Z D E N K O L E Š I Ć
TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
UVOD
Što je to književnost? Po čemu se ona izdvaja kao posebna duhovna i stvaralačka djelatnost
čovjeka? Kako se ona razumijevala u prošlosti i kako se danas razumijeva? Što
podrazumijevaju pojmovi MIMESIS, EKSPRESIJA, SIMBOL?
Što je to književni tekst? Po čemu se on razlikuje od znanstvenih, povijesnih, filozofskih,
publicističkih i drugih “neknjiževnih”tekstova? Po čemu se jezik književnog teksta
razlikuje od prirodnog jezika, tj. jezika kojim inače govorimo i pišemo? Po čemu jedan
tekst prepoznajemo kao književni tekst? Što podrazumijevaju pojmovi INTERTEKST,
METATEKST, DIJALOGIZAM?
Kako se strukturira književni tekst? Kakvu ulogu u njemu ima RITAM? Kako se u njemu
proizvode ZNAČENJA? Što označavaju pojmovi EUFONIJA, METAR, TROP,
PARODIJA?
Kako se klasificiraju književni tekstovi? Što je to književni žanr? Koje su bitne odlike
EPA, BALADE, NOVELE, FARSE?
To su samo neka od pitanja koja su postavljena u ovoj knjizi.
Neka od njih su opća i tiču se same prirode književnosti, druga su specifična i odnose se na
pojedine pojmove koji se javljaju onog časa kad pristupimo konkretnim književnim
pojavama. Što se tiče prvih, općih pitanja, pokazat će se da se gotovo na svako od njih
može dati više nego jedan valjan odgovor. Što se tiče drugih, stvar je, međutim, drukčija,
jer je u najvećem broju slučajeva riječ o terminima koji su relativno čvrsti, pa je i njihovo
značenje pojmovno određenije. Kako oni ulaze u diskurs koji konstituira sam pojam
književnosti, moramo ih upotrebljavati s izvjesnom mjerom preciznosti, zbog čega ih je
nužno konkretnije definirati. (A ovdje se tako definira više od 500 takvih književnih
termina.)
Ako pođemo od riječi kojom označavamo to što želimo razmatrati, uočit ćemo da već i njoj
nedostaje puna određenost. Naime, riječ književnost upućuje prvenstveno na knjige. Ali
sve knjige nisu književna djela, niti sva književna djela imaju formu i format knjige. A kao
i naša riječ “književnost” varljiva je i strana riječ literatura. Naime, ta latinska riječ, kojom
se u većini europskih jezika označava ono što mi obično označavamo riječju “književnost”,
prvenstveno upućuje na pismo, pismena, pismenost, jer je izvedena iz riječi littera, “slovo”.
A “literatura” se svugdje u svijetu razvijala ne samo pismeno već i usmeno. Kod većine
naroda ona se stvarala i prije širenja pismenosti, predstavljajući značajan dio predgrafičke
kulture, tj. kulture koja je prethodila iznalaženju grafičkih znakova, odnosno “slova”. Ali
bez obzira na varljivost njenog etimološkog značenja, riječ “književnost” (kao, uostalom, i
“literatura”) sasvim dobro označava onu specifičnu stvaralačku djelatnost ljudskog duha na
koju mislimo kad govorimo o “književnom stvaranju”, o “književnicima” i o “književnim
djelima”.
Uostalom, riječi koje upotrebljavamo nikad ne definiraju pojmove koje označavaju, već nas
samo na njih upućuju. I većina ljudi sasvim dobro zna na što se misli kad se spomene
“književnost”. Teškoća nije u tome da se razumije značenje te riječi, već da se shvati
priroda fenomena koji je njome označen. A upravo na to nas upućuju neka od onih pitanja
koja smo na početku postavili.
Književnost je stvaralačka djelatnost ljudskog duha koja se ostvaruje u jeziku. Kao takva,
ona postoji koliko i sam jezik, ili bar koliko i čovjekova potreba da se izrazi u jeziku. A
postojeći i razvijajući se kroz mnoga stoljeća, ona se stalno, i nužno, mijenjala, kao što se
mijenjalo i ljudsko društvo, i opći uvjeti ljudskog života i osnovne težnje ljudskog duha.
