenjivanje tekstualnog materijala u jednom jeziku (izvornom)

jednakovrijednim tekstualnim materijalom u nekom drugom jeziku (jeziku-cilju). Zna...čenjska
jednakovrijednost (ekvivalencija) uspostavlja se između lingvističkih izražajnih sredstava dva
jezika, pa se ovakav pristup prevođenju može okarakterizirati kao LINGVISTIČKI PRISTUP
(Ivir, p. 34). Uspostavljanje odnosa jednakovrijednosti među izražajnim sredstvima dvaju jezika
leži u temelju svih lingvističkih pristupa prevođenju, bez obzira na detalje njihovih međusobnih
razlika. Svi oni za polazište uzimaju tekst i svu pažnju obraćaju na izražajna sredstva koja se
mogu smatrati ekvivalentima u IZVORNOM JEZIKU - CILJU.

Prema lingvističkoj koncepciji, prevođenje je proces u kojem se jezične jedinice jezika originala
zamjenjuju odgovarajućim jezičkim jedinicama jezika prevoda. Analiza prijevoda se vrši na svim
jezičkim nivoima – fonološkom, grafološko-ortografskom, leksičkom, morfološkom i
sintaksičkom. Nadovezuje se na materijal koji pruža kontrastivno proučavanje jezika.

S obzirom da među prirodnim jezicima nikada ne može biti potpune podudarnosti na svim
jezičkim nivoima, lingvistička orijentirana suvremena teorija prevođenja je, na osnovu
prevodilačke prakse, ustanovila sistem zakonitih

PREINAČAVANJA

kojim se, prilikom

prevođenja u okviru principa funkcionalne ekvivalentnosti a na osnovu hijerarhiziranja
elemenata originalnog teksta, vrše različita preinačavanja gramatičke (morfološke, leksičke i
sintaksičke) strukture. Takva preinačavanja su poznata pod imenom

PREVODILAČKE

TRANSFORMACIJE.

komunikacije). To se čini onda kada se zna da primaocima (čitaocima ili slušaocima) prevoda
nisu dovoljno poznate neke činjenice iz vanjezične stvarnosti, pa bi to nepoznavanje moglo biti
smetnja razumijevanju. (They reached Hartford – Stigli su u

grad

Hartford).

4.) IZOSTAVLJANJE

Izostavljanje kao oblik prevodilačkih transformacija svodi se na ispuštanje riječi ili izraza koji
nisu neophodni za pravilno razumijevanje poruke iz originala, a zbog razlike u prirodi jezika ili
iz nekih drugih razloga (vanjezičnih) nije ih moguće uključiti u tekst prijevoda. Primjeri koje
smo naveli nza DODAVANJE VRIJEDE I ZA IZOSTAVLANJE – AKO SE PREVODI U
OBRNUTOM SMJERU.

Izostavljanje se ponekad primjenjuje i prilikom prevođenja tekstova koji sadrže neke kategorije
tzv.

BEZEKVIVALENTNE LEKSIKE

(riječi za koje u leksičkom fondu jezika prijevoda

nema odgovarajućih). Razumije se da se izostavljanje može primijeniti samo u onim slučajevima
kada te riječi nisu od bitnog značaja sa stanovišta izvorne poruke. Za ostale situacije primjenjuju
se druga rješenja – opisno prevođenje, stvaranje nove riječi ili adaptacija strane riječi da bi se
unijela u jezik prijevoda kao

REALIJA

– kao oznaka osobene životne stvarnosti sredine iz koje

potiče original.

