Biohemija

Građa ćelije

1.Građa ćelije: Osnovne razlike između prokariotskih i eukariotskih ćelija. Navesti ćelijske 
komponente za obe vrste ćelija. Građa i uloga svih organela biljne eukariotske ćelije.

Osnovna razlika između prokariotskih i eukariotskih ćelija je u tome što eukariotske imaju jedro u 
kojem je nasljedna materija vezana u hromozome.Ćelijski zid, ćelijska membrana, citoplazma, 
jedro, mitohondrije, endoplazmatični retikulum, goldžijev aparat, vakuola, plastidi, peroksizomi, 
plazmodezme su ćelijske komponente obe vrste ćelija.

Ćelijski zid 

biljne ćelije se sastoji uglavnom 

od ugljenih hidrata i manjim dijelom od proteina i lipida. Obezbjeđuje strukturu i čvrstoću ćelije. 

Ćelijska membrana

 ima vitalnu ulogu kod prolaza nutrienata u ćeliji i uklanjanja nepotrebnih 

materija. Sadrži lipide i proteine. Proteini su uglavnom integrani dio membrane odgovor za 
transport materija. Transport može biti pasivan i on ne zahtijeva energiju ili aktivan koji zahtijeva 
energiju.

Citoplazma (citosol) 

to je vodena faza unutar ćelijske membrane koja sadrži mnoge 

enzime i druge makromolekule, kao i neorganske materije.

 Jedro 

reguliše sve procese u ćeliji. U 

njemu se nalazi hromatin koji se sastoji od DNK i proteina histona. Jedro sadrži jedarce ili nukleus 
gdje se formiraju ribozomalne podjedinice. Nukleus je odvojen od citoplazme dvostrukim slojem 
jedrove membrane koja može biti spoljašnja i unutrašnja koji reguliše kretanej materija u jedro i 
van njega preko otvora tj. nuklearnih pora. Nukleoplazma je unutrašnjost jedra odvojena od 
citoplazme unutrašnjom jedrovom membranom.

 Mitohondrije 

ćelijske organele izduženog oblika. 

Imaju spoljašnju i unutrašnju membranu i između njih se nalazi međuprostor. Najvažnija funkcija 
mitohondrija je produkcija potrebne energije u obliku molekula adenozintrifosfata. Mitohondrije 
često nazivaju energetskim centralama ćelije.

Endoplazmatični retikulum 

je mreža membrana 

koja se prostire kroz čitavu ćeliju. Imamo tri forme ER cisterne, vezikule i tubule. Osnovna uloga 
mu je sinteza i transport materija kroz ćeliju. Razlikuju se dvije vrste: granularni ili grubi i 
agranularni glatki. U granularnom se sintetišu proteini jer na membranama nosi 
ribozome.Agranularni nema ribozome i u njemu se sintetišu lipidi i njihovi derivati.

Ribozomi 

mogu 

biti slobodni u citoplazmi ili vezani za endoplazmatični retikulum i služe za sintezu 
proteina.

Goldžijev aparat 

se sastoji od cisterni, krupnih i sitnih vezikula. Vezan je uz ćelijsku 

membranu i preko membranskih pora učestvuje u transportu materija proizvedenih u organelama. 
Uloga mu je u dozrijevanju, obilježavanju i usmjeravanju kretanja molekula ka tačnom odredištu u 
ćeliji.

Vakuola 

zauzima najveći dio ćelije. Njena membrana se naziva tonoplast. Može da služi za 

skladištenje hranjivih materije kao i otpadnih materija u biljnoj ćeliji. Važna funkcija vakuole je 
održavanje turgora. Često se zovu biljni lizozomi jer sadrže hidrolitičke enzime za razgradnju 
makromolekula.Imamo više vrsta 

plastida 

(hromoplasti, hloroplasti i leukoplasti) koji obavljaju vrlo 

raznovrsne biohemijske i fiziološke funkcije.Posjeduju sopstvenu DNK.Hloroplasti su fotosintetički 
aktivni plastidi u kojima se odvija fotosinteza.U 

peroksizomima 

se odvija razgradnja masnih 

kiselina β-oksidacijom, a imaju ulogu i u fotorespiraciji.Imamo dvije vrste peroksizoma: jedna vrsta 
je ista kao kod životinjske ćelije a druga vrsta glioksizomi su karakteristični samo za biljnu ćeliju. 