Nove generacije su, oduvijek i svugdje, tražile, i uvijek iznova nalazile, ne samo nove
načine izražavanja već i nove sadržaje koje su htjele izraziti. Zbog toga je i književnost
kroz historiju stalno mijenjala i svoje forme i svoje sadržaje, a često i samu svoju osnovnu
prirodu, kao i svoje mjesto i svoju ulogu u društvu i među drugim duhovnim i stvaralačkim
djelatnostima. Književnost antičkog doba, na primjer, u svim svojim aspektima se
razlikovala od književnosti kakva se njegovala u srednjem vijeku, kao što se i književnost u
doba renesanse bitno razlikovala od srednjovjekovne književnosti koja joj je prethodila.
A takve promjene – iako ne tako radikalne – uočljive su i u znatno kraćim vremenskim
razdobljima. Tako se samo u XIX stoljeću razvilo nekoliko različitih književnih “perioda”,
“pravaca” i “škola”: neoklasicizam, romantizam, realizam, naturalizam, simbolizam,
impresionizam. A svaki od tih “-izama” podrazumijeva ne samo drugi umjetnički stil već i
drukčije razumijevanje prirode i smisla književnosti. Zbog toga se ne mogu dati jedinstveni
odgovori na sva ona pitanja koja su u početku postavljena. U većini slučajeva takvi
odgovori bi nužno bili ili jednostrani ili pojednostavljeni, pa ne bi bili ni od kakve pomoći
u nastojanju da se razumije opća priroda književnosti. Štoviše, oni bi nas mogli navesti na
pomisao da smo na taj način saznali ono što mo o književnosti željeli znati, te da zato više
nema ni razloga da se o njoj dalje raspitujemo. A književnost je jedna od glavnih
manifestacija slobodnog i nemirnog ljudskog duha, pa se opire svakom stavu koji
podrazumijeva “konačne odgovore”. Kao i svekolika umjetnost, i
književnost je “vječno stvaranje”: ona neprestano proizvodi nova djela, a s njima često i
nove forme, s kojima se onda mijenja i razvija i sama njena priroda.
Iako nikad ne treba da izgubimo iz vida tu vječito promjenljivu prirodu književnosti, i svu
raznolikost njenih formi, mi se ipak smijemo pitati nije li – uprkos tome – književnost
jedan poseban fenomen, koji kroz historiju ipak čuva neka svoja bitna svojstva i tako
održava svoju posebnost među drugim stvaralačkim djelatnostima ljudskog duha. Jer, ma
koliko se međusobno razlikovali, književni tekstovi ipak imaju
neke zajedničke odlike, po kojima ih zapravo i prepoznajemo kao književne tekstove. A
kad jedan tekst prepoznamo kao književni tekst, mi ga samim tim odvajamo od drukčijih
jezičkih iskaza, kao što su znanstveni, filozofski, povijesni ili publicistički tekstovi. Upravo
zato mi imamo pravo postavljati pitanja koja se općenito tiču književnosti kao posebne
stvaralačke i duhovne djelatnosti i koja samo prividno zanemaruju njenu historijsku
raznolikost. Ta pitanja postavlja teorija književnosti, koja svom “predmetu” pristupa sa
specifi čnog teorijskog stanovišta kao općem fenomenu, po čemu se i razlikuje od
književne kritike i historije književnosti, s kojima, inače, čini znanost o književnosti.
Ovdje, na početku, potrebno je bar se ukratko osvrnuti na mjesto koje teorija književnosti
ima u odnosu na druge dijelove književne znanosti.
Ovdje treba upozoriti da se “teorija književnosti” ne smije
identificirati s onim što se posljednjih decenija naziva “književnom
teorijom”, a što se samo posredno odnosi na književnost kao umjetnost.
Iako je ta suvremena “književna teorija” radikalno izmijenila prirodu
studija književnosti, ona ne predstavlja sistematski pristup književnosti,
niti se bavi distinktivnim obilježjima književnoumjetničkog teksta, niti
izučava čisto književne strukture (kao što su metrički oblici, intonacionosintaktičke
figure, semantičke transformacije riječi ili žanrovski
modeli). Inspirirana suvremenim raspravama koje su u sferi filozofije,
psihoanalize, politike, semiotike i opće teorije kulture pokrenuli Jacques
Derrida, Michel Foucault, Jacques Lacan, Louis Althusser, Luce Irigaray
i drugi, uglavnom francuski, post-strukturalistički autori, “književna
teorija” je postala posebni tip diskursa, ili “posebna vrsta pisanja”, kako
ju je opisao Richard Rorty: “ni vrednovanje relativnog značaja književnih
proizvoda, ni intelektualna historija, ni moralna filozofija, ni socijalna
prognostika, već sve to pomiješano zajedno u jedan novi žanr”. Pa ako
se nijedan od tih autora nije konkretnije bavio književnošću, njihove
ideje su se pokazale relevantnim i u tumačenju književnosti. Štoviše,
one su bitno utjecale na preorijentaciju suvremene književnokritičke i
književnoteorijske misli od proučavanja književnosti kao umjetnosti na
tumačenje književnosti kao “diskuzivne prakse” u najširem kontekstu
ljudske kulture.
Pojava “književne teorije” svakako je utjecala i na “teoriju
književnosti”, u tradicionalnom značenju riječi, jer su njene analize
jezika, svijesti, historije i kulture ponudile nova i uvjerljiva tumačenja i
onih pitanja koje pokreću sami književni tekstovi. Međutim, “književna
teorija” nije zamijenila “teoriju književnosti”, jer ona se ni ne bavi
sistematskim izučavanjem književnosti kao umjetnosti.
Književna kritika
Za razliku od teorije književnosti, književna kritika se, po
pravilu, zanima za konkretna književna djela, s težnjom da ih protumači
i ocijeni. Kako grčka riječ kritika znači “ocjenjivanje”, “prosuđvanje”,
književna kritika bi prvenstveno značila “ocjenjivanje” i “prosuđivanje”
svojstava, značenja, odlika i vrijednosti književnih djela. A taj čin
književnokritičkog “ocjenjivanja” i “prosuđivanja” može imati različit
oblik i različitu svrhu: novinski prikaz je obično kratak i po svom z
karakteru pretežno informativan; ogled se obično zadržava na jednom d
aspektu književnog djela, težeći da takvim usredsređenjem ostvari
dublji uvid u njegova značenja; studija je, pak, uvijek opsežnija i u obzir
uzima sve aspekte djela s težnjom da ga protumači i kao umjetničku i
kao historijsku pojavu.
Za književnu kritiku je posebno karakteristično da o književnosti
nastoji pisati književno, pa se tekstovi književnih kritičara često i sami
mogu smatrati književnim tekstovima, a i sami kritičari književnicima.
Razlog za to je ponajviše u tome što književni kritičar u svom pristupu
književnom djelu po pravilu ne izbjegava osobni stav. Štoviše, on nastoji
ne samo što potpunije izraziti svoj doživljaj djela već ga i što uvjerljivije
i efikasnije prenijeti na čitatelja kojem se obraća. Osim toga, književni
kritičar sudi o književnom djelu na osnovu svog osobnog ukusa, svojih
osobnih etičkih načela i svojih osobnih estetskih ideala, pa je njegov sud
o književnom djelu nužno subjektivan. I on ga mora braniti ne samo
uvjerljivim argumentima već i svojim stilom, svojom duhovitošću,
svojom rječitošću, elegancijom svojih rečenica i bogatstvom svoga
rječnika. (U nekim slučajevima, kao, na primjer, u impresionističkoj
kritici, stil je čak važniji od analitičkog postupka, jer kritičar nastoji
svoju impresiju što življe rekreirati u jeziku i tako je prenijeti svom
čitatelju.)
U svom osnovnom obliku književna kritika se bavi novim
književnim djelima i svojom ocjenom ih preporučuje ili ne preporučuje
čitateljima. (U stvari, književna kritika uvijek posreduje između
književnog djela i njegovih čitatelja, pa predstavlja neku vrstu
analitičkog “produžetka” književnog djela.) Ukoliko nije zasnovana
isključivo na kritičarevom prvom utisku, ona svoju ocjenu, i svoj sud,
nastoji zasnovati na analizi književnog djela, tj. na razmatranju svih
bitnih odlika njegove strukture. Književna kritika zato podrazumijeva
ne samo ocjenu vrijednosti književnog djela (njegovo vrednovanje) već
i njegovu interpretaciju. Tumačeći književno djelo, književna kritika se
usmjerava na njegova unutarnja, imanentna svojstva, ali ga često dovodi
i u vezu s drugim djelima istoga pisca, ili s drugim srodnim djelima, ili,
pak, s nekim relevantnim umjetničkim tendencijama epohe. Na taj način
ona utvrđuje ne samo njegovu specifičnu prirodu i njegovu posebnu
književnu vrijednost već i njegovo mjesto u suvremenoj književnosti i
njegov izvorni doprinos toj književnosti.
Iako se po pravilu bavi djelima suvremene književnosti,
književna kritika često teži i u djelima iz prošlosti otkriti ono po čemu ta
djela imaju smisao i vrijednost za nas danas. U stvari, ona uvijek nastoji
prepoznati žive vrijednosti književnog djela bez obzira na vrijeme u
kojem je ono nastalo i ukazati na ona njegova značenja po kojima ono
traje kao čovjekova svijest o svome svijetu i o svojoj sudbini u njemu. U
tom smislu književna kritika se javlja kao značajan faktor u obnavljanju
književnog naslijeđa, jer preispituje djela iz prošlosti i uvijek im iznova
određuje mjesto u sadašnjosti. Tako ona tradiciju održava u životu.
Ali književni kritičari često raspravljaju o književnim djelima ne
samo na način stručnjaka za književnost već i kao mislioci zaokupljeni
bitnim pitanjima društvenog života ili ljudske sudbine. Zbog toga oni u
svojoj ocjeni i tumačenju književnog djela govore ne samo o njegovim
književnimodlikama već i o njegovim moralnim, političkim i društvenim
aspektima. (To je naročito karakteristično za tzv. angažiranu književnu
kritiku, tj. za kritiku koja se, pišući o književnosti, bori i zalaže za neke
opće, etičke i humanističke principe i ideale.) Upravo zato je književna
kritika postala duhovna djelatnost od šireg društvenog značaja: krećući
povezujući pisce i djela različitih nacionalnih književnosti, bilo jednog
kulturnog kruga (na primjer, “historija zapadnoeuropske književnosti”),
bilo cijele jedne civilizacije (tada se obično govori o općoj ili svjetskoj
književnosti).
Kako se književnost razvijala kroz stoljeća, neprestano se
mijenjajući, uvijek u saobraznosti s promjenama društvenog života, za
njeno puno razumijevanje neophodno je znanje o različitim, historijski
određenim vidovima književnog stvaranja. A pošto nas tim znanjem
opskrbljuje upravo historija književnosti, mnogi u njoj vide osnovni dio
znanosti o književnosti. Bez sumnje, ona u svom pristupu književnosti u
velikoj mjeri ima karakter znanosti, koja teži nepristrasnom, objektivnom
saznanju i za tu svrhu razvija vlastite istraživačke postupke i vlastitu
metodologiju. Međutim, kako se i ona u suštini bavi vrijednostima,
tj. književnoumjetničkim djelima, ni ona ne može potpuno isključiti
onu subjektivnost koja u sferi umjetnosti prožima svako vrednovanje
i svaki vrednosni sud. Jer je “sud” o umjetničkom djelu neodvojiv
od “doživljaja” tog djela. Upravo u tom neizbježnom sukobljavanju
subjektivnosti “suda” i težnje ka objektivnom “saznanju” glavno je
iskušenje historije književnosti od kako se ona kao nauka konstiturala
sredinom XIX stoljeća.
Moderna književna historija razvila se koliko iz svijesti
o ograničenjima starijih književnohistorijskih metoda (posebno
pozitivizma), koji su naglasak stavljali na autora i uvjete njegovog života
i rada, toliko i kao reakcija na antihistorizam većine književnokritičkih
škola iz prve polovine XX st., u kojima je bilo preovladalo uvjerenje da
tumačenje književnog djela mora biti izvedeno iz imanentnih svojstava
njegove strukture, a ne iz njegovog društvenog konteksta. Historičar
književnosti danas pristupa svom “predmetu” kao dinamičkom
totalitetu: književna djela su zasebne i cjelovite strukture, a istovremeno
su i dijelovi jednog posebnog sistema koji se razvija u vremenu; u njih
su utisnuta obilježja sistema, kao što su u sistem ušla njihova vlastita
individualna svojstva. Taj “sistem”, koji čini cijela književnost jednog
vremena, izložen je djelovanju sila koje vladaju u društvenom životu,
pošto je i sama književnost dio tog života: za suvremenog historičara
književnost je neosporno socijalni fenomen. Ali historičar književnosti
mora otkrivati ta djelovanja historijskog života u samoj strukturi
književnih djela, u samim književnim tekstovima, u jeziku književnosti.
A pošto je jezik ono “polje” kojim kroz dugo vrijeme “odjekuju” sve
borbe u društvenom i političkom životu, onda se upravo u jeziku
književnih djela najbolje čuvaju ti “tragovi historije”. To znači da
historičar književnosti, s jedne strane, utvrđuje “historičnost tekstova”,
tj. u njima otkriva djelovanje društvenog i političkog života, a s druge
strane uspostavlja “tekstualnost historije”, tj. tumači one “tragove
historije” koji su sačuvani u tekstovima iz prošlosti.