Polazeći od prevodilačke realnosti, koja obiluje prevodilačkim transformacijama, lingvistički
koncipirana teorija prevođenja, u potrazi za mjerilima kojima će se utvrđivati stupanj vjernosti
prijevoda originalu, ističe kao značajnu kategoriju –

FORMALNU KORESPONDENCIJU

. Ona

ima dva vida:

a) Podudaranje lingvističkih jedinica originala i prijevoda istovremeno i u formi i u sadržini;

b) podudaranje lingvističkih jedinica u sadržini, uz razlikovanje u formi (druga vrsta riječi, drugi
oblik ili drugi tip rečenice u prijevodu). Međutim, primjena ovog drugog vida predviđa se tek
kada nema mogućnosti za ostvarenje prvog vida formalne korespodencije. Ovako shvaćena,

FORMALNA KORESPONDENCIJA

se smatra važnim regulatorom u prevođenju koji pomaže

sa se traženje

PRIJEVODNE EKVIVALENCIJE

ne ostvaruje proizvoljno i neodgovorno.

Ova teorija (lingvistička) je u prošlosti bila često osporavana. Mane – isključivo lingvistički
pristup prevođenju, bez književno-povijesnog i književno-teorijskog aspekta ne može osigurati
neophodne orijentire za objektivno hijerarhiziranje sveukupnih elemenata konkretnog književnog
djela, elementa čiji spoj nosi bitne karakteristike određene opće estetičke koncepcije, kao što
uobličava i posebnost (individualitet) pisca, odnosno njegovog djela. Poznato je da u pjesničkom
djelu kao cjelini "pjesničku imaginaciju" osim jezičkog, uobličava isto tako tematsko-motivski i
kompozicijski plan djela.

Lingvistički dosljedno prevođenje često na jamči odgovarajući

umjetnički efekat djela

, što znači

da i lingvistički koncipirana teorija ne može obuhvatiti sve bitne komponente književnog
prijevoda. Tako, mada razlikuje

denotativna

konotativnih

značenja, lingvistička teorija nema

dovoljno instrumenata da, polazeći od sopstvenih zakonitosti i pravila, vrši

hijerarhiziranje

elemenata tematsko-motivskog plana književnog djela

, radi prenošenja složenog umjetničkog

teksta u kojem se suštinski saznajni i estetski sadržaji vrlo često nalaze u prostoru između
denotativnih i konotativnih značenja, pri čemu je u toj "igri" težište upravo na konotativnim
signalima koji se ponekad uobličavaju čak i u određene sisteme.

Ako se rukovodi samo jezičkim zakonitostima i pravilima, ne mogu se dovoljno uspješno
rješavati ni neki problemi koji pripadaju i upravo jezičkom planu književnog djela. Na primjer,
problemi koji se javljaju u traženju i utvrđivanju ekvivalentnosti za vrlo česte slučajeve kada
zbog razlike u književnoj tradiciji ili čak i u prirodi jezika, estetički obziri (povezani sa
žanrovskom osobenošću djela, s poetikom u okviru koje njegov autor stvara, s piščevim
osobinim umjetničkim osobinama i sl.) nalažu pojedine oblike prevodilačkih transformacija.
Može se čak reći da isključivo lingvistički orijentirana teorija ne može uspješno razmatrati ni
prevodilačke probleme

versifikacije

. Jer, iako se ritmičko ujednačavanje u poeziji ostvaruje

upravo jezičkim sredstvima, estetički, a četo i semantički, efekat pojedinihvrsta stihova, osim
prirode jezika, ovisi i od tradicije i prakse u različitim literaturama. A tim problemima se bave
primarno različite discipline nauke o književnosti (pobornici ling.konc. osporavaju postojanje
književne koncepcije teorije prevođenja; smatraju da se i kod prevođenja tekstova koji ne
pripadaju lijepoj književnosti mora paziti na poruku, stil, konotativnim značenjima).

FILOLOŠKA KONCEPCIJA (DEFINICIJA) PREVOĐENJA

I filološki pristup jeziku polazi od jednakovrijednosti dvaju tekstova u dva razna jezika, ali pri
tome ne usmjeravaju pažnju na lingvistički definirana izražajna sredstva, nego na

KNJIŽEVNO

DEFINIRANA SREDSTVA ZA OSTVARENJE ODREĐENOG UMJETNIČKOG
DOŽIVLJAJA.

Ovaj pristup se bavi pitanjima koja se javljaju u prevođenju lijepe književnosti,

pa prevođenje definira kao postupak zamjenjivanja jednog književnog teksta drugim uz očuvanje
umjetničke vrijednosti koju je imao prvobitni tekst. Budući da prevodilac ne može odjednom
zadržati u glavi cijeli tekst, on ga prevodi dio po dio nastojeći da u drugom jeziku zadrži sve ono
što se čini umjetničkim tekstom: ritam, rime, asonancije, aliteracije, igre riječima, asocijacije,
metafore i sl. Glavno zanimanje onih koji prevođenje proučavaju s toga stajališta usmjereno je na
utvrđivanje ekvivalencije među pojedinim vrstama stilskih karakteristika i retoričkih sredstava.
Tipični primjeri filoloških preokupacija u proučavanju prijevoda su pitanja kao što su ova:

a) može li se poezija uopće prevoditi?

b) smije li se pjesma prevesti u prozi;

1. DENOTATIVNI ILI SITUACIJSKI MODEL

Ovaj model je zasnovan na činjenici da su život i prirodni uvjeti na zemlji za nositelje različitih
prirodnih jezika koji se sporazumijevaju putem prevođenja – u svim svojim bitnim vidovima

podudarni

. Zbog toga su u svakoj razvijenoj jezi...čnoj sredini već stvoreni određeni jezični

znaci (KODOVI) za njihovo označavanje. Put u prevođenju ide od jezičnih znakova jezika
originala ka predmetima (stvarima i bićima) ili situacijama koje se njima označavaju, odnosno
opisuju (dakle, ka životnoj stvarnosti), da bi se potom ti predmeti i situacije (ta životna stvarnost)
označili, odnosno opisali onim jezičnim znacima koji se za to upotrebljavaju u jeziku prijevoda.

------original -------------

-P

----prijevod --------------

-JO

----jezik originala -----

-JP -

---jezik

prijevoda ------

ŽS

---životna sredina

Pored zajedničkih karakteristika životnih sredina dva govornika različitih jezika, postoje i
značajne osobenosti koje su nastajale kao rezultat različitih klimatskih, povijesnih, ekonomskih,
socijalnih, političkih i drugih specifičnih uvjeta života. One se, razumljivo, ispoljavaju u jeziku.
Zbog toga se u neposrednom odnosu dvaju konkretnih jezika često nailazi na jezičke znake
jednoga jezika za koje u drugom, nastalom u neposrednom odnosu s drukčijom životnom
sredinom, - ne postoje odgovarajući jezički znaci.

Ovaj model ne zanemartuje ovu važnu pojavu. Međutim, zastupnici ovog modela polaze od
pretpostavke da visoki stupanj globalne podudarnosti života i prirodne sredine stanovnika Zemlje
daje dovoljno široku osnovu za jezičko objašnjenje i razumijevanje onoga što je u pojedinim
jezičnim sredinama osobeno.

U teoriji prevođenja su izdvojena tri posebna slučaja kada se prevodilačka rješenja ne mogu
uspješno tražiti bez vraćanja životnoj stvarnosti. To su sljedeći slučajevi:

1. kada jezik prijevoda nema jezičkog znaka za opisivanje određenog predmeta, odnosno

situacije;

2. kada situacija diktira izbor varijante prijevoda, bez obzira na to kojim jezičkim znakom

(sredstvom) je ona opisana u originalu;

3. Kada se tek vraćanjem životnoj stvarnosti može utvrditi da prevođenje uobičajenim

odgovarajućim jezičkim znakom u konkretnom slučaju nije umjesno, već je za prijevod
neophodno tražiti drugu varijantu.

prvom slučaju

prevoditelj može pribjeći adaptaciji te riječi, koju će, ako bude potrebno,

objasniti u naknadnoj napomeni, ili će će poslužiti stvaranjem novog izraza u okviru postojeće
leksike jezika-prijevoda bukvalnim prevođenjem strane riječi (Kalkiranje). S engleskog riječ
"polo", moramo tako prevesti, golf ili "cricket – kriket".