Plazmodezme 

su uski kanali koji djeluju kao međućelijski mostovi preko kojih su povezane 

protoplasti susjednih ćelija u jedinstvenu strukturu koja se zove simplast. Omogućavaju transport 
materija (vode, hranjivih i drugih molekula) i komunikaciju izmežu ćelija preko različitih signala

Molekulska osnova živih organizama 

1.Navesti biogene elemente, objasniti šta su makro i mikronutrienti i navesti bar po 5 iz svake 
grupe.

Biogeni elementi su ugljenik, vodonik, kiseonik, azot, fosfor i sumpor. Makronutrienti su hranjive 
materije koje su biljkama potrebne u velikim količinama za preživljavanje.Mikronutrienti su potrebni 
u vrlo malim količinama da bi biljke bile zdrave. Makronutrienti su azot, kiseonik, ugljenik, fosfor, 
sumpor, magnezijum, kalcijum i kalijum. Mikronutrienti su hlor, bor, cink, gvožđe, bakar.

2.Navesti osnovne biomolekule, njihovu ulogu i prekursore za svaku grupu makromolekula. 

Osnovne biomolekule su:

nukleinske kiseline

 i njihova uloga je skladištenje informacija i njihov 

transfer.Igrađene su od organske baze, šećera pentoze i fosfata.

Proteini

 njihova uloga je 

struktura, transport i regulacija. Igrađeni su od aminokiselina (više od 100). 

Polisaharidi 

imaju za 

ulogu strukturu i skladištenje energije. Izgrađeni su od jednostavnih šećera, alfa D glukoza. 

Lipidi 

imaju za ulogu izgradnju ćelijske membrane, energija i hormoni. Izgrađeni su od glicerola i viših 
masnih kiselina.

3.Navesti hemijske veze među biomolekulama i objasniti kako nastaju .

Jonska veza 

nastaje preko elektrostatičke interakcije suprotno naelektrisanih jona.

 Kovalentna 

veza 

nastaje tako što dva atoma dijele zajednički elektronski par. 

Nekovalentne veze 

nastaju 

između atomskih grupa, a da se pri tom ne preklapaju njihove atomske orbitale. To su vodonikove, 
hidrofobne i Van der Valsove veze. 

Vodonikove veze 

se stvaraju između vodonika neke OH grupe 

ili NH grupe i slobodnog elektronskog para atoma kiseonika, odnosno atoma azota. 

Hidrofobne 

veze 

nastaju kada se ugljovodonične grupe nađu u vodenoj sredini, jer su hidrofobne molekule 

nerastvorljive u vodi. 

Van der Valsove veze 

nastaju djelovanjem jezgra i elektrona atoma iz jedne 

molekule na jezgro i elektrone atoma iz druge molekule i one su slabije od jonskih i vodonikovih 
veza.

4.Osobine vode i njena funkcija u organizmu.Podjela jedinjenja po rastvorljivosti u vodi.Amfifilna 
jedinjenja i micele.Definicija pH vrijednosti.

Voda je rastvarač za biološke sisteme, medijum za metabolizam, može apsorbovati velike količine 
toplote, koristi se za transport materija, služi kao reaktant ili produkt u mnogim biohemijskim 
reakcijama. Kada dođe do podjele naelektrisanja unutar molekule vode takva podjela naboja se 
označava kao polarna ili asimetrična. Molekule kod kojih je naboj podijeljen nazivaju se dipoli. 
Jonske i polarne molekule su rastvaraju u vodi zbog dipolarne strukture koja ima mogućnost 
stvaranja vodonikovih veza.Nepolarne molekule se ne rastvaraju u vodi jer ne posjeduju polarne 
grupe i samim tim nemogu ostvariti vodonikove veze.Amfifilna jedinjenja su jedinjenja koja imaju 
polarni i nepolarni kraj.Jedan kraj ima tendenciju rastvaranja u polarnim rastvaračima a drugi kraj 
u nepolarnim.Amifilne molekule teže da se organizuju u posebnu strukturu micele. Polarna glava 
se okreće prema vodenoj sredini a nepolarni repovi prema unutra.PH vrijednost je negativni 
logaritam koncentracije vodonikovih jona.

background image

5.Proteini: Navesti i ukratko objasniti strukturne nivoe proteina. Objasniti pojam denaturacije i 
navesti kako dolazi do denaturacije proteina.

Primarna struktura

 predstavlja redoslijed aminokiselina u proteinskom lancu i genetski je 

određena.

Sekundarna struktura

 predstavlja prostorni odnos aminokiselinskih ostataka koji su 

jedan do drugog.Tipovi sekundarne strukture su β nabrana ploča i αheliks.

Tercijarna struktura

je 

dobijena smotavanjem αheliksa ili β nabrane ploče u prostoru.Pomoću tercijarne strukture 
uspostavljamo vodonikove veze, kovalentne veze, jonsko privlačenje, hidrofobne veze i van der 
valsove veze.

Kvarternu strukturu 

imaju samo proteini koji sadrže više od jednog polipeptidnog 

lanca. Proteinski lanci sklupčani u globularni protein, često se spajaju u agregate i te agregacije se 
nazivaju kvarternom strukturom.Denaturacija je proces narušavanja ili razaranja prirodne 
prostorne građe molekula proteina Denaturaciju je moguće postići solima teških metala, 
zagrijavanjem, jakim kiselinama ili jakim bazama, jakim mehaničkim miješanjem i mućkanjem, UV 
zračenjem, organskim rastvaračima i deterđžentima.

Enzimi

1.Definicija, funkcija, osobine i razlike u odnosu na neorganske katalizatore

Enzimi ili fermenti su biološki katalizatori.Funkcija enzima je ubrzavanje hemijskih procesa, 
pretvaranje oganske materije tj supstrata u produkt hemijske reakcije pri blagim uslovima. Enzimi 
su aktivni u minimalnim količinama, ne nalaze se u konačnim produktima reakcija koje katalizuju, 
ne mijenjaju konstantu ravnoteže hemijskih reakcija.Enzimi se razlikuju od neorganskih 
katalizatora po slijedećim osobinama: enzimi su mnogo efikasniji, pokazuju specifičnost prema 
supstratu i prema vrsti hemijske reakcije koju katalizuju, pošto su proteinske prirode podložni su 
procesima denaturacije, enzimi imaju ograničeno vrijeme trajanja u ćeliji pa se vrše procesi 
razgradnje i resinteze njihovih molekula, aktivnost podliježe kontrolnim mehanizmima i enzimi 
svoju katalitičku aktivnost ispoljavaju pri blagim uslovima

2.Struktura i građa, podjela prema broju peptidnih lanaca, objasniti pojmove holoenzim i 
apoenzim, na čemu se bazira katalitička moć enzima.

Enzimi su po svojoj strukturi globularni proteini, tercijarne ili kvarterne strukture, koji na površini 
imaju većinu polarnih aminokiselinskih ostataka, dok su nepolarni okrenuti prema unutrašnjosti 
molekule. Neki enzimi su građeni samo od aminokiselina. Oni se prema broju peptidnih lanaca 
mogu podijeliti na monomerne (1polipeptidni lanac) i oligomerne (2, 3 ili 4 pa sve i do 60 
polipeptidnih lanaca). Kada enzimi pored aminokiselina sadrže i neaminokiselinske kofaktore tada 
se kompletan enzim naziva holoenzim i sastavljen je od proteinskog dijela ( apoenzima) i 
kofaktora. Holoenzim ispoljava svoju aktivnost samo u prisustvu obe komponente. Enzimi 
obezbjeđuju odvijanje hemijskih reakcija uz minimalan utrošak energije.

3.Aktivni centar enzima, nastajanje ES kompleksa, modeli vezivanja supstrata za enzim, objasniti 
kako enzimi dobijaju ime.

Enzimi rade tako što se supstrat veže na enzim preko mjesta vezivanja supstrata a reakcija se 
dešava u aktivnom mjestu tj. centru.Aktivno mjesto predstavlja mali broj aminokiselina smještenih 
u unutrašnjosti, u hidrofobnom dijelu proteinske molekule, čije prostorno uređenje odgovara 
molekuli supstrata.Vezivanjem supstrata za enzim nastaje enzim supstrat kompleks. Postoje dva 
modela vezivanja supstrata za enzim: ključ i brava model (samo supstrat određenog oblika može 
da se smjesti u enzim) i model izazvanog prilagođavanja (enzim se prilagođava obliku 
supstrata).Enzim obično dobija ime na taj način što se na ime supstrata doda sufiks aza.

Želiš da pročitaš svih 14 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti