Upravljanje rizicima u osiguranju
SKRIPTA
UPRAVLJANJE RIZICIMA U OSIGURANJU

~ 4 ~
Jedna od često citiranih definicija u literaturi glasi: rizik je stanje u kojemu postoji mogućnost negativnog
odstupanja od poželjnog ishoda koji očekujemo ili kojemu se nadamo
8
. Na primer, ista je verovatnoća da će neko
izgubiti 1 dinar i 1000 dinara, ali je veličina gubitka u drugom slučaju veća, jer je odstupanje od onoga čemu se poje-
dinac nadao, odnosno da se ne izguibi 1000 dinara veće nego kada se izgubi 1 dinar. Ako pak postoji ista veličina
mogućeg gubitka, odnosno ako dva čoveka imaju svako po 1000 dinara, veći rizik je kod onog čoveka kod koga
postoji veća verovatnoća da će izugbiti ovaj novac.
Sve ove definicije upućuju na to da je pojam rizika svojevrstan fenomen pa čak i važno filozofsko pitanje. Zbog
svega toga može se reći da je rizik imaginacija sve do momenta njegove egzekucije.
Iz svega napred iznetog može se zaključiti da se u osnovi pojam rizik po neki put koristi u specifičnom smislu da
opiše promenljivost oko očekivane vrednosti, a drugi put da opiše očekivane štete, kako je to prikazano na slici II-1.
9
Međutim, bez obzira na to koje se značenje rizika koristi veći rizik obično podra- zumeva i veće troškove.
Slika II - 1. Dva značenja rizika
Onoga trenutka kada se na bilo koji način želi utvrditi mera opasnosti od štetnog događaja u nekom sistemu,
moraju se utvrditi granice tog sistema, a takođe se mora ograničiti i vreme u kome se mera opasnosti utvrđuje. Ako se
konstatuje da je meru neke opasnosti najbolje utvrđivati preko verovatnoće nastanka štetnog događaja i veličine
njegovih posledica, onda se pojam rizik može shvatiti kao kompleksna veličina koja obuhvata verovatnoću nastanka
štetnog događaja i očekivanu veličinu posledice tog događaja u nekom zaokruženom sistemu i tokom nekog vremen-
skog intervala ili određenog procesa, što se može predstaviti slikom II - 2. Iskazano matematičkim jezikom glasi:
R(T) = P (T) x L (T)
gde je:
T - neželjeni rizični ili štetni događaj
R(T) - rizik od događaja T
P(T) - verovatnoća da će se događaj T i odigrati
L(T) - veličina štete koju bi izazvao događaj T
Slika II - 2. Šematski prikaz rizika
8 Ivo Andrijanić i Ksenija Klasić, Tehnika osiguranja i reosiguranja, Zagreb, 2002, str 4
9 Harrington and G. Niehaus, Risk Management and Insurance, Second edition, The McGroe-Hill Co. 2003
~ 5 ~
Ova matematička relacija rizika često izaziva, sa teoretskog i matematičkog aspekta, određena podozrenja i
nerazumevanja. Glavni nesporazum leži u činjenici da se rizik izražava kao proizvod dve komponente: jedna koja je
realna (posledice) i druga koja je imaginarna, odnosno koji je čovek definisao i nazvao verovatnoća
10
.
Delatnost osiguranja je povezana sa velikim brojem različitih vrsta rizika koji su konstantno prisutni i koji se
mogu realizovati sa različitim intenzitetima. Osnovna delatnost osiguravajućih kompanija je pokriće takozvanog
aktuarskog rizika, tj. rizika ostvarenja određenog štetnog događaja na predmet osiguranja i za čije pokriće osiguranik
uplaćuje premiju osiguranja. Stoga se sa stanovišta osiguranja, rizik se može definisati na sledeće načine:
Rizik je osnovni činilac, osnovna pretpostavka, bez čega osiguranje ne bi moglo postojati
11
.
Rizik je opasnost od nastanka ekonomski ili društveno štetnog događaja koji podrazumeva osiguračevu obavezu
da nadoknadi štetu, odnosno isplati osiguranu svotu u skladu sa uslovima osiguranja
12
.
Rizik je mogućnost događanja slučajnog štetnog delovanja osigurane opasnosti na predmet osiguranja u nekom
budućem razdoblju
13
.
Rizik je samo zamišljena opasnost od dešavanja štetnog događaja i kada se on ostvari tada je već reč o određenom
osiguranom slučaju
21
.
Kao pravni pojam rizik je u materiji osiguranja elemenat pravnog odnosa osiguranja za koji su vezane obaveze
osiguravača i osiguranika. Pravni pojam rizika predstavlja mogućnost nastupanja neizvesnog događaja koji ne zavisi
od isključive volje zainteresovanih lica i čije je osiguranje dopušteno zakonom, javnim poretkom i moralom
22
.
Naš zakon o obligacionim odnosima daje pojam rizika kao „Događaj s obzirom na koji se zaključuje osiguranje
(osigurani slučaj) koji mora biti budući, neizvestan i nezavisan od isključive volje ugovarača".
Kada se razmatra mesto i uloga tehničkih nauka u upravljanju rizikom, po našem mišljenju najprihvatljivija
definicija pojama rizika glasi: rizik je verovatnoća pojave poremećaja u projektovano-tehničko organizacionom
sistemu ili njegovom pod- sistemu, a čije su posledice poslovno-ekonomski gubitak.
Ako kao projektovano-tehnički organizacioni sistem pretpostavimo neko postrojenje, odnosno osigurani objekat
onda se ova definicija lepo može prikazati slikom II-3 gde se vidi da verovatnoća pojave poremećaja predstavlja rizik
koji može da izazove poremećaje u poslovno-ekonomskom rezultatu datog objekta.
Neophodno je stalno istraživati mogućnosti za redukcije rizika. Rizik, koji se definiše kao proizvod verovatnoće i
posledice, uvek se posmatra za pretpostavljene scenarije u konkretnim situacijama i okolnostima nastanka opasnosti
i očekivanog štetnog događaja.
1. POJMOVI POVEZANI SA RIZIKOM
Pre nego što se pređe na dalje proučavane rizika, moraju se razjasniti neki osnovni pojmovi koji su tesno povezani
sa fenomenom rizika, pa se može reći i da su to elementi rizika. To su:
neizvesnost
opasnost
hazard
neposredan uzrok
šansa ili mogućnost da se šteta dogodi
štetni događaj
šteta,
10 Haimes Y.,Risk modeling, assessment and management, John Wiley and Sons, New York, 1998.
11 Boris Marović, Osiguranje i Špedicija (drugo izmenjeno izdanje), Tehnički fakultet „Mihajlo Pupin", Zrenjanin, Novi Sad, 1999
12 Nebojša Žarković, Reosiguranje sa saosiguranjem, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2006
13 M. Bijelić, Osiguranja i reosiguranje, Tectus, Zagreb, 2002

~ 7 ~
Razlika između rizika i neizvesnosti najbolje može da se sagleda preko verovatnoće nastajanja nekog budućeg
događaja. Naime, neki događaj može biti neostvariv, odnosno nije moguć i neće se dogoditi (verovatnoća je 0) ili
izvestan, odnosno sig- urno će se dogoditi u budućnosti (verovatnoća je 1), što matematični izraženo glasi: 0 < p < 1.
Ovaj izraz znači da u slučaju kada postoji rizik verovatnoća njegovog događanja leži između vrednosti 0 i 1. Međutim,
kada verovatnoća događanja nekog događaja nije uopšte poznata onda je da taj budući događaj neizvestan (tabela II-1)
Tabela II-1.
Budući događaj
Verovatnoća događanja (p)
Izvestan
p=1
Rizičan
0<p<1
Nemoguć
p=0
Neizvestan
p= nepoznato
Najočigledniji troškovi rizika su troškovi same štete, odnosno troškovi nastali zbog uništene imovine, povrede
ljudi ili sudske parnice zbog odgovornosti. Međutim postoje i drugi troškovi rizika koji nisu toliko očigledni, a to su
troškovi povezani sa neizvesnošću. Čak i kada se ne dogodi šteta, samo prisustvo rizika i neizvesnosti mogu da
nametnu troškove. Naime, osoba koja nikada nije izazvala automobilsku nesreću zbog straha i brige da se to ne
dogodi ima i troškove osiguranja koje mora da plaća, čak i ako se šteta nikada ne dogodi u budućnosti.
Na organizacionom nivou, troškovi neizvesnosti se najbolje mogu sagledati u domenu pogrešnog lociranja
resursa. To znači da organizacija ne razmešta svoje resurse na optimalni način, jer neizvesnost zamagljuje njene
procene, ili zbog straha od gubitaka data kompanije ne investira u određene aktivnosti.
Kod kompleksnih aktivnosti kao što je to na primer, neki poslovni poduhvat, neke osobe su veoma obazrive, dok
su druge mnogo agresivnije, u zavisnosti od toga kako koji pojedinac sagledava rizik u datom poduhvatu. Ovo
sagledavanje rizika zavisi od informacija koje jedna osoba može da koristi da bi procenila mogućnost ishoda, kao i od
sposobnosti pojedinca da proceni date informacije. Samo jezičko tumačenje reči neizvesnost ne pravi ove razlike, što
u ovom slučaju može da bude od velike važnosti. Drugim rečime postoje različiti nivoi neizvesnosti
19
, kako je to
prikazano u tabeli II-2.
Nivo 1 predstavlja najniži nivo neizvesnosti, identifikovani su svi mogući ishodi i poznata nam je verovatnoća
događanja. Ovaj nivo se može opisati i kao objektivna neizvesnost.
Kod nivoa 2 ne postoji sigurnost u pogledu verovatnoća, iako su identifikovani mogući ishodi. Ovaj nivo se može
opisati kao subjektivna neizvesnost i ova neizvesnost je vezana za mnoge poslovne poduhvate, investicione projekte i
osigurani rizik. Kao primer možemo uzeti vlasnika motornog vozila koje može biti oštećeno u saobraćajnoj nesreći. On
može identifikovati moguće ishode; ili će doći do saobraćajne nesreće ili neće. Ako dođe do nesreće, visina štete može da
se kreće od manjeg iznosa do totalne štete na vozilu. Međutim, većina vlasnika vozila neće imati tačne procene o
verovatnoći broja vozila učesnika u saobraćajnim nesećama, već samo o mogućnostima različitih iznosa štete. Kod nivoa
3 ne postoji sigurnost u pogledu prirode samog ishoda, jer on nije u potpunosti identifikovan. Primeri neizvesnosti koji
spadaju u ovaj nivo su prvi pokušaji svemirskih istraživanja i razvoj mirnodopske upotrebe atomske energije.
Tabela II-2.
Nivo neizvesnosti
Karakteristike
Primeri
Nema neizvesnosti
Ishod može da se pred- vidi
veoma precizno
Fizički zakoni, prirodne
nauke
Nivo 1 (objektivna neizvesnost)
Ishodi se identifikuju a
verovatnoće su poznate
Igre na sreću, karte,
bacanje kockica
Nivo 2 (subjektivna neizvesnost) Ishodi su identifikovani ali
su verovatnoće nepoznate
Požar, automobilska
nesreća, mnoge inves-
ticije
Nivo 3
Ishodi nisu sasvim identi-
fikovani a verovatnoće su
nepoznate
Svemirska istraživanja,
genetska istraživanja
19 C. Arthur Williams, Jr., Michel L. Smith and Peter C. Young, Risk Management and Insurance, Ir-
win/McGraw-Hill, International Editions 1998
~ 8 ~
U ovim projektima, kao i kod mnogih naučnih istraživanja, priroda svih mogućih ishoda često se ne može
identifikovati pre nego što se krene sa izvođenjem projekta. Nesumnjivo su ljudska želja za proširenjem granica
znanja i potreba za ekonomskim dobitkom, koji je rezultat eksploatacije novih tehnologija, podsticaji da se preduzmu
aktivnosti koje u sebi nose najveći nivo neizvesnosti.
Kako će se odgovoriti na neku neizvesnost delimično će zavisiti od nivoa same neizvesnosti. Kockarnice mogu
predvideti verovatnoću njihovih operacija, iako se ne može predvideti ishod pojedinih kockara. Najvažniji rizici sa
kojima se susreću organizacije pripadaju nivoima neizvesnosti 2 i 3. Organizacija mora da se pouzda na metode koje
nisu naučne da bi procenila i kontrolisala rizike koji se nalaze na ovim nivoima neizvesnost.
Nivo neizvesnosti određenog tipa rizika može da zavisi i od entiteta koji se suočava sa rizikom. Na primer,
osiguravaču ili vladi može izgledati da rizik od zemljotresa ima nivo neizvesnosti 2, dok pojedincu taj rizik može da
izgleda da pripada nivou 3. Ova razlika u posmatranju rizika može da bude posledica mogućnosti da se proceni
verovatnoća različitih ishoda. Za razliku od pojedinaca, osiguravač i vlada imaju resurse za proučavanje fenomena
zemljotresa.
Takođe neki entitet koji je suočen sa rizikom može da preduzme akcije koje mogu da pomere neizvesnost na niži
nivo. Mnogi oblici osiguranja od odgovornosti pripadaju nivou 3 neizvesnosti. Ishod izloženosti riziku od
odgovornosti zavisi od budućeg razvoja zakonskog okruženja, što obuhvata propise i zakonske akte za određivanje
da li je neki pojedinac ili entitet odgovoran, i ako je to tako, koliki iznos pokriva tu odgovornost. Međutim,
osiguravači limitiraju iznos koji isplaćuju u tim slučajevima, što im omogućava da identifikuju bar dva ishoda
(najmanji i najveći iznos) čime postižu da neizvesnost pomere sa nivoa 3 na nivo 2. Drugi primer je korporativni
oblik organizacije, čime se ograničava mogući gubitak inestitora u odnosu na visinu investiranja.
Opšte uzevši, može se očekivati da osobe koje su nenaklonjene riziku više vole niže nivoe neizvesnosti i u tom
smislu da su spremne da plate informaciju ili pak neke druge radnje koje spuštaju neizvesnost na niži nivo.
Osiguravači su očigledan primer ovog slučaja. Vozač koji smatra da automobilska nesreća pripada nivou 2, voljan je
da plati premiju osiguranja koja je veća od očekivane vrednosti slučajne štete da bi dobio polisu koja nadoknađuje
štetu. Pošto osiguravač ume da proceni ovaj rizik, on postavlja njegovu neizvesnost na nivo 1, dok je neizvesnost za
pojedinog vozača na nivou 2 ili 3.
Smanjenje neizvesnosti ima ekonomsku vrednost, jer informacija može da smanji neizvesnost. Nivo
neizvesnosti zavisi od količine i tipa informacija koje postoje da bi se identifikovali mogući ishodi i procenila njihova
verovatnoća.
1.2 OPASNOST
Opasnost se razlikuje od pojma rizika i definiše se kao potencijalni uzrok nastanka štete i gubitka
20
. Opasnost je
nešto što može da izazove gubitak neke vrednosti, kada je ta vrednost izložena uticaju date opasnosti. Opasnosti (kao
npr. vatra, oluja, srčani napad, kriminalna aktivnost i sl.) mogu da deluju samostalno ili kumulativno sa drugom
opasnosti. Ako neka kuća izgori zbog požara, opasnost ili uzrok štete je vatra. Ako se neki auto ošteti u sudaru sa
drugim automobilom, sudar je opasnost ili uzrok štete. Neke uobičajene opasnosti koje izazivaju oštećenje imovine
ili njen gubitak obuhvataju vatru, požar, munje, oluje, grad, tornado, zemljotres, krađe i provale. Osiguravajuće
polise obezbeđuju finansijsku zaštitu od šteta koje su izazvane raznim opasnostima, koje su obično navedene u polisi.
Opasnosti mogu da budu prirodne (ekstremni događaji u prirodi kao zemljotres, poplava i sl.) biološke (zarazna
bolest, genetska modifikacija) i industrijske prirode (štetni materijali iz proizvodnog procesa).
20 Mark S. Dorfman, Risk Management and Insurance, 9th edition, Pearson, Prentice Hall, New, jer- sey, 2007.

~ 10 ~
1.4 NEPOSREDAN UZROK
Neposredan uzrok štete je veoma važan koncept u osiguranju imovine. U terminologiji osiguranja neposredan
uzrok štete je prva opasnost u lancu događaja koja je izazvala štetu
24
. To je korak bez koga se šteta ne bi dogodila. Na
primer, ako munja zapali neku kuću, pa se vatrogasno vozilo koje je pozvano da je ugasi sudari sa drugim vozilom
neko može da traži da munja koja je bila od vozila udanjena nekoliko kilometara bude neposredan uzrok sudaru.
Dalje, ako na primer sirena protivpožarnog vozila bude uzrok srčanog napada nekog lica u susedstvu, munja može da
bude neposredan uzrok ovom srčanom napadu. Međutim, obično se ovaj lanac događaja prekida na nekom mestu,
mada su u nekim slučajevima i sudovi morali da odlučuju gde je mesto prekida lanca događaja.
Opšte pravilo u osiguranju imovine je da osiguranik, da bi naplatio osiguranje usled štete koja je posledica neke
opasnosti, mora da bude osiguran od te određene opasnosti. Takođe, ako je neposredni uzrok izuzet iz polise,
osiguravač ne nadoknađuje datu štetu.
1.5 MOGUCNOST ILI VEROVATNOCA DA SE STETA DOGODI
(OBJEKTIVNA I SUBJEKTIVNA OCENA)
Mogućnost da se neka šteta dogodi definiše se kao verovatnoća odigravanja štetnog događaja i može se
predstaviti na objektivan i subjektivan način. Ova verovatnoća dešavanja štete stvara neophodnost potrebe za
osiguranjem. Naime, da nema ove mogućnosti ne bi ni postojala potreba za osiguranjem
25
.
Objektivna ocena verovatnoće odnosi se na relativno dugotrajnu učestalost jednog događaja koji se zasniva na
pretpostavci beskonačnog broja posmatranja i na nepostojanju izmene u datim uslovima. Ove objektivne verovatnoće
mogu se odrediti na dva načina. Prvo, one se mogu odrediti deduktivnim rezonovanjem, što znači da se određuju na
osnovu iskustava i one se nazivaju apriori verovatnoće. Na primer, verovatnoća da će se dobiti glava bacanjem u vazduh
perfektno izbalansiranog novčića je 1/2, jer ima dve strane, a samo jedna je glava. Na sličan način, verovatnoća da će se
dobiti šestica iz jednog bacanja kockice je 1/6, jer kockica ima 6 strana a samo jedna strana ima šest tačkica.
Drugo, objektivne verovatnoće mogu se odrediti i induktivnim rezonovanjem. Na primer, verovatnoća da će
osoba koja ima 21 godinu umreti pre osobe koja ima 26 godina ne može se logički dedukovati. Međutim, pomoću
pažljive analize postojećih podataka koji se odnose na broj smrtnih slučajeva, osiguravač života može proceniti
verovatnoću smrtnog ishoda i prodati petogodišnju polisu životnog osiguranja osobi koja ima 21 godinu.
Subjektivna ocena verovatnoće je lična procena individue o mogućnostima da se neka šteta i dogodi. Subjektivna
ocena mogućnosti ne mora da se podudara sa objektivnom. Na primer, ljudi koji kupuju lutrijski loz na svoj rođendan
mogu verovati da je to njihov srećan dan i da precene šanse za dobitak. Velika lepeza faktora može uticati na
subjektivnu ocenu, uključujući i godine date osobe, pol, inteligenciju, obrazovanje i upotrebu alkohola.
Pored ovoga, procena osobe o šteti može se razlikovati od objektivne ocene mogućnosti, jer u načinu na koji se
sagledava takva mogućnost može postojati neizvesnost. Na primer, pretpostavimo da je za pobedu na slot-mašini u
kockarnici potrebno da se dobiju tri iste slike na sva tri doboša. Osoba koja se kocka na ovoj mašini može da smatra
da je verovatnoća pobede veoma velika. Ali ako na svakom dobošu ima deset simbola, a samo jedan od ovih
predstavlja datu sliku, objektivna ocena mogućnosti dobitka džekpota sa tri iste slike je veoma mala.
Pretpostavljajući da se svaki doboš okreće nezavisno od drugih doboša, verovatnoća da će sva tri doboša istovremeno
pokazati datu sliku je proizvod njihovih pojedinačnih verovatnoća (1/10 x 1/10 x 1/10= 1/1000).
Objektivna verovatnoća da se neka šteta dogodi razlikuje se od objektivnog rizika. Objektivni rizik da se neka
šteta dogodi ocenjuje se verovatnoćom da će se odigrati neki slučajan događaj koji će izazvati štetu. Stvarna šteta se
može razlikovati od očekivane štete, jer se mera verovatnoće odnosi na prosečno ostvarivanje rizika, tako da pojedini
slučajevi variraju oko tog proseka. Pri tom objektivni rizik da se šteta dogodi može da bude identičan za dve različite
grupe kod kojih je verovatnoća nastanka štetnog događaja ista, ali šteta koja nastaje sa ostvarivanjem rizika može da
bude različita.
24 Mark S. Dorfman, Risk Management and Insurance, 6th edition, 1998, strana 6-7
30 U
PRAVLJANJE RIZICIMA I OSIGURANJE
25 George E. Rejda, Principles od Risk Management and Insurance, Ninth Edition, Addisom Wesley, Boston, 2005
~ 11 ~
1.6 ŠTETNI DOGAĐAJ
Definicija pojma „štetni događaj" različita je u zavisnosti od polaznih osnova i ciljeva njegovog preciziranja. U
ugovornom odnosu osiguranja pod štetnim događajem, odnosno „osiguranim slučajem" podrazumeva se događaj
koga je prouz- rokovao osigurani rizik. Da bi rizik bio obuhvaćen osiguranjem on mora biti budući, neizvestan i
nezavisan od isključive volje ugovarača osiguranja ili osiguranika, a njegovo nastupanje predstavlja ostvarenje
opasnosti koja je obuhvaćeno ugovorom o osiguranju.
U najširem smislu pojam „štetni događaj" se može definisati kao svaki događaj, stanje ili promena kojom se
remeti stabilnost funkcije bilo kog sistema tako da njegova stabilizacija zahteva ulaganje finansijskih sredstva iz
izvora koji nisu obuhvaćeni zakonski propisanim planiranjem.
U industrijskim sistemima štetni događaj obično obuhvata oslobađanje štetnih materija (hemikalije,
radioaktivnost) ili štetnog nivoa energije iz industrijskih objekata ili opreme u žuvotnu sredinu. Ovo se obično dešava
u obliku eksplozije, požara, prosipanja, iscurivanja ili otpada. Do ovih štetnih događaja može da dođe kao posledica
faktora koji su unutrašnji u nekom industrijskom sistemu (tj. tehničkom greškom), ili kao posledica spoljašnjih
faktora (ekstremni događaji u prirodi). Oslobađanja mogu da budu iznenadna i intenzivna, kao što je to eksplozija,
postepena i opsežna, kao što je to ispuštanje materijala u stratosferu koje uništavaju ozonski omotač, ili pak du-
gotrajno izlivanje toksičnih materija koje nisu uništene ili odložene na odgovarajući način, kao na primer izlivanje
otpadnih voda iz deponija u unutrašnjost zemlje, pri čemu dolazi do zagađivanja podzemnih voda.
Uzroci nastanka štetnog događaja su slučajni tako da su i štetni događaji slučajne pojave koje možemo modelirati
i definisati zakonima verovatnoće.
Uzroke štetnih događaja možemo grupisati u dve grupe (slika II - 6):
verovatno predvidive, koji se nalaze u propustima praktične primene, za- konima i tehničkim standardima,
propisanih mera preventivne zaštite i
verovatno nepredvidive, čije pojavne oblike nije moguće predvideti u real- nom vremenu.
Slika II - 6. Podela i uzroci štetnih događaja
Pošto su svi faktori koji izazivaju štetni događaj, najčešće slučajnog karaktera, to je i štetni događaj u osnovi
slučajna kategorija, koja se pokorava zakonima verovatnoće.
Drugim rečima, štetni događaji su neminovni i ne mogu se nikada potpuno sprečiti, ali verovatnoća njihovog
nastanka može biti manja ili veća. Otuda i veoma dobar stav da su svi štetni događaji normalni, što znači da je
mogućnost pojave štetnih događaja ugrađena u samu strukturu složenih sistema, te da se štetni događaji ne mogu
potpuno sprečiti boljim konstrukcijama, kvalitetnijim informacijama ili pametnijim, odnosno boljim rukovodiocima,
projektantima, inženjerima, radnicima. Štetni događaj je cena koja se mora platiti za veoma složene sisteme
26
.
Na slici II-6 navedena su dva skupa štetnih događaja. Međutim, savremeni rezultati i iskustva nauke i
istraživanja nisu visoko pouzdani u predviđanju verovatnoće, oblika i posledica skupa nepredvidivih prirodnih
štetnih događaja. Ovaj sistem klasifikacije štetnih događaja omogućava uslove za hipotezu da štetni događaji prvog
skupa ne mogu biti uzrok štetnih događaja drugog, dok je suprotna tvrdnja velike verovatnoće. Štetni događaji
prirodnih pojava uvek su uzroci štetnih događaja prvog, navedenog, skupa.
Da bi se sagledao uticaj štetnih događaja na privredu neke zemlje potrebno je navesti da samo u štetnim
događajima koji su posledica požara naša zemlja nepovratno gubi oko 2% bruto materijalnog proizvoda. Ostali štetni
događaji samo povećavaju ovaj, nažalost poražavajući, rezultat.
26 Perrow, Normal Accidents, Basic, New York, 1984

~ 13 ~
Faktor korišćenje pored načina rada, odnosno discipline u sprovođenju zahtevanih, odnosno preporučenih
postupaka za korišćenje tehničkog sistema, obuhvata i elemente infrastrukture (spremišta, garaže, sistem
protivpožarne zaštite i zaštite na radu, obezbeđenje i dr.).
Faktor logistička podrška obuhvata sve elemente integralnog tehničkog obezbeđenja koji su nužni za rad i
održavanje posmatranog sistema, kao što su sistemi snabdevanja električnom energijom, vodom, pogonskim i
drugim potrošnim materijalima, putevi, komunikacije i drugi infrastrukturni objekti, informacioni sistemi i
dokumentacija, kao i sistemi organizacije i upravljanja radom posmatranog sistema.
1.7 ŠTETA
Šteta ili gubitak (na engleskom jeziku „loss"), u najopštijem smislu označava da je neko bez nečega što je
prethodno posedovao. U pravnoj teoriji šteta se obično definiše kao prouzrokovana povreda nečijeg subjektivnog
prava ili interesa štetnom radnjom. Do povrede pravno priznatih interesa može doći kada se ošteti neka stvar, ili kada
se povredi neko lično dobro (npr. telesni integritet), ili se ne izvrši obaveza koja se duguje, ili obaveza ne ispuni na
vreme, pa davalac bude oštećen.
Međutim, kada se ovaj termin koristi u osiguranju on dobija značenje koje je u nekim slučajevima šire, a u nekim
mnogo uže od pravnog pojma štete. To se najbolje može sagledati na primeru datom tabeli II - 3.
Šteta može biti imovinska ili neimovinska. Imovinska šteta može biti stvarna šteta (umanjenje vrednosti
postojeće imovine) i neostvarena dobit (tj. neostvareno povećanje imovine koje bi se inače ostvarilo da su uslovi bili
normalni). Neimovinska šteta nastaje kao posledica povrede neke lične osobine neke ličnosti (zdravlje, fizički izgled,
itd.). Obe ove kategorije štete mogu, ali i ne moraju, biti prouzrokovane istom radnjom ili događajem.
Tipična šteta koja se može osigurati je neželjeno, neplanirano smanjenje ekonomske vrednosti koje može da
nastane kao posledica šanse da se neki slučaj dogodi
27
. Osigurljive štete mogu biti neposredne, direktne ili posredne,
indirektne štete. Ovo zavisi od toga da li je šteta nastala kao neposredna posledica neke opasnosti, štetne radnje ili
događaja, ili je pak posledica koja se ispoljava kasnije, odnosno to je šteta koja se nadovezala odmah kao posledica
prve, neposredne štete. Na primer, kada u požaru izgori neka fabrika, direktna šteta je gubitak same fabrike, a gubitak
prihoda, koji je posledica toga što fabrika ne radi je indirektna šteta. Međutim, indirektna šteta ne može da postoji ako
nema i direktne štete.
Tabela II -3. Razlike značenja termina „šteta"
PRAVNITERMIN
TERMIN U OSIGURANJU
štete nastale povredom pravno
priznatih interesa
o
i štete koje su pravno irelevantne, npr.
prirodni događaji (oluje, poplave, grad...)
samo štete nastale drugima
o
i štete koje su nastale samom osiguraniku/
korisniku osiguranja
štete koje su posledica štetne
radnje
o
štete koje su posledica ostvarenja osigura-
nog slučaja
„prouzrokovane" štete
o
„rizične" štete, one koje ne zavise od
isključive volje osiguranika
pravno priznate štete
o
ugovorene štete ili one koje nisu isključene
Štete mogu da budu izazvane višom silom, nehatom ili namerno i o tome će biti više reči u kasnijem tekstu. U
osiguranju postoji više vrsta podelje šteta, zavisno od izabranog kriterijuma (osnove) za razvrstavanje. Na slici II-9
prikazani su neki od načina podelje šteta.
27 Mark S. Dorfman, Risk Management and Insurance , Prentice Hall, 1998, str. 5
36 U
PRAVLJANJE RIZICIMA I OSIGURANJE
~ 14 ~
Slika II - 9. Podela šteta
Šteta
Ako, u skladu sa definicijom rizika, štetu definišemo kao ostvarenje slučajnog negativnog odstupanja od
očekivanog, onda se rizik slučajnih odstupanja može manifestivati na dva načina:
mogućnost nastanka velike štete na jednom riziku, i
akumuliranje velikog broja malih i srednjih šteta, kao rezultat delovanja elementarnih sila.
Pod pojmom velike štete u osiguranju smatra se svaka ona šteta koja bi uz ostale manje štete mogla ugroziti
poslovanje osiguranika ili osiguravača. Inače, pojam velike štete u osiguranju nije moguće precizno definisati i treba
ga smatrati relativnim pojmom, jer on u velikom zavisi od finansijskog kapaciteta osiguravača, kao i od homogenosti
portfelja.
Kod homogenih portfelja znatno je manja mogućnost neočekivanih odstupanja velikih šteta i naplaćenih
premija. Moguće je odstupanje nastankom velikog broja malih ili srednjih šteta uzrokovanih elementarnim silama,
kao na primer štete od oluje, poplave, grada, koje kumulirano mogu znatno uticati na poslovne rezultate osiguravača.
Broj, učestalost i intenzitet šteta koje nastaju kao rezultat prirodnih događaja- elementarnih nepogoda stalno
rastu i sve više ugrožavaju homogenost portfelja.
U praksi, kod pojedinih vrsta osiguranja, kao na primer kod osiguranja od loma mašina i kućnih aparata, takođe
dolazi i do oscilacija u frekvenciji i prosečnim veličinama malih i srednjih šteta. Te oscilacije pođednako pogađaju
kako homogene, tako i nehomogene portfelje.
1.7.1 TOTALNE I DELIMIČNE ŠTETE
Budući da se različiti predmeti osiguranja, kao i uzroci nastanka osiguranih opasnosti razlikuju, to su visina i
obim oštećenja takođe različiti. To znači da u toku trajanja osiguranja na osiguranim rizicima mogu nastati različite
štetne posledice.
Nastale posledice se ogledaju u gubitku osiguranog predmeta, njegovom potpunom ili delimičnom oštećenju,
kao i raznim troškovima i obavezama osiguranika prema trećim licima.
U osnovi postoje dve kategorije šteta i to:
totalne i
delimične.
Kod totalnih šteta imamo potpun gubitak na osiguranom predmetu, odnosno uništenje ili nestanak osiguranog
predmeta. Šteta se obračunava prema vrednosti osiguranog predmeta, tj. prema onoj vrednosti koja je definisana u
uslovima osiguranja i polisom ili ugovorom o osiguranju. Ova vrednost se umanjuje za vrednost ostatka.
Totalni gubitak se ogleda na načine potpunog materijalnog gubitka osiguranog predmeta, kao što su štete usled
požara, transporta, pada letilice, potonuća broda ili slično, ili su oštećenja takva da osigurani predmet više nije za
upotrebu, kao npr. kvar namirnica, nakvašena papirna ambalaža, odnosno došlo je do potpune promene
fizičko-hemijskih svojsatva osiguranog predmeta i sl. I na kraju osigurani predmet nije pretrpio fizičko oštećenje i
nije došlo do promene fizičko-hemijskog svojstva, ali osiguranik nije više u mogućnosti da sa njim raspolaže, kao na
primer otuđenje predmeta osiguranja, gubitak dragocenih vrednosti u slučaju transportnih havarija i sl.

~ 16 ~
okolnostima unapred predvidi da li će rizik uopšte nastupiti ili kada će nastupiti. Kada bi unapred znali ishod
njegovog događanja onda to ne bi bio rizik. Ako se u trenutku sklapanja ugovora rizik već ostvario, ili je
njegovo nastupanje postalo izvesno i to je bilo poznato ugovornim stranama, ugovor o osiguranju u odnosu na
taj rizik nije pravno valjan.
Gubitak ili šteta koju prouzrokuje rizik mora biti potpuno određen, mora se odrediti uzrok nastanka gubitka,
njegova finansijska vrednost, vreme i mesto, kada i gde je gubitak nastao. Drugim rečima mora se biti u
mogućnosti da se tačno utvrdi kada se dogodila šteta i da se odredi neka njena vrednost. Osnovna svrha ovoga
je da omogući osiguravaču da odredi da li polisa pokriva štetu i ako je pokriva da je isplati. Na primer, ako je
skup krzneni kaput obuhvaćen polisom za osiguranje stana njegova vrednost će biti nadoknađena ako se on
ukrade iz kuće, ali neće ako se ukrade u nekom restoranu. Naime, u osiguranju rizik je samo onaj događaj koji
izaziva ekonomsku štetu bilo to na osiguranoj imovini ili na samom osiguranom licu. Veličina gubitka se
utvrđuje procenom i predstavlja kvantitativnu karakteristiku rizika.
Rizik mora da bude homogen. Prilikom preuzimanja rizika u osiguranje i formiranja svog portfelja,
osiguravača mora da obezbedi što više osiguranih rizika sa istim ili sličnim karakteristikama (frekvencija i
intenzitet), odnosno približno istim elementima za tarifiranje. To znači da bi bilo idealno da postoji velika
grupa dosta sličnih, ali nije neophodno i identičnih, jedinica izloženih rizicima čije su štete slične po svojim
obeležijima i intenzitetu (veličini). Na ovaj način se omogućava predviđanje štete na osnovu zakona velikih
brojeva. Troškovi šteta se tada mogu podeliti na sve jedinice koje se nalaze u datoj grupi. Ako osiguravač
preuzimanjem rizika u osiguranje formira nehomogen portfelj, mora da pristupi njegovom smanjivanju i
izravnavanju, ili putem transfera rizika drugom osiguravaču ili prenosom rizika u reosiguranje.
Rizik mora da bude raspoređen u vremenu i prostoru, što znači da broj ostvarenih rizičnih događaja mora da
bude mali u odnosu na sve osigurane rizike na određenom prostoru i u određenom vremenu. Diversifikacija
rizika predstavlja strategiju promene oblika rizika i omogućava osiguraniku da se uz određene organizacione
mere, izvrši optimalno izravnavanje pojedinih rizika u vremenu i prostoru, što konačno doprinosi stabilnosti
poslovanja osiguravača i optimalnom pristupu prenošenja viška rizika u reosiguranje. Iz ovog pravila se izuzi-
maju katastrofalni i kumulativni rizici kod kojih nije moguće primeniti metode aktuarstva.
Posledice ispoljavanja rizika moraju biti dostupne statističkoj evidenciji. Ako strukturu portfelja osiguravača
čini dovoljan, minimalan broj sličnih ili istovrsnih rizika, koji se ispoljavaju sa određenom frekvencijom i
intenziteom, osiguravač ima uslove da ustroji statistiku važnu za efikasnost svog portfelja. Ukoliko se rizici
retko ispoljavaju nisu podobni za osiguranje, s obzirom da ne postoje uslovi za kvalitetnu procenu i
određivanje ekonomski prihvatljive premije osiguranja. Prikupljanje podataka mora biti sistematizovano u
pogledu definisanja vrste potrebnih podataka kao i vremena prikupljanja. Podaci se uglavnom odnose na štete
za određenu vrstu rizika, njihovu obradu, donošenje određenih zaključaka u vezi sa njima, kao i određivanje
verovatnoće realizacije štetnog događaja.
Rizični događaj mora biti dopušten po zakonu i moralu i opšte društvenom shvatanju. Ekonomska i pravna
sigurnost zahtevaju tačno određivanje opasnosti koje moraju biti pokrivene osiguranjem. Potrebno je jasno
razgraničiti rizikekoji mogu biti obuhvaćeni osiguranjem, koji su osigurljivi a koji ne. U teoriji i praksi
takstativno su navedena pitanja podobnosti odnosno prikladnosti nekog događaja za osiguranje.
■ Šteta koja je posledica rizika mora da bude tolika da može da ima ekonomske posledice po osiguranika. Ako
se osiguraju stavke čija vrednost nije visoka, a naročito u slučajevima kada je frekvencija štete velika, premija
može da bude jednaka ili veća od moguće štete, što čini osiguranje nepotrebnim. Prema pravilu poznatom kao
„princip velike štete" osiguranje se kupuje samo onda kada su štete velike i neizvesne
30
.
Na slici II-10 dat je šematski prikaz osnovnih obeležja osigurljivog rizika.
30 M.S.Dorfman, Introduction to Risk Management and Insurance, Ninth Edition, Pearson, Prenitice Hall, New, jersey, 2007
~ 17 ~
Slika II - 10. Obeležija osigurljivog rizika
Postoji više faktora koji ograničavaju osigurljivost rizika, od kojih su najvažniji sledeći
31
:
Visina dodatka na premiju koja je odraz administrativnih troškova i troškova kapitala osiguravača. Opšte
uzevši, što je veća visina dodatka to je manje pokriće koje pruža dato osiguranje.
Psihološki hazard ili nehat zbog postojanja osiguranja u smislu smanjenja namera osiguranika da preduzme
zaštitne mere.
Negativna selekcija u slučaju kada su vlasnici polisa bolje informisani o očekivanim visinama odštetnih
zahteva od osiguravača. Ovo je posledica činjanice da je veoma skupa detaljna klasifikacija osiguravača, pa se
ovaj problem se obično rešava ograničenim pokrićem osiguranja i stalnim usaglašavanjem premije sa visinom
odštetnih zahteva iz prethodnog perioda.
2.2 VELIČINA RIZIKA
Pre preuzimanja rizika u osiguranje neophodno je utvrditi njegovu veličinu koja čini osnov za obračun premije
osiguranja. Postoje mnogi faktori koji utiču na izvor opasnosti i sam rizik. U najširem smislu izvore rizika čini pre
svega prirodno, društveno-političko, zakonsko, kao i radon-privredno okruženje.
Faktori koji definišu rizik, a koji se moraju detaljno analizirati, pre svega su:
predmet osiguranja sa svojim fizičko-tehničkim i drugim karakteristikama (život, vrsta delatnosti, struktura
gradnje, vrste tehnologije i instalacija i sl.),
opasnost od koje se osigurava (kao npr. požar, lom, bolest, smrt i dr.),
vrednost predmeta osiguranja (suma osiguranja, odnosno osigurana suma) i način osiguravajuće zaštite tj.
iznos i obim preuzete obaveze,
pozicija, odnosno lokacija predmeta osiguranja,
trajanje osiguranja,
sistem preventivnih mera zaštite,
frekvencija i intenzitet nastalih šteta i
maksimalno moguća, odnosno verovatna šteta, kao i drugi faktori.
Navedeni faktori će se detaljno obrađivati u pojedinim delovima knjige, a ovde će biti obrađeni samo frekvencija
i intenzitet, kao značajni elementi obeležja rizika.
2.2.1 FREKVENCIJA I INTENZITET RIZIKA
Polaznu osnovu za procenu verovatnoće realizacije rizika čini sveobuhvatna analiza rizika, koja se zasniva na
utvrđivanju početnih analitičkih okvira koji ga bliže karakterišu. Kako rizik po svojoj suštini podrazumeva
neizvesnost i gubitak, dovođenje ove dve karakteristike rizika u analitičke okvire, omogućava polazne osnove za
njegovu analizu.
31 S. Harrington and G. Neihaus, Risk Management and Insurance, McGraw-Hill, International Edi- tion, 2003

~ 19 ~
Međutim postoje slučajevi koji podrazumevaju veliku frekvenciju i veliki intenzitet, odnosno malu frekvenciju i mali
intenzitet, kakav je slučaj npr. u avionskom saobraćaju. Štete koje se ovde javljaju pri pojediničnim nesrećama (pad
letelice) su uglavnom totalne, kako sa ekonosmkog stanovišta, tako i sa stanovišta ljudskih života. Ako se pri tome
povećava frekvencija ovih šteta, sigurno je da se srazmerno povećavaju ekonomski gubici odnosno intenzitet rizika.
Za osiguravača su mnogo više prihvatljivi oni rizici koji se događaju vrlo često (velika frekvencija) ali kod kojih
procenat oštećenja osiguranog predmeta (intenzitet) nije veliki. Sa druge strane, rizici velikih frekvenci i intenziteta mogu
da budu udar na likvidnost i solventnost osiguravača, i za određivanje cena ovakvih rizika primenjuju se posebni
proračuni. Manja osiguravajuća društva ovakve rizike ne prihvataju u osiguranje bez kvalitetnih reosiguranja.
3. KLASIFIKACIJA RIZIKA
Zbog specifičnosi rizika, podelje su moguće po raznim osnovama. Tri uobičajena načina klasifikacije rizika
34
,
prikazana su na slici II-14. Međutim, treba napomenuti da se ove tri grupacije rizika ne isključuju uzajamno i da se
rizici mogu istovremeno kategorizirati prema svim ovim tipovima klasifikacije.
Pored ove klasifikacije moguće su još i neke klasifikacije rizika od kojih ćemo napomenuti:
Fundamentalni ili opšti i posebani ili pojedinačni,
Raspodeljivi i neraspodeljivi,
Merljivi i nemerljivi,
Osigurljivi i neosigurljivi,
Poslovni rizik.
Slika II - 14.
3.1 ČIST I SPEKULATIVNI RIZIK
Čist rizik se definiše kao situacija u kojoj postoje samo dve mogućnosti, odnosno da se šteta dogodi ili da uopšte
nema štete. U ovom slučaju ne postoji ni jedna mogućnost da rizik donese neku dobit već jedini mogući ishodi su
nepovoljan ishod (gubitak) i neutralan ishod (nema gubitka). Ovaj rizik je posledica slučaja ili stihije, a ne svesnog
delovanja pojedinca. Primeri čistog rizika obuhvataju štete na imovini koje su posledica požara, poplave, udara
munje ili zemljotresa, prevremenu smrt, nesreće povezane sa poslom i previsoke medicinske troškove.
Nasuprot ovome, špekulativni rizik se definiše kao situacija u kojoj je moguće da se postigne ili profit, ili pak da
dođe do gubitka ili štete. Ako neko kupi 200 običnih akcija on će postići dobitak ako se cena akcija povećava, ili će
pretrpeti gubitak ako cena akcija padne. Poslovni poduhvati, kockanje, klađenje na konjskim trkama, investiranje u
nekretnine, i otvaranje sopstvenog posla su neki od primera špekulativnog rizika. U ovim svim situacijama moguće je
imati i gubitke i dobitke, pri čemu se menja priroda prisutne neizvesnosti. Ovo je svestan rizik u koji ulazi pojedinac
i osiguranje se, za sada, ne bavi ovom vrstom rizika. Ovaj rizik nastaje kao posledica subjektivne volje čoveka.
Veoma je važno napraviti razliku između čistog i špekulativnog rizika i to zbog tri razloga.
34 Trieschmann Gustavson, Risk Management and Insurance, 10th edition, South-Western College Publishing, 1998
~ 20 ~
Prvi je taj, da osiguravajuće kompanije obično osiguravaju samo čist rizik. Uz izvesne izuzetke, špekulativni
rizici nisu oni koji se osiguravaju i moraju se primeniti druge metode da bi se izašlo na kraj sa rizikom.
Drugo, zakon velikih brojeva se može mnogo lakše primeniti na čiste rizike nego na špekulativne rizike.
Zakon velikih brojeva je važan, jer on omogućava davaocu osiguranja da unapred predvidi gubitak. Nasuprot
tome, kod špekulativnih rizika mnogo je teže primeniti zakon velikih brojeva koji se koristi za predviđanje
buduće štete. Izuzetak je špekulativni rizik kod kockanja gde operateri u kazinu mogu primeniti zakon velikih
brojeva na mnogo efikasniji način.
Treće, je činjenica da društvena zajednica može da izvuče korist od špekulativnog rizika, čak i ako dođe do
štete, ali je oštećena ako je prisutan čist rizik i šteta se dogodi. Na primer, neka firma može da razvije novu
tehnologiju za mnogo jeftiniju proizvodnju kompjutera. Iako će neke konkurentske firme zbog toga biti
prinuđene da bankrotiraju, korist same društvene zajednice je ta što se proizvode kompjuteri po nižim cenama,
što se povećava obim proizvodnje, zaposlenost, prodaja na domaćem tržištu, izvoz na inostrana tržišta, itd.
Međutim, ako dođe do štete koja je posledica realizacije čistog rizika, kao što su štete od poplave ili
zemljotresa, društvo nema koristi nego samo štete, jer mora ponovo da ulaže u obnavljanje oštećenog ili
uništenog područja.
Razlika između čistog i špekulativnog rizika je veoma važna, jer je uobičajeno da se osiguravaju samo čisti
rizici. Osiguranje se ne bavi zaštitom pojedinaca od gubitaka koji su posledica špekulativnih rizika. Špekulativni rizik
se prihvata dobrovoljno zbog njegove dvodimenzionalne prirode koja uključuje mogućnost dobitka. Međutim, treba
imati na umu da se ne može osigurati ni od svih čistih rizika. Neosigurljivi rizici su uglavnom katastrofalni objektivni
rizici, odnosno rizici na koje pojedinac ne može uticati niti ih pak može otkloniti svojom voljom (na primer, cunami).
3.2. STATICKI I DINAMICKI RIZIK
Drugi način klasifikovanja rizika obuhvata stepen do kog se neka neizvesnost menja tokom vremena. Statički rizik
obuhvata one rizike koji će se dogoditi iako ne postoje promene u nekom društvu. Ovaj rizik može biti čisti ili špekulativni
i potiče od nepromenljivosti društva koje se nalazi u stabilnoj ravnoteži
35
. Naime, iako se nikakvi odnosi u društvu u
pogledu obima proizvodenje, cena i ukusa proizvođača ne menjaju, neke firme mogu da pretrpe gubitke zbog prirodne
opasnosti ili nepoštenja pojedinaca. Primeri čistog statičkog rizika obuhvataju neizvesnosti koje potiču od takvih slučajnih
događaja kao što su to munje, oluje i smrt. Poslovni poduhvati u stabilnoj ekonomiji ilustriju koncept špekulativnog
statičkog rizika. Zbog svoje predvidljivosti statički rizici su pogodniji za osiguranje od dinamičkih rizika.
Nasuprot tome, dinamički rizici se stvaraju zbog promena u društvu. Ovi rizici takođe mogu biti čisti ili
špekulativni. Primeri izvora dinamičkog rizika obuhvataju promene visina cena, ukusa potrošača, prihoda i obima
proizvodnje, tehnologije čija se kompleksnost sve više i više povećava i promene u stavovima zakonodavstva i
sudova po raznim pitanjima. Ovi rizici su obično prisutni u nekom društvu tokom dužeg vremenskog perioda, jer su
posledica prilagođavanja datim uslovima. Iako ovi dinamički rizici mogu uticati na mnogobrojne pojedince, oni se
smatraju manje predvidivim od statičkih rizika, jer se ne javljaju sa tačno određenom dinamikom.
Statički i dinamički rizici nisu nezavisni; veći dinamički rizici mogu povećati neke tipove statičkog rizika. Primer
obuhvata neizvesnost koja je vezana sa štetama povezanim sa vremenskim uslovima. Obično se smatra da su ovi rizici
statični. Međutim, nedavni dokazi ukazuju na to da zagađenje čovekove okoline koje je izazvano povećanom
industrijalizacijom može da utiče na globalne vremenske prilike i stoga se ovaj izvor statičkog rizika povećava.
3.3. OBJEKTIVNI I SUBJEKTIVNI RIZIK
Ako je rizik određen isključivo objektivnim okolnostima i ako postoji nezavisno od ponašanja nekog lica, tada je to
objektivni rizik. U osiguranju se danas ovaj rizik koristi da se opiše opasnost koja je prisutna u ili oko nekog objekta, kao
što su to stambeni blokovi, industrijski, poslovni, komercijalni, poljoprivredni objekti, javne zgrade i sl
36
.
Objekativni rizik je definisan kao relativno odstupanje (varijacija) stvarnog gubitka od očekivanog. Primera radi,
pretpostavimo da osiguravajuća kompanija koja osigurava imovinu ima 10.000 stanova koji su dugoročno osigurani i
da u proseku, 1%, ili 100 stanova izgori svake godine. Nekih godina može da izgori samo 90 stanova dok drugih
35 Trieschmann Gustavson, Risk Management and Insurance, 10th edition, South-Western College
Publishing, 1998
36 L. Vasić, Osiguranje i prevare u osiguranju, Časopis: Tokovi osiguranja, br. 1, 2002, str. 11
50 U
PRAVLJANJE RIZICIMA I OSIGURANJE

~ 22 ~
ekonomskim tokovima. Čak se može desiti da neka osoba koja nije sklona nepoštenju postane nepoštena zato što ima
osiguranje, i u takvim okolnostima ona može da „izgubi" imovinu koja je osigurana
38
.
Rizik samokontrole/samodiscipline obuhvata rizike kao što je stanje svesti koje karakteriše osobu sklonu
nezgodama, odnosno rizike koje stvara nedostatak odgovornosti pojedinca i koji su posledica njenog nehata, odnosno
neopreznosti. Ovi rizici nemaju konotaciju prevare.
Na slici II-15 dat je šematski prikaz primera svakog od gore navedenih rizika. Slika II - 15.
3.4 FUNDAMENTALNI ILI OPSTI I POSEBNI ILI POJEDINACNI RIZICI
Godišnje se u SAD desi više od 1000 tornada koji su uzrok značajnih imovinskih šteta i u kojima dolazi do ljudskih
žrtava. Pored ovoga, zemljotresi su uzrok ogromnih oštećenja na imovini, naročito u Kaliforniji. Zemljotres u Northidge,
Kalifornija 1994. godine imao je za posledicu štetu na imovini reda veličine nekoliko milijardi dolara i gubitak velikog
broja života. Jake poplave u 1993. godini, na srednjem zapadu, rezultirale su štetom na imovini od više milijardi dolara i
izazvale su značajne finansijske gubitke. Većina šteta nastalih usled poplava nije bilo osigurano.
Nasuprot fundamentalnom riziku, posebni rizik je rizik koji utiče samo na pojedince, a ne na celokupnu zajednicu. On
se javlja kao posledica pojedinačnih događaja. Mogu biti statički i dinamički. Primeri su krađa automobila, pljačka banke i
požari u stanovima, jer ovo utiče samo na osobe koje su pretrpele štetu, a ne na celu ekonomiju društva.
Razlika između fundamentalnog i posebnog rizika je važna, jer su fundamentalni rizici izazvani uzrocima koji su
manje ili više izvan kontrole pojedinaca koji trpe njihove posledice. Pošto se za ove rizike niko ne može posebno da
okrivi smatra se da odgovornost za njih treba da preuzme društvo, a ne pojedinac. Stoga je za osiguranje određenih
fundamentalnih rizika potrebno da postoje programi državnog osiguranja kao i garancije i subvencije vlade. Na
primer, rizik od nezaposlenosti ne osiguravaju privatne kompanije, ali to može da se osigura preko vladinih programa
za kompenzaciju nezaposlenima. Pored toga, poslovne firme i pojedinci koji žive u plavnim područijima mogu da
dobiju osiguranje protiv poplave koga subvencioniše vlada.
Smatra se da su posebni rizici odgovornost svakog pojedinca i da se njima moraju da bave pojedinci putem
osiguranja, prevencije štete ili na neki drugi način.
Fundamentalni rizik je rizik koji ima uticaja na celokupnu ekonomiju ili veliki broj osoba ili grupa u okviru date ekonomije. To su obično oni
rizici koji su posledica društvenih ili političkih fenomena, mada se mogu javiti i kao posledica fizičkih po java. Primeri obuhvataju visoku
inflaciju, cikličnu nezaposlenost i rat, jer to utiče na veliki broj individua.
Rizik od prirodne nesreće je drugi važan fundamentalni rizik. Orkani, tornada, zemljotresi, poplave i požari u šumama mogu da kao posledicu
imaju štete na imo- vini koje iznose nekoliko milijardi dolara kao i gubitak velikog broja života. Tabela II-6 pokazuje najskuplje osigurane
katastrofe u SAD.
U poslednje vreme se pojavljuje i jedna nova vrsta fundamentalnog rizika, a to je rizik od terorističkog napada. Mnoge zemlje su već iskusile
ovu vrstu rizika koji se značajno povećava svakim danom, a čiji su rezultati enormne štete na imovini kao i mnogobrojne ljudske žrtve.
Teroristički napad koji je izveden u SAD u septem- bru mesecu 2001. imao je za posledicu uništenje četri komercijalna aviona, potpuno
uništenje dva oblakodera Svetskog trgovinskog centra, delimično urušavanje zgrade Pentagona i hiljade ljudskih žrtava. Procenjena šteta je oko
40 milijardi $.
~ 23 ~
3.5 RASPODELJIVI I NERASPODELJIVI RIZICI
Kada manifestacija rizika ne utiče na organizacije ili pojedince na isti način i u isto vreme, entiteti na koje može
da utiče rizik mogu da ga smanje na taj način što zaključuju sporazume o zajedništvu (stvaraju pulove) ili sporazume
o učestvovanju.
Rizik je raspodeljiv ako se on može umanjiti kroz sporazume o zajedništvu ili učestvovanju. Neraspodeljiv je
onaj rizik kod koga sporazumi o zajedništvu nisu efikasni za smanjenje rizika za članove ovog pula
39
. Na primer,
sporazumi o zajedništvu bi bili neefikasni za rizik svetske ekonomske krize, jer rizik utiče na sve učesnike na isti
način i u isto vreme.
Razlika između ova dva tipa rizika je važna za upravljanje rizikom, jer ona utiče na mogućnost korišćenja
ugovora o raspodeli rizika. Kao ilustracija može da posluži sledeći primer. Neki vlasnik kuće je suočen sa
mogućnošću štete od posledica poplave. Ovaj rizik se može umanjiti sklapanjem sporazuma o raspodeli rizika sa
drugim vlasnicima kuća u istom naselju, ali je efikasnost ovakvog ugovora smanjenja mogućnošću da poplava
istovremeno ošteti veliki broj kuća u ovom pulu. U ovom slučaju mnogo bi bio korisniji ugovor o raspodeli rizika sa
vlasnicima kuća koji se nalaze u nekim drugim mestima. Međutim, čak i da se ovaj pul proširi širom sveta, učesnici
pula bi se još uvek suočavali sa rizikom; rizik koji preostaje posle ovog sporazuma je neraspodeljiv. Naime, ovaj
neraspodeljivi rizik bio bi rizik povezan sa činjenicom da ne može da se predvidi broj ozbiljnih poplava kao i
posledične štete u celom svetu u datoj godini.
Rizici koji su raspodeljivi u okviru određenog preduzeća su mnogo pristupačniji za interni tretman nego drugi
rizici. Na primer, organizacija može da teži tome da direktno plaća sve troškove koji nastaju kao posledica povrede
radnika dok se nalaze na poslu. Ovim rizikom se može interno upravljati, jer su povrede radnika u najvećim broju
slučajeva nezavisne jedna od druge. U ovom slučaju organizacija može raspodeliti troškove rizika preko svih svojih
radnika. Sa druge strane, samofinansiranje troškova nezaposlenosti za tu istu radnu snagu je mnogo veći problem, jer
ovaj rizik utiče na sve zaposlene skoro na isti način i nastaje kao posledica uslova koji su izvan date organizacije.
Drugim rečima, sve dok se pojedinci koji rade u zajedničkom okruženju suočavaju sa uobičajenim rizikom od
povrede, zaposleni su samo pojedinačno izloženi nesrećnom slučaju. Međutim, sa nezaposlenošću se suočava veliki
broj pojedinaca u istim okolnostima. Rizik od nezaposlenosti nije toliko raspodeljiv kao što je to rizik koji je povezan
sa povredom na radu i zato verovatno nije pogodan za interno zajedničko delovanje.
3.6. MERLJIVI I NEMERLJIVI RIZICI
Merljivi rizici su oni koji se mogu meriti na nivou dovoljno velikog i uravnoteženog portfelja osiguranja. To
znači da se ovi rizici mogu meriti u okviru neke zajednice, a ne samo kod pojedinca.
Nemerljivi su oni rizici koji se ni na jednom nivou ne mogu izmeriti. To su obično oni rizici koji su povezani sa
kretanjima na tržištu, kao što su to cene strateškh sirovina i sl. Ovi rizici se ne mogu preneti na osiguravajuće
društvo
40
.
3.7. OSIGURLJIVI I NEOSIGURLJIVI RIZICI
Iako je teoretski moguće da se osiguraju svi potencijalni rizici, ipak se neki od njih ne mogu osigurati iz
određenih zakonskih, komercijalnih i moralnih razloga, pa se oni nazivaju neosigurljivi rizici. Jedan od takvih rizika
je i rizik od nezaposlenosti, jer stopa nezaposlenosti varira u odnosu na struku, životnu dob, pol, obrazovanje,
porodični status, grad, državu i zavisi od mnogih drugih faktora uključujući i vladine programe i ekonomsku politku.
Obično se osiguravaju samo čisti rizici, ali ne može se osigurati ni svaki čist rizik. Da bi neki rizik bio osigurljiv,
on mora da ispuni zahteve koji su navedeni napred u ovom poglavlju (tačka 3.1).
39 C. Arthur Williams, Jr., Michel L. Smith and Peter C. Young, Risk Management and Insurance, Ir-
win/McGraw-Hill, International Editions 1998
40 Nebojša Žarković, Reosiguranje sa osiguranjem, Univezitet Singidunum, Beograd, 2006, str. 43
56 U
PRAVLJANJE RIZICIMA I
OSIGURANJE

~ 25 ~
Otrovne materije
Elektromagnetske radijacije
Povrede propisa za čuvanje podataka
Povrede trgovačkih i ekonomskih sankcija
Stres na radnom mestu„
Nanotehnologija
Genetički modifikovana hrana
Terorizam
Transplantanti
Pasivno pušenje
Globalno otopljavanje
Krađe identiteta
Vulkanske aktivnosti
Uticaj medija
Osnovne karakteristike rizika koji se tek pojavljuju su da postoji opasnost koja je nekom već poznata, ali ne i
industriji osiguranja. Naime, da bi neki rizik konačno postao razumljiv i prepoznat kao takav, mora da postoji
dovoljno objekata koji su izloženi nastupanju datog štetnog događaja gde se šteta ne može izbeći. Stoga je potrebno
da postoji zajednički rad između naučnika i stručnjaka iz industrije osiguranja u cilju ispitivanja svih mogućnosti
rešenja problema izloženosti ovakvim rizicima.
4. TIPOVI ČISTOG RIZIKA
Ova knjiga će istraživanje usmeriti na grupu „čistih rizika', jer je ovde najznačajnija primena znanja tehničkih
nauka kao sredstva njihovih eliminisanja ili smanjenja.
Glavni tipovi čistog rizika koji mogu da stvore veliku finansijsku neizvesnost obuhvataju
lične rizike,
imovinske rizike,
rizike od odgovornosti i
rizici nastali zbog propusta drugih
4.1 LIČNI RIZICI
Lični rizici su rizici koji direktno utiču na pojedinca. To su rizici koji su direktno povezani sa zdravljem i
dobrobiti pojedinca što obuhvata mogućnost kompletnog gubitka ili smanjenja zarađenog dohotka, ekstra troškove i
iscrpljiivanje finansijske aktive. Postoje četiri glavna lična rizika:
rizik od prerane smrti,
rizik nedovoljnih prihoda tokom perioda života u penziji,
rizik lošeg zdravlja i invalidnosti,
rizik od medicinskih troškova,
rizik od nezaposlenosti.
Rizik od prerane smrti se definiše kao smrt hranioca ili glave porodice iza koga su ostale finansijske obaveze.
Ove obaveze mogu da obuhvate izdržavanje lica, neisplaćeni zajam, decu koju treba školovati. Ako preživeli članovi
porodice primaju nedovoljnu visinu naknade, prihoda iz drugih izvora, ili nemaju dovoljne finansijske izvore da
zamene prihod koji je ostvarivala glava porodice njihovo finansijsko stanje je neizvesno. Stoga se vrednost ljudskog
života u ovom slučaju može definisati kao sadašnja vrednost udela budućih prihoda preminulog hranioca porodice u
ukupnim prihodima porodice.
Prerana smrt može da bude uzrok finansijskim problemima samo ako je preminula osoba imala izdržavana lica
ili je umrla sa neizvršenim finansijskim obavezama. Tako, smrt deteta od 10 godina nije „preuranjena" u
ekonomskom smislu.
~ 26 ~
Ovaj rizik obuhvata najmanje četri grupe gubitaka, odnosno šteta i to:
Ljudskog života koji je za porodicu trajan, zauvek izgubljen i nenadoknadiv. Vrednost ljudskog života se
definiše kao sadašnja vrednost porodičnog udela u mogućim budućim zaradama preminulog hranioca
porodice. Prvi korak u određivanju činjenice da li postoji rizik gubitka prihoda je utvrđivanje da li će neko biti
oštećen zbog smrti. Kada nema izdržavanih lica i kada smrt date osobe nije uzrok uskraćivanja nekome, onda
ni ne postoji rizik od finansijskog gubitka usled prerane smrti. Dejstvo gubitka prihoda usled prerane smrti
zavisi od okolnosti koje podrazumevaju koliko je važan prihod izdržavanim licima i da li se on može
nadoknaditi iz drugih izvora, ili su ova lica možda sposobna za rad pa na taj način mogu nadoknaditi gubitak
zarade. Ako se prihod ne može nadoknaditi, onda je osnovna funkcija životnog osiguranja zamena
izgubljenog prihoda, jer ovaj gubitak može da bude veliki. Stvarna ili potencijalna vrednost ljudskog života
lica sa fakultetskom diplomom može lako da pređe 500.000€.
Dodatne troškove koji mogu da nastanu zbog troškova sahrane, visokih medicinskih računa koji nisu
pokriveni zdravstvenim osiguranjem, pokrivanja eventualnih dugova i hipoteka, službene potvrde testamenta,
namirivanja aktive i pasive kao i zbog poreza na imovinu i nasleđe kada su u pitanju veći posedi.
Smanjenje životnog standarda zbog umanjenih primanja porodice.
Neekonomske troškove koji obuhvataju emocionalni bol, gubitak modela glavne uloge u porodici kao i
nepostojanje savetodavne i vodeće ličnosti za decu.
Nedavna istraživanja pokazala su da se prosečni životni vek ljudi u 2001. produžio i da iznosi 77,2 godine u
odnosu na 77 godina u 2000. (79,8 za žene i 74,4 za muškarce)
55
. Međutim, i pored toga veliki broj ljudi umire zbog
tri najmasovnija oboljenja i to: srčana oboljenja, rak i moždani udar.
Glavni rizik povezan sa starijim životnim dobom je rizik nedovoljnih prihoda tokom perioda života u penziji.
Većina radnika u SAD, ali i u našoj zemlji, odlazi u penziju pre 65. godine. Ako nemaju dovoljno finansijskih izvora
ili pak nemaju pristupa drugim izvorima penzionih prihoda, kao što su to socijalno osiugranje ili privatna penzija, oni
će biti izloženi finansijskoj neizvesnosti tokom perioda života u penziji. Stoga su starija lica ekonomski različita
grupa i njihovi prihodi se značajno razlikuju od slučaja do slučaja
Rizik vezan za bolest i invalidnost, koji se obično manifestuje kroz onesposobljenje za rad usled kraće ili duže
bolesti, hroničnog oboljenja, dugotrajne nesposobnosti za rad ili invalidnosti predstavljaju važan lični rizik. U slučaju
ovog rizika osobi je potreban prihod tokom perioda trajanja nesposobnosti za rad i to naročito onim osobama koje
nemaju bračnog druga. Kada onesposobljena osoba ima bračnog druga, partner koji je zdrav i radi može obezbediti
nekakav prihod i može pružiti i kućnu negu. Pojedinac koji nema zaštitu preko bračnog druga obično mora da plaća
osobu koja će se brinuti o njemu. To znači da deo prihoda samca koji se mora nadoknaditi u slučaju invalidnosti može
biti veći nego kod one osobe koja ima bračnog druga.
Verovatnoća gubitka radne sposobnosti u različitom životnom dobu je veća nego što je to verovatnoća umiranja.
U tabeli II-7 date su vrednosti za verovatnoću smrti i onesposobljenost za radi za različite godine života
56
.
Tabela II-7
Starost Verovatnoća smrti pre navršenih 65
godina života (%)
Verovatnoća tromesečne
onesposobljenosti za rad pre
navršenih 65 godina života (%)
25
24
54
30
23
52
35
22
50
40
21
48
45
20
44
50
18
39
55
15
32
60
9
9
Iz tabele se vidi da verovatnoća onesposobljenosti za rad u trajanju od najmanja tri meseca je znatno veća tokom
radno sposobnih godina starijih osoba, nego što je to verovatnoća umiranja. Skoro polovina ljudi koji su napunili 35
godina biće onesposobljena najmanje tri meseca pre nego što napuni 65 godina, a prosečna dužina trajanja
onesposobljenosti je veća od 5 godina.
Ovo sa sobom povlači kako plaćanje velikih medicinskih računa tako i gubitke zarade. Troškovi hirurških
operacija su znatno porasli zadnjih godina. Na primer, operacija na otvorenom srcu košta preko 250.000 €,
transplatacija bubrega ili srca može da košta i više od 300.000 €, a troškovi lečenja posle automobilske nesreće koji

~ 28 ~
Nameran prestup predstavlja kršenje propisa i to je takozvana zakonska odgovornost koja nastaje zbog
namernog delovanja ili propusta čija posledica je šteta na tuđoj imovini ili povreda druge osobe. Primeri ovakve
odgovornosi obuhvataju neovlašćen upad u posed, prevaru, povredu patentnog ili autorskog prava i sl.
Striktna ili apsolutna odgovornost odnosi se na slučajeva kada je potencijalna opasnost po pojedince i društvo
toliko velika da neka lica mogu biti odgovorna čak i kada ne može da se dokaže njihov nemar. Neke uobičajene
situacije u kojima važi ovaj tip odgovornosti obuhvataju proizvodnju eksploziva, držanje divljih ili opasnih životinja,
povredu na radu i profesionalno oboljenje zaposlenih.
Granična vrednost izlaganja riziku po osobi tokom godine iznosi 10
-7
. Ako je izlaganje riziku iznad te vrednosti
taj rizik mora da se eliminiše.
Smatra se da je javnost izložena riziku, ako na primer, u gradu od 500.000 stanovnika postoji neka hemijska
fabrika i svi stanovnici su izloženi riziku od mogućih nesrećnih slučajeva u toj fabrici.
Ako jedna osoba nastrada od dejstva nesrećnog slučaja u fabrici svake dvadesete godine (prosečni rizik godišnje
iznosi 10
-7
), smatra se da je to podnošljiv rizik, s obzirom da jedna osoba nastrada od dejstva nesrećnog slučaja u
fabrici svake dvadesete godine. Dok nastrada neka druga osoba, ova prva će verovatno biti zaboravljena.
Međutim, ako prosečni rizik iznosi 10
-6
to znači da će neka osoba nastradati svake druge godine, i to je već
nepodnošljivi rizik.
Nebriga ili nemar se definiše kao omaška da se pruži standardna nega, odnosno briga koja je propisana zakonom,
a u cilju zaštite drugih lica od neopravdanog rizika ili povrede. Lekarima, advokatima, računovođama, inženjerima i
drugim profesionalcima se takođe sudi zbog pozivanja na profesionalnu nebrigu i stalno se pojavljuju novi tipovi
sudskih sporova. Da bi se neki događaj klasifikovao kao nebriga on mora da obuhvati sledeće elemente
42
:
Postojanje zakonske obaveze za neku negu/brigu
Omašku u izvršavanju te obaveze
Štetu ili povredu podnosioca odštetnog zahteva
Neposredan uzrok, odnosno vezu između nabrige i nanete štete Zakonska odgovornost je, na primer,
nepoštovanje propisanog zaustavljanja motornog vozila na crvenom svetlu, proizvodnja bezbednog
proizvoda, pitanje o alergiji koje lekar mora da uputi pacijentu pre davanja nekog leka i sl. Ako zakon ne pro-
pisuje neku obavezu, onda ne postoji ni odgovornost datog lica.
Omaška da se postupi u skladu sa zakonskom odgovornošću odnosi se na situaciju kada neko propusti da se
povinuje standardnom obliku brige koji obezbeđuje zaštitu drugih lica od povrede, kao, na primer, povreda nekog lica
usled propusta da se poprave neispravne kočnice.
Da bi nebriga predstavljala odgovornost, povređena osoba mora da pokaže da postoji šteta ili povreda koja je
rezultat nečijeg delovanja ili nedelovanja.
Neposredan uzrok znači da mora da postoji neprekinuti lanac događaja između akta nebrige i nanete štete, kao
što je to slučaj kada, na primer, pijani vozač projuri kroz crveno svatlo i ubije drugog vozača.
Da bi u slučaju nemara postojala nečija odgovornost moraju da budu ispunjeni sledeći zahtevi:
Da se štetni događaj normalno ne dešava u odsustvu nemara
Da odgovorno lice ima isključivu kontrolu nad instrumentom koji je izazvao štetan događaj
Da povređeno lice nije ni na koji način doprinelo štetnom događaju Pored navedenih tipova nebriga postoji i
takozvana imputirana nebriga, što znači da pod izvesnim uslovima nehat jedne osobe može biti pripisan drugoj osobi.
Ovo važi u odnosu poslodavac - radnik, kada radnik vrši neku radnju po nalogu poslodavca.
Danas, naročito u SAD, a sve više i u Evropskoj Uniji, postoji uvaženo gledište da je suđenje način da se reši
skoro bilo koji spor. Rezultat toga je da se zadnjih godina broj sudskih sporova svih vrsta znatno povećao. Vozači
motornih vozila smatraju se legalno odgovornim za nepažljivo rukovanje svojim vozilima. Vozačima čamca sudi se
zbog telesnih povreda ljudi koji se voze u čamcu, plivača i skijaša na vodi. Presuđena ošteta može biti znatna.
Poslovnim firmama se takođe sudi zbog neis- pravnih proizvoda koji nanose štetu ili povređuju kupce.
Rizici od odgovornosti su od velike važnosti iz više razloga. Prvo, ne postoji maksimalna gornja granica u
odnosu na visinu gubitka kao što je to slučaj kod imovine. Na primer, ako je stvarna vrednost nekog automobila
15.000 € maksimalna šteta zbog fizičkog oštećenja je 15.000 €. Međutim, ako neki vozač izazove nesreću koja za
posledicu ima ozbiljne telesne povrede na drugom vozaču, povređena osoba može podneti tužbu na bilo koju sumu:
15.000 €, 20.000 €, 100.000 €, ili više.
42 George E. Rejda, Principles od Risk Management and Insurance, 10th Edition, Addison Wesley, Boston, 2008,
~ 29 ~
Drugo, da bi se sudska presuda sprovela u delo može se desiti da se stavi zabrana na prihod i finansijsku aktivu
lica čija je krivica dokazana sudskim putem. Na primer, neko lice je odgovorno zbog povrede drugog lica i sud
presudi da ono isplati znatnu oštetu povređenoj strani. Ako ono nije u mogučnosti da to ispuni, onda se na njegov
prihod kao i na finansijsku aktivu stavlja sudska zabrana. Ako se pak u cilju izbegavanja plaćanja kazne objavi
bankrotstvo, kreditna sposobnost se značajno smanjuje.
Proizvođači su takođe odgovorni i mogu biti tuženi zbog prodaje i distribucije nekog proizvoda koji može da
izazove štetu na stvarima trećih lica ili pak da ozledi neku osobu koja ga koristi. Na primer, ako nekog kupca povredi
neki predmet usled njegove neispravnosti, ili isti bude povređen zbog neke radnje lica koje je zaposleno u toj firmi,
ova firma može da bude odgovorna i moraće da isplati veliku novčanu oštetu. Slično, radnje koje dovode do
zagađivanja čovekove okoline mogu takođe da dovedu do velikih troškova sa stanovišta odgovornosti.
Na kraju, troškovi pravne odbrane, odnosno advokatski i drugi sudski troškovi mogu biti izuzetno visoki.
4.4 RIZICI NASTALI ZBOG PROPUSTA DRUGIH OSOBA
Kada je neka osoba saglasna da obavlja usluge za neku drugu osobu, ona preuzima obavezu koju treba i da
ispuni. Međutim, ako bi neispunjenje te obaveze dovelo do finansijske štete ove osobe to je rizik koji je posledica
propusta drugih osoba. Primeri rizika ove kategorije su neizvršenje građevinskog projekta prema planu, ili neispu-
njenje obaveze plaćanja prema ugovorenom terminu.
5. ZNAČENJE RIZIKA ZA DRUŠTVO
Najveća opasnost koja preti od rizika je da će se neke štete ili gubici stvarno i dogoditi.
43
Kada cela kuća izgori
u požaru, ili je ukraden novac, ili umre osoba koja zarađuje dohodak, postoji finansijski gubitak. Ako je neko
nemaran, i taj nemar izazove štetu nekoj drugoj osobi ili štetu na imovini, ponovo se javlja finansijski gubitak. Svi ovi
gubici ili štete su opterećenje zbog rizika kako za pojedinca tako i za društvo i samim tim su i primarni razlog zbog
kojeg se teži da se rizik izbegne ili da se ublaže njegove posledice.
Osim same štete, postoje i drugi štetni aspekti rizika. Pojedinac ili firma moraju da se pripreme za eventualnu
pojavu štete, iako je ova neizvesna. Ako se ne osiguraju kod nekog osiguravajućeg društva, onda moraju da stvore
neki rezervni fond koji može da pokrije štete koje mogu da nastanu. Međutim, tu se javljaju dva problema. Prvi je taj
što može da dođe do pojave štete pre nego što se prikupi dovoljno sredstava, a drugi je taj, što se ova sredstva moraju
držati u rezervi u veoma likvidnom obliku da bi mogla da se koriste u vreme nastajanja gubitaka.
Sve ovo znači da prisustvo rizika ima za rezultat izvesne neželjene socijalne i ekonomske efekte. Stoga je od
ključne važnosti da se svaki rizik prepozna i da se preduzmu sve moguće mere za njegovo sprečavanje ili
ublažavanje, jer se opterećenja koje rizik stvara za društvo iskazuje kroz sledeće faktore:
potreba za stvaranjem fondova za slučajeve nesreće,
nepostojanje izvesnih roba i usluga,
prisustvo brige i straha.
Ako ne postoji osiguranje, pojedinci i poslovne firme bi trebalo da povećavaju veličinu fonda za slučajeve
nesreće, a da bi mogli da plate neočekivane troškove. Na primer, pretpostavimo da neko kupi kuću od 200.000 € i da
želi da obezbedi fond za popravku kuće za slučaj da se ona ošteti u požaru, oluji, gradu ili usled dejstva nekog drugog
rizika. Ako nema osiguranje vlasnik kuće mora svake godine da uštedi najmanje 20.000 €, a da bi obezbedio
adekvatni fond za relativno kratak vremenski period. Čak i tada, može doći do prerane štete i postojeći fond za
slučajeve nesreće može da bude nedovoljan za pokrivanje štete. Što je veća suma novca koja se mora uštedeti, to se
više moraju smanjiti tekući troškovi, što za rezultat ima niži životni standard.
Drugi teret rizika je taj da se društvo lišava određenih roba i usluga. Na primer, zbog rizika od sudskog procesa
mnoge kompanije su prestale da proizvode određene proizvode. Postoje mnogi primeri. Nekih 250 kompanija u svetu
proizvodilo je dečje vakcine; danas se samo mali broj firmi bavi ovom proizvodnjom, delom i zbog toga što postoji
43 Emmet Vaughan, Therese Vaughan, Essentials of Insurance: A Risk Management Perspective, John
Wiley and Sons, Inc., 1995

~ 31 ~
II. UPRAVLJANJE RIZIKOM
1. POJAM I FUNKCIJA UPRAVLJANJA RIZIKOM
1.1 ISTORIJSKI RAZVOJ FUNKCIJE UPRAVLJANJA RIZIKOM
Kao i mnoge upravljačke funkcije i funkcija upravljanja rizikom imala je svoje funkcije-preteče. Možda je jedna
od najuticanijih preteča bila kupovina osiguranja. Većina modernih pozicija upravljanja rizikom nastala je iz funkcije
kupovine osiguranja, i ovaj istorijski proizvod, čak i danas, baca veoma dugu senku na pojam upravljanja rizikom.
Isto ovo se može reći i za akademsku oblast upravljanja rizikom i to se najbolje vidi iz činjenice da je časopis za rizik
i osiguranje sve do 1964. godine nosio naziv časopisa za osiguranje.
Evolucioni proces koji je kupovinu osiguranja doveo do upravljanja rizikom nije se odigravao ni uniformno ni
fazno već je se praksa stalno menjala u skladu sa potrebama. Mnoge organizacije nemaju ni jedno lice odgovorno za
upravljanje rizikom ili za kupovinu osiguranja, neka imaju samo povremeno zaposlene kupce osiguranja, dok druga
imaju veoma sofisticirane programe za upravljanje rizikom.
Iako se i danas veoma mnogo koristi osiguranje, veće organizacije su redukovale svoje oslanjanje na
konvencionalnije aranžmane, jer su menadžeri rizika otkrili da osiguranje ne ispunjava sve specifične potrebe date
organizacije, ili pak da neke aktivnosti unutar samog preduzeća mogu kontrolisati uticaj rizika i neizvesnosti na
organizaciju. Na primer, neke veoma velike organizacije uvidele su da mogu da predvide neke tipove šteta isto tako
dobro kao i osiguravač, što ih je navelo da se odluče za samoosiguranje datog rizika. U drugim organizacijama videlo
se da su aktivnosti prevencije štete veoma efikasan odgovor na neke veoma izazovne probleme.
1.2 FUNKCIJA UPRAVLJANJA RIZIKOM DANAS
Termin risk menadžment je tipično američki, a kod nas ima najadekvatnije značenje upravljanje rizikom. Sam
proces upravljanja rizikom može se sagledati kao skup metoda koje se koriste fleksibilno i zajedno. To je u osnovi
multi-disciplinarni proces u kome se u cilju rešavanja problema rizika zajedno koriste različita znanja i discipline.
Naime, to je sistemski proces za identifikaciju, analizu i procenjivanje rizika, odnosno mogućnosti nastanka šteta sa
kojima se suočava neka organizacija ili pojedinac, kao i za odabiranje najboljeg načina za obradu, odnosno za tretman
ovih mogućih rizika, a u skladu sa ciljevima i težnjama date organizacije ili pojedinca
44
.
Kako smo ranije rekli rizici se umnožavaju i usložnjavaju sa razvojem tehnologije i porastom opšteg društvenog
standarda. Znači, sa rizikom se mora uporedo živeti i zato pojedinci i društvo moraju iznaći način upravljanja sa njim.
Upravljanje rizikom se razlikuje od upravljanja osiguranjem. Upravljanje osiguranjem podrazumeva upotrebu
svih tehnika vezanih za osiguranje i ograničeno je na područje onih rizika od kojih se možemo osigurati. To ne znači
da danas osiguranje ima manju ulogu u kontroli rizika nego ranije. Osiguranje sada zauzima neznatno drugačije
mesto u ukupnom upravljanju rizikom i ono još uvek čini značajan i vitalan deo procesa risk menadžmenta. Bez
takvog pristupa osiguranju, upravljanje rizicima bi bio težak posao uzimajući u obzir sve rizike sa kojima se svet
danas suočava. Osiguravači najzad počinju da shvataju važnost uloge koju moraju da imaju u procesu risk
menadžmenta, tako što sve više prepoznaju kompanije sa dobrim risk menadžmentom i uz ponudu usluga osiguranja
nude i sniženje premija. Sada osiguravajuće kompanije i brokeri osiguranja sve češće nude usluge risk menadžmenta
zajedno, ili odvojeno od funkcije osiguranja.
Pojam upravljanja rizikom je mnogo širi koncept od upravljanja osiguranjem, jer se bavi rizicima od kojih se
može osigurati i rizicima od kojih se ne može osigurati, kao i izborom odgovarajućih tehnika za upravljanje rizikom.
Tradicionalno, upravljanje rizikom je bilo ograničeno samo na čiste rizike koji su obuhvatali imovinske i lične
rizike i rizike od odgovornosti. Međutim, tokom devedesetih godina došlo je do novog trenda, jer su mnoga
preduzeća počela da proširuju obim upravljanja rizikom tako što su obuhvatili i špekulativne finansijske rizike.
44 C.A.Wiliams and R.M.Heins, Risk Management and Insurance, McGraw-Hill Book Company, New
York, 1976, str. 70
~ 32 ~
Nedavno su neke firme otišle još dalje, tako što su u svoje programe za upravljanje ri- zikom uključile sve rizike sa
kojima se suočavaju.
Razvoj programa upravljanja rizikom do potpune integracije i većeg uključivanja starijeg i iskusnijeg
menadžmenta omogućen je poboljšanjem u komunikacionim i informacionim tehnologijama, razvojem finansijskih i
tržišnih instrumenata i naprednih, sofisticiranih i jeftinih sistema vođenja knjigovodstva kao i jačanjem međunarodne
infrastrukture.
Parametri praktičnog programa upravljanja rizikom, u odnosu na okolnosti određenog privrednog ili
industrijskog preduzeća, zavise od specifično stvorenog rizika, od resursa i od dostupnih unutrašnjih i/ili spoljašnjih
sposobnosti koje omogućavaju da se sa ovim rizicima upravlja na ekonomičan način.
45
Upravljanje rizikom je važno za širok spektar industrije, od malih preduzimača do velikih kompanija koje rade
po celom svetu, od organizacija koje svoje aktivnosti ograničavaju na svoje sopstvene prostorije do onih koje svoje
aktivnosti obavljaju na otvorenom prostoru (izgradnja tunela, mostova, itd.), od onih koji proizvode bezopasne
proizvode do onih koji proizvode veoma toksične ili eksplozivne proizvode.
Fundamentalna priroda upravljanja rizikom danas je predmet debate. Naučnici i praktičari se, opšte uzevši, slažu
da se praksa upravljanja rizikom razvija, ali postoji značajno neslaganje u tome gde ide ovo područije. Na jednom
kraju spektra je manjina, a to su oni koji veruju da će upravljanje rizikom potpuno nestati. Na drugom kraju je veliki
broj autora koji smatra da će se upravljanje rizikom kretati u sasvim novom uzbudljivom pravcu aktivnosti i
odgovornosti i da pred njim tek predstoji nova era razvoja. I, naravno postoje i oni koji veruju da je evolucija u
potpunosti slučajna i nasumična i da ne mora da vodi ni u jednom određenom pravcu.
Jedan interesantan trend je pojava „finansijskog upravljanja rizikom" što ne sme da se brka sa finansijskim
sagledavanjem upravljanja rizikom. Ovaj oblik upravljanja rizikom je uglavnom nastao u bankarskim i investicionim
krugovima, kao sistematski pristup postupanja sa određenim finansijskim rizicima, kao što su to rizici kreditiranja,
deviznih kurseva, transakcija i investiranja. Iako su banke suočene sa rizicima jako dugo, nedostatak propisa i
povećano izlaganje uticaju stranih valuta nateralo je banke i druge međunarodne organizacije da se agresivno suoče
sa ovim rizicima.
Finansijsko upravljanje rizikom odnosi se na identifikaciju, analize i način upravljanja sa špekulativnim
finansijskim rizicima. Ovi rizici obuhvataju sledeće:
Rizik cene roba
Rizik kamata
Rizik deviznog kursa
Tradicionalno razdvajanje čistih i špekulativnih rizika značilo je da se rizicima bave različita poslovna odeljenja,
pri čemu su se špekulativnim rizicima bavila finasijska odeljenja kroz ugovorne odredbe i instrumenta tržišta
kapitala.
Neke organizacije danas prelaze na upravljanje rizikom celokupnog preduzeća, što znači da se pravi takav
program upravljanja rizikom koji obuhvata čiste, špekulativne, strateške i operativne rizike.
Na slici III-2 prikazani su mogući zadaci funkcije upravljanja rizikom.
Slika III - 2. Mogući zadaci funkcije upravljanja rizikom
45 R. Roughley, R.E. Dayton, J.E. Loscombe, K.G. Souyave & C.T. Symes, Risk Management, Second
Edition, Jardine Insuerance Brokers, Ltd, Kogan Pae Ltd incorporated in Royal Charter, London

~ 34 ~
Očekivane štete obuhvataju direktne i indirektne troškove.
Troškovi kontrole štete obuhvataju troškove povećanih mera predostrožnosti i ograničavanja rizičnih aktivnosti
u cilju smanjivanja frekvencije i intenziteta štetnih događaja.
Troškovi finansiranja rizika odnose se na troškove samofinansiranja, premije osiguranja i slično.
Tročkovi smanjenja unutrašnjeg rizika obuhvataju ugovorno prenošenje rizika putem hedžinga, troškove
transakcija vezanih za diverzifikaciju rizika i upravljanjem diverzifikovanih aktivnosti, troškove analize i dobijanja
podataka i drugih tipova informacija da bi se dobila što tačnija predviđanja.
Troškovi preostale neizvesnosti su posledica činjenice da je neizvesnost skupa za osobe koje nisu naklonjene
riziku i za investitore (akcionare). Na primer, ova preostala neizvesnost može da utiče na visinu kompenzacije koju
zahtevaju investitori (na primer, zadržavanje imovine neke firme) i da umanji cenu koju su kupci spremni da plate za
proizvod neke firme ili pak da utiče na to da zaposleni traže veće plate za svoj rad.
Vrednost koju neka firma ima za njene akcionare u suštini zavisi od očekivanog obima, taiminga i rizika
(promenljivosti) povezanih sa budućim novčanim tokovima (ulaz minus izlaz novca), kojima će akcionaru raspolagati u vidu
prihoda od njihovog ulaganja (akcija). Ulaz novca je uglavnom rezultat prodaje roba i usluga, a izlaz je povezan sa njihovom
proizvodnjom (nadnice, plate, troškovi sirovina, kamate na pozajmljena sredstva i štete zbog odgovornosti). Povećanje
očekivanog obima novčanih tokova povećava vrednost neke firme i obratno. Taiming novčanih tokova takođe utiče na njenu
vrednost, jer evro koji se danas dobija svakako da više vredi od onog koji će se dobiti u budućnosti.
Budući da većina investitora ima averziju prema riziku, rizik novčanih tokova smanjuje canu koju su oni spremni da
plate za akcije neke firme, pa samim tim i njenu vrednost na tržištu. Drugim rečima promene u novčanim tokovima vode
do toga da su investitori spremni da plate manje za svoja prava nad budućim novčanim tokovima. Stoga je osnovni princip
procene sadašnje vrednosti neke firme u tome da rizik smanjuje njenu vrednost, a povećava očekivani prihod koga
zahtevaju investitori. Stvarni prihod akcionara u bilo kom periodu zavisiće od realizacije neto novčanih tokova tokom
datog perioda i novih informacija o očekivanom budućem riziku i o očekivanim neto novčanim tokovima.
Ako neka firma definiše cenu rizika tako da ona obuhvata sve troškove povezane sa rizikom sa stanovišta njenih
akcionara, ova firma može da svoju vrednost za akcionare maksimira tako što minimizira cenu rizika, odnosno:
CENA RIZIKA = VREDNOST BEZ RIZIKA - VREDNOST SA RIZIKOM
Ili
VREDNOST SA RIZIKOM = VREDNOST BEZ RIZIKA - CENA RIZIKA
Vrednost firme bez rizika je hipotetički i apstraktni koncept, jer se on odnosi na svet u kom je neizvesnost vezana
za novčane tokove potpuno eliminisana. Stoga ova jednakost podrazumeva da ako neka firma teži da maksimira
svoju vrednost ona to može da uradi tako što minimizira cenu rizika.
2.2 CILJEVI UPRAVLJANJA RIZIKOM
Na osnovu svega napred iznetog može se zaključiti da ako neka firma teži da svoju vrednost maksimalno poveća
ona to može da izvede samo ako cenu rizika svede na najmanju moguću vrednost. Znači, kada se troškovi neke firme
definišu tako da obuhvate sve uticaje rizika i upravljanja rizikom na njenu vrednost, minimiziranje cene rizika
istovremeno znači i maksimiranje njene vrednosti i to je prevashodni cilj upravljanja rizikom.
U procesu upravljanja rizikom primarno je da se utvrde ciljevi programa za upravljanje rizikom, odnosno da se
precizno odluči šta neka firma očekuje od svog programa za upravljanje rizikom. To bi, pored napred rečenog,
trebalo da bude očuvanje poslovne funkcije preduzeća, odnosno da organizacija nije sprečena u postizanju drugih
ciljeva zbog gubitaka koji proizilaze iz određenih rizika. Zatim, tu je i humanitarni cilj zaštite zaposlenih od nesreća
koje bi mogle da izazovu povrede ili da se završe smrtnim ishodom, efikasna upotreba resursa, društvena
odgovornosti i čuvanje dobrih odnosa sa javnošću (slika III-3).
Menadžer rizika treba da bude siguran da je program upravljanja rizikom takav da firma može preživeti štete
koje mogu da izazovu dati rizici. Čak šta više, ovaj program treba da dozvoli da firma produži da raste posle štete kao
da se ona nije ni dogodila, odnosno da produži da se ponaša odgovorno u odnosu na okruženje, zaposlene,
isporučioce, kupce i zajednice u kojima radi. Zatim ovaj program mora da omogući efikasan rad u rizičnom
okruženju. Ovo zaheva od firme da odabere odgovarajuću ravnotežu između prevencije štete, osiguranja i drugih
načina za upravljanje rizikom. Efikasnost znači da procedure upravljanja rizikom treba da teku glatko. Na primer,
menadžer rizika treba da bude siguran da se održavaju stvarne klase kontrole štete i da su zaposleni motivisani da
bezbedno izvršavaju svoje zadatke.
~ 35 ~
Slika III - 3. Osnovni ciljevi upravljanja rizikom
CILJEVI UPRAVLJANJA RIZIKOM
MAKSIMIRANJE VREDNOSTf FIRME
MINIMIZIRANJE CENE RIZIKA
OČUVANJE POSLOVNE FUNKCIJE 1 EGZISTENCIJE FIRME
POSLE NASTANKA ŠTETE
ZAŠTITA ZAPOSLENIH OD POVREDA NA RADU 1
PROFESIONALNIH
OBOLJENJA
EFIKASNA UPOTREBA RESURSA
USPOSTAVLJANJE RAVNOTEŽE IZMEBU TROŠKOVA
SMANJENJA RIZIKA, OSIGURANJA U DRUGIH NAČINA
UPRAVLJANJA RIZIKOM
SAGLASNOST SA ZAKONSKIM PROPISIMA
MINIMIZIRANJE NEIZVESNOSTI VEZANIH ZA VEĆE [
KATASTROFALNE RIZIKE
U mnogim firmama, menadžeri rizika imaju odgovornost da paze da firma bude u saglasnosti sa zakonskim
propisima koji se odnose na bezbednosti i životnu sredinu.
Danas neka shvatanja idu dotle da se smatra da ne treba upravljati samo štetama već da treba upravljati rizikom i
neizvesnošću, odnosno da se obuhvate i troškovi neizvesnosti kao što su loša alokacija resursa, loše odlučivanje na
nivou organizacije i nepotrebno visoki kapitalni troškovi.
Jasno je da pojedinačni ciljevi funkcije upravljanja rizikom mogu varirati od organizacije do organizacije. Često
će postojati veliki broj ciljeva i razumljivo je da neki ciljevi mogu doći u suprotnost sa drugim ciljevima. Prilikom
rešavanja tih suprotnosti mora se stalno imati na umu da je od svega najbitniji opstanak firme, odnosno svođenje
rizika koji izazivaju troškove za datu firmu na najmanju moguću meru.
Budući da je kupovina osiguranja istorijska osnova za upravljanje rizikom, ovo je skoro uvek jedan od zadataka
menadžera rizika. Pored ovoga, u zavisnosti od veličine i shvatanja organizacije, ovi zadaci mogu obuhvatiti i
sledeće:
identifikaciju rizika u organizaciji,
sprečavanje nastanka štete,
uvođenje programa kontrole,
sprovođenje obuke i treninga vezanih za bezbednost,
planiranje i koordiniranje programa dobrobiti za zaposlene,
odnose sa javnošću i pomoć zaposlenima,
marketinške aktivnosti i sl.
Za efikasno upravljanje rizikom potrebno je uraditi plan upravljanja koji pre svega sadrži ciljeve upravljanja. Ovi
ciljevi mogu biti razni u zavisnosti od aspekta posmatranja, kao što su ekonomski, socijalni ili finansijski aspekat.
Ciljevi upravljanja rizikom klasifikuju se u dve kategorije:
a) ciljevi pre nastanka štete - gubitka:
ekonomska spremnost firme za potencijalne štete
smanjenje zabrinutosti od posledica štete
ispunjenje obaveza spoljnjeg faktora

~ 37 ~
sve rizike sa negativnim trendom, čime smanjuje mogućnost dešavanja (verovatnoću) i obim (veličinu) štete i
predviđa nadoknadu štete, kao i rizike sa pozitivnim trendom, tragajući za mogućnostima da se što pot- punije,
sigurnije i efikasnije postignu ciljevi date organizacije i razvijajući planove za dejstvovanje kada se ovakve
mogućnosti pojave u budućnosti. Realna očekivanja za potencijalne buduće scenarije i detaljna priprema za
postupanje sa celim opsegom mogućnosti su od suštinske važnosti za osposobljavanje neke organizacija da postigne
sve što ona i može u ovom svetu koji nije sasvim predvidljiv.
Istraživanje koje je firma SAS (Business Intelligence Software and Services) izvršila u SAD tokom 2006. u 330
finansijskih institucija, pokazalo je da banke i kompanije koje se bave investiranjem i osiguranjem fokusiraju svoje
programe za upravljanje rizikom na poboljšanje karakteristika upravljanja, na određivanje cena proizvoda, izbor
klijentele, upravljanje štetama i na alokaciju privrednih resursa
68
. Očekuje se da će 72% od ovih firmi uspeti da
smanje privredni kapital koji je potreban za podršku kreditnog, operativnog i tržišnog rizika. Nasuprot ovome 10%
institucija ne očekuje promene u svom privrednom kapitalu a 18% ne očekuje povećanje kapitala.
3. FAZE PROCESA UPRAVLJANJA RIZIKOM
Risk menadžment je u razvijenim zemljama sveta postao sastavni deo teorije i prakse menadžmenta. Međutim,
kod nas i u našem okruženju još uvek je u početnoj fazi razvoja. Osnovni koncept upravljanja rizikom je u težnji da se
rizik prevede iz domena neizvesnosti i nepoznanice u domen spoznaje ili verovatnosnih okvira, tj. da se različitim
metodama kontrolišu rizici i da se njima upravlja. Drugim rečima, to je sistemski proces za identifikaciju i
procenjivanje mogućnosti nastanka štete, sa kojom se suočava pojedinac ili organizacija, i za primenu odabrane
tehnike za njenu prevenciju/umanjenje i postupak u slučaju njenog nastanka.
Upravljanje rizikom se može dafinisati kao disciplina koja sistematično identifikuje i analizira različite scenarije
nastanka štete sa kojom se suočava pojedinac ili organizacija i u skladu sa njihovim ciljevima koristi najbolje metode
za sprečavanje i/ili tretiranje mogućih rizika.
Zbog značaja koji risk menadžment ima u ukupnom menadžmentu, on se široko primenjuje u poslovnim
sistemima, pa zato postoji i više različitih pristupa u definisanju njegovih faza realizacije. U suštini ne postoje bitne
razlike u ovim fazama realizacije već se razlike odnose samo na određene detalje. Osnovna struktura podelje faza je
identična i proizilazi iz same definicije upravljanja rizikom.
Pravilno razumevanje metoda upravljanja rizikom ima svoju osnovu u odgovoru na pitanje: „Kako eliminisati ili
racionalizovati verovatnoću posledica definisanog rizika?"
Upravljanje rizikom se istražuje respektujući kriterijume faze „obrade rizika" jer se time uspostavlja korelacija
između uticajnih pondera posledica rizika i verovatnoće njihovih pojavnih oblika.
Većina autora uglavnom razlikuje sledeće faze u sistematskom procesuupravljanja rizikom:
1.
Identifikaciju rizika
2.
Analizu rizika
3.
Procenu rizika
4.
Izbor metode i instrumenata za upravljanje rizikom
5.
Primena izabrane metode i njena procena i ponovno ispitivanje
Sve ove aktivnosti slede jedna drugu u nekom logičkom redu i zao se mogu shvatiti kao jedan niz faza u procesu
upravljanja rizikom. Sistemske faze, njihovi ciljevi i subjekti realizacije, prikazani su na slici III-6.
~ 38 ~
Slika III - 6. Sistemske faze metode upravljanja rizikom
3.1. IDENTIFIKACIJA RIZIKA
Pre bilo kog ozbiljnijeg posla u vezi rizika, mora se biti svestan svih rizika koji mogu da ugroze poslovanje
preduzeća. Dakle, preduzeće je izloženo najrazličitijim opasnostima koje, svaka na svoj način, mogu prouzrokovati
štete različitog intenziteta.
Risk menadžer, mora otkriti rizike kojima je izloženo poslovanje preduzeća. Neki rizici su očigledni, ali postoje
i rizici koji su teže uočljivi, zbog čega se često i previde. Rizici se dakle posmatraju u najširem smislu, a ne samo sa
jednog stanovišta, recimo osiguranja. Zbog toga je i uloga identifikacije, odnosno prepoznavanja rizika veoma
složena naročito u složenim sistemima kao što su npr. aerodromi, petrohemijski i kompleksi za preradu nafte, pa čak
i velike robne kuće, itd.
Otkrivanje rizika obuhvata dobijanje informacija o izvorima rizika, hazardima, opasnostima i mestima gde može
da dođe do štete.
Izvori rizika, ako se posmatraju svi tipovi rizika mogu da budu
48
:
Fizičko okruženje (zemljotresi, suše, poplave)
Socijalno okruženje (promena kulturnih vrednosti, ljudsko ponašanje, socijalne strukture)
Političko okruženje (promena politike u zemlji, smanjenje određenih doprinosa, fondova)
Zakonodavno okruženje (zakonski propisi, akti)
Privredno okruženje (inflacija, recesija, depresija)
Spoznajno okruženje (razlika između percepcije i stvarnosti)
Identifikacija izvora i prirode rizika i neizvesnosti koja je povezana sa aktivnošću
ili fenomenima koji se razmatraju, često se smatraju prvim i glavnim korakom u procesu procene rizika. Ovaj
korak zahteva kompletan opis područja aktivnosti događaja zasnovanih na riziku, koji mogu da se dogode, kao i
pokušaj da se odgovori na pitanje, šta može da krene pogrešno?
Data opasnost ili hazard mogu da nastanu u bilo kom od nekoliko okruženja, Požar, na primer, može da se pojavi
iz fizičkog okruženja (udar groma) ili iz socijalnog okruženja (neredi). Izvori rizika nisu od suštinske važnosti za
neku organizaciju, osim ako ona nije izložena ili je ranjiva na opasnosti koje nastaju iz tog okruženja.
Stoga, jedan važan aspekt identifikacije rizika je sagledavanje izloženosti rizicima, odnosno potencijalnim
štetama koje su povezane sa određenim tipom rizika, kod sledećih kategorija
49
: fizička sredstava, finansijska
sredstava, ljudski resurs i odgovornost.
48 C.A. Williams, M.L. Smith and P.C. Young, Risk Management and Insurance, Eight edition, Irwin/ McGraw-Hill, International edition,
1998, str. 67
49 C.A. Williams, M.L. Smith and P.C. Young, Risk Management and Insurance, Eight edition, Irwin/ McGraw-Hill, International edition, 1998, str. 69

~ 40 ~
2.
Štete od odgovornosti
Neispravni proizvodi
Zagađenje životne sredine (zemljište, voda, vazduh, buka)
Seksualno uznemiravanje zaposlenih, diskriminaciono ponašanje prema zaposlenima, nepravično otpuštanje
Opšta odgovornost i odgovornost vezana za poslovni prostor
Zloupotreba interneta i elektronske pošte, slanje pornografskog materijala
Odgovornost direktora i izvršnih službenika
3.
Štete na dobiti od poslovanja
Pokrivanje nastale štete
Produženi troškovi posle nastanka štete
Ekstra troškovi
Nepredviđene poslovne štete
4.
Štete na ljudskim resursima
Smrt ili invalidnost ključnih ljudi
Penzionisanje ili nezaposlenost
Povrede ili oboljenja vezana za posao
5.
Štete od kriminalnih radnji
Krađe, provale, napadi
Nečasnost i krađe zaposlenih
Prevare i pronevere
Internet i kompjuterski kriminal
Krađa intelektualnog prava
6.
Štete vezane za beneficije zaposlenog osoblja
Neusklađenost sa zakonskom regulativom
Nepoštovanje poverljivosti
Grupno životno i zdravstveno osiguranje i penzioni plan
Neispunjavanje obećanih beneficija
7.
Štete vezane za ulaganja u inostranstvu
Terorizam
Kursevi stranih valuta
Kidnapovanje ključnog osoblja
Politički rizik
8.
Propusti vezani za usklađenost sa zakonskim propisima
9.
Štete koje se odnose na reputaciju i imidž kompanije
Zadaci koji su od suštinske važnosti da bi se identifikovali rizici su:
uočavanje rizika putem posete, intervjua, spiskova pitanja i korišćenja raznih šematskih prikaza i utvrđivanje
njihove prirode (imovinski, odgovornost),
prikupljanje podataka o do sada realizovanim štetama,
obuhvatanje svih do sada realizovanih mera za kontrolu rizika kao i procenjivanje njihove delotvornosti i
obuhvatanje postojeće osiguravajuće zaštite kao i ostalih mera finansiranja rizika.
3.1.1. METODE ZA IDENTIFIKACIJU RIZIKA
Kao što je to napred napomenuto ne postoji opšte prihvaćena i preporučena metoda za identifikaciju rizika,
najviše zbog pomenute složenosti samog postupka, kao i specifičnosti analiziranog poslovnog sistema. U teoriji i
praksi ima dosta razvijenih tehnika i metoda za identifikaciju rizika, od kojih će ovde biti navedene neke koje se
najčešće koriste (slika III-8).
~ 41 ~
Slika III - 8. Metode za identifikaciju rizika
ČEK LISTE
Izbor oblasti rizika odnosno klasifikacija rizika specifična je za svako preduzeće i zavisi od njegove organizacije
i položaja. Ovo je proces pomoću koga organizacija treba da sagleda u kojim oblastima je ona izložena riziku, da
identifikuje te rizike i da ih klasifikuje.
Jedna od alatki za formiranje oblasti rizika može da bude i upitnik o izloženosti šteti - ček lista, koja navodi
različite potencijalne izvore šteta koje mogu biti posledica fizičkog razaranja i zakonske odgovornosti. Za svaku
stavku u spisku postavlja se pitanje „Da li je ovo potencijalni izvor štete za datu firmu?" Na ovaj način, sistematsko
korišćenje spiska svih mogućih izloženosti šteti smanjuje verovatnoću da se previdi neki važan izvor rizika.
U praksi postoji više tipova ovih ček lista. Jedan tip predstavljaju one ček liste koje su posebno načinjene za
određene industrije, veleprodaju, obrazovne institucije i sl. Ove liste u svetu, a naročito u Americi, često objavljuju
individualni osiguravači, kuće koje se bave poslovima iz domena osiguranja ili udruženja menadžera rizika.
Međutim, one su često načinjene tako da podsete menadžera rizika o mogućim rizicima i štetama, da sakupe
informacije koje će opisati na koji način i u kojoj meri je određena firma izložena potencijalnoj šteti i da sumiraju
postojeći program osigu- ranja uključujući i isplaćene premije i štete koje su se dogodile. Ove liste obično najveću
pažnju poklanjaju troškovima zamene oštećene imovine, gubitku prihoda koji može da prati uništavanje osnovnih
sredstava i verovatne izvore zakonske odgovornosti.
Drugi tip lista fokusira se na moguće izvore rizika ili na određenu kategoriju rizika, kao recimo na rizik od štete
i odgovornosti kod motornih vozila, na određenoj imovini i sl.
Treći tip je da se identifikuju hazardi, opasnost i faktori rizika i moguće izloženosti riziku. Ovaj pristup
sagledava rizik kao posledicu niza okolnosti: koji su hazardi/ faktori rizika, koje opasnosti mogu da nastanu kao
posledica ovih hazarda i kakve su izloženosti riziku. U poređenju sa drugim pristupima, ova metoda se mnogo više
fokusira na samu organizaciju nego na karakteristike njenog okruženja.
ŠEMA TOKOVA
Ova šema je veoma pogodna, jer omogućava identifikaciju izvora rizika u proizvodnom procesu nekog
preduzeća
50
. Šema koja je prikazana na slici III-9 ilustruje kako se može odrediti tačan položaj potencijalnih šteta. Tu
se može postaviti pitanje „Koji događaj može da poremeti normalni proizvodni proces?". Na ovo pitanje se može
odgovoriti tako što treba da se razmotri gde se, na primer, čuvaju boje i rastvarači za sprovođenje aktivnosti u fazi 3,
kako se ta sama aktivnosti sprovodi i sl.? Da li su preduzete sve odgovarajuće mere za čuvanje ovog materijala od
požara? Da li je čišćenje takvo da obezbeđuje da su podovi stalno čisti i da na njima nema nikakvog ulja na kome
neko može da se oklizne? Da li skladištu gotovih proizvoda preti neka određena opasnost koja može da zahteva neku
posebnu zaštitu? Ako su gotovi proizvodi lomljivi, da li su tokom utovara i istovara preduzete neke odgovarajuće
zaštitne mere?
50 Trieschmann Gustavson, Risk Management and Insurance, 10th edition, South-Western College Publishing, 1998, str. 21

~ 43 ~
prikaza tokova materijala, šema sistema snabdevanja energijom (strujom, gasom, vazduhom pod pritiskom, parom,
vrelim uljem, i sl.) šema instalacija za odvod otpadnih materija itd. treba proceniti „ključna mesta" za proizvodnju
robe i pružanje usluga, čijim bi otkazivanjem nastale teže posledice i ekonomska šteta.
Mnogi rizici mogu biti rezultat ugovorenih obaveza sa drugim osobama ili organizacijama. Proučavanje ovih
ugovora može otkriti oblasti u kojima je firma izložena riziku koje nisu tako vidljive iz šeme tokova proizvodnje ili
aktivnosti koje neka firma obavlja. U nekim slučajevima, ugovorima se može prebaciti odgovornost na neko drugo
lice ili stranu.
Računovodstveni podaci su veoma važni za procenu potencijalne štete na imovini, odnosno u cilju sagledavanja
troškova zamene oštećene imovine. Budući da troškovi zamene često nisu povezani sa knjigovodstvenom vrednošću
menadžer rizika mora da ima takođe i aktuelne tržišne cene date imovine. Izračunavanje troškova zamene može da
bude veliki problem kod one opreme koja mora da se pravi po narudžbini, a i troškovi ugovaranja mogu veoma brzo
da se menjaju.
U inflatornoj ekonomiji, cena zamene fizičke opreme će verovatno biti veća od njene nabavne cene i menadžer
rizika mora da pokuša da zaštiti ovu veću vrednost. Tokom brze inflacije neka obrtna sredstva takođe mogu da imaju
značajno veću cenu nego što je to bilo u momentu nabavke. Mnoge osiguravajuće kompanije će osiguratu vrednost
koja odgovara zameni objekta i/ili opreme, ali će isplatiti samo umanjenu vrednost sve dok se oprema stvarno ne
zameni. Osiguravači nameću ove striktne uslove da bi sprečili da firma dobije novac u gotovini, pa da onda ne zameni
svoju imovinu drugom, odgovarajućom.
Pored toga veoma je važno izvršiti pregled i analizu ranijih šteta koje su se dogodile u datoj firmi, mada se retko
vode adekvatne statistike šteta, ili se vode površno pa su ostali podaci, osim visine i uzroka štete, vrlo nepouzdani. Pri
analizi šteta naročito je važno obratiti pažnju na uzroke koji se ponavljaju, kao i uzroke koji se mogu izbeći ili ublažiti
merama za smanjenje rizika. Korisno je imati informacije i o visinama ostvarenih šteta.
Pored ovih informacija veoma korisno mogu da posluže i izveštaji o nesrećnim slučajevima, ili pak o nesrećnom
slučaju koji je izbegnut, a koji je mogao da se završi povredom ili je pak mogao da izazove neku štetu. Često, srećna
slučajnost omogući pojedincu da izbegne povredu zbog nesrećnog slučaja koji je predstavljao ozbiljnu pretnju.
Informacije o ovakvim događajima su korisne, jer omogućavaju da se spreči povreda ili šteta ako se ove okolnosti
ponove, ali samo onda kada je menadžer rizika svestan potencijalnog problema.
Sistem izveštavanja o nesrećama obično obuhvata neki formular gde se beleže važne informacije. Pored datuma,
vremena, lokacije i identiteta učesnika u nesreći, u formularu bi trebalo da bude predviđeno da se unesu informacije
koje bi se kasnije mogle pokazati korisnim za sprečavanje sličnih događanja ili za ublažavanje povrede ili štete, ako
se ista ponovo dogodi. Prilikom uspostavljanja ovakvog formulara, menadžer rizika mora da zna da može proći
mnogo vremena između momenta unošenja informacija i njihovu ugradnju u program za zaštitu od povreda. Na
primer, neke oblasti koje su u svetu regulisane zakonom zahtevaju od poslodavca da čuva podatke o izloženosti
zaposlenih uticaju opasnih materijala u toku određenog vremenskog perioda.
INTERVJU - LISTA PITANJA
Intervju se uglavnom vodi sa rukovodiocima funkcionalnih oblasti preduzeća, a njegov kvalitet zavisi od
kvaliteta pitanja koja se formiraju na osnovu saznaja o stanju rizika iz prehodnih koraka i svaki intervju zavisi od tipa,
oblasti delatnosti i načina rada same firme. Ne postoji univerzalna lista pitanja, ali je uvek korisno i preporučljivo na
kraju intervjua zamoliti sagovornika za ocenu stanja rizika iz njemu nadležne oblasti.
Kontakti sa svim odeljenjima u nekoj firmi može da obezbedi dobar izvor informacija o riziku. Ovaj kontakt
može da se ostvari usmenim putem ili putem pismenih izveštaja koga šalju različita odeljenja, kao odgovor na sistem
izveštavanja koga u firmi uspostavlja menadžer rizika. Ne traba podceniti važnost ovakve komunikacione mreže.
Svako odeljenje u firmi konstantno stvara ili postaje svesno o svim izloženostima rizika, od kojih neke mogu da
izmaknu pažnji menadžera rizika. Svakako, da uspeh u identifikaciji rizika u velikoj meri zavisi od saradnje sa svim
odeljenjima u nekoj firmi.
Iz svega što je napred izneto vidi se da je kod identifikacije rizika dosta elementa specifičnog karaktera, tj. zavisi
od konkretne firme, ali postoje i elemeti koji mogu biti zajednički za sve firme. U tom smislu u najopštijem slučaju,
tehnike za identifikaciju potencijalnih šteta i njihovih uzroka mogu se sumirati pod četiri celine:
1.
Izrada organizacione šeme preduzeća.
2.
Izrada šeme koja logistički opisuje protoke snabdevanja, proizvodnje i mar- ketinga.
3.
Proučavanje publikovanih izveštaja i ispitivanje sopstvenih finansijskih sredstava pogonskog knjigovodstva
i kontrole strukture.
4.
Fizička inspekcija različitih proizvodnih i skladišnih objekata.
~ 44 ~
Kod identifikacije rizika može se koristiti kombinovani pristup identifikacije koji uzima u obzir sve raspoložive
instrumente - tehnike za rešavanje problema (upitnici za analizu rizika, kontrolne - čeking liste, popisi određenih
procedura i dr.).
Kroz proces identifikacije rizika može se doći do zaključka da određeni rizik nije prihvatljiv za osiguranje, i onda
se ovakvi rizici moraju da tretiraju na neki drugi način. To su pre svega rizici koji su izvesni ili su delimično ili
potpuno već ostvareni.
3.2 ANALIZA RIZIKA
Druga faza metode upravljanja rizikom je najkompleksnija, jer njeni izlazni parametri integrišu zaključke
sledećih razmatranja:
utvrđivanje realnog stanja rizika analizom urbanističko-arhitektonskih komponenti,
karakteristike i kapacitete infrastrukturnih, spoljašnih i unutrašnjih sistema,
karakteristike elektrotehničkih sistema,
karakteristike mašinskih sistema,
kvalitet organizacionih zaštitnih sistema,
kvalitet ugrađenih tehničkih sistema zaštite,
pouzdanosti metodologije edukacije.
primene mera preventivnog inženjerstva u cilju promene utvrđenog stanja u svim fazama
stanja rizika, i
preciziranja finansijske konstrukcije preventivne zaštite.
Opšti model analize rizika prikazan je na slici III-12.
Slika III - 12. Model analize rizika
Analiza rizika podrazumeva analizu svih mogućih uzroka rizika i njihovih uticaja na ostvarenje datog slučaja. To
podrazumeva razlaganje rizika na faktore rizika i utvrđivanje značajnosti i međusobnih uticaja tih faktora.
Sveobuhvatna i objektivna analiza je dobra osnova za klasifikaciju rizika.
Tokom analize sam rizik se posmatra kao niz događaja počevši od inicijalnog događaja, a zatim kao niz
međudogađaja zavisnih od uticajnih faktora, pa do mogućeg ostvarenja štete.
Ovaj pristup ka identifikaciji rizika obuhvata proučavanje okolnosti koje mogu dovesti do štete, iako se nesrećni
slučaj nije još dogodio. Obično je ovaj pristup analitički i fokusira se na opasne aktivnosti neke osobe ili na analizu
mogućeg otkazivanje neke opreme ili objekta. Ovakva analiza hazarda se često zasniva na iskustvu drugih

~ 46 ~
3.3 PROCENA RIZIKA
Pošto se rizici identifikuju i analiziraju, potrebno ih je i izmeriti, odnosno proceniti njihovu frekvenciju i
intenzitet. Merenje rizika procenjuje važnost koji rizik ima za neku organizaciju ili pojedinca. Ova operacija ima
kritičnu ulogu u sveukupnom procesu merenja rizika, jer je to osnova za dalju procenu i odabiranje načina za kontrolu
rizika.
U praksi se obično ne pravi velika razlika između identifikacije i merenja rizika, jer da bi neki rizik privukao
pažnju menadžera rizika, on mora da pređe neki minimalni prag važnosti. Međutim, čak i kada su svi identifikovani
rizici nevažni, ipak se, pre izrade plana delovanja isti moraju rangirati prema nivoima važnosti. Formalne metode za
merenje rizika su veoma korisne, čak i kada samo pomažu da se uspostave smernice za alokaciju resursa.
Merenje rizika zahteva od menadžera rizika da razvije aršinmeru za merenje važnosti rizika za organizaciju i da
ove mere primeni na rizike koji su identifikovani. Međutim, ne postoji jedna jedinstvena metoda koja može da se
koristi za sve oblasti gde postoji rizik. Umesto toga, metode merenja zavise od date oblasti gde se one primenjuju.
Prema nekim autorima procena rizika je sistematski proces opisivanja i kvantifikovanja rizika povezanih sa
opasnim događajima, procesima, delovanjem ili supstancama
51
.
Cilj objektivne procene rizika je da se magloviti utisci zamene činjeničnim tvrđenjama i numerički podacima.
Mogućnost postizanja ovog cilja ograničena je stepenom kvaliteta informacija koje stoje na raspolaganju za pripremu
date procene. Skoro nikada se na raspolaganju nema dovoljno informacija na osnovu kojih može da se donese
zaključak tipa „ sledeće godine će se dogoditi tačno tri štete u visini od ukupno 50.000€ „. U stvari, čak se može
tvrditi da uslovi koji vode ka ovako tačnim predviđanjima ne spadaju u domen upravljanja rizikom. Umesto toga, čak
i kada postoji dovoljno kvalitetnih i pouzdanih podataka moguće je dati samo predviđanje tipa „sa sigurnošću od
95%, direktni troškovi povreda na radu u toku sledeće godine iznosiće ispod 10.000€". Donošenju čak i ovakve
odluke, odnosno prevođenje sirovih podataka u ovakvo predviđanje prethodio je dugotrajni analitički i misaoni
proces
52
.
Sofisticirane statističke metode ne mogu da prevaziđu mali broj ili nedostatak podataka. Kao i u svakoj oblasti
upravljanja, dobre raspoložive informacije su bitne da bi mogla da se obezbede realna predviđanja i efikasno
alociranje resursa.
Danas postoji više metoda procene rizika, pri čemu su one najčešće namenjene za pojedine posebne vrste
tehničkih sistema ili pojedine posebne vrste štetnih događaja (npr. požari i sl.). Na osnovu podataka potrebnih za
sprovođenje neke metode, one se mogu podeliti na kvalitativne i kvantitativne.
Kvalitativne metode se primenjuju u slučajevima kada se za procenu rizika raspolaže samo nenumeričkim
podacima. Kod ovih metoda procena se vrši opisno u verbalnim kvalifikacijama („veliki rizik', „umereni rizik" i sl.).
Za njih obično nisu potrebni podaci iz prethodnog radnog veka, za koje nema podataka o ranijim štetnim događajima,
njihovim uzrocima i posledicama. One se formiraju na bazi teorije fazi skupova i fazi logike, koja danas predstavlja
nezamenjivu tehniku u operisanju sa neizvesnostima.
Kvantitativne metode se zasnivaju na podacima iz prethodnog „života" posmatranog sistema, odnosno na
statistički obrađenim podacima o radu posmatranog objekta/tehničkog sistema i o svim događajima koji su bili
relevantni za pojavu određenih štetnih događaja. Uz to se postavlja i uslov potpunog poznavanja dinamike nastanka
štetnog događaja, odnosno mogućnost razvoja adekvatnog modela ovog procesa. Na primer, za rizike od požara ovim
prilazom treba obuhvatiti modelje požarne dinamike objekta, model produkcije i kretanja dima i toksičnih gasova i
model ponašanja ljudi.
Primena kvantitativnih metoda zahteva pouzdane podatke, što najčešće nije moguće obezbediti. U mnogim
slučajevima raspoloživi statistički podaci o prethodnim štetnim događajima su nepotpuni ili nisu dovoljno značajni sa
statističkog gledišta. Ako je i bilo više približno istih štetnih događaja na posmatranim ili na drugim istim ili sličnim
sistemima, svaki štetni događaj je, bar po nekim svojstvima, specifičan, jer se razlikuju radna opterećenja, uslovi
okoline, vreme rada, način korišćenja i drugo. Zato je skup ovih podataka najčešće statistički nehomogen, pa su i
rezultati statističke analize, a samim tim i procenjeni rizici nedovoljno tačni i pouzdani.
51 V. Covello, M. Merkhoffer, Risk Assessment Methods, Plenum Press, New York, -sad, 1993, str. 3
52 C.A. Williams, M.L.Smith and P.C.Young, Risk Management and Insurance, Eight edition, Irwin/
McGraw-Hill, International edition, 1998, str.214
52 C. Arthur Williams, Jr., Michel L. Smith and Peter C. Young, Risk Management and Insurance, Ir-
win/McGraw-Hill, International Editions 1998, str. 78
~ 47 ~
Adekvatna procena rizika zahteva primenu ekspertskog znanja iz oblasti relevantnih za sagledavanja podataka i
primenu kvalitativnih i kvantitativnih metoda koje karakterišu posmatranje rizika. Na osnovu heurističkog znanja
ekspert može, između ostalog da:
prepozna na koji će način najbrže doći do rešenja,
odluči kada je pristup rešavanju nekog problema ispravan, kada pogrešan, a kada samo verovatno dobar,
snalazi se u situacijama kada su podaci kojima raspolaže nekompletni ili nedovoljno tačni.
Definisanje cilja i zadatka ekspertskog ocenjivanja predstavlja osnovu i polaznu etapu, jer od cilja i zadatka
zavisi pouzdanost dobijenih rezultata i njihova praktična vrednost. Kod definisanja cilja i zadatka ekspertskog
ocenjivanja moraju se uzeti u obzir sledeća ograničenja:
pouzdanost i sadržaj postojećih polaznih informacija,
potreban oblik prezentiranja rezultata (kvalitativan ili kvantitativan),
moguće oblasti primene dobijenih informacija,
rokovi prezentiranja rezultata,
stanje resursa (kadrova), mogućnosti učestvovanja eksperata odgovarajućih specijalnosti.
Šematski prikaz etapa ekspertskog ocenjivanja dat je na slici III-14.
Slika III - 14. Šematski prikaz prikaz etapa ekspertskog ocenjivanja
Ekspertske ocene se češće koriste za kvalitativnu nego za kvantitativnu ocenu rizika. Poznato je da su ekspertske
ocene podložne predrasudama, predubeđenjima, pristrasnosti, interesima i položaju eksperta. Neki eksperti su skloni
da precenjuju a drugi da potcenjuju rizik. Isti ekspert, dalje, može neku vrstu rizika da precenjuje, a drugu da
potcenjuje. Zato ekspertske ocene nisu prihvaćene kao pouzdan, već kao nužan pristup u kvantifikovanju, odnosno
proceni rizika.
Veliki broj problema u oblasti procene rizika se svodi na analizu parcijalnih i globalnih rizika. Imajući u vidu da
se ovi rizici i njihove interpretacije opisuju različitim kvalitativnim i kvantitativnim podacima, i da je često potrebno
posmatrati dinamiku rizika sistema u celini, može se zaključiti da je sistemska analiza najbolji metod za procenu
rizika.
Naime, sistemska analiza se razlikuje od jednostavnih uzročno-posledičnih metoda istraživanja i njen osnovni
akcenat je na analizi sveobuhvatnih intergrativnih svojstava objekata, pojava i procesa. Sistemski pristup se zasniva
na pretpostavci da je celina više nego prost zbir njenih delova. Na ovaj način se omogućava sjedinjavanje
tradicionalno odvojenih predmeta istraživanja iz različitih naučnih oblasti.
Drugi model procesa upravljanja rizikom je procena rizika, odnosno procena njegovog uticaja. Zadatak procene
rizika sastoji se u obezbeđivanju potrebnih i pouzdanih podataka za model kontrole rizika. Procena rizika se vrši u
pravcu određivanja visine štete (intenziteta) i verovatnoće nastupanja (frekvencije).U slučaju da se radi o poznatim
rizicima, gde su eventualno dostupni podaci iz statistike šteta, radi se
kvantitativnoj proceni rizika. Ako se radi o do sada nepoznatoj vrsti rizika kod događaja koji se retko raelizuju ili
nikad do sad nisu nastupili, radi se o kvalitativnoj proceni rizika, kod koga je od velikog značaja iskustvo
procenjivača.
Praktično merenje rizika ili procena budućih finansijskih troškova koji su posledica rizika je veoma teško zbog
nedostatka praktičnog upustva koje pokriva pojedine rizične situacije. To je kompleksan proces koji zahteva stalnu
proveru sopstvenih predviđanja u odnosu na stvarne rezultate. Zbog toga je najbolje da menadžer rizika uvek ima na
umu da treba da:
čuva tačne beleške o tome kako su prikupljani podaci, kopije svih procena i podatke o svim pretpostavkama,
upoređuje koliko je stvarni ishod štete veći od projekovanog ili predviđenog,

~ 49 ~
Procena intenziteta štete uzima u obzir vremensko događanje štete kao i njenu visinu. Finansiranje štete od dva
miliona evra je jednostavnije ako se ovi troškovi rasporede na nekoliko godina, u poređenju sa istom štetom koja
mora de se finansira samo u toku jednog kvartala.
3.3.1 TEHNIKE KVALITATIVNOG PROCENJIVANJA RIZIKA
Ove tehnike se obično koriste za rizike koji se retko dešavaju ili se nisu nikad dogodili kao što si to rizici novih
tehnologija ili novih proizvoda, industrijske špijunaže, kompjuterskog sajber-kriminala, itd. Za ovo područje koriste
se mnoge metode, a krajnji rezultati u svakom slučaju zavise i od subjektivnog pristupa ocenjivača rizika. Analiza
posledica prestanka rada nekog sistema ispituje ponašanje sistema prilikom ispadanja njegovih pojedinačnih
elemenata. Analizira se koje greške mogu da nastupe kod svake komponente i sa kojom verovatnoćom se očekuje
njihovo dešavanje, odnosno njihova refleksija na ceo sistem. Analiza stabla grešaka istražuje uzroke ometajućih
događaja u sistemu. Rezultati analize omogućavaju ocenu sistema u pogledu pouzdanosti, raspoloživosti i sigurnosti,
a sama metoda pretpostavlja unapred zadat neželjeni događaj. Kod analize toka smetnji ispituju se svi neželjeni
događaji koji imaju zajednički ometajući uzrok. U ovom slučaju uzimaju se u obzir uzročno posledične veze između
događaja na pojedinačnim elementima i sistemu uopšte. Potrebno je istaći da je pri proceni rizika tehničkih sistema
od samog početka uočen veliki značaj pouzdanosti tehničkih sistema i njen uticaj na procenu rizika, o čemu će biti
mnogo više reči kasnije.
Međutim, retko se događaju slučajevi izlaganja riziku za koji uopšte ne postoje nikakvi podaci. Obično je
problem u tome kako prevesti postojeće podatke u oblik koji se može koristiti za merenje rizika. Pored toga većina
rizika je mnogo kompleksnija nego što je to jedna jedina opasnost i jedna jedina izloženost riziku. Na primer, neka
zgrada može da bude oštećena zbog oluje, zemljotresa, poplave ili požara. Pored toga, samo jedna opasnost, kao na
primer požar može da ošteti nakoliko konstrukcija. Tačnost procene šteta-frekvencija i šteta-intenzitet može da zavisi
i od toga da li su razmatrani odnosi između opasnosti i predmeta koji su izloženi riziku. Ova razmatranja nas vraćaju
na pitanja vezana za količinu informacija vezanih za prirodu rizika, a koje menadžer rizika ima na raspolaganju.
Većina odluka o upravljanju rizikom doneta je na osnovu onoga što menadžer rizika smatra razumnim podnizom
pune informacije. Skoro svaka odluka može da se poboljša dodatnim informacijama koje omogućavaju mnogo
preciznije procene mogućeg ishoda i njihovu verovatnoću. Procena menadžera rizika mora da integriše sve
raspoložive informacije i da ih koristi prilikom postavljanja procene.
Što se tiče frekventnosti rizika, Richard Prouty, menadžer za rizike u velikim firmama, je još pre 30 godina
predložio da se umesto numeričkih procena verovatnoće klasifikuju kao
55
:
„skoro jednake nuli', što znači da se prema mišljenju menadžera rizika ovaj događaj neće ni desiti,
„neznatne", što znači da se jedan događaj iako je moguć, nije dogodio ni do današnjeg dana i da je malo
verovatno da će se on dogoditi i u budućnosti,
„umerene", što znači da se dešavaju povremeno i da može da se očekuje da će se dogoditi nekada u
budućnosti, i
„definitivne', što znači da se stalno događaju i da se njihovo događanje može stalno očekivati i u budućnosti.
Ova metoda ima prednost, jer ne zahteva postojanje puno informacija o riziku.
Kako je to već pomenuto, prilikom procene mogućeg intenziteta, uloga funkcije date imovine ili osobe koja je
izložena riziku može biti ključno pitanje. Na primer, šteta na objektu koji predstavlja izuzetno važnu kariku u
transportnom i organizacionom sistemu neke firme, može da ima posledice koje premašuju direktnu štetu na samom
objektu. Procena intenziteta u ovom slučaju zahteva da menadžer rizika razmotri i činjenicu da li ishod može da
zaustavi napredak organizacije i njeno ispunjavanje svog osnovnog zadatka.
55 C. Arthur Williams, Jr., Michel L. Smith and Peter C. Young, Risk Management and Insurance, Ir- win/McGraw-Hill, International Editions
1998, str. 215
55 Jim Bannister, How to Manage Risk, Second edition, LLP, London, 1997, str. 9
124 U
PRAVLJANJE RIZICIMA I OSIGURANJE
55 Isto kao pod 71, str. 10
~ 50 ~
3.3.2 TEHNIKE KVANTITATIVNOG PROCENJIVANJA RIZIKA
Kvantitativne metode su potrebne za predviđanje visine troškova, naročito za one programe gde sama
organizacija pokriva date troškove, što se u praksi naziva samopridržaj, o čemu će biti reči kasnije. Takođe su ovakve
procene neophodne za prikazivanje dugoročnog uticaja tekućih odluka. Naime, u firmama se često donose odluke da
se oštetni zahtevi direktno isplate zaposlenima umesto da se kupi osiguranje, uz obrazloženje da se tako smanjuju
troškovi firme. Međutim u slučaju ozbiljne povrede neki radnik može da ima pravo da u toku sledećih 20 godina
naplaćuje ovu kompenzaciju od svoje firme. U ovakvim slučajevima je poželjno da postoji procena dugoročnih
mogućih posledica ovakve odluke.
Najčešće primenjivani metod u ovom slučaju je procena rizika na osnovu statistike o štetama. Korišćenje ove
metode daje dobre rezultate ako su ispunjeni sledeći uslovi:
mora da postoji veliki broj posmatranja
između sadržaja obuhvaćenih statistikom i sadržaja rizika koji se procenjuje moraju postojati, u njamanju
ruku, slični odnosi,
uz rezultate šteta koji se mogu koristiti moraju se sačiniti i iskazi (pretpostavke) o verovatnoj maksimalnoj
šteti (o kojoj će biti više reči kasnije).
Na osnovu ovih statističkih podataka moguće je odrediti empirijsku raspodelu verovatnoće rizika. Naime, najpre
se izračunava empirijska raspodela učestalosti koja se koristi za približavanje (aproksimaciju) empirijski nepoznatoj
funkciji verovatnoće slučajnih promenljivih visine štete. Zatim se odgovarajućim hipotezama i testovima hipoteza
usvaja odgovarajuća teorijska raspodela verovatnoće. Osnovni cilj raspodelje verovatnoće je da se zna sa kojom
verovatnoćom će visina neke štete prekoračiti neku određenu vrednost. Usled nedostatka sopstvenih validnih
podataka preduzeća, mogu se koristiti podaci osiguravajućeg društva koje prati poslovanje tog preduzeća, a u slučaju
nedostatka podataka ove vrste, procena se usmerava ka pravcu kvalitativne analize.
Kada se koriste statistički podaci važno je shvatiti sledeće:
da je potrebno da se poznaju osnovne statističke metode, njihova upotreba i ograničenja
da mora da se razume glavni problem rizika koji se procenjuje i da treba da se razvije jednostavni
konceptualni model
da se ovaj konceptualni model koristi kao osnova za sakupljanje odgovarajućih podataka i za procenu
troškova budućih mogućih i verovatnih rizičnih događaja
da se stalno ima na umu da je ovaj konceptualni model apstrakcija i simplifikacija stvarnog stanja
da se bude svestan promenjivih faktora u svetu koji mogu da utiču na to da i model i statistički proračun budu
netačni.
Međutim, ne treba se ni premnogo oslanjati na statistiku, niti je pak previše potcenjivati. Ako se statistički podaci
ne pripreme na odgovarajući način, ako se pažljivo ne razmotri njihova relevantnost i ako se ne obrati pažnja na sve
uticajne faktore, onda statistika može da dovede do pogrešnih zaključaka. Ako se pak, zato što se ponekad dobiju
pogrešni rezultati, ne koristi statistika, onda se ne koriste ni prednosti jedne veoma dobre alatke za procenu rizika.
Kada se koristi statistika bitno je da se počne tako što se razmatra problem koji zahteva njenu upotrebu. To može
da bude pitanje pokušaja da se smanje štete, u kom slučaju treba uraditi sledeće
87
:
Postaviti sebi pitanja: Šta se zna o tim štetama? Kako one nastaju? Šta su uzroci? Šta se može preduzeti u vezi
toga? Ako se ovo ne uradi postoji mogućnost da ispitivanja statistike bude nekompletno, što može kasnije da
zahteva dodatni rad.
Razmotriti koje informacije mogu lako da se nabave, kako su one pripremljene, koliko su relevantne, koliko
su tačne i iznad svega ko ih je pripremio i zašto.
Doneti odluku o tome šta je potrebno da se zna i da se razmotri, ko će izvući i sumirati te podatke
Veoma je važno da sav taj rad obavi onaj ko i procenjuje rizik, a ne neko drugi. Tokom izvlačenja potrebnih
podataka, na primer, iz izveštaja o štetama u kojima postoji niz dodatih informacija, ove informacije mogu da
omoguće menadžeru rizika da dobije mnogo širi uvid u ono što se dešava i on može da, na osnovu toga, otkrije neke
faktore koji prethodno nisu bili uzimani u obzir. Čak i kada se proučavaju podaci sa kompjutera, može biti važno da
se izvuče, pregleda i pročita veliki broj fajlova o štetama.
Neki od faktora koji mogu biti relevantni za analizu uzroka štete mogu biti ti- povi štete, okolnosti u kojima se
šteta dogodila, mesto i vreme štete, priroda radne mogućnosti date opreme, itd. Prilikom analize pojedinačne štete,
obično se vidi da postoji više uzroka i da su ti uzroci imali dva efekta; neki su faktori koji su povezani sa samim
događanjem štete dok su drugi oni koji utiču na njen intenzitet.

~ 52 ~
ograničiti broj značajnih decimala na 3 ili 4,
biti siguran da su okolnosti prezentacije jasno navedeni,
obezbediti da donosioci odluka razumeju sve elemente koji su obuhvaćeni u datoj prezentaciji, i
navesti da je došlo do promene uslova, ako se to dogodilo u periodu pripreme datih statističkih podataka.
Važnost vremenske komponente se često ne uzima dovoljno u obzir. Novije cifre su obično mnogo relevantnije
od starijih cifara. Po neki put se ovaj problem rešava tako što se cifre ponderišu pre uzimanja proseka tako da se veća
važnost da novijim podacima.
Poželjno je da se na raspolaganju ima dovoljno duga vremenska baza tako da mogu da se dobiju podaci koji nisu
besmisleni, jer što je manja količina podataka to je veća verovatnoća da će se pojaviti odstupanja.
Što se tiče finansijskih metoda, procena rizika zasnovana na očekivanoj vrednosti (prosečna vrednost koja se
očekuje ako se slučajni eksperiment ponovi veliki broj puta) je osnovna metoda koju osiguravači koriste za
određivanje cene opasnosti i rizika. Pored ove metode postoje i druge koje su se pokazale vrlo korisnim, a to su
analiza neto sadašnje vrednosti - NPV (neto vrednost tokova novca prikazana u savremenoj vrednosti efektivne
valute), analiza interne stope povraćaja (posebna vrsta NPV-a, gde stopa povraćaja koja se izračunava predstavlja
kamatnu stopu koja odgovara neto sadašnjoj vrednosti nula), metoda formiranja cene osnovnog kapitala i vrednost
pri riziku
57
.
Metoda formiranja cena osnovnog kapitala daje odnos između rizika i očekivanog prihoda prilikom formiranja
cene rizičnog projekta.
Vrednost pri riziku je je široko prihvaćena metodologija kvantifikacije tržišniih rizika. To je alatka za merenje
verovatnoće da će šteta nekog portfelja sredstava ili odgovornosti preći neku osnovnu vrednost koja se zasniva na
tržišnim uslovima, odnosno to je statistička procena vrednosti, sa datom određenom verovatnoćom, koju bi neka
firma mogla da izgubi na svojim pozicijama u određenom periodu zbog promena na finansijskim tržištima. Ovo
merenje je statičko, jer se verovatnoća bazira na fiksnom vremenskom periodu (tj. jedan dan) sa nivoom pouzdanosi
koji se bazira na izboru analitičara (tj. 99%). Razlika između očekivane i stvarne štete u određenom vremenskom
periodu predstavlja promenljivost portfelja, odnosno vrednost pri riziku. Na primer, neka firma ima portfelj sredstava
koji je izložen mogućem smanjenju vrednosti od milion evra, ili manje, sa stepenom pouzdanosti od 99% u jednom
danu. Stoga je vrednost pri riziku za dati portfelj takva da firma može da očekuje smanjenje njegove vrednosti za
milion evra, ili manje, u 99 od 100 dana. Drugim rečima, postoji 1% verovatnoće da će šteta biti veća od milion evra
u jednom danu.
3.4 METODE ZA UPRAVLJANJE RIZIKOM
Nakon dobro obavljene identifikacije, analize i procene rizika, što podrazumeva određivanje tipa, frekvencije i
intenziteta rizika, vrši se izbor odgovarajuće metode za upravljanje rizikom, koja u velikoj meri zavisi od gore
navedenih karakteristika rizika, a kao tradicionalna metoda za upravljanje rizikom izdvaja se osiguranje.
Obrada rizika obuhvata metode, alatke, instrumente, strategije i procese koji omogućavaju izbegavanje,
prevenciju, smanjenje ili na neki drugi način regulisanje frekvencije i/ili intenzitet (veličinu) štete i drugih neželjenih
efekata rizika.
Primena metoda za upravljanje rizikom u nekoj organizaciji može da se zasniva na kriterijumima koji se opšte
uzevši primenjuju u skoro svim upravljačkim aktivnostima, a to je balansiranje između dobiti, odnosno koristi koju
data metoda donosi i troškova koje ona stvara. U nekim slučajevima spoljašnji uticaji, kao što su to državni propisi
mogu da uslovljavaju metode za obradu rizika, ili da na neki drugi način podstiču upravljanje rizikom. Međutim, čak
i kada ne postoje ovakve inicijative mora se koristiti neka tehnika za upravljanje rizicima zbog sledećeg:
troškovi finansiranja nastalog rizika obično su uvek veći od troškova njegove prevencije i/ili smanjenja
njegovih posledica,
štete obično stvaraju indirektne ili sakrivene troškove koji se često otkrivaju tek mnogo kasnije i
štete mogu da imaju uticaj i na spoljašnje okruženje date firme
58
.
57 H. D. Skipper and W.J. Kwon, Risk Management and Insurance, Perspectives in a Global Economy, Blackwell Publishing, Malden, MA,
USA, 2007.
58 C. Arthur Williams, Jr., Michel L. Smith and Peter C. Young, Risk Management and Insurance, Ir- win/McGraw-Hill, International Editions
1998, str. 245
~ 53 ~
Mada metode za upravljanje rizicima mogu da se razlikuju od jedne do druge organizacije, zato što je neki
menadžer rizika kreativniji i više sklon inovacijama od drugog, ipak postoje neke tipične tehnike i metode za tretman
rizika. Ove tehnike i metode obuhvataju (slika III-15):
metode fizičke kontrole (izbegavanje, preventivu i smanjenje rizika),
metode finansijsle kontrole (preuzimanje-samopridržaj i prenos rizika) i
metoda internog smanjenja rizika (diverzifikacija i investiranje u informacije)
Slika III - 15. Metode za upravljanje rizikom
Koja će se od ovih metoda primeniti isključivo zavisi od veličine potencijalnog gubitka, njegove vrednosti i
sredstava koje su nekoj organizaciji na raspolaganju za pokrivanje šteta kada one nastanu. Konačna odluka ipak
zavisi od politike date firme.
3.4.1 METODE FIZIČKE KONTROLE
Metode fizičke kontrole obuhvataju postupke kojima se izbagava ili smanjuje izloženost rizicima.
IZBEGAVANJE RIZIKA
Nekada je najbolja metoda za prevazilaženje rizika to da se on izbegne. Izbegavanje rizika, u stvari znači da se
mogućnost nastanka štetnog događaja eliminiše tako što se nepreduzimaju neke aktivnosti koje bi mogle biti rizične.
U praksi, to može da znači neuvođenje novog proizvoda u proizvodnju, prestanak proizvodnje nekog artikla zato što
se potrošači žale i podnose tužbe da taj artikal utiče na zdravlje, ili povređivanje ljudi, ili pak prelazak na drugu
lokaciju na kojoj ne postoji neka određena opasnost. Na primer, velike firme obično izbegavaju ulaganje u zemljama
sa nesigurnom političkom situacijom zbog mogućnosti konfiskovanja imovine ili uzimanje zaposlenih za taoce. Neka
firma može da izbegne štetu od poplave tako što neće da izgradi postrojenje na plavnom zemljištu, i sl. Zatim
pojedinci samim iz- borom svog zanimanja izbegavaju određene rizike kao što je to povećana mogućnost
povređivanja ili mogućnost gubitka na berzi.
Izbegavanje je efikazan pristup u obradi rizika, mada i posle povlačenja nekog proizvoda sa tržišta još uvek
ostaje rizik od proizvoda koji su već prodati. Organizacija koja izbegava rizik zna da neće pretrpeti neke moguće štete
ili neizvesnosti koje može da stvori neki rizik.
Ovaj način upravljanja rizicima ima i nedostatke. Prvo, neka firma nije u mogućnosti da izbegne sve rizike, kao
na primer, ne može da izbegne preranu smrt ključnog menadžera ili direktora. Drugo, ona takođe gubi i profit koji
može da se ostvari ako preuzme taj rizik. Stoga, izbegavanje nije uvek najbolja opcija. Određena aktivnosti, kao
proizvodnja nekog proizvoda ili obezbeđivanje neke usluge, može da obezbedi takav profit čija visina značajno
prevazilazi cenu potencijalne štete.

~ 55 ~
države je svakako da preduzima široke aktivnosti na povećanju opšte bezbednosti i kvaliteta življenja građana, kao i
povećanju bruto nacionalnog dohotka između ostalog i na bazi smanjenja materijalnih izdataka za sanacije šteta.
Vlasnici imovine imaju prvorazredan značaj u kvalitetnoj zaštiti imovine, izbegavanju prekida u radu i
kvalitetnom osiguranju imovine. Osiguravajuće organizacije imaju interes za smanjenje odliva sredstava iz fondova
za sanaciju šteta, za tačnu procenu stvarnog rizika u cilju utvrđivanja adekvatnog iznosa premije prilikom
osiguravanja, kao i namensko ulaganje u cilju smanjenja budućih šteta.
Aktivnosti smanjenja intenziteta rizika su i mere koje se primenjuju paralelno sa nastankom štetnog događaja.
Iako se ove mere mogu planirati pre nastanka bilo kakve štete, njihova funkcija ili svrha je da eliminišu uticaj šteta u
toku njihovog događanja. Naime, ovde se prećutno podrazumeva da će se neke štete dogoditi, uprkos najvećim
naporima date organizacije i zato je potrebno preduzeti neke korake da bi se njihov intenzitet sveo na najmanju
moguću meru. Ovaj način za upravljanje rizikom predstavlja u stvari intervenisanje kada dođe do međusobnog
dejstva hazarda i njegovog okruženja, pri čemu se utiče na ishod i posledice ovog međusobnog dejstva. Ovo se
najbolje objašnjava na primeru automatskog stabilnog sistema za gašenje požara - sistema šprinklera. Međusobno
dejstvo hazarda i njegovog okruženja dovodi do paljenja zapaljivog materijala i nastaje štetni događaj, požar. U tom
momentu se uključuje automatski sistem za rasprskavanje i smanjuju se posledice požara.
Razdvajanje rizika je takođe jedan od načina za smanjenje intenziteta štete. Na ovaj način se izloženost tehničkog
sistema dejstvu rizika požara, eksplozije, poplave, oluje i sl., smanjuje tako što se objekti i zalihe u datom tehničkom
sistemu odvajaju jedni od drugih, na primer izgradnjom protivpožarnog zida ili razdvajanjem nekog prostora na više
manjih, izgradnjom požarnih sektora, dislokacijom pojedinih pogona, prostornim razdvajanjem i sl. Na ovaj način se
štetni događaj i ako se i dogodi, zadržava na jednom mestu, čime se značajno smanjuje obim štete. Isto tako, neki put
je bolje da se umesto jedne fabrike većeg kapaciteta izgrade dve fabrike manjeg kapaciteta, na dovoljnom rastojanju
jedne od druge, jer se na taj način sprečava da štetni događaj koji je nastao u jednoj fabrici ugrozi proizvodnju u
drugoj. Suština je u tome da se tokom planiranja veličina neke operativne jedinice razmotri i pitanje rizika, zajedno
sa inženjerskim i marketinškim pitanjima.
Jedna od mera koja se veoma mnogo koristi je „spašavanje imovine". Naime, veoma retko će neka šteta biti
totalna. Obično se automobil koji je pretrpeo sudar može prodati u staro gvožđe ili se oštećena oprema koja se može
popraviti, prodaje na tržištu polovne robe. Osiguravajuće kompanije mnogo koriste ovu meru da bi smanjile visinu
štete koju treba da isplate, pa su i menadžeri rizika prihvatili ovu tehniku smanjivanja posledica šteta
93
.
Regres ili subrogacija je jedan od vidova smanjenja štete koji koriste osiguravači u imovinskim osiguranjima.
Kada osiguravač isplati naknadu štete osiguraniku na njega prelaze sve osiguranikove potražnje prema licu
odgovornom za štetu i to u punoj visini naknade. U našoj zemlji je ovo pitanje regulisano zakonskim propisima i
zakonodavstvo i praksa postavljaju posebne zahteve koji treba da budu ispunjeni da bi moglo doći do prelaza prava
subrogacijom
94
.
Smanjenje frekventnosti štete obuhvata aktivnosti koje se preduzimaju pre nas- tanka štetnog događaja, za
razliku od recimo delovanja automatskog sistema za gašenje požara koji se aktivira i deluje u momentu nastanka
štetnog događaja, ili prodaje oštećenih delova, što se obavlja posle nastanka štetnog događaja. Ovo obuhvata
pravljenje planova za ponašanje u kriznim situacijama, što zahteva da se identifikuju ovakve situacije i da se naprave
planovi za svaku od njih. Ovi planovi obično zahtevaju posebnu obuku zaposlenih, obezbeđivanje kopije važnih
podataka koje se čuvaju na nekom drugom mestu, stalnu kontrolu i održavanje sistema za gašenje požara i sl.
Povećanjem sredstva uloženih u preventivu dolazi do smanjenja sredstava na- menjenih nadoknadi šteta, tako da
se može ramišljati i o optimizaciji koja bi kao izlazni rezultat dala odnos između ove dve grupe sredstava. Prilikom
optimizacije bi kao osnovni cilj svakako bilo prihvaćeno minimiziranje premija osiguranja za željeni stepen
sigurnosti u poslovanju osiguranika.
Mogućnosti preventivnog delovanja na osiguranim rizicima su velike. Moguće je obezbediti optimalni nivo
preventivnih ulaganja u odnosu: finansijska ulaganja/efekti. Preventivnim merama, pa ni onim najsavremenijim, mi
ne možemo onemogućiti nastajanje šteta. Mi u stvari možemo samo smanjiti verovatnoću nastajanja štetnih
događaja, pa se potpuna zaštita obezbeđuje skladnim odnosom preventivnog delovanja i osiguranja. Drugim rečima,
za obezbeđenje potpune zaštite neophodno je osiguranje koje sa preventivom kao njen organski deo čini celovit
sistem zaštite.
~ 56 ~
3.4.2 METODE FINANSIJSKE KONTROLE
Organizacije mogu da finansiraju svije finansijske gubitke ili nastale štete korišćenjem internih i eksternih
resursa. Interno finansiranje se obično naziva zadržavanje rizika, a eksterno obuhvata prenos rizika preko osiguranja,
finansijskih instrumenata ili raznih ugovora.
ZADRŽAVANJE RIZIKA
Preuzimanje ili zadržavanje rizika znači da firma zadržava deo ili celokupni rizik, odnosno štetu koja može da
bude posledica nekog štetnog događaja. Drugim rečima sama firma je ta koja pokriva nastalu štetu. Da bi ovaj način
postupanja sa rizikom bio efikasan moraju da budu zadovoljena bar prva dva od tri navedena uslova:
Da maksimalna moguća šteta nije ozbiljna. Na primer, štete na automobilima u voznom parku neke velike
firma neće izazvati bankrotstvo firme, ako se automobili nalaze na velikim rastojanjima i ako nije verovatno
da će se svi istovremeno oštetiti.
Da štete mogu u velikoj meri da se predvide. Zadržavanje može da se efikasno koristi kod rizika od povrede
radnika na radnom mestu, od fizičkog oštećenja vozila, od krađe u radnjama i sl. Na osnovu prethodnog
iskustva menadžer rizika može da proceni frekvenciju i intenzitet rizika koga preduzima data firma.
Da ne postoji ni jedan drugi metod za postupanje sa datim rizikom, odnosno da se dati rizik ne može
eliminisati, smanjiti, niti preneti.
Treći uslov ne mora uvek da bude zadovoljen, jer firme često zadržavaju rizike čiji je potencijalni gubitak mali,
ili je sam rizik beznačajan, ili veruju da je njegovo prihvatanje jevtinije i da preduzeće može samo da ga snosi
60
.
Ako se koristi metoda preuzimanja rizika, treba odrediti nivo zadržavanja, odnosno visinu šteta izraženu u
novčanim jedinicama koju će firma da zadrži. Određivanje nivoa zadržavanja može da se vrši na razne načine ali su
najuobičajenije sledeće dve metode:
Preduzeće može da odredi maksimalnu neosiguranu štetu koju može da apsorbuje bez štetnih posledica na
njegovu zaradu. Grubo pravilo je da se maksimalni nivo zadržavanja može ustanoviti na 5% od godišnjeg
prihoda, pre oporezivanja tekućih operacija.
Preduzeće može da odredi maksimalni nivo zadržavanja kao procenat neto obrtnih sredstava (razlika između
tekuće aktiva i pasive), na primer između 1 i 5 %
96
.
Štete koje nastaju kao posledica zadržanog rizika mogu da se nadoknade iz tekuće zarade, odnosno iz trenutno
raspoloživih sredstava, pri čemu se ovi troškovi tretiraju kao troškovi za tu godinu. Ovaj način upravljanja rizikom
predstavlja planirano zadržavanje dela ili celokupnog rizika i ovo je vid samoosiguranja, odnosno samofinansiranja,
što znači da sama firma isplaćuje i finansira štete. Ovakvo upravljanje rizikom se mnogo koristi za obezbeđivanje
kompenzacije radnicima kao i za grupno zdravstveno, stomatološko i oftalmološko osiguranje i za pokrivanje
troškova za lekove koji se izdaju na recept. Na ovaj način firme mogu da uštede novac i da kontrolišu zdravstvene
troškove. Ovi planovi samoosiguranja se obično štite nekim osiguranjem od viška štete, koje limitira troškove
poslodavca onda kada troškovi pređu određenu granicu.
Međutim, ako je potencijalna šteta velika u odnosu na neto dohodak firme, onda se moraju primeniti druge
metode za finansiranje ovih troškova koje obuhvataju:
Osnivanje posebnih fondova (samoosiguranje)
Pozajmljivanje novčanih sredstava po ostvarenju rizika
Osnivanje i akumulacija posebnog fonda može da se ostvari pre nastanka štete, redovnim izdvajanjem doprinosa,
kao što je to slučaj kod fondova predviđenih za nadoknadu radnicima zbog povreda na radu i ovo su takozvani
predviđeni fondovi, jer akumulacija predviđa buduće štete. Kada se pak isplata šteta raspodeli na naredni vremenski
period, koji sledi posle štetnog događaja ovaj način finansiranja rizika je retroaktivan, jer isplate odražavaju
prethodne štete
61
.
Pozajmljivanje novčanih sredstava po ostvarenju rizika je pogodno, jer se nikakva sredstva ne angažuju unapred,
ali je nedostatak ovakvog načina finansiranja u tome što u datom trenutku kamate mogu da budu previsoke. Stoga se
obično vrši ugovaranje kreditne linije unapred, a sama linija se pokreće neposredno po nastanku štetnog događaja.
Međutim, i ovaj način obezbeđivanja sredstava može da bude skup.
60 Dobrosav Ogrizović, Risk Management (upravljanje rizicima) i Jugoslovenska Preduzeća, str. 34
61 C. Arthur Williams, Jr., Michel L. Smith and Peter C. Young, Risk Management and Insurance,
Irwin/McGraw-Hill, International Editions 1998, str. 269

~ 58 ~
Ovaj način prenosa rizika se obično koristi u sledećim slučajevima:
U ugovorima o iznajmljivanju stanova u kom se od stanara zahteva da stanovdavca smatra neodgovornim za
sve telesne povrede ili štete na imovini koju pretrpe treća lica kada se nalaze u iznajmljenim prostorijama.
Kod ugovora u kojima se lica zadužena za zdravstvene usluge ili lekari pod ugovorom obavezuju da neće
druge osobe ili ustanove smatrati odgovornim za nekakvu nepravilnost ili nesavestan postupak
Kod kupoprodajnih ugovora gde proizvođač može klauzulom da na kupca prebaci odgovornost za štete
nastale tokom transporta i isporuke robe.
Kod ugovora za izgradnju industrijskih koloseka železnica može da zahteva od firme u kojoj se gradi kolosek
da na sebe preuzme sve odgovornosti za nesreće na tom koloseku.
Kod potpisivanja ugovora sa podizvođačima, rizik koji može da bude posledica loše izvršenih radiva
podizvođača se sa glavnog nosioca ugovora o izgradnji prenosi na samog podizvođača.
Kod ugovora kada se preuzimač rizika obaveže da će isplatiti sve štete za koje su zajednički odgovorni i
prenosilac i preuzimač rizika. Na primer, pre nego što započne sa radovima firma B traži da se potpiše ugovor
sa firmom A, prema kome je firma A preuzimač, a firma B prenosilac rizika. U ovom slučaju firma A
odgovara samo za one rizike za koje se proceni da su obe firme, i A i B, krive, ali pri tom se firma B nije
potpuno oslobodila odgovornosi u odnosu na treću stranu. Firma C, koja je na primer vlasnik kompleksa koga
gradi firma A, može od firme B da traži da nadoknadi štetu, ako firma A nije u mogućnosti da finansijski
podnese dati rizik.
Ovi ugovori obezbeđuju da neki nepredviđeni troškovi ili štete koji su nastali u vezi sa nekim ugovornim poslom
i koje pretrpi jedna strana u transakciji budu nadoknađeni od druge strane. U svim ovim situacijama se rizikom
upravlja tako što se finansijske posledice štete prenose na druge. Firme (i pojedinci) koji prihvataju ovakve ugovore
treba da budu svesni svih uslova i da povedu računa o tome kako će oni postupati sa rizikom koji im je prenet.
Inkorporacija je način da lična sredstva vlasnika inkorporiranih firmi ne budu upotrebljena za nadoknadu šteta
nastalih zbog neuspešnog poslovanja, kao što je to slučaj kod pojedinačnog vlasništva nad firmom ili kod partnerstva.
Kroz dokumenat o inkorporaciji firma prenosi na svoje poverioce rizik od nemogućnosti isplate šteta drugih
gubitaka.
Hedžing se odnosi na prenos špekulativnog rizika. To je poslovna transakcija prema kojoj se rizik od fluktuacija
cena prenosi na treću stranu (špekulator), koja preuzima cenu rizika nadajući se da može da postigne dobit iz
celokupne transakcije. Na ovaj način špekulator preuzima rizik, a prenosilac rizika je obično firma koja želi da rizik
cene prenese na nekog drugog koji ima više mogućnosti i snage da podnese ovaj rizik.
Hedžing se obično vrši putem kupovine derivata. To su izvedene hartije od vrednosti koje se kreiraju na neku
drugu osnovnu aktivu, kao na primer, na robu, druge hartije od vrednosti, devize, kamatne stope, tržišne indekse pa
čak i na obim osiguranih šteta. Kretanje cena osnovne aktive vrši direktan uticaj na visinu cena derivata.
Kao i sa drugim finansijskim sredstvima i derivatima se trguje na finansijskim tržištima, organizovanim berzama
i između pojedinačnih kupaca i prodavaca. Najvažniji derivati su fjučersi, forvardi, opcije i svop ugovori
65
.
Fjučers predstavlja obavezu da se kupi ili proda određena roba ili finansijska aktiva određenog dana, po unapred
određenoj ceni. Fjučers ugovor predstavlja sporazum između dve strane o kupovini ili prodaji aktive na određen dan,
po utvrđenoj ceni koju će kupac platiti na dan isporuke. Kod fjučersa obično nije specificiran tačan datum isporuke. U
ugovoru se poziva na mesec isporuke, a dotična berza utvrđuje period unutar meseca kada se mora izvršiti isporuka.
Vreme isporuke za berzanske proizvode je često ceo mesec. Kod fjučers ugovora postoje dve pozicije. „Kratka
pozicija" je pozicija prodavca koja ga obavezuje da o dospeću isporuči osnovni instrument iz ugovora. „Duga
pozicija" je pozicija kupca fjučers ugovora, koja ga obavezuje da preuzme (kupi) osnovnu aktivu o dospeću. Držalac
kratke pozicije ima pravo da izabere vreme tokom trajanja perioda isporuke kada će izvršiti isporuku. Obično ugovor
ima nekoliko različitih meseci isporuke sa kojima se trguje u isto vreme.
Shodno vrsti proizvoda kojim se trguje, fjučersi se dele na robne i finansijske. U osnovi finansijskih fjučersa
nalazi se neki finansijski instrument (kratkoročni i dugoročni), kretanje nivoa berzanskih indeksa i devizni kursevi.
Cene fjučers ugovora se utvrđuju na berzi, mada još uvek nisu identifikona čvrste veze između fundamentalnih
ekonomskih kretanja i cena valutnih i indeksnih fjučersa. Trenutna cena fjučers ugovora je cena ugovora istog (datog)
dana na berzi fjučersa. Ona je uslovljena cenom bazne active uz izvesnu neizvesnost predviđanja buduće cene, pri
čemu je ona minimalno jednaka tekućoj ceni bazne active plus novčani iznos kamate koji korespondira sa preostalim
periodom do isporuke ili izvršenja fjučersa.
65 G. Niehaus and S. Harrington, Risk Management and Insurance, Second edition, McGraw Hill,
International Edition, 2003
~ 59 ~
Na primer, profit proizvođača koji kao sirovimu koristi naftu u velikoj meri zavisi od cene nafte na tržištu. On
svoj rizik od promene cene nafte može da smanji kupovinom fjučersa. U slučaju kada je cena nafte veća od unapred
definisane, firma kupac fjučersa biva isplaćena za razliku u ceni, a ako je cena nafte ispod, firma isplaćuje novac
prodavcu ugovora. To znači da je linija profita linearna, jer je isplata kod ovog ugovora simetrična oko cene nafte.
Forvard ili terminski ugovor je prosta izvedena hartija od vrednosti, odnosno ugovor o kupoprodaji određene
finansijske aktive po unapred definisanoj ceni, gde će se isporuka aktive i konačno plaćanje izvršiti određenog dana u
budućnosti. Ovi ugovori uglavnom nisu standardizovani, tj. uslovi realizacije transakcije se individualno ugovaraju
između kupca i prodavca, bez posrednika, što ih razlikuje od fjučersa. Ugovor se uglavnom sklapa između dve
finansijske institucije ili između finansijske institucije i jednog od njenih klijenata - firme. Ovim ugovorom obično se
ne trguje na berzi, a saldiranje se vrši po dospeću.
Jedna od ugovornih strana u terminskom ugovoru prihvata „dugu poziciju" i saglasna je da kupi predmetnu
aktivu na poznat i budući datum za poznatu i specificiranu buduću cenu. Druga strana prihvata „kratku poziciju" i
saglasna je da proda aktivu istog dana po istoj ceni. Cena u terminskom ugovoru se naziva cena isporuke. Cena
isporuke u vreme sklapanja ugovora je izabrana tako da je vrednost terminskog ugovora za obe strane jednaka nuli.
To znači da nema troškova za stupanje u dugi ili kratku poziciju. Kasnije ta vrednost postaje pozitivna ili negativna u
zavisnosti od kretanja cene osnovne aktive. Na primer, ako cena aktive naglo poraste nakon sklapanja ugovora,
vrednost duge pozicije u terminskom ugovoru postaje pozitivna dok vrednost kratke pozicije postaje negativna.
Držalac kratke pozicije u vreme dospelosti ugovora isporučuje aktivu držaocu duge pozicije u zamenu za novčani
iznos ekvivalentan ceni isporuke. Ključna varijabla koja određuje vrednost terminskog ugovora jednaka je nuli u
momentu njegovog sklapanja. Terminska cena predstavlja cenu isporuke, koja čini da ugovor ima nultu vrednost.
Tokom vremena, terminska cena se menja, dok cena isporuke ostaje ista. Generalno posmatrano, terminska cena
varira sa dospelošću posmatranog ugovora.
Tako, na primer, preuzimanjem duge pozicije u terminskom ugovoru firma se slaže da će u sledećih šest meseci
(do momenta isticanja ugovora) kupiti naftu po nekoj određenoj, terminskoj ceni. Nasuprot ovome, prodajom
(preuzimanjem kratke pozicije) firma prodavac se slaže da će za sledećih šest meseci prodati naftu po toj, unapred
dogovorenoj ceni. Ako se stvarna cena nafte po isteku ugovora razlikuje od terminske (unapred dogovorene) onda je
jedna strana na dobitku, a druga na gubitku.
Opcija podrazumeva pravo, ali ne i obavezu, da se kupi odnosno proda određena aktiva, po unapred ugovorenoj
ceni u okviru određenog vremenskog prerioda. Ova specifičnost opcije, koja kupcu ostavlja mogućnost ne
realizovanja opcionog ugovora, svrstava je u kategoriju koja se označava pojmom „uslovna prava". Cena opcije, koja
se plaća da bi se ovo pravo steklo, naziva se premija.
Odnosi prilikom emisije opcija se regulišu specifičnim sporazumom (opcionim sporazumom), u kome se kupcu
opcije daje pravo da zahteva od prodavca (emitenta) opcije, da na utvrđeni datum, proda ili kupi predmet opcije po
ugovorenoj ceni opcije. Takođe, u zavisnosti od tržišne situacije, kupac ima pravo da na utvrđeni datum traži isplatu
razlike između tržišne cene predmeta opcije i ugovorene cene opcije.
Treba napomenuti da je ugovorna cena opcije ugovorena cena aktive, odnosno cena po kojoj kupac kupuje ili
prodaje određenu aktivu (HoV, robu...) i ne treba je mešati sa cenom opcije koja se naziva premija. Cena obveznice
predstavlja određenu premiju prodavca opcije za preuzeti rizik i isplaćuje se bez obzira da li će kupac realizovati
pravo iz opcije. Rizik, koji u ovom slučaju snosi prodavac opcije, odnosno emitent, vezan je za bezuslovnu obavezu
da uradi ono što kupac od njega traži, bez obzira na nepovoljnu tržišnu situaciju u tom momentu.
Kupac kupovne opcije (kol opcija) ima pravo da kupi, određenu količinu aktive po fiksnoj ceni u toku određenog
preioda vremena. Da li će on to pravo izvršiti ili ne, zavisi od razlike između tržišne ceni i ugovorene cene aktive,
odnosno HoV, na koju se opcioni ugovor i odnosi. Ako pretpostavi da će cena HoV navedene u opciji padati, on može
da proda opciju pre roka dospeća ili ako je cena navedene HoV na tržištu niža od ugovorene cene, odustati od
kupovine od emitenta i kupovinu izvršiti na tržištu, ali u tom slučaju plaća dogovorenu premiju. U slučaju da je
tržišna cena, navedene HoV, viša od ugovorene, kupac će se odlučiti da realizuje opciju, odnosno da HoV kupi od
emitenta opcije, a ne na tržištu. U ovoj situaciji, kupac opcije ostvaruje dobit u razlici između tržišne i ugovorene
cene HoV. Naime, gore pomenuti proizvođač koji zavisi od cene nafte će u ovom slučaju primiti razliku u ceni samo
ako je cena nafte veća od utvrđene cene.
Kupac prodajne opcije (put opcija) isto će, rukovođen inertesima uvećanja dobit, reagovati u slučajevima
razlikovanja tržišne cene od ugovorene i prodati ako je ugovorena cena viša odnosno odustati od prodaje ugovorene
količine HoV ako je ugovorena cena niža, odnosno ako prodajom na tržištu može da dobije više. Takođe, opciju,
može u svakom trenutku prodati na sekundarnom tržištu i time preneti prava iz opcije. U ovom slučaju će kupac ovog
ugovora primati razliku u ceni samo kada je vrednost navedene HoV ispod ugovorene cene.

~ 61 ~
Prednosti osiguranja su:
šteta se nadoknađuje pošto se desi,
firma može da produži sa radom i može doći do malog, ili skoro nikakvog uticaja na dohodak firme,
neizvesnost je smanjena, čime se poboljšava produktivnost rukovodećeg kadra i firma može da produži sa
planiranjem daljih ciljeva,
pružanje usluga u upravljanju rizikom, kontroli štete, analizi mogućih izvora štete i sl. i
premija osiguranja je poslovni trošak koji umanjuje oporezivanu dobit Nedostaci osiguranja su
67
:
premija osiguranja je trošak, jer se plaća unapred, a ova sedstva bi se mogla investirati i oploditi sve dok se
neka šteta stvarno i ne dogodi,
posao ugovaranja osiguranja zahteva određeno vreme i angažovanje, i
smanjenje motivacije za preduzimanje preventivnih mera što može da dovede do porasta broja šteta na
neosiguranim rizicima.
3.4.3 METODA UNUTRAŠNJEG SMANJENJA RIZIKA
Pored metoda za finansiranje štete koje firmama i pojedincima omogućavaju da smanje rizik njegovim prenosom
na druge entitete, rizik se može smanjiti i internim putem i to pomoću:
diverzifikacije i
investiranjem u informacije
DIVERZIFIKACIJA RIZIKA
Firme mogu da smanje rizik tako što svoje aktivnosti diverzifikuju (slikovito rečeno što ne stavljaju sva jaja u
jednu korpu), a pojedinci tako što svoj novac investiraju u različite vrste akcija i hartija od vrednosti. Mogućnost
smanjenje rizika kroz diverzifikaciju portfelja je važan faktor koji utiče na odluke vezane za osiguranje i hedžing.
Naime, diverzifikacija može da bude jednostavnim udruživanjem sredstava dvojice ljudi, pa sve do
diverzifikacije između hiljade ljudi ili firmi kroz finansijsko tržište i tržište osiguranja. Kako se broj učesnika
povećava, raspodela verovatnoće za troškove svakog pojedinca (prosečna šteta) dobija sve pravilniji i pravilniji oblik
zvona, odnosno, zakrivljenja su manja. Ovo znači da udruživanje sredstava smanjuje obim slučajne štete za koju
svaka osoba mora da plati, odnosno čini štetni događaj predvidljivijim, jer udruživanje sredstava smanjuje
standardnu devijaciju prosečne štete za sve učesnike i samim tim i standardnu devijaciju isplate svakog učesnika.
Kada broj ljudi sa udruženim sredstvima postane izuzetno veliki, standardna devijacija svakog učesnika se
približava nuli i rizik postaje zanemarljivo mali za svakog od njih.
Kada su štete pozitivno povezane onda je stepen smanjenje rizika manji nego u sučaju kada su štete nezavisne,
odnosno nisu povezane. Naime, kad su štete pozitivno povezane onda više učesnika može da pretrpi slične štete nego
kada su štete nezavisne jedna od druge.
Pored udruživanja sredstava koje se obično vrši kroz ugovore o osiguranju, tržište akcija obezbeđuje mehanizam
za podelu rizika vezanog za nove poslovne poduhvate sa drugim ljudima.
INVESTIRANJE U INFORMACIJE
Ova metoda obuhvata investiranje u informacije, odnosno dobijanje najtačnijih mogućih predviđanja o
očekivanim štetama. Ovo može da dovede do mnogo tačnijih procena budućih novčanih tokova čime se smanjuje
njihova promenljivost oko predviđene vrednosti. Ove informacije se mogu odnositi na procene frekventnosti i
intenziteta šteta koje su posledica čistog rizika, istraživanje tržišta u pogledu potencijalne potražnje za različitim
proizvodima, što može da smanji rizik izlazne cene i procene buduće cene robe ili kamatnih stopa. Jedan od načina na
koji osiguravajuće kompanije smanjuju rizik je njihova specijalizacija u analizi podataka u cilju dobijanja tačnih
predviđanja šteta. Zato danas postoje mnoge specijalizovane firme koje se isključivo bave prodajom informacija i
predviđanjima za druge firma i lica.
Izbor metode ili načina za upravljanje rizikom
Mehr i Hedges su predložili osnovna pravila za upravljanje rizikom i ona glase:
Ne reskirati više nego što može da se dopusti da se izgubi.
Uvek uzeti u obzir i slučajnost.
Ne reskirati puno za malo.
67 S. Popov-Karan, D. Perić, Osiguranje kao metod rizik menadžmenta, Časopis Preventivno inženjerstvo, Broj 2, 2001, str. 12.
~ 62 ~
Maksimalna moguća šteta koja može da bude posledica nekog rizika je presudan faktor koji određuje na koje se
rizike treba usmeriti. Neke štete mogu biti takve da izazovu finansijsku propast neke firme. Rizike koji mogu da
izazovu takve štete treba smanjiti na nivo da se njima može upravljati ili ih treba preneti. Intenzitet rizika, odnosno
iznos štete koju neka firma može da dopusti da izgubi zavisi od same firme ili od osobe. Pri tome ovo nije stalna
veličina već se menja sa vremenom, a u zavisnosti od izvora kojima se raspolaže u momentu nastanka štete.
Saznanje o tome da li je verovatnoća štete mala, umerena ili sigurna može pomoći pri odlučivanju o primeni
instrumenta za upravljanje rizikom. Velika verovatnoća nastanka štete pokazuje da osiguranje najverovatnije nije
opravdan način za upravljanje rizikom, jer što je veća verovatnoća to je i premija koja se plaća za osiguranje veća.
Obično je najpovoljnije kupiti osiguranje tamo gde je verovatnoća nastanka štete mala, a mogućnost gubitka velika, a
najnepovoljnije tamo gde je veličina moguće štete mala, a verovatnoća njenog nastanka velika.
Tamo gde se vrši prenos rizika uvek treba da postoji razumna veza između troškova prenosa i vrednosti koja se
prenosi. Ovo znači da ne bi trebalo zadržavati rizik kada je šteta koja može da bude njegova posledica velika u
odnosu na premiju koja se uštedi zadržavanjem rizika. Sa druge strane, postoje brojni slučajevi kod kojih je premija
nesrazmerno visoka u odnosu na preneseni rizik.
Dok pravilo „Ne reskirati više nego što može da se dopusti da se izgubi" nameće maksimalni nivo zadržavanja,
pravilo „Ne reskirati puno za malo" preporučuje da neke rizike koji uključuju štete ispod tog maksimalnog nivoa
zadržavanja takođe treba preneti. To znači da iako bi nivo zadržavanja trebao da bude isti za sve rizike, stvarni nivo
zadržavanja bi za neke slučajeve mogao biti manji od maksimalnog. Zato je najbolje odrediti stvarni nivo zadržavanja
za svaki pojedinačni rizik, a na odnosu troškova i koristi koji proizilaze iz pravila „Ne reskirati puno za malo".
Prilikom donošenja odluke o tome koja metoda, ili koje metode su najbolje za upravljanje rizikom, može da se
koristi matrica rizika, gde su ovi klasifikovani prema frekvenciji i intenzitetu štete
68
. Ova matrica je prikazana u tabeli
br III-2 i na slici br. III-18.
Tabela III-2
TIP RIZIKA
FREKVENCIJA
RIZIKA
INTENZ
ITET
RIZIKA
METODA
1
Niska
Nizak
Zadržavanje
2
Visoka
Nizak
Zadržavanje, preventiva, smanjenje
3
Niska
Visok
Prenošenje / Osiguranje
4
Visoka
Visok
Izbegavanje, preventiva (ako je moguća) i/ili smanjenje
Slika III - 18. Metode koje se koriste za upravljanje rizikom
Iz tabele III -2 i sa slike III-18 se vidi da su i frekvencija i učestanost prvog rizika niski i da je najbolja opcija da
se ovaj rizik zadrži, jer kada bi se on i dogodio njegova finansijska cena nije visoka.
Drugi rizik je ozbljniji. Ovde se štete često dešavaju, ali je visina štete relativno mala. Primeri ovog tipa rizika su
rizik od oštećenja automobila, od zahteva za nadoknadom radnika usled povrede, od krađe u radnjama i sl.
Frekvenciju ovog rizika treba smanjiti, a pošto se događa često on se može i predvideti pa se ovde može koristiti
tehnika zadržavanja. Ako visina šteta koje su posledice ovog rizika dostignu neki određeni nivo, koji je značajan za
datu firmu, onda je korisno osigurati se od viška štete.
68 George Rejda, Principles of Risk Management and Insurance, Pearson International Edition, 10th edition, Addison Wesley, USA, 2008

~ 64 ~
5. UPRAVLJANJE LIČNIM RIZIKOM
Proces upravljanja ličnim rizicima se unekoliko razlikuje od upravljanja rizikom firmama, iako obuhvata skoro
sve faze upravljanja rizikom u firmama. Faze upravljanja ličnim rizikom su:
Identifikovanje rizika
Analiza rizika
Izbor odgovarajuće metode za upravljanje rizicima
Primena i periodični pregled i kontrola programa
Identifikovanje rizika obuhvata identifikaciju onih rizika koji mogu da donesu ozbiljne finansijske probleme
pojedincu, a to su:
Rizici vezani za samu ličnost: gubitak prihoda zbog prerane smrti hranioca porodice, nedovoljni prihodi posle
penzionisanja, gubitak prihoda i veliki medicinski troškovi tokom perioda produžene bolesti ili invalidnosti,
gubitak prihoda usled nezaposlenosti i krađa identiteta.
Rizici vezani za imovinu: (1) direktna fizička šteta u stanu ili na kući i na ličnoj imovini usled požara, groma,
vetra, poplave, zemljotresa ili nekog drugog uzroka, (2) indirektna šteta koja je rezultat ove direktne fizičke
štete usled gubitka stanarine, ako se u kući nalaze stanovi za iznajmljivanje, ili šteta koja je posledica
nemogućnosti korišćenja zgrade ili imovine i (3) rizici od krađe vredne imovine uključujući novac i vrednosne
papire, nakit, krzna, umetničke slike ili predmete, kamere, kompjutere, razne kolekcije i antikvitete kao i rizici
od direktne štete na sopstvenom motornom vozilu zbog krađe istog, ili zbog nekog sudara.
Rizici od odgovornosti: telesna povreda drugih ili šteta na imovini drugih kao posledica ličnih aktivnosti, tužba zbog
klevete, izlaganje nekoga poruzi, nemarno rukovanje motornim vozilom, štete nanete drugim licima kao posledica
profesionalnih aktivnosti, sudski i advokatski troškovi i drugi troškovi odbrane zbog nekih zakonskih prekršaja.
Analiza rizika obuhvata procenu učestalosti i intenziteta rizika. Na primer, šansa da stan ili kuća budu potpuno
uništeni usled požara, oluje, zemljotresa, poplave i sl. je relativno mala, ali posledice ovakve štete mogu biti izuzetno
velike. Sa druge strane štete velike frekvencije i malog intenziteta, kao na primer manje štete na kolima, ne
predstavljaju veliku pretnju u odnosu na lično finansijsko stanje.
Izbor odgovarajućih metoda za upravljanje ličnim rizicima obuhvata sledeće mogućnosti:
Izbegavanje. Primeri za ovo su izbegavanje skoro sigurne automobilske nesreće ako se u pijanom stanju ne
upravlja motornim vozilom, izbegavanje kupovine rizične nepokretnosti, jer papiri nisu u redu i sl.
Kontrolu rizika. Ovo obuhvata smanjenje frekvence i intenziteta rizika. Frekvencija rizika se smanjuje tako
što se smanjuje šansa da se, na primer, do- godi automobilska nesreća, ako se vozi propisanom brzinom i ako
se način vožnje prilagodi uslovima puta; da se desi krađa vozila, ako se isto zaključava i ako se u njega ugradi
alarmni sistem; da dođe do ozbiljne povrede glave, ako se prilikom vožnje motorciklom nosi zaštitna kaciga;
da dođe do ozbiljne povrede u automobilskoj nesreći, ako se vezuje pojas i sl.
Zadržavanje. Ovo znači da se zadrži ceo ili deo rizika. Aktivno zadržavanje rizika znači da je lice svesno
rizika i da planira da ga zadrži kao, na primer, zadržavanje manjih šteta na automobilu ili stanu, kupovinom
kasko osiguranja sa učešćem, odnosno kupovinim osiguranja za stan sa nekim pricentom učešća u štetama.
Pasivno zadržavanje rizika je u slučaju kada lice nije svesno rizika, kada je prema njemu indiferentno ili je
lenjo da nešto preduzme. Ovo može da predstavlja opasnost ako šteta zadržanog rizika može da bude velika.
Na primer, mnogi radnici se ne osiguravaju od dugotrajne nesposobnosti za rad, čak iako su štetne finansijske
posledice ovog rizika mnogo veće od finansijskih posledica štete od prerane smrti. Na taj način ovi radnici
koriste metodu zadržavanja rizika na opasan i neodgovarajući način.
Prenos bez kupovine osiguranja. Na ovaj način se čist rizik prenosi na neko drugo lice koje nije osiguravač. Na
primer, rizik od štete na imovini koja se daje u zakup može da se prenese na zakupca tako što se od njega zahteva
depozit za slučaj štete i što se u ugovor o zakupu unosi klauzula da je kupac odgovoran za štete. Na sličan način se
i rizik od nekog neispravnog aparata može preneti na prodavca kupovinom ugovora o produženoj garanciji prema
kome je prodavac odgovoran za sve popravke koje uslede po isteku garant- nog perioda.
Osiguranje. Prilikom upravljanja ličnim rizicima većina ljudi to upravljanje uglavnom zasniva na osiguranju
kao na glavnom instrumentu za upravljanje rizikom.
Primena i periodična kontrola programa za upravljanje rizicima je poslednja faza procesa upravljanja ličnim
rizicima. To znači da bi svakih par godina pojedinac trebao da proveri svoj program upravljanja rizicima i da proveri
da li su svi njegovi rizici pokriveni na odgovarajući način. Takođe treba prokontrolisati ovaj program i kada dođe do
nekog preokretu u životu, kao što je to venčanje, rođenje deteta, razvod, promena posla i sl., jer tada može biti
potrebno da se program promeni zbog pojave novih rizika.
~ 65 ~
6. PREDNOSTI PROCESA UPRAVLJANJA RIZIKOM
Uprkos tome što je upravljanje rizikom veoma obiman i kompleksan zadatak, efikasan program za upravljanje
rizikom može da bude od veoma velike koristi za firmu, jer značajno utiče na finansijski uspeh poslovnih firmi.
Glavne prednosti ovakvog načina upravljanja su
69
:
Mnogo lakše se dostižu ciljevi upravljanja rizikom i to kako pre, tako i posle dešavanja štetnog događaja.
Troškovi rizika se smanjuju, što može da poveća profit firme. Trošak rizika je alatka procesa upravljanja
rizikom koja meri određene troškove. Ovi troškovi obuhvataju isplaćene premije, zadržane štete, usluge
menadžera rizika angažovanih spolja, finansijske garancije, interne administrativne troškove i takse, poreze i
neke druge troškove koji su specifični za svaku firmu.
Zbog smanjenja štetnog finansijskog uticaja, koji bi mogli da budu posledica čistih šteta kada ne bi postojao
plan za upravljanje rizicima, firma može da donese program za upravljanje celokupnim rizikom koji obuhvata
i čiste i špekulativne rizike.
Društvo takođe ima koristi, jer se smanjuju indirektne i direktne štete.
III. RIZICI U POSLOVANJU DRUŠTVA ZA OSIGURANJE
1. PRISTUP KLASIFIKACIJI RIZIKA DRUŠTAVA ZA OSIGURANJE
U vršenju poslova osiguranja društvo za osiguranje je obavezno da identifikuje, procenjuje i meri rizike kojima
je izloženo u svom poslovanju. Takođe je obavezno i da upravlja tim rizicima, na način, kojim će se obezbediti trajno
održavanje stepena izloženosti rizicima na nivou koji neće ugroziti imovinu i poslovanje društva.
Društvo za osiguranje će na taj način obezbediti potpunu zaštitu interesa osiguranika, odnosno korisnika
osiguranja, trećih ovlašćenih lica i drugih poverilaca društva.
Proces upravljanja rizicima, društvo treba da organizuje u skladu sa zakonom, propisima donešenim na osnovu
zakona, kao i vlastitim aktima kojima se ta pitanja uređuju, dobrim poslovnim običajima i poslovnom etikom.
Pod rizicima kojima je društvo izloženo u svom poslovanju podrazumeva se verovatnoća nastanka negativnih
efekata na poslovni i finansijski rezultat i opšti položaj društva.
Pri analizi rizika u poslovanju društva za osiguranje potrebno je istaći i specifičnosti, odnosno karakteristike
usluga osiguranja u odnosu na sve ostale vrste usluga.
Te razlike ispoljavaju se pre svega u karakteru same usluge.
Bez obzira da li je namenjena fizičkim ili pravnim licima zasniva se, pre svega, na poverenju. Usluga osiguranja
predstavlja u trenutku prodaje prodato obećanje na papiru - ugovor osiguranja ili polisa, najčešće za ugovoreni period
od godine dana, a može se kupiti i za duži period trajanja - višegodišnja osiguranja, pa i obaveza plaćanja postaje
dugoročna.
Suštinska potvrda ukazanog poverenja je izvršenje obaveze osiguravača po nastanku štetnog događaja, tj.
obeštećenje osiguranika, odnosno isplata sume osiguranja, odnosno osigurane sume.
U trenutku zaključenja ugovora o osiguranju ili izdavanja polise osiguranja, štete su buduće, neizvesne i
neočekivane, a osiguravač raspolaže samo sa pretpostavljenom verovatnoćom i intenzitetom budućih šteta.
Prihvatanjem ponude za osiguranje, potpisanim ugovorom o osiguranju i izdavanjem polise osiguranja,
osiguravajuće društvo preuzima na sebe obavezu da nadoknadi sve buduće štete.
Usluge osiguranja su radno intenzivne, sastoje se od aktivnosti pre zaključenja ugovora, u toku trajanja ugovora
i aktivnosti nakon isteka ugovora, pri čemu ni kapitalna intenzivnost nije zanemariva.
Neke od usluga osiguranja, u skladu sa zakonskim propisima su obavezne, dok je većina usluga na dobrovoljnoj
bazi.
69 G. Rejda, Principles of Risk Management and Insurance, Ninthe Edition, Addison Wesley, Boston, SAD, 1005, str. 55

~ 67 ~
1.1 RIZICI OSIGURANJA
Rizici osiguranja (underwriting risks) su rizici koji proističu iz ugovora o osiguranju. Oni su povezani sa
opasnostima koje kriju ugovori o osiguranju, kao i pratećim postupcima.
Rizik osiguranja proističe iz nemogućnosti društva da apsorbuje preuzete rizike svojstvene delatnosti osiguranja.
To je dakle rizik od nastanka finasijskog gubitka kao rezultata ostvarenja neželjenog događaja nad osiguranom
imovinom ili licima.
Ovaj rizik, prema
73
naročito obuhvata:
rizik neadekvatno utvrđene premije osiguranja - cene osiguranja,
rizik neadekvatne procene rizika koji se preuzima u osiguranje,
rizik neadekvatnog određivanja nivoa samopridržaja društva ili preuzimanje rizika u osiguranje koji su veći
od samopridržaja, odnosno ne prenošenje viška rizika iznad samopridržaja u saosiguranje, odnosno
reosiguranje,
rizik neusklađene, neprilagođene i ekonomski štetne tarifne politike društva u vezi sa disperzijom (u vremenu
i prostoru) rizika koji se preuzimaju u osiguranje, odnosno neadekvatnim određivanjem strukture premije
osigu- ranja,
rizik neodgovarajućeg utvrđivanja opštih, posebnih, dopunskih ili pojedinačnih uslova osiguranja,
rizik neadekvatnog obezbeđenja svih tehničkih rezervi društva,
ostali rizici osiguranja (profesionalni i tehnički) koji zavise od prirode, obima i složenosti poslovanja društva.
Preuzimanje rizika u osiguranje je jedna od najvažnijih funkcija društva za osiguranje. Od njene efikasnosti u
najvećoj meri zavisi i efekasnost svih ostalih funkcija. a. Premija osiguranja - cena usluge osiguranja je iznos obaveze
koju prema ugovoru o osiguranju izvršava ugovarač osiguranja ili osiguranik, odnosno bilo koje lice koje ima pravni
interes za zaključivanje ugovora o osiguranju. Preduslov za izvršenje obaveze iz ugovora o osiguranju je plaćanje
cene ili premije osiguranja i veoma je bitno koliko iznosi ta obaveza i da li se izvršava u ugovorenim rokovima.
Određivanje visine premije, pored aktuarskih osnova, treba da uvažava i tržišne faktore. Ne retko se osiguranici
odlučuju za osiguravača prema kriterijumu najniže cene.
Predajom rizika u osiguranje osiguranik kupuje sigurnost plaćanjem premije osiguranja i prenosi deo svojih
rizika na osiguravača. Osiguravač preuzima rizike osiguranika i formira premijski prihod iz naplaćenih premija
osiguranja, koji treba da obezbedi dovoljno sredstava za isplatu šteta, tehničke rezerve, deo troškova poslovanja i
ostvarenje odgovarajućeg nivoa dobiti. U principu mogu nastati dve nepovoljne situacije:
Zbog konkurentnosti na tržištu, cene osiguranja su neprimerene rizicima preuzetim u osiguranje, odnosno
niže su od stvarne cene, i
Cene osiguranja su previsoke, odnosno značajno premašuju cene na tržištu osiguranja.
Niža cena usluge osiguranaj može biti jedan od načina da se ostvari povoljnija tržišna pozicija i veće učešće na
tržištu osiguranja.
Važnu ulogu igra i prekomerno izlaganje rizicima. Iznos likvidiranih šteta u pojedinim vrstama osiguranja može
biti veći od naplaćene premije osiguranja što će rezultovati negativnim merodavnim tehničkim rezultatom. Ostvareni
premijski prihod neće moći da obezbede dovoljno sredstava i za tehničke rezerve. Osiguravač neće biti u mogućnosti
da blagovremeno i u potpunosti ispunjava obaveze iz osiguranja, niti da obezbedi kvalitetno reosiguranje. Biće
prinuđen da vrši korekciju cena, izravnavanje rizika unutar sopstvenog portfelja ako za to postoje uslovi ili da
odustane od te vrste osiguranja. Zbog precenjenih rizika i previsokih cena, osiguravač dolazi u situaciju da izlaže
osiguranika neopravdano većim troškovima, pa osiguranik, u najvećem broju slučajeva, sam napušta preskupog
osiguravača. Osiguravač smanjuje tržišno učešće u toj vrsti osiguranja, narušava se stečena reputacija i ugrožava
homogenost sopstvenog portfelja osiguranja.
Da bi predupredio ovakve situacije, osiguravač identifikuje uzroke i oblike štetnih ispoljavanja, njihove
posledice i utvrđuje korektivne mere, jednom rečju upravlja rizikom neadekvatno određene premije osiguranja na
način da
74
:
premiju osiguranja određuje proverenim aktuarskim metodama uz uvažavanje i tržišnih faktora i uz naglašenu
odgovornost ovlašćenog aktuara,
vrši promenu visine premije osiguranja samo na osnovu rezultata argumentovane sistemske analize,
73 „Odluka o sistemu internih kontrola i upravljanju rizicima u poslovanju društava za osiguranje" -„Sl.glasnik RS" br.12/2007
74 Marijana Ćurak, Drago Jakovčević, „Osiguranje i rizici", RRIF plus, Zagreb, 2007.
162 U
PRAVLJANJE RIZICIMA I OSIGURANJE
~ 68 ~
vrši preuzimanje rizika u osiguranje sa premijom osiguranja koja je primerena riziku i procenjenim
opasnostima,
preuzima u osiguranje nove rizike sa velikom pažnjom i oprezom, uz angažovanje stručnih radnika koji
raspolažu potrebnim znanjima i iskustvom,
primenom aktuarsko-statističkih metoda obezbeđuje konkuretnu ponudu na tržištu, i cenom osiguranja koja je
optimalna i prihvatljiva obezbeđuje nove osiguranike i povećava sopstveni portfelj,
redovno proverava podobnost dobavljača svojih usluga - saradnika (agenata) u cilju eliminisanja efekata
negativne selekcije,
za pojedine vrste osiguranja ili osiguranike uvodi obevezne franšize,
ostvaruje kvalitetnu i permanentnu saradnju sa reosiguravačima,
Razvoj tržišta osiguranja i poslovanje po tržišnim principima sigurno će uticati i na promenu svesti potrošača -
osiguranika, pa se očekuje i da će uticaj visine cene osiguranja biti od manjeg značaja, jer će se osiguranici
prvenstveno pridobijati kvalitetom usluge. Za funkcionisanje celog sistema osiguranja, od izuzetnog značaja je
kvalitetna procena rizika iz osiguranja. Neadekvatne procene rizika koji se preuzimaju u osiguranje su jedan od
ključnih rizika u osiguranju. Procenom rizika stvara se, s jedne strane osnov za objektivno utvrđivanje premije
osiguranja, tj. dovodi se u sklad stvarni rizik sa izdvajanjima za premiju osiguranja. S druge strane, procena rizika
obezbeđuje osnov za dalji proces upravljanja rizikom kroz raspodelu rizika.
Posledice neadekvatne procene rizika mogu biti višestruke. Iz tih razloga je potrebno odgovorno postupati u
svim fazama procesa upravljanja rizicima. Identifikacijom, kao prvom fazom procesa upravljanja rizicima, potrebno
je identifikovati sve prisutne rizike koji se preuzimaju u osiguranje - vrste opasnosti, predmete osiguranja, namenu i
karakteristike predmeta osiguranja, optimalne obime pokrića, preventivne i represivne mere zaštite, sume osiguranja
itd. Takođe je potrebno analizom, kao sledećom fazom upravljanja rizicima, utvrditi stanje rizika. Fazom procene,
odnosno merenja rizika, potrebno je rizike objektivno kvantifikovati kvantitativnim metodama, ukoliko se radi o
rizicima sa postojećom statistikom - istorijom šteta, ili, ukoliko se radi o nepoznatim rizicima, kvalitativnim
metodama. Pri analizi i proceni rizika neophodno je sagledati frekvenciju i intenzitet rizika, kao elemente koji u
potpunosti definišu i sam rizik. Samo objektivnim merenjem rizika moguće je da se za iste obračuna i naplati
adekvatna premija osiguranja, utvrdi optimalan nivo samopridržaja osiguravača za pojedine vrste osiguranja i rizike
preuzete u osiguranje i obezbedi adekvatna raspodela rizika.
Rizik neadekvatnog utvrđivanja nivoa samopridržaja društva ili preuzimanje rizika većih od iznosa
samopridržaja, odnosno ne prenošenje viškova rizika u saosiguranje ili reosiguranje, predstavlja jedno od
najznačajnijih pitanja za stabilno poslovanje osiguravajućih društava.
Samopridržaj je jedan od osnovnih činilaca pri opredeljenju raspodele rizika putem saosiguranja, odnosno
reosiguranja. Samopridržaj u stvari predstavlja onaj deo rizika koji osiguravač sam može da pokrije iz sopstvenih
sredstava u slučaju velike delimične ili totalne štete, a da pri tom ne dovede u pitanje svoje poslovanje. Njegova
visina zavisi od niza parametara, kao što su: tehnička premija, rezerve sigurnosti, visina i struktura preuzetih obaveza
u osiguranje (sume osiguranja, osigurane sume itd.), izbalansiranost portfelja, tj. da li se u portfelju osiguravača
nalaze homogeni ili heterogeni rizici.
Posebne poteškoće kod utvrđivanja visine samopridržaja srećemo kod malih ili tek nastajućih osiguravajućih
društava, koja u principu imaju manje finansijske kapacitete i rezerve, pa su kao takva, primorana da izlažu riziku
srazmerno mnogo veći deo kapitala, nego što to čine veća, razvijenija društva za osiguranje, sa izbalansiranim
portfeljom.
Ukoliko je samopridržaj definisan prenisko, osiguravajuće društvo je izloženo riziku da odliva velika i
nepotrebna sredstva u vidu premije saosiguranja, odnosno reosiguranja.
Ukoliko je pak, samopridržaj definisan previsoko, osiguravač je suočen sa izlaganjem riziku iznad svojih
kapaciteta. Tada nastaje pretnja koja može da ugrozi njegovo normalno poslovanje, odnosno da ga onemogući u
izvršavanju ugovorenih obaveza u slučaju realizacije takvog rizika. I u najtežem slučaju, može da dovede
osiguravajuće društvo do propasti.
Za objektivno utvrđivanje nivoa samopridržaja i svih faktora koji na njega utiču, neophodne su prethodne
stručne analize, a posebno analize koje su rezultat primene savremenog aktuarstva. U prodaji osiguranja, jedan od
veoma bitnih elemenata je premija osiguranja, jer ona, za ugovarača osiguranja predstavlja trošak poslovanja. To je
iznos koji ugovarač osiguranja plaća na ime sklopljenog ugovora o osiguranju i zbog toga, posebno u tržišnoj
privredi, ona može pozitivno i negativno da utiče na obim prodaje određenih vrsta osiguranja ili prodaje određenih
vrsta osiguranja određenog osiguravača.

~ 70 ~
Ovaj rizik može posebno da bude izražen kod osiguranja kojima se predviđaju isključenja iz osiguranja i
ograničavaju obaveze osiguravača - npr. All risks osiguranja, dopunska zdravstvena osiguranja i sl.
Osiguravajuća društva finansiraju svoje poslovanje i formiraju neophodne rezerve iz uplata premija osiguranja i
iz prihoda od plasmana sredstava. U prihode osiguravajućeg društva ulaze i prihodi po osnovu reosiguranja, prihodi
iz ostvarenih regresnih zahteva prema licima koja su odgovorna za nastupanje osiguranog slučaja i prihodi od kamata
na sredstva osiguranja. Tehničke rezerve društva služe za podmirenje budućih obaveza osiguravača za nastale
osigurane slučajeve.
U cilju ostvarivanja prihoda i obezbeđenja likvidnih novčanih sredstava osiguravači plasiraju višak slobodnih
sredstava tehničkih i garantnih rezervi i ostalih izvora.
Osiguranje treba da pruži sigurnost da će osigurana uništena dobra biti nadoknađena. To se realizuje
akumulacijom sredstava osiguravača iz procesa reprodukcije u normalnim uslovima, koja se vraćaju u vanrednim
uslovima. Kako verovatnoća gubitka, odnosno odliva sredstava po osnovu isplate naknade iz osiguranja, posebno za
slučaj da se dogodi elementarna nepogoda ili katastrofalna šteta kod neživotnih osiguranja nije zanemariva, uvek je
prisutan rizik uslovljen neadekvatnim obezbeđenjem sredstava tehničkih rezervi. Tehničke rezerve društva za
osiguranje su podložne proceni i predstavljaju vrednost obaveza osiguravača. Struktura tehničkih rezervi prikazana je
na slici IV-2.
Slika IV - 2.
Nedovoljne tehničke rezerve znače da su tuđi izvori (sredstva osiguranika - plaćene premije osiguranja)
podcenjeni, a precenjena vlastita sredstva - kapital i imovina. Nedovoljne tehničke rezerve ugrožavaju likvidnost
osiguravača, s obzirom da podcenjene obaveze ne obuhvataju stvarne, nego smanjene obaveze.
S toga je veoma značajno upravljanje ovim rizikom koje podrazumeva:
izbor ovlašćenih aktuara prema stručnim i moralnim kvalitetima,
primenu proverenih aktuarskih metoda u proceni tehničkih rezervi,
obezbeđenje iznosa tehničkih rezervi prema rezultatima sistemske aktuarske analize,
trenutnu promenu cene osiguranja za vrste u kojima je dokazano da ne obezbeđuju dovoljne tehničke rezerve,
praćenje tablica smrtnosti kod životnih osiguranja sa ciljem blagovremenog ažuriranja aktuarskih metoda,
kontinuirano praćenje prihoda od kamate na plasirana sredstva i prinosa na tržištu kapitala,
modeliranje uticaja valutnih kurseva na visinu matematičke rezerve.
1.2 TRŽISNI RIZIK
Tržišni rizik proističe iz nepovoljnih promena na tržištu, i to pre svega na tržištu osiguranja i finansijskom
tržištu. Ovaj rizik naročito obuhvata
75
:
rizik konkurencije;
rizik neadekvatnog prilagođavanja zahtevima korisnika usluga osiguranja;
75 „Odluka o sistemu internih kontrola i upravljanju rizicima u poslovanju društava za osiguranje" -
„Sl.glasnik RS" br.12/2007
~ 71 ~
rizik promene kamatnih stopa;
rizik promene cena hartija od vrednosti;
rizik promene cena nepokretnosti;
devizni rizik;
ostale tržišne rizike koji zavise od prirode, obima i
složenosti poslovanja društva.
U skladu sa Odlukom o sistemu internih kontrola i upravljanju rizicima u poslovanju društva za osiguranje
(„Službeni glasnik RS" br. 12/07), a u saglasnosti sa os- novnim principima supervizije osiguranja za koje se zalaže
Međunarodna asocijacija supervizora osiguranja (International Association of Insurance Supervisors - IAIS),
Narodna banka Srbije je kao organ supervizije donela Smernicu br. 3 koja se odnosi na kontrolu tržišnog rizika i
konkurenciju na tržištu osiguranja, sa ciljem da društva za osiguranje posluju na tržišnim principima.
Rastom konkurencije na tržištu osiguranja, zakoni tržišta su ključni zahtevi koje društva za osiguranje treba da
ispune ukoliko žele uspešno da posluju. U razvijenim ekonomijama, tržište je najznačajniji faktor koji odlučuje o
poslovnom uspehu društava za osiguranje.
Ispunjavanje zakonskih normi i zahteva organa supervizije i drugih nadležnih organa nužan je, ali ne i dovoljan
uslov da jedno društvo za osiguranje opstane i bude uspešno. Ključ tog uspeha je prilagođavanje potrošačima i
njihovim potrebama i zahtevima, kao i sticanje prednosti nad konkurencijom u očima potrošača i javnosti. Takvim
pristupom stvara se zdravo konkurentsko tržište na kome opstaju i pobeđuju najbolji, a potrošači, privreda i društvo
su uvek na dobitku
76
.
Narodna banka Srbije je ovu smernicu izdala sa ciljem zaštite interesa osiguranika i drugih korisnika osiguranja,
odnosno poboljšanja kvaliteta usluga koje im pružaju društva za osiguranje i drugi subjekti.
Da bi društva za osiguranje mogla da ispune navedene uslove i prilagode se novim okolnostima, potrebna je
zasnovanost njihove organizacije i aktivnosti, odnosno celokupnog poslovnog koncepta na tržišnim principima.
Savremena poslovna koncepcija koju tržišni sistem privređivanja nameće društvima za osiguranje bazira se na:
analizi okruženja, istraživanju tržišta, odnosno prikupljanju svih relevantnih informacija za poslovanje, tj.
donošenje odluka i identifikaciju svih potencijalnih eksternih izvora rizika (makro faktori i trendovi,
regulativa, preferencije potrošača, akcije konkurencije i dr.),
kreiranju strategije tržišnog nastupa na osnovu prikupljenih informacija i izvršenih analiza,
prilagođavanju organizacione strukture, kulture, korporativnog upravljanja, finansijskog upravljanja,
upravljanja ljudskim resursima i svih drugih aktivnosti postavljenim ciljevima i obrascima poslovanja, uz
razvoj sistema internih kontrola koji će osigurati usklađenost poslovanja sa postavljenim obrascima i
ostvarivanje ciljeva, a preduprediti prekomernu izloženost rizicima različitog porekla,
razvoju informacionih sistema koji će omogućiti bržu, pouzdaniju i obuhvatniju dvosmernu komunikaciju
unutar društva za osiguranje, kao i sa eksternim subjektima s ciljem širenja korporativne kulture i podrške
odlučivanju, ali i potpuno i objektivno izveštavanje organa supervizije, potrošača i svih drugih
zainteresovanih subjekata javnosti o svim aspektima poslovanja, prvenstveno finansijskim, poštovanju etičkih
standarda i principa u poslovanju, odnosno odgovornosti prema društvu za sve radnje koje se preduzimaju.
Kako tržišni rizik predstavlja verovatnoću nastanka negativnih efekata na vrednost imovine osiguravajućeg
društva, uzrokovanih promenama na tržištu, kao što su promene kamatnih stopa, rizik promena cena hartija od
vrednosti, rizik promena cena nepokretnosti i valutni rizik, osiguravač mora da obezbedi sve uslove za upravljanje
ovim rizikom kroz identifikaciju svih oblasti i faktora koji mogu imati negativan uticaj na društvo i njegove
performanse.
Istraživanje i prateća analiza treba da se fokusiraju na dva tržišta na kojima društva za osiguranje nastupaju kao
tržišni učesnici, tj. na tržište osiguranja i finansijsko tržište
77
.
Od tržišnog rizika društva za osiguranje se najčešće štite diverzifikacijom, odnosno selektivnim i ograničenim
ulaganjem u pojedine hartije od vrednosti koje se razlikuju po vrsti i izdavaocima. Međutim, kako su oscilacije na
tržištu kapitala očekivane, prisutan je i rizik cenovnih fluktuacija. Adekvatnom diverzifikacijom i drugim alatima za
upravljanje, tržišni rizik se može svesti na minimum, ali kako će cenovne fluktuacije uvek postojati i sam rizik mora
da postoji.
76 „Smernica br.3" - NBS Nadzor nad obavljanjem delatnosti osiguranja
168 U
PRAVLJANJE RIZICIMA I OSIGURANJE
77 Ibidem

~ 73 ~
Osiguranik se može služiti neosnovanim odštetnim zahtevima, ili tražiti naknadu štete čak i onda kada se
nesrećni slučaj nije ni dogodio.
Samo prevare u 2004. godini su SAD u osiguranju imovine i nezgode, koštale oko 30 milijardi dolara, što je
nateralo osiguravače da osnuju posebne sektore za borbu protiv korupcije u osiguranju.
Prema proceni Evropske komisije osiguranja (CEA), minimalna cena prevara u osiguranju u 25 zemalja EU
2005. godine je iznosila oko 8 milijardi evra, ili blizu 2% godišnje premije osiguranja, ali sudeći po godišnjim
izveštajima nacionalnih udruženja osiguravača, taj procenat je mnogo veći.
U okviru sprečavanja finansijskog kriminala, EU je dobila i posebno odeljenje za bobu protiv prevara u ovoj
oblasti.
Jedan od značajnijih instrumenata upravljanja osiguravajućim društvom je zato i sprečavanje prevara, tim pre što
ove i sve rizike operativnog kataktera osiguravač snosi sam i u obavezi je da ih sam nadoknadi.
Zbog toga je, ne mali broj osiguravača u svojim organizacionim strukturama osnovao i sektore za sprečavanje
korupcije i prevara u osiguranju i oni predstavljaju značajan instrument u upravljanju osiguravajućim društvom.
Bilo kakva aktivnost savremenog poslovanja, pa tako i osiguravača, je danas nezamisliva bez upotrebe
informacionih sistema.
Operativni rizik može nastati iz potencijalnog gubitka usled nedostataka u pouzdanosti i integritetu
informacionog sistema, kao i zbog neadekvatnog dizajniranog ili implementiranog informacionog sistema ili
zloupotrebe od strane klijenata.
Mogući su sledeći oblici operativnog rizika:
rizici sigurnosti (pouzdanosti i integriteta sistema),
rizici dizajniranja, implementacije i održavanja sistema,
rizici zloupotrebe usluga od strane osiguranika.
Uzroci i posledice ovih rizika mogu da budu:
tehničke greške koje uzrokuju nepravilnosti u radu sistema,
povreda tajnosti, celovitosti i dostupnosti podataka, programa i sistema,
gubljenje podataka,
nedovoljna obučenost korisnika sistema,
razni oblici prevara i drugi oblici tzv. cyber kriminala. S obzirom na značaj informacionih tehnologija i uticaj
na:
o
tehničku produktivnost,
o
efkasnost kanala distribucije i prodaje,
o
povećanje konkurentske sposobnosti osiguravača,
o
tačnost, celovitost i transparentnost izveštavanja,
o
donošenje ispravnih i pravovremenih poslovnih odluka,
o
ovaj rizik se danas može razvrstati kao dominantan operativni rizik u osiguravajućim društvima.
Upravljanje rizikom informacionih sistema nužno je da obezbedi:
poverljivost informacija - mora se osigurati da su informacije dostupne samo ovlašćenim osobama,
integritet - mora se osigurati tačnost i kompletnost informacija i načina njihove obrade i
raspoloživost - mora se osigurati da je informacija raspoloživa kada je to potrebno.
A podrazumeva:
pristup implementaciji sistema za zaštitu koji odgovara organizacionoj kulturi,
podrška uprave,
efikasno prezentovanje prisutnih rizika upravi i zaposlenima,
zaštitu od zaposlenih / pouzdanost osoblja,
fizičku zaštitu i sigurnost okruženja,
kontrolu pristupa,
distribucija svih relevantnih dokumenata,
sprovođenje odgovarajuće, kontinuirane obuke,
razvoj i održavanje sistema i sl.
~ 74 ~
1.4 RIZIK ROČNE I STRUKTURNE NEUSKLAĐENOSTI IMOVINE SA OBAVEZAMA
Ročna i strukturna neusklađenost imovine sa obavezama je direktna pretnja izlaganja osiguravača riziku likvidnosti.
Osiguravajuća društva sredstva prikupljena u fondove koriste na raznim finansijskim tržištima. Samim tim
izloženi su: kreditnom i tržišnom riziku.
Svoj portfolio hartija od vrednosti osiguravajuća društva formiraju na tržištu akcija, obveznica i hipoteka. U cilju
obezbeđenja tekuće likvidnosti ne retko na tržištu novca, kupuju kratkoročne hartije od vrednosti - blagajničke
(državne) i komercijalne zapise.
Osiguravači koji se bave životnim i zdravstvenim osiguranjem mnogo više investiraju u obveznice preduzeća
(korporacija) i hipoteke (većinom na komercijalnoj imovini), nego što to čine osiguravači imovine i odgovornosti, a
zbog dugoročne prirode mnogih životnih osiguranja i obezbeđivanja rente.
Društva koja se bave imovinskim osiguranjem i osiguranjem od odgovornosti mnogo više investiraju u opštinske
obveznice koje su oslobođene poreza, zbog smanjenja poreza na dobit od investiranja, jer su u pitanju veći iznosi
kapitala koji su povezani sa nepokretnostima i odgovornošću. Relativno veće ulaganje u obične akcije je takođe
povezano sa porezima (jer su dividende na ove akcije u velikoj meri izuzete iz poreza)
80
.
Izbor aktive takođe utiče na osetljivost osiguravača u odnosu na kamatni rizik, jer se vrednost aktive smanjuje
kada se kamate povećavaju. Osiguravači mnogo ulažu u dugoročne hartije od vrednosti sa utvrđenim prihodom čija
vrednost opada kada rastu kamate.
Ekonomska vrednost pasive osiguravača takođe opada sa rastom kamata, jer sadašnja vrednost protoka novca za
prodate ugovore opada i kada su drugi faktori nepromenjeni. Pad vrednosti pasive za većinu osiguravača ne
kompenzuje u potpunosti pad vrednosti aktive, tako da vrednost ukupnog kapitala opada sa rastom kamate.
Osiguravači mogu da smanje svoju izloženost riziku kamatne stope ulaganjem u kratkoročne hartije od vrednosti
sa utvrđenim prihodom, koji su manje osetljivi na promene vrednosti kamata. Ova strategija može da omogući da se
dati nivo rizika od nesolventnosti održi i sa manjim kapitalom. Ovo u proseku smanjuje dobit od investiranja, jer
dugoročne hartije od vrednosti sa fiksnim prihodom daju veću dobit od kratkoročnih investicija. Veliki broj
osiguravača smanjije svoj rizik kamata putem hedžinga sa različitim finansijskim derivatima čija se vrednost
povećava sa rastom kamata. Osiguravači ne premošćuju ovaj problem uvek u celosti sa hedžingom, jer ova operacija
uključuje i troškove transakcija koji mogu da smanje očekivanu dobit.
Sve navedene rizike kojima je izloženo osiguravajuće društvo u svom poslovanju treba posmatrati pojedinačno u
okviru celovitog portfelja rizika. Takođe je potrebno analizirati i međusobne uticaje i korelacije prisutnih rizika u
osiguravajućem društvu. Pored toga, zahteva se i sagledavanje načina i mogućnosti njihovog neutralisanja, kao i
mogućnosti njihove međusobne kompenzacije. Pri tim pristupima ne treba razmatrati ukupnu izloženost društva kroz
jednostavno zbrajanje tih pojedinačnih rizika. Jedan od najefikasnijih načina za kontrolu ovih rizika, bez obzira na
njihovo poreklo, je razvoj integrisanog sistema upravljanja rizikom, kojim se može značajno smanjiti ukupan nivo
rizika kojim se suočava osiguravajuće društvo.
Integralnim upravljanjem rizikom kao poslovnim modelom, osiguravajuća društva obezbeđuju: blagovremenu
identifikaciju rizika na svim nivoima i u svim segmentima svog poslovanja, celovitu analizu stvarnog stanja,
identifikaciju propusta i informacije koje bi omogućile rukovodstvu firme da donosi odluke o svojim aktivnostima.
Međutim, treba uvek imati u vidu da se nijednim pristupom, pa ni integralnim upravljanjem rizikom, ne mogu u
potpunosti eliminisati sve opasnosti koje su prisutne, a posebno ljudski faktor, kako u samoj proceni i analizi svih
rizika, tako i kao izvor rizika, zatim katastrofalne štete kao posledice prirodnih dešavanja, terorizam i sl.
1.5 RIZIK DEPONOVANJA I ULAGANJA SREDSTAVA
Funkcija ulaganja je od ekstremne važnosti u svim operacijama osiguravajućih kompanija. Pošto se premije
plaćaju unapred, one se mogu investirati sve do momenta kada je potrebno izvršiti isplatu odštetnog zahteva i
troškova.
U toku 2004. god. sve polise životnog osiguranja prodatih u SAD iznosile su 4,3 triliona dolara. Fondovi koji
stoje na raspolaganju za ulagače su primarno izvedeni iz dohotka od premije, zarada od investicija i dospelih
80 S. Harrington and G. Neihaus, Risk Management and Insurance, Second Edition. Mc Graw Hill,
International edition, 2003

~ 76 ~
Rizici u smislu poštovanja Zakona o bezbednosti i zdravlju na radu.
Rizici u smislu poštovanja poreske regulative.
Rizik da društvo rezerve za procenjene gubitke nije obračunala u skladu sa regulatornim kriterijumima i
internim aktima društva.
Rizik da struktura pasive društva nije zadovoljavajuća.
Rizici u smislu ročne i strukturne usklađenosti imovine sa obavezama.
Rizik da obaveze društva imaju tendenciju rasta zbog novih zaduživanja ili ugovorene promenljive kamatne
stope, zbog ugovorene valutne klauzule ili nepovoljnih međuvalutnih odnosa, ili iz drugih razloga.
Rizik da kamatni i drugi rashodi društva imaju tendenciju rasta.
Rizik da ugovori društva zaključeni s osiguranicima sadrže pravne nedostatke ili nejasnoće.
Rizik da instrumenti obezbeđenja društva za odobrene i potencijalne plasmane nisu konstituisani na propisan
način i sl.
Očigledno je da na reputacioni rizik imaju uticaj svi napred pomenuti rizici, što je i prikazano na slici IV-5:
Slika IV - 5.
Za minimiziranje nastanka reputacionog rizika veliku obavezu i odgovornost ima menadžment društva koji je
obavezan da obezbedi potpunu usklađenost poslovanja, kroz efikasnu organizaciju rada, strateško planiranje,
obezbeđenje svih resursa - materijalnih i ljudskih, obezbeđenje tehnološkog procesa kroz izradu odgovarajućih
procedura, uputstava i kontrole poslovanja u svim fazama rada.
2. UPRAVLJANJE RIZICIMA U ZAKONU O OSIGURANJU REPUBLIKE SRBIJE
Svaka država, pa i naša, zakonskim rešenjima definiše minimalne uslove na polju upravljanja rizicima, tako da je
u članu 125. Zakona o osiguranju RS („Sl.glasnik RS" br. 55/2004, 70/2004. i ispravke 61/2005.) navedeno:
Društvo za osiguranje postupa u skladu sa pravilima o upravljanju rizikom ako u svom poslovanju obezbeđuje:
saosiguranje i reosiguranje viškova rizika iznad maksimalnog samopridržaja, u skladu sa članom 15. Zakona,
koji obavezuje društvo za osiguranje da prema iznosu ugovorom preuzetih rizika pravilno utvrdi mak- simalni
samopridržaj, zadrži deo rizika koji je ispod samopridržaja u sopstvenom pokriću, a da obaveze iz ugovora
iznad samopridržaja reosigura kod društva za reosiguranje;
plaćanje šteta, ugovorenih suma osiguranja i izvršavanje drugih obaveza iz osnova osiguranja, u skladu sa čl.
21. i 22. Zakona, koji obavezuje društvo za osiguranje i druga lica koja su neposredno povezana sa poslovima
osigu- ranja da u svom radu primenjuju i druge zakone, kao i pravila struke osiguranja, dobrih poslovnih
običaja, i poslovne etike;
osnovni kapital najmanje u visini propisanoj članom 28. Zakona, koji za pojedine vrste osiguranja iznosi
~ 77 ~
Osnovni kapital (u evrima)
1) ŽIVOTNA OSIGURANJA
(1) životna osiguranja, osim dobrovoljnog penzijskog osiguranja
2.000.000
(2) dobrovoljno penzijsko osiguranje
3.000.000
(3) sve vrste životnih osiguranja
4.000.000
2) NEŽIVOTNA OSIGURANJA:
(1) osiguranje od nezgode i dobrovoljno zdravstveno osiguranje
1.000.000
(2) osiguranje motornih vozila-kasko, šinskih vozila-kasko i obavezno osiguranje od
odgovornosti u saobraćaju
2.500.000
(3) ostala osiguranja imovine, ostala osiguranja od odgovornosti i druge vrste neživotnih
osiguranja
2.000.000
(4) sve vrste neživotnih osiguranja
4.500.000
3) REOSIGURANJE
4.500.000
Pored toga utvrđena je i obaveza da je društvo za osiguranje dužno da u svom poslovanju obezbedi da osnovni
kapital društva uvek bude u visini koja nije manja od navedenih iznosa.
tehničke rezerve, u skladu sa članom 107. Zakona, koji propisuje da je društvo za osiguranje dužno da na kraju
obračunskog perioda utvrdi tehničke rezerve za pokriće obaveza i obavljanja poslova osiguranja. Društvo koje
se bavi životnim osiguranjima utvrđuje rezerve za: prenosne premije, rezervisane štete, učešće u dobiti i
matematičku rezervu, Društvo koje se bavi neživotnim osiguranjima utvrđuje tehničke rezerve za: prenosne
premije, rezervisane štete i izravnavanje rizika. Ove tehničke rezerve obrazuju se korišćenjem načela
aktuarske matematike, odgovarajućih statističkih podataka, pravila struke osiguranja, kao i kriterijuma i
načina obračunavanja koje propisuje Narodna banka Srbije.
likvidnost društva, u skladu sa članom 113. Zakona, koji obavezuje društvo za osiguranje da obezbedi
likvidnost uz blagovremenu isplatu šteta i drugih obaveza društva, kao i da obezbedi sigurnost ulaganja i
deponovanja slobodnih sredstava.
deponovanje i ulaganje sredstava tehničkih rezervi, u skladu sa čl. 114. i 115. Zakona, kojima se reguliše oblik
ulaganja i plasmana, a odlukom Narodne banke Srbije i procentualni iznosi za pojedine oblike ulaganja i plasmana.
garantnu rezervu, u skladu sa članom 116. Zakona, koji reguliše da garantnu rezervu društva za osiguranje čini:
osnovni kapital; rezerve iz dobiti i rezerve utvrđene aktima društva; neraspoređena dobit iz ranijih godina do 50%;
deo neraspoređene dobiti tekuće godine do 50%, pod uslovom da utvrđeni iznos ne prelazi prosečnu vrednost neto
dobiti ostvarene u pos- lednje tri godine i da ne prelazi 25% od garantne rezerve, kao i revalorizacione rezerve.
Ostavljena je mogućnost da Narodna banka Srbije može propisivati i druge oblike sredstava koja čine garantnu
rezervu, kao i iznos učešća tih sredstava u garantnoj rezervi. Rezerve iz dobiti, rezerve utvrđene aktima društva i
revalorizacione rezerve ne mogu činitii više od 20% ga- rantne rezerve. Takođe je propisano da se garantne rezerve
umanjuju za otkupljene sopstvene akcije, gubitak iz ranijih godina i gubitak iz tekuće godine. Ukupan iznos garantne
rezerve ne može biti manji od iznosa osnovnog kapitala.
deponovanje i ulaganje sredstava garantne rezerve, u skladu sa članom 118. Zakona, kojima se reguliše oblik
ulaganja i plasmana, a odlukom Narodne banke Srbije i procentualni iznosi za pojedine oblike ulaganja i plasmana.
marginu solventnosti, u skladu sa čl. 120. i 122. ovog Zakona, koja kod društava za osiguranje odgovara
ukupnoj aktivi umanjenoj za nematerijalna ulaganja, aktivna vremenska razgraničenja, gubitak, obeveze
(uključujući matematičku rezervu osiguranja života) i za prenosne pozicije (prenosne
premije i rezervisane štete). Margina solventnosti se izračunava odvojeno za životna i odvojeno za neživotna
osiguranja, što je regulisano posebnom odlukom Narodne banke Srbije. Za prvu godinu osiguranja, marginu
sol- ventnosti društvo izračunava primenom premijske stope.
10. druge aktivnosti radi ispunjenja obaveza iz tač. 1) - 9) ovog člana, kao i drugih obaveza propisanih ovim
zakonom koje se odnose na upravljanje rizikom.
U poglavlju „XII - Kaznene odredbe" Zakona o osiguranju predviđene su sankcije za ne pridržavanje zakonom
propisanih obaveza na polju upravljanja rizicima.
Tako npr. članom 223. ovlašćeni aktuar ili ovlašćeni revizor, koji protivno odredbama ovog Zakona, sačini lažno
mišljenje, odnosno izveštaj, kazniće se za krivično delo kaznom zatvora od jedne do tri godine, a članom 224,
odgovorno lice u društvu za osiguranje, društvu za posredovanje u osiguranju, društvu za zastupanje u osiguranju,
agenciji za pružanje drugih usluga u osiguranju, preduzeću ili drugom pravnom licu koje ima posebno organizovan
deo za pružanje drugih usluga u osiguranju, kao i kod zastupnika u osiguranju koje prilikom utvrđivanja i procene
rizika i šteta sačini lažne procene i izjave, kazniće se za krivično delo novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri
godine.

~ 79 ~
3. SOLVENTNOST II
Da bi Društva za osiguranje trajno obezbedila uslove da sve štete, bez obzira na njihov broj i iznos nadoknade
osiguranicima, izvršavaju sve finansijske obaveze prema državi i pokriju sve troškove i obaveze iz poslovanja,
regulatorni organi EU se bave pitanjima harmonizacije nadzora solventnosti društava za osiguranje i reosiguranje
kroz novi okvir regulacije solventnosti, tzv. solventnosti II društava.
Prethodnim direktavama EU kojima je propisana obaveza da osiguravajuća društva trajno održavaju marginu
solventnosti kao minimalni iznos kapitala za pokrivanje nastupanja nepredviđenih događaja nije se polazilo od
specifičnosti samih osiguravača.
Danas se u EU intenzivno radi na donošenju nove regulative solventnosti koja bi polazila i od specifičnosti
svakog osiguravača, a sa ciljem da se postigne bolja povezanost između zahtevanog kapitala i tržišne pozicije
osiguravajuće kompanije, efikasnija zaštita osiguranika i akcionara osiguravajuće kompanije, kao i veći stepen
harmonizacije u okviru jedinstvenog tržišta osiguranja.
Imajući u vidu karakteristike delatnosti osiguranja i aktuelne propise EU kojima se vrši regulacija u ovoj oblasti,
solventnost osiguravajućih društava je uslovljena:
tehničkim rezervama koje moraju biti formirane metodom realne procene - tzv „najbolja procena" tako da
njihov iznos bude dovoljan za pokriće obaveza osiguravača;
minimalnim garantnim fondom koji predstavlja granicu ispod koga kapital osiguravača ne sme da padne;
marginom solventnosti, kao minimalnim obimom kapitala za slučaj neočekivano visokih obaveza za štete.
Osnovni preduslov da Društva za osiguranje obezbede solventnost je da moraju adekvatno da upravljaju svojim
kapitalom i rizicima.
EU direktive su usvojene 2002. godine i postavljeni temelji za solventnost I, sa obavezom računovodstvene
primene od 2004. godine. U našem Zakonu obezbeđenje solventnosti I je iskazano kroz izračunavanje margine
solventnosti i obaveze da visina garantne rezerve uvek bude veća od margine solventnosti.
Izračunavanje margine solventnosti je realativno jednostavno i obezbeđuje komparaciju među Društvima za
osiguranje.
Međutim, kako margina solventnosti društva za osiguranje odgovara ukupnoj aktivi umanjenoj za nematerijalna
ulaganja, aktivna vremenska razgraničenja, gubitak, obaveze (uključujući matematičku rezervu osiguranja života) i
za prenosne pozicije (prenosne premije i rezervisane štete), očigledno je da ona nije, ili je u maloj meri bazirana na
riziku.
U poslednjim godinama je nauka o upravljanju rizicima značajno uznapredovala i na tržištu osiguranja, pa je sve
veći broj društava koji se bave na sofisticiran način integralnim sistemima upravljanja rizikom koji im omogućava ne
samo adekvatno definisanje potrebnog kapitala, već i postavljanje adekvatne organizacije i upravljačkih struktura
koje su sposobne da identifikuju rizike, mere ih i njima uspešno upravljaju.
Kako je u EU industrija osiguranja druga po značaju u finansijskoj uslužnoj industriji, negativne promene u
industriji osiguranja imaju značajan uticaj na ukupnu finansijsku stabilnost.
Zbog toga se i došlo do potrebe za novim okvirima regulacije solventnosti - Solventnosti II koja je bazirana na
sveobuhvatnom okviru za upravljanje rizicima kroz identifikaciju i ocenjivanje rizika, merenje rizika i upravljanje sa
rizicima, tržišnom vrednovanju sredstava i obaveza, korporativnom upravljanju u vlastitim i zavisnim društvima,
dokumentovanju procesa i tržišnoj disciplini kroz izveštavanje i saopštenja - obelodanjivanje i razotkrivanje
netržišnog ponašanja. Integrisanom pristupu za rezerve osiguranja i zahteva u pogledu veličine kapitala, kapitalnih
zahteva definisanih totalnim upravljanjem kvalitetom kroz standardizaciju i razvoje internih modela za priznavanje i
nagrađivanje diverzifikacije i umanjivanja rizika.
Ciljevi za utvrđivanje novih okvira regulacije solventnosti su da se na prvom mestu zaštite osiguranici od rizika
bankrotstva bilo kog osiguravajućeg društva i drugo, da se ustanovi i uvede podesniji sistem solventnosti u odnosu na
stvarne rizike osiguravajućeg društva.
Obezebeđenje Solventnosti II predstavlja potpuno drugačiji pristup od onoga koji je važio kod Solventnosti I.
Vodeći princip Solventnosti II je da zahtevi u pogledu kapitala trebaju biti bazirani na procenama rizika koji su
inherentni poslovanju osiguravajućih i reosiguravajućih društava, približavajući industriju osiguranja metodama koje
su već primenjene u bankarstvu.
81
81 Mr. sc. Vladimir Njegomir, Novi režim supervizije solventnosti u EU - Solvency II, Časopis „Osigu-
ranje", br.3, Zagreb, 2007
~ 80 ~
Kako nesolventnost osiguravajućih društava uzrokuju: akumulacija velikih gubitaka (šteta), potcenjivanje rizika
(niske i neodgovarajuće premije), neažurnost u likvidaciji i isplati šteta, neadekvatne procene rizika i programi
reosiguranja, nekom- petentan menadžment, prevare i krađe i sl., osnovne principe solventnosti II činiće
karakteristična struktura koja se bazira na tri stuba (slika IV - 6), slično kao kod Besel II, okvira za regulaciju
solventnosti kod banaka.
Stub II se odnosi na korporativno rukovođenje, pravila za upravljanje investicijama i upravljanje aktivom i
pasivom, kao i na proces kontrolnog nadzora (Supervisory review process - SRP).
Korporativno rukovođenje u okviru Solventnosti II fokusira se na procese uprav- ljanja rizikom i na interne
kontrolne funkcije.
Drugi zahtevi odnose se na „podesno i odgovarajuće" osoblje, strategije rizika, izveštavanje o riziku,
odgovornosti, nezavisnost funkcija i politike i procedure up- ravljanja rizikom.
Jedna od važnih karakteristika Stuba II je moć supervizora da zahteva dodatni kapital, što je rezultat takozvanog
podešavanja kapitala potrebnog za održavanje solventnosti, kao i preduzimanje mera za smanjenje rizika.
Stub III kompletira sistem sa nizom potrebnih izveštaja/obelodanjivanja. Su- protno od Bazela II, koji samo
zahteva tržišne izveštaje, Solventnost II ustanovljava propise kako za izveštavanje nadzornih organa tako i za javno
izveštavanje. Od osiguravajućih kompanija će se zahtevati da u svojim godišnjim izveštajima obuhvate izveštavanje
o riziku i o njegovom upravljanju. Za investitore i agencije za rangiranje ove informacije su korisne za određivanje
kreditne sposobnosti, pa će cene akcija I kreditna sposobnost osiguravajućih kompanija da u mnogo većoj meri nego
ikada pre zavisi od profila rizika i stoga će u najboljem interesu osiguravajućih kompanija biti da jasno prikažu svoje
načine upravljanja rizikom. Na slici IV-7 prikazani su grafički osnovni principi solventnosti.
IV. UPRAVLJANJE RIZICIMA PUTEM OSIGURANJA
1. OSIGURANJE KAO METOD UPRAVLJANJA RIZIKOM
Metoda koja je danas najrasprostranjenija za upravljanje rizikom je putem osiguranja. Sa ekonomske tačke
gledišta to je najsvrsishodniji način, jer se rizik prebacije na organizaciju koja je specijalizovana za zaštitu čoveka i
njegove imovine od posledica mnogih rizika, uz upotrebu najsavremenijih statističko-matematičkih metoda.

~ 82 ~
~ 83 ~
Da bi osiguravač mogao na sebe da preuzme neki rizik, on mora da zna ne samo njegov prosečan intenzitet
(statistički podaci) nego i njegovu frekvenciju koja se određuje prema zakonima verovatnoće.

~ 85 ~
Osiguravajuća društva koja korišćenjem sofisticiranih aktuarskih tehnika modeliranja formiraju stabilan kapital
društva iz prihoda od premije osiguranja i prinosa na plasirana sredstva, ostvaruju i svoj osnovni cilj osiguranje veće
zaštite osiguranika, povoljniju tržišnu poziciju i reputaciju, a time i veće poverenje osiguranika, kao jednog od
osnovnih principa delatnosti osiguranja.
Izraz „premija" po nekim autorima potiče od latinske reči premium (nagrada), a po drugim autorima od reči
primium, što bi bilo prihvatljivije, jer znači prvi, a u osiguranju je upravo ugovarač osiguranja obavezan da prvi
ispuni obavezu uplate premije da bi osiguravač mogao da prihvati obavezu iz sklopljenog ugovora.
Premija osiguranja je novčani iznos koji ugovarač osiguranja ili osiguranik plaća osiguravaču na osnovu
sklopljenog ugovora o osiguranju, kao naknadu za obezbeđenje osiguravajuće zaštite. Za ugovarača osiguranja
osiguranika premija osiguranja predstavlja trošak, pa je sa te strane, veoma bitan elemenat u prodaji osiguranja,
posebno u tržišnoj privredi. Zbog toga, visina premije osiguranja može pozitivno i negativno da utiče na obim
prodaje određenih vrsta osiguranja ili prodaje određenih vrsta osiguranja određenog osiguravača.
Međutim, za osiguravača je premija osiguranja prihod i izvor sredstava iz kojih formira potrebne fondove i jača
svoj finansijski kapacitet, uz trajno visoki stepen likvidnosti, kako bi obezbedio potpuno i blagovremeno obeštećenje
osiguranika u toku trajanje osiguranja. Iz tih izvora obezbeđuje i sredstva za pokriće sopstvenih troškova i
ostvarivanje profita. Zbog toga, osiguravač svojim poslovnim aktima utvrđuje premiju osiguranja tako, da njena
visina bude primerena osiguranim rizicima i ugovorenim obavezama iz osiguranja.
Na primer, u postojećem tarifnom sistemu obaveznog osiguranja vlasnika, odnosno korisnika motornih i
priključnih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, pristup utvrđivanja visine premije nije uvek u
skladu sa veličinom rizika. Premiju osiguranja, na našem tržištu, propisuje Udruženje osiguravajućih društava i ona
je ista kod svih osiguravača. Premija je ista za sve osiguranike sa vozilima istih karakteristika, bez obzira kakvo je
bilo njihovo ponašanje u prethodnom periodu osiguranja, i kako su procenjeni rizici regiona - zone rizika, gde se
vozilo pretežno koristi. U stvari, premija danas, kod ove vrste osiguranja zavisi isključivo i samo od fiksnih
karakteristika vozila i to: od snage motora vozila (premija putničkih i vučnih vozila - motokultivatora, traktora,
guseničara itd.), od radne zapremine motora (premija motocikala, mopeda i skutera), od namene (gradski, prigradski,
međugradski, koji nije namenjen za javni saobraćaj), broja registrovanih mesta (premija za autobuse), od nosivosti
(premija teretnih i priključnih vozila itd.).
Pored navedenog, nije rešena mogućnost uticaja premije osiguranja njenom individualizacijom na stanje
bezbednosti saobraćaja. Naime, pored obezbeđenja jednog od osnovnih principa osiguranja od odgovornosti da se
osiguraniku pruži odgovarajuća osiguravajuća zaštita, moguće je koncepcijom premije deo tereta lošeg ponašanja u
saobraćaju prebaciti na samog osiguranika - na onog ko prouzrokuje štetu.
Za izgradnju ovakvog premijskog sistema osiguranja od odgovornosti neophod- no je prethodno rešiti
jedinstvenu bazu podataka o vozačima i vozilima, obezbediti savremeni aktuarsko-naučni pristup formiranja premije,
adekvatnu kontrolu primene propisanih metoda, određivanje trošenja premije osiguranja, kao i proširenje re- gresnog
prava organizacije za osiguranje prema osiguraniku. To znači da variranje premije osiguranja autoodgovornosti mora
zavisiti od više faktora koji utiču na bezbedno učešće u saobraćaju kao što su: faktor dužine vozačkog staža, faktor
učešća u saobraćajnim nezgodama, faktor godišnje pređene kilometraže i sl. Na osnovu ovih faktora moguće je
izračunati koeficijente kojima se množi osnovna premija, koja je do sada uglavnom zavisila od karakteristika vozila,
i dobiti stvarna premija koju osiguranik treba da plaća. Korišćenjem usvojenih koeficijenata možemo odrediti stvarnu
premiju koja varira od vozača do vozača, u zavisnosti od ponašanja u prethodnom periodu i dužine vozačkog staža. U
određivanju se mogu koristiti i drugi parametri koji bi istu korigovali u zavisnosti od njihovog uticaja, kao što je
parametar „zone rizika". Da bi se odredio parametar za zonu rizika neophodno je poznavati broj vozila u zonama, kao
i broj nezgoda koje su se desile u njima. Rizik od nastajanja saobraćajnih nezgoda po regionima nije isti. Kako
premija osiguranja u značajnom delu zavisi od rizika, to se nameće zaključak da premija ne može biti ista za sve, već
mora biti prilagođena riziku.
Indeksi rizika su različiti na nivou gradova i regiona. Tako npr. prema korišćenim podacima jedinstvenog
informacionog sistema MUP-a Srbije za 2003. godinu indeks rizika za grad Beograd je 5,8 i veći je u odnosu na
većinu ostalih gradova. Južnobanatski okrug ima indeks 5,4 u okviru koga dominira Novi Sad. Nasuprot ovim
podacima, postoje regioni sa znatno manjim indeksom rizika, ispod 2,0 kao što su Borski, Toplički i Jablanički okrug.
Prihvatanje ovog pristupa podrazumeva prethodnu podelu po zonama u odnosu na ostvarene indekse rizika. To
praktično znači, da tarifni sistem osiguranja, pored postojećih elemenata - karakteristike vozila, treba korigovati
ponašanjem vozača u prethodnom periodu, pređenom kilometražom i vozačkim stažom, kao i zonom rizika, što bi
davalo realniju premiju i uticalo na poboljšanje bezbednosti u saobraćaju.
Pored navedenog, i za određene specifične, složene rizike, a tipične u smislu arhitekture, tehnologije i tehničkih
rešenja, potrebno je imati individualistički pristup u definisanju premija osiguranja.
~ 86 ~
Za ugovarača osiguranja/osiguranika, iznos koji on plaća je jedinstven i predstavlja premiju osiguranja.
Za osiguravača, taj iznos predstavlja ukupnu (bruto) premiju koja se sastoji iz više delova.
Najveći deo premije služi za izvršavanje ugovornih obaveza osiguravača - pokriće štata i drugih troškova
osiguranja - reosiguranje, troškovi procene šteta, tehničke rezerve i sl. i naziva se funkcionalnom premijom. Prava
raspolaganja i upravljanja tim delom sredstava su strogo ograničena i propisana zakonom i podležu veoma rigoroznoj
kontroli.
Drugi, mnogo manji deo ukupne premije, koji se najčešće naziva režijskim dodatkom, namenjen je za
finansiranje troškova poslovanja osiguravača - troškove obuhvata osiguranja, zastupničke i posredničke provizije,
administrativne troškove, troškove zarada, materijalne troškovi osiguravača, troškove marketinga, profit
osiguravača, doplatak za sigurnost i sl. Iznos visine režijskog dodatka zavisi od poslovnih ciljeva osiguravača,
očekivanog profita, uslova i konkurencije na tržištu, i najčešće se iskazuje jednim delom u određenom procentu u
odnosu na očekivanu ukupnu premiju osiguranja i drugim delom u fiksnom iznosu.
Iz funkcionalne premije formira se tehnička premija i u nekim vrstama osigu- ranja, doprinos za preventivu.
Formiranje fonda za preventivu iz sredstava doprinosa za preventivu po Zakonu o osiguranju nije obavezno.
Međutim Zakon je predvideo veoma rigorozno, obavezu osiguravača da upravlja osiguranim rizicima.
Struktura premije osiguranja prikazana je na sl. br. VIII-4.
Kod neživotnih osiguranja tehnička premija se naziva i riziko premija i služi za pokrivanje svih obaveza - šteta i
ugovorenih suma koje nastanu u posmatranom periodu po osnovu ugovorenih osiguranja, za plaćanje premija za
transfer rizika i za formiranje tehničkih rezervi. Sam naziv riziko premija je u primeni i zbog toga što ta premija treba
da odgovara riziku za određeni period osiguranja i služi, između ostalog i za prostorno i vremensko izravnavanje
rizika. Ona odgovara upravo onom iznosu koji mora osiguravač da naplati od svakog ugovarača osiguranja da bi
imao dovoljno sredstava za pokriće očekivanih obaveza po zaključenim ugovorima o osiguranju - odštetnih zahteva.
Kod životnih osiguranja, koja su u pravilu dugoročnog karaktera i najčešće sadrže i štednu komponentu, riziko
premija je samo deo tehničke premije koji služi za pokriće razlike između osigurane sume i matematičke rezerve u
slučaju realizacije osiguranog slučaja - smrti u tekućem periodu osiguranja. Za razliku od neživotnog osiguranja, kod
životnog osiguranja osiguravač raspolaže sa potpunim informacijama o svojim ugovorenim obavezama u pogledu
osigurane sume. Zbog toga tehničku premiju kod životnih osiguranja čini još i štedna premija, koja služi za naknadu
budućih šteta i formira se iz viška preko stvarno potrebne riziko premije
82
, odnosno štedna premija služi za
vremensko izravnavanje rizika u ovoj grupi osiguranja.
82 Prof. dr Jelena Kočević, Osiguranje,

~ 88 ~
Slika VIII - 6. Struktura tehničke premije
Pojam „tehnička premija" se najčešće koristi u neživotnom osiguranju, jer ona služi za tehničko izravnjavanje
rizika. U životnom osiguranju se koristi pojam „neto premija", jer je to onaj deo bruto premije koji predstavlja čistu
cenu osiguranja.
Doprinos za preventivu predstavlja sredstva koja se izdvajaju u cilju sprečavanja ili smanjivanja mogućnosti
ostvarivanja rizika i ovaj deo funkcionalne premije je obično fakultativni
Dodatak na premiju osiguranja ili režijski dodatak služi za pokriće svih troškova koji su vezani sa obavljanjem
poslova osiguranja, za zaradu osiguravača i za pokriće razlike između stvarnih i očekivanih šteta. Struktura troškova
vezanih za obavljanje poslova osiguranja prikazana je na slici VIII-7.
Slika VIII-7 Struktura troškova vezanih za obavljanje poslova osiguranja
Zarada osiguravača se određuje u oblasti neživotnog osiguranja na bazi tržišnih uslova, ciklusa preuzimanja
rizika (ciklično kretanje profitabilnosti, premijska stopa i kapacitet), poslovnih ciljeva osiguravača i očekivanja
njegovih deoničara.
Rezerva sigurnosti uglavnom postoji kod neživotnih osiguranja, a veoma retko i kod životnih osiguranja. Ova
rezerva služi za pokriće mogućih većih odstupanja šteta u odnosu na prosečne štete.
Da bi se izračunala visina tehničke premije potrebno je prethodno definisati dva osnovna elementa:
premijsku stopu i
određenu ugovorenu osnovicu za obračun premije
Premijska ili tarifna stopa jeste cena po jedinici pokrića (po jedinici zaštite), odnosno cena po jedinici osiguranja,
dok je premija ili tarifa ukupna cena pokrića koja se utvrđuje na osnovu premijske stope i to kao proizvod premijske
stope i uku- pnih jedinica zaštite, odnosno ugovorene osnovice (određena suma osiguranja broj osoba, broj zgrada,
broj zaposlenih..). Premijska stopa se najčešće iskazuje u promilima, tj. u obliku premije za 1000 jedinica ugovorene
ili osigurane sume.
Svaki osiguravač sastavlja svoj cenovnik premija osiguranja, odnosno tarifu premija. Ovaj cenovnik služi za
određivanje visine premije, pri čemu su merila u jednoj istoj vrsti osiguranja jedinstvena za sve osiguranike. Tarifa
premija obično obuhvata sledeće:
Premijske stope (u procentima ili promilima)
Premije u novčanom iznosu za jedinicu osiguranog predmeta
Vreme za koje se računa premija
Postupak ili način utvrđivanja stope ili iznosa premije (opšti i po premijs-
~ 89 ~
kim grupama)
Uslove za obračunavanje popusta ili doplatka na premiju
Najniže stope premije do kojih se može iči u slučaju primene bonusa
Najviše stope u slučaju nepovoljnog tehničkog rezultata, itd.
Utvrđivanje tarifa, odnosno premija, mora da bude u skladu sa nekim unapred
postavljenim ciljevima i ovi ciljevi se mogu podeliti u dve osnovne grupe:
Nadzorni (kontrolni) ciljevi
o
adekvatnost tarifa,
o
tarife ne smiju biti previsoke,
o
tarife moraju biti pravične, odnosno nediskriminatorne
Poslovni ciljevi
o
jednostavnost tarifnog sistema
o
stabilnost tarifnog sistema
o
prilagodljivost tarifnog sisitema
o
podsticanje primene preventivnih mera
1.1.1 PREMIJA KOD NEŽIVOTNOG OSIGURANJA (OSIGURANJE IMOVINE I
ODGOVORNOSTI)
U neživotnom osiguranju neto premija treba da da onaj iznos koji će biti dovoljan za pokriće šteta nastalih
dejstvom nesrećnih slučajeva i prirodnih sila (tehnička premija) i treba da omogući smanjivanje i sprečavanje rizika
koji na bilo koji način mogu ugroziti imovinu (dodatak za preventivu). Drugim rečima, neto premija kod neživotnog
osiguranja jednaka je zbiru tehničke premije i dodatka za preventivu. Struktura bruto premije kod neživotnog
osiguranja, kao zbir neto premije i režijskog dodatka, može se prikazati na sledeći način:
Osnovne metode koje se koriste za određivanje premijskih stopa su:
Individualne metode za utvrđivanje tarifa
Utvrđivanje tarifa po osnovu klasa:
Metoda čiste (neto) premije
Metoda kvote šteta
Metoda modificiranog (meritornog) utvrđivanja
Individualno utvrđivanje premijskih stopa naziva se još i utvrđivanje procenom, što znači da se stopa formira na
bazi individualnog procenjivanja onoga ko ugovara osiguranje. Individualnim procenjivanjem polazi se od premija
koje su uplatili „slični" osiguranici i vrše se dopune zahvaljujući dostupnim statističkim podacima. Ova metoda se
mnogo koristi u pomorskom osiguranju, u osiguranju radnika i u nekim vrstama rečnog i jezerskog transporta.
Metoda utvrđivanja tarifa po osnovu klasa je najčešća metoda koja se koristi u osiguranju motornih vozila,
požara, stanova i sl. Da bi se tarife utvrdile po osnovu klasa, neophodno je formirati klase, odnosno izvršiti
klasifikaciju osiguranika prema određenim karakteristikama. Metoda je još poznata pod nazivom „utvrđivanje po
osnovu priručnika" jer se različite stope publikuju u priručniku, tj. uputstvu za formiranje tarifa.
Metodom čiste premije formira se stopa koja treba da da premiju po jedinici izloženosti riziku, tako što se zbir
novčanog iznosa šteta nastalih u određenom vremenskon periodu i troškova procene štete, podeli sa brojem jedinica
izloženosti ili rizika.
Na kraju se dodaju troškovi osiguravača, dobit i ostali nepredviđeni troškovi.
Metoda kvote šteta pokazuje odnos odštetnih zahteva u odnosu na premiju za određenu grupu osiguranja. Ova
metoda nije metoda tarifiranja u pravom smislu, već ona služi za korekciju premijske stope. Naime, premijska stopa
se oblikuje na osnovu upoređivanja stvarne i očekivane kvote štete. Stvarna kvota štete je ona koju je osiguravač

~ 91 ~
Verovatnoća života ljudi, odnosno smrtnost osiguranih osoba je rizik životnog osiguranja. Zato postoje tablice
smrtnosti ili tablice mortaliteta u kojima je prikazan broj osoba koji umire u određenoj godini života, broj osoba koji
doživi određenu starost, zatim verovatnoća umiranja unutar jedne godine, odnosno za svaku godinu staristi čoveka, tj.
stope smrtnosti i verovatnoća doživljenja.
Kamatna stopa je računski elemenat neto premije. Njena visina se procenjuje na osnovu mogućnosti zarade od
ulaganja privremeno slobodnih finansijskih sredstava društava za osiguranje. Veća uračunata kamatna stopa daje
manju neto premiju za istu osiguranu svotu, za iste vrednosti tablica mortaliteta i model osiguranja. To znači da
očekivani privredni napredak utiče na neto premiju, a time i na cenu životnog osiguranja.
Sadašnja vrednost sume X koja dospeva za t razdoblje je suma novca koju treba danas uložiti uz odgovarajuću
kamatnu stopu, a da bi taj ulog posle nekog vremena t bio jednak sumi X.
Neto premija osiguranja po jedinici osigurane svote za jednogodišnje razdoblje osiguranja, za slučaj smrti s
određenim trajanjem, predstavlja proizvod verovatnoće smrti u tom periodu i sadašnje vrednosti jedne novčane
jedinice za period raspolaganja sredstvima, uz odgovarajuću kamatnu stopu.
Ako se dobijena vrednost za jedinicu osigurane svote pomnoži sa broj em novčanih jedinica koje predstavljaju
osiguranu sumu dobija se iznos neto jednokratne premije. Međutim, pošto se osiguranje za slučaj smrti ugovara sa
rokom trajanja dužim od jedne godine, onda je potrebno da se za svaku godinu trajanja osiguranja utvrdi trošak
osiguranja koji se zatim sabira, da bi se dobila jednokratna premija osiguranja za slučaj smrti za dati period
osiguranja.
Pri utvrđivanju neto jednokratne premije za doživotno osiguranje primenjuje se isti postupak kao i za utvrđivanje
iste premije za osiguranje s određenim trajanjem, pri čemu se izračunavanje vrši do kraja tablica smrtnosti, odnosno
do 100 godine.
Neto jednokratna premija za osiguranje doživljenja po jedinici osigurane svote jednaka je umnošku verovatnoće
doživljenja ugovorene godine i sadašnje vrednosti novčane jedinice za period raspolaganja sredstvima uz određenu
kamatnu stopu.
Kod osiguranja života za slučaj smrti i doživljenja premija se izračunava tako što se sabere premija za slučaj
smrti i premija za osiguranje doživljenja.
Kod rentnog osiguranja isplata renti se obavlja na kraju svake godine i zato se za svaku godinu mora pojedinačno
utvrditi trošak i onda se svi ovi troškovi moraju sabrati za ceo period trajanja rentnog osiguranja. Ako se pak rentno
osiguranje ugovara za ceo život ovaj postupak se nastavlja do kraja tablica smrtnosti.
Struktura bruto premije kod osiguranja života, takođe se dobija kao zbir neto premije i dodatka za pokriće ostalih
troškova koji obuhvataju akvizicijske troškove, inkaso troškove (naplata premije i ovi troškovi se obračunavaju
srazmerno sa procentom od bruto premije) i troškove poslovanja osiguravača.
Iz strukture bruto premije životnog osiguranja proizilazi problem utvrđivanja njene visine. Naime, negativno
odstupanje od očekivanih vrednosti uračunatih u cenu životnog osiguranja može dovesti do nerentabilnosti
poslovanja, a naknadno povećanje cena i izmena tarifa mogu ugroziti konkurentnost osiguravača.
1.2 SUMA OSIGURANJA
Suma osiguranja (SO) je suma o kojoj se zajednički dogovaraju osiguravač i osiguranik i služi kao osnova za
određivanje određenih obaveza koje su detaljno navedene u polisi osiguranja.
Suma osiguranja je parametar polise koji se koristi da bi se ustanovila suma koja se može nadoknaditi u slučaju
štete i da bi se mogla izračunati premija za osigurani rizik.
U odnosu na pokrića materijalne štete, kao što je npr. osiguranje od požara i osi- guranje mašina od loma,
uobičajeno je da se suma osiguranja veže za ukupnu vrednost osigurane imovine.
Sume osiguranja za različite linije poslovanja mogu da se klasifikuju na sledeći način:
Linija poslovanja
Suma osiguranja
Imovina (materijalna šteta)
Nova vrednost zamene (NRV)
Prekid poslovanja
Bruto profit/dodatni troškovi
Specijalna pokrića
Iznos na prvu štetu
~ 92 ~
Nova vrednost zamene (NRV): troškovi zamene osigurane mašine i postrojenja sa novim mašinama istog tipa i
karektiristika. NRV takođe obuhvata i sve transportne troškove do date lokacije, troškove montaže, carine i ostale
takse i dažbine.
Za neke polise (naročito u SAD ili na tržištima na kojima dominira SAD), suma osiguranja se često zamenjuje
limitom nadoknade po štetnom događaju.
U oblasti neživotnih osiguranja suma osiguranja je iznos na koji je osiguran neki predmet osiguranja - imovina ili
imovinski interes. To su npr. ljudi, građevinski objekti, oprema, roba, novac, motorna vozila, brodovi, avioni,
poljoprivredne kulture, životinje i sl.
Predmet osiguranja kao jedan od bitnih elemenata za nastanak i opstanak svakog ugovora o osiguranju, u samom
ugovoru mora biti nedvosmisleno određen.
Predmet osiguranja takođe predstavlja jedno od važnih merila za podelu celokupne osiguravajuće delatnosti na
dve osnovne grupe - životna i neživotna osiguranja.
U oblasti životnih osiguranja pojavljuje se pojam osigurane sume, koja se izjednačava sa naknadom iz osiguranja
koja se isplaćuje kada nastupi osigurani slučaj.
Suma osiguranja predstavlja važan deo ugovora o osiguranju, i služi kao osnovica za obračun premije osiguranja
i istovremeno predstavlja maksimalnu obavezu osiguravača kod nastanka štetnog događaja. Zbog toga je veoma
važno i za ugovarača osiguranja i osiguravača da se ona što realnije odredi.
Ugovorena suma osiguranja samo u nekim slučajevima može biti prekoračena i to zbog:
troškova prouzrokovanih razumnim pokušajem uklanjanja neposredne opasnosti osiguranog događaja ili
pokušaja da se ograniče štetne posledice;
troškova nastalih povodom otklanjanja i smanjivanja štete preduzetih po osiguravačevom nalogu. U polisu
osiguranja se unosi ili se ugovorom o osguranju, odnosno zakonom predviđa način njenog utvrđivanja kada
događaj nastupi.
isplate naknade za više uzastopnih osiguranih slučejeva u istom osiguranom periodu. Naknada se isplaćuje za
svaki osigurani slučaj u potpunosti.
U postojećoj praksi osiguranja suma osiguranja se može odrediti na više načina.
Osiguranja se mogu zaključiti na:
klasičnu sumu osiguranja,
ugovorenu vrednost,
novu vrednost,
sumu osiguranja na „prvi rizik',
taksiranu (subjektivnu) vrednost
1.2.1 OSIGURANJE NA KLASIČNU SUMU OSIGURANJA
Kod osiguranja na klasičnu sumu osiguranja ugovarač osiguranja, odnosno osiguranik sam određuje sumu
osiguranja i snosi ekonomske posledice eventualno niže ugovorene sume osiguranja u odnosu na stvarnu ili novu
vrednost.
Ugovorena suma osiguranja ima neposredan uticaj na obračun štete i ona bi trebala biti jednaka realnoj-stvarnoj
vrednosti imovine. Ugovarač osiguranja nema pravo da podnese prigovor osiguravaču zbog posledica koje proizađu
iz ugovorene sume.
Ukoliko je suma osiguranja manja od stvarne vrednosti osiguranog predmeta, postoji podosiguranje. S obzirom
da je plaćena i niža premija od one koja odgovara stvarnoj vrednosti osiguranog predmeta, osiguraniku se po pravilu
proporcije isplaćuje samo deo štete koji odgovara srazmeri između sume osiguranja i stvarne vrednosti. Primena
načela proporcije, u slučaju postojanja podosiguranja data je na sledećem primeru:
Stvarna vrednost objekta:
10.000.000 dinara
Vrednost na koju je osiguran objekat - ugovorena suma osiguranja
7.000.000 dinara
Starost objekta
15 godina
Pretpostavimo da je u samom objektu nastao požar koji je prouzrokovao štetu na objektu u iznosu od
4.000.000,00 dinara, utvrđenoj prema troškovima opravke.
Procenjena je vrednost ostatka na 100.000,00 dinara.

~ 94 ~
1.2.3 OSIGURANJE NA NOVU VREDNOST
Ova vrsta osiguranja je kod nas do sada bila retka u primeni, ali se u zadnje vreme sve više koristi. Po ovom
načinu osiguranja mogu se osigurati građevinski objekti (zgrade, poslovne prostorije, stanovi i sl.) i oprema od
opasnosti koje su obuhvaćene Uslovima za osiguranje od požara i nekih drugih opasnosti.
Osigurana suma jednaka je vrednosti osigurane stvari u trenutku nabavke, izrade ili izgradnje bez odbitka
amortizacije, tj. umanjena za istrošenost sredstava. Utvrđivanje nove vrednosti razlikuje se kod pojedinih osiguranih
predmeta, npr. sirovine, poluproizvoda, gotovih proizvoda, opreme, građevinskih objekata i kod pojedinih vrsta
osiguranja (industrijsko osiguranje, civilna osiguranja, osiguranje automobila, osiguranje kućnih aparata i dr.).
Osiguranja zaključena na novu vrednost imaju klauzulu zaštitne vrednosti. Zaključuju se radi potpune nadoknade
svih troškova obnove oštećene ili uništene stvari po njihovim novim vrednostima na dan nastanka osiguranog slučaja.
U tome mogu biti sadržana povećanja nove vrednosti dotične stvari nastala zbog inflacije, a ne odbija se
knjigovodstvena ili stvarna istrošenost tih stvari. U našoj i međunarodnoj praksi ima dosta razlike i u širini primene i
u načinu provođenja osiguranja nove vrednosti.
Predmeti osiguranja se mogu osigurati na novu vrednost ako njihova stvarna vrednost nije manja od 40% nove
vrednosti u vreme sklapanja ugovora o osiguranju. Kada je predmetima osiguranja stvarna vrednost manja od 40%
nove vrednosti, osiguravaju se na „redukovanu novu vrednost".
Kod ove vrste osiguranja takođe je važno odrediti realnu novu vrednost, jer ovu vrstu osiguranja možemo shvatiti
kao oblik osiguranja na sumu osiguranja kod koja se primenjuju odredbe o podosiguranju.
Osigurana vrednost objekta na kome je bila šteta
7.000.000,00 dinara
Stvarna vrednost objekta na kome je bila šteta
10.000.000,00 dinara
Starost objekta
15 godina
Pretpostavimo da je u samom objektu nastao požar koji je prouzrokovao štetu na objektu u iznosu od
4.000.000,00 dinara, utvrđenoj prema troškovima opravke.
Procenjena je vrednost ostatka na 100.000,00 dinara.
Troškovi na spasavanju i raščišćavanju iznose 150.000,00 dinara.
Prema uslovima osiguravača vrednost opravke odnosno štete se ne umanjuje za procenjenu amorizaciju.
Vlasnik imovine će dobiti naknadu u iznosu troškova opravke umanjenih za vrednost ostatka i priznate
troškove spasavanja i raščišćavanja u iznosu od 4.050.000,00 dinara.
U ovom slučaju se ne primenjuje načelo proporcije, iako je osigurana vrednost objekta niža od stvarne
vrednosti.
1.2.4 OSIGURANJE NA PRVI RIZIK
Kod nekih opasnosti zaključuje se osiguranje sa sumom osiguranja na „prvi rizik". Primenjuje se kod osiguranja
stvari kada se suma osiguranja u pravilu utvrđuje ispod vrednosti osigurane stvari, a osiguravač prihvata da plati
naknadu u visini nastale štete, ali najviše do visine ugovorene sume na „prvi rizik', i to bez primene načela
podosiguranja, pa i u slučajevima ako je osigurana suma ispod vrednosti osigurane stvari.
Suma osiguranja na „prvi rizik" se procenjuje do pretpostavljenog iznosa štete i veoma je važno što tačnije
proceniti maksimalnu štetu. Primenjuje se u slučajevima kada osigurana opasnost ne može da ugrozi celokupnu
imovinu i u pravilu je predlaže i utvrđuje osiguravač. Zbog toga je suma osiguranja na „prvi rizik" znatno manja od
ukupne vrednosti imovine - sume osiguranja, a premijska stopa je nekoliko puta veća od premijske stope na punu
vrednost. Kod tog osiguranja, osiguravač je u obevezi da nadoknađuje stvarnu štetu po štetnom događaju, ali najviše
do sume osiguranja na „prvi rizik". Eventualni višak štete iznad ugovorene sume osiguranja na „prvi rizik" snosi sam
osiguranik.
Primer 1.
Stvarna vrednost objekta
10.000.000,00 dinara
Ugovorena suma osigurnja na „prvi rizik"
100.000,00 dinara
Visina štete ustanovljena po nastanku štetnog događaja
100.000,00 dinara
Isplaćena naknada - osiguravač
100.000,00 dinara
Primer 2:
~ 95 ~
Stvarna vrednost objekta
10.000.000,00 dinara
Ugovorena suma osigurnja na „prvi rizik"
100.000,00 dinara
Visina štete ustanovljena po nastanku štetnog događaja
150.000,00 dinara
Isplaćena naknada - osiguravač
100.000,00 dinara
Osiguranik
50.000,00 dinara
1.2.5 OSIGURANJE NA TAKSIRANE VREDNOSTI
U nekim vrstama osiguranja za neke predmete osiguranja ili neke opasnosti postoji mogućnost osiguranja na
sporazumno utvrđenu sumu osiguranja tzv. Taksiranu (subjektivnu) vrednost. Kako se osiguranje na taksiranu
vrednost najčešće zaključuje kod osiguranja umetničkih predmeta, sakralnih objekata, zlata, nakita itd. Za njeno
utvrđivanje najčešće se koriste procene eksperata i specijalizovanih organizacija. U slučaju nastanka štete osiguravač
je u obavezi da je likvidira sa tako utvrđenom sumom osiguranja, odnosno iznos naknade iz osiguranja je jednak
utvrđenoj taksiranoj vrednosti.
1.3 POPUSTI I DOPLACI
Za pojedine vrste osiguranja, u cilju stimulacije osiguranika za uvođenje i primenu preventivnih mera i
primereno upravljanje rizicima na imovini, osiguravači uvode dodatne stimulacije u vidu popusta na premiju
osiguranja. Tako na primer kod osiguranja od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti za primenjene i funk-
cionalne sisteme za detekciju, dojavu i gašenje požara odobravaju se popusti do 25% na premiju za osnovne rizike za
imovinu koja se štiti, za organizovanje čuvarske službe do 10%. Prilikom odobravanja popusta potrebno je prethodno
utvrditi stanje adekvatnosti, ispravnosti i funkcionalnosti ugrađenih sistema, kao i pokrivenost svih potrebnih
prostora. Koliki popust treba odobriti zavisi od stanja i vrste sistema i pokrivenosti pojedinih prostora u osiguranim
rizicima.
Popusti se takođe odobravaju i kod kasko osiguranja motornih vozila za ugrađene sisteme zaštite (alarmni
sistemi, multi-look, GPS i sl.), kod provalne krađe i razbojništva itd.
Kod osiguranja od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti ukoliko na osiguranom riziku postoje okolnosti
koje ga znatno uvećavaju, kao npr. nedostatak u nadzoru, nepovoljni rezultati poslovanja, loše održavanje sredstava,
stare zgrade, zastarela oprema, manje ili nedovoljno uređaja i sredstava za gašenje požara, ponovljene štete od
osiguranih rizika koje su u uzročnoj vezi sa nedostacima u organizaciji osiguranika, a čiji su uzroci ostali nepoznati,
osiguravač predviđa mogućnost utvrđivanja doplatka na premiju osiguranja.
Doplaci na premiju osiguranja se utvrđuju i kod zaključenja osiguranja sa većim obimom pokrića kao npr.:
osiguranje amortizovane vrednosti kod delimičnih šteta, osiguranje za vreme rada izvan redovnog radnog vremena,
pokriće troškova za uobičajeno iznalaženje grešaka na podzemnim instalacijama i troškova zemljanih radova
uključujući i asfaltiranje i sl.
1.4 BONUS I MALUS
Osiguravač stimuliše osiguranika i da predupredi nastanak štetnog događaja i svede štete na najmanju moguću
meru ugovaranjem učešća u tehničkom rezultatu - odnosu tehničke premije i ukupnih šteta za određene periode
osiguranja. Ukoliko je u prethodnom periodu osiguranja tehnički rezultat bio pozitivan - ukupne štete su bile manje
od tehničke premije, osiguravač u pojedinim vrstama osiguranja (npr. lom mašina, transport robe, kasko vozila,
provalna krađa i razbojništvo) za budući period umanjuje premiju osiguranja za ostvareni procenat - bonus i do 30%.
Međutim, osiguravač je prinuđen da isto tako uvede i kaznene mere - doplatke na premiju osiguranja kako bi
stimulisao osiguranika na poboljšanje postojećeg stanja, smanjenje rizika i energičnije preduzimanje zakonskih,
organizacionih i preven- tivnih mera.
Ako je iznos šteta premašio tehničku premiju pa je tehnički rezultat negativan, osiguravač uvećava premiju za
budući period za ostvareni procenat - malus i do 30%.

~ 97 ~
V. UPRAVLJANJE RIZIKOM PUTEM RASPODELE RIZIKA
1. RASPODELA RIZIKA
U neživotnim osiguranjima, osiguranje rizika može se realizovati obezbeđenjem osiguravajuće zaštite sa jednim
ili sa više osiguravača. To znači, ako rizik preuzima u osiguranje više osiguravača radi se o višestrukom osiguranju,
saosiguranju ili reosiguranju. Razlika između saosiguranja i višestrukog osiguranja je u tome što se u saosiguranju
zaključuje jedan ugovor osiguranja, a kod višestrukog osiguranja se zaključuje više ugovora o osiguranju, pri čemu
osiguravači ne moraju znati i najčešće ne znaju, jedan za drugoga.
Ovakve raspodelje rizika karakteristične su samo za neživotna osiguranja, jer u osiguranju lica, kako u
osiguranju lica od posledica nesrećnog slučaja, tako i u osiguranju života, više zaključenih ugovora o osiguranju, ne
mogu imati karakter višestrukog osiguranja ili saosiguranja, zbog nepostojanja obeštećujućeg karaktera.
Osiguravač je često u prilici da preuzima u osiguranje rizike koji su po veličini značajno veći od maksimalnog
samopridržaja i njegovog kapaciteta. Takođe preuzima u osiguranje i rizike kod kojih postoji mogućnost nastajanja
masovnih šteta, kumula šteta i katastrofalnih šteta, koje nije u mogućnosti da samostalno nosi. U tim slučajevima,
obavezan je, da zaključivanjem ugovora o saosiguranju ili reosiguranju i prenošenjem viška rizika, praktično
povećava vlastite kapacitete.
Tada ukupni kapacitet osiguravača čini njegov vlastiti kapacitet, kapacitet saosiguravača i/ili kapacitet
reosiguravača. Samo izborom optimalnih rešenja u raspodeli rizika osiguravač štiti vlastitu sigurnost, a time i
sigurnost svojih osiguranika.
I pored kvalitetno zaključenih ugovora o osiguranju, adekvatno primerene pre- mije riziku, osiguravač uvek nosi
određen rizik koji prema dr Klaus Gerathewohlu
83
proizilazi iz:
Mogućnosti da dođe do slučajnih odstupanja visine stvarnih šteta od (na osnovu statističkih proseka)
očekivanih šteta (tzv. rizik slučajnih odstupanja od prosečnih vrednosti). Do tog odstupanja može doći usled
nastanka većeg broja velikih šteta u toku godine, ali i zbog delovanja elementarnih sila, te akumulacije
velikog broja malih šteta izazvanih poplavom, gradom, olujom i drugo.
Promena i oscilacija u osnovnoj verovatnoći nastanka određenih šteta do kojih dolazi zbog promena unutar
osiguranog portfelja (tzv. rizik promena u svojstvima osiguranog portfelja).
Grešaka i zabuna u obračunu potrebne visine premije (tzv. greške u obračunu) do kojih dolazi npr. usled
primene pogrešnih statističkih podataka, izostavljanja rezervisanih šteta i dr. rizik slučajnih odstupanja može
se manifestovati kroz dva vida: mogućnošću nastanka velike štete na jednom riziku i delovanjem
elementarnih sila, te akumulacijom velikog broja malih i srednjih šteta.
Najčešće se ova tri vida komponenti rizika u različitim intenzitetima pojavljuju istovremeno, veoma retko
odvojeno, pa zato reosiguranje ovih rizika predstavlja veoma složen zadatak koji se rešava pojedinačnim
razmatranjem karakteristika portfelja, i nakon toga odlučivanjem.
Osnovna raspodela rizika vrši se na sledeći način:
Primarna raspodela u koju spada raspodela rizika u sopstvenom portfelju i saosiguranje i
Sekundarnu u koju spada reosiguranje.
Raspodela rizika na primarnu i sekundarnu, prikazana je na slici IX-1.
83 dr Klaus Gerathewohlu Ruckversicherung Grundlagen und Praxix, Band 1, str.61
~ 98 ~
Slika IX - 1. Principijelna šema raspodelje rizika
2. RASPODELA RIZIKA PUTEM SAOSIGURANJA
U novije vreme, delatnost osiguranja doživela je velike promene. Promene nastale globalizacijom odražavaju se
na sve sfere društva, a posebno na finansijski sektor, kao i na osiguranje, kao njegov deo.
Razvojem novih tehnologija, nastalih klimatskih promena, nastaju novi rizici, kao i novi zahtevi za kvalitetnijom
osiguravajućom zaštitom. Rizici postaju sve kompleksniji sa izraženom međuzavisnosti, povećanom učestalosti i
intenzitetom potencijalnih šteta. Nastale promene, najdirektnije se manifestuju na poslovne rizike u poslovanju
osiguravajućih drušrtava, kao što su npr. ravnoteža poslovnih rezultata, bilansnih pozicija, stanja likividnosti i drugo.
Te promene takođe zahtevaju posvećivanje veće pažnje samom riziku, prirodi samog rizika, njegovoj identifikaciji,
analizi, oceni, obradi, kontroli i konačno njegovoj disperziji. Dakle, sve više se sagledavaju mogući načini za
efikasnije upravljanje preuzetim rizicima.
Saosiguranje je svakako jedan od efikasnih, a danas nedovoljno iskorišćenih instrumenata upravljanja preuzetim
rizicima od strane osiguravajućih organizacija. Predstavlja tzv. horizontalnu disperziju rizika na veći broj nosilaca,
koji u pokriću nastalih šteta, učestvuje srazmerno preuzetom delu rizika. Saosiguranje, kao i višestruko osiguranja,
svojstvena su neživotnim vrstama osiguranja.
Saosiguranje predstavlja učešće dva ili više osiguravača neposredno u zaključivanju ugovora o osiguranju, tako
da svaki saosiguravač preuzima pokriće određenog dela rizika. Pri utvrđivanju kvote, neophodno je da svaki
saosiguravač raspolaže sa svim podacima o riziku, kao npr. suma osiguranja ili stvarna vrednost, visina maksimalno
moguće štete, kao i drugi relevantni podaci koji karakterišu rizik.
Saosiguranje, kao oblik osiguravajuće zaštite, posebno je zastupljeno u slučajevima kada postoji bliska veza
većeg broja osiguravača sa istim rizikom koji nijedna od njih nije sposobna da u potpunosti pokrije.
Saosiguranje je naročito zastupljeno u slučajevima kada se preuzimaju veliki rizici u osiguranje i kada
pojedinačno osiguravači nisu u mogućnosti vlastitim kapacitetom da ga samostalno nose, pa se u preuzimanju i
nošenju rizika uključuje više osiguravača. To se najčešće odnosi na osiguranje velikih industrijskih kompleksa ili
nekih drugih npr. javnih objekata, objekata od kulturno-istorijskog značaja, objekta sa specijalne namene i sadržaja.
Znači, kada u preuzimanju i nošenju rizika učestvuju dva ili više osiguravača direktnim sklapanjem ugovora o
osiguranju, tako da svaki osiguravač preuzima pokriće određenog dela rizika, mi u stvari raspodelu rizika vršimo
saosiguranjem.
Ovaj vid raspodelje rizika primenjuje se kod velikih rizika, kod kojih suma osiguranja ili MMŠ premašuje
vlastite samopridržaje osiguravača i kada su se osiguravači o tome dogovorili, kao i kod svih rizika kod kojih
ugovarač osiguranja ili osiguranik zahtevaju da taj rizik preuzmu zajednički, dva ili više osiguravača bez obzira na
veličinu rizika.
Međusobni odnosi osiguravača se regulišu ugovorom o saosiguranju, a na osnovu Zakona o obligacijama, svaki
osiguravač bez obzira na visinu svog udela u nošenju rizika, odgovara osiguraniku za potpunu naknadu eventualno
nastale štete.

~ 100 ~
osiguranja, u principu se vode po sistemu lidera. To u stvari znači da je svaki osiguravač lider za one rizike koje on
sam preuzima u svoj portfelj.
Kod fakultativnog saosiguranja i raspodela rizika se vrši na pojedinačnoj osnovi. Na toj osnovi se vrši i
ugovaranje osiguranja. Kod ovog oblika osiguranja, rizik je moguće preuzimati u osiguranje na način da ga
zajednički preuzimaju dva ili više osiguravača ili da osiguravač kome je ponuđen taj rizik ponudi drugim
osiguravačima odgovarajuće učešće u nošenju rizika.
Sprovođenje saosiguranja u praksi može se realizovati putem tzv. lidera ili zajednički, što znači putem svih
osiguravača. U prvom slučaju, sve poslove saosiguranja, odnosno osiguranja - ponude, polise, ugovori, likvidacija i
obračun šteta i sl. Obavlja jedan osiguravač - lider.
Zajedničkim sprovođenjem saosiguranja, tj. preko svih osiguravača obavljaju se sve aktivnosti koje prethode
zaključivanju ugovora o osiguranju, uključujući i raspodelu rizika na osiguravače. Aktivnosti koje slede u toku
trajanja osiguranja-saosiguranja, tj. realizacija ugovora o osiguranju-saosiguranju prepuštaju se uglavnom jednom
osi- guravaču, kao vodećem.
Kada osiguravači svojim vlastitim kapacitetima mogu u potpunosti da nose preuzeti rizik raspodela rizika se u
celosti raealizuje saosiguranjem. U suprotnom, odnosno kada su kapaciteti osiguravača nedovoljni za nošenje takvog
rizika, onda se višak rizika plasira u reosiguranje.
Iako se u praksi sprovođenja saosiguranja pojavljuju određene poteškoće koje se pre svega odnose na spor proces
dogovaranja, straha od prevelikog administriranja, ipak smatram da je ovaj vid upravljanja rizikom kod nas
neopravdano podcenjen i da bi mu trebalo dati veći prostor, upravo zbog povećanja ekonomičnosti poslovanja
osiguravajućih organizacija, a time i privrede u celini.
Prednosti korišćenja načina upravljanja rizicima saosiguranjem su višestruke. Korišćenjem mogućnosti
saosiguranja u nošenju rizika osiguravajuće organizacije nemaju potrebu sa zahtevima za dodatne finansijske
kapacitete, reosiguravajuće zaštite na inostranom tržištu osiguranja. Umesto toga koriste sve finansijske kapa- citete
domaćih osiguravajućih društava, što je značajno i za nacionalnu ekonomiju. To znači da prikupljena premija za
usluge osiguranja ostaje unutar zemlje, a premija određena i uplaćena za saosiguranje, ima isti karakter kao i premija
određena i uplaćena za reosiguranje. Kroz aktivnosti obavljanja poslova saosiguranja, a posebno onih vezanih za
obradu rizika, stvaraju se uslovi za veću primenu struke u osiguranju i jačanje opšteg poverenja, kako između
osiguravajućih organizacija, tako i između osiguravajućih organizacija i korisnika usluga osiguranja. Jedna od veoma
bitnih pretpostavki koje saosiguranje pruža jeste i što se njegovom primena vrši najdirektnija diversifikacija rizika.
Posebna prednost odnosi se i unapređivanje i jačanje svih bitnih faza procesa upravljanja rizika, počev od
identifikacije, analize, procene i konačno, kontrole rizika. Pristupom zajedničkog nošenja rizika putem saosigu- ranja
značajno se doprinosi i smanjenju negativnih posledica nelojalne konkurencije i bezpoštedne borbe za osiguranika,
od strane osiguravajućih organizacija. Znači, zajedničkim nastupom osiguraniku se pruža veća pažnja i briga o riziku,
a konkurencija osiguravajućih društava pomera se na druga polja, veću poslovnost, poboljšanju i unapređenju
vlastitih usluga i drugo, a ne na samnjenje cene rizika, odnosno premije osiguranja.
3. RASPODELA RIZIKA PUTEM REOSIGURANJA
3.1 ULOGA REOSIGURANJA
Svaki portfelj okarakterisan je određenim brojem rizika koji su različiti po prirodi i obimu, odnosno po
frekvenciji i po intenzitetu. Štete, koje su rezultat ovih rizika su slučajne i raznovrsne i stoga može doći do nastanka:
Velike štete koja utiče na pojedine rizika;
Velike štete (akumulirane štete) nastale kao posledica jednog događaja, pri čemu je svaka velika šteta
posledica mnogih pojedinačnih šteta;
Mnogih malih šteta visoke učestalosti
Promene u strukturi rizika (usled promene ekonomskih, tehnološkoh, političkih i socijalnih uslova).
Ukoliko se ne preduzmu odgovarajuće mere, portfelj će biti neuravnotežen, direk- tna posledica
neuravnoteženosti je da rezultati osciliraju, odnosno da idu gore i dole. U zavisnosti od veličine, ovo kolebanje utiče
na vrednosti koje su od vitalnog značaja za osiguravača, kao što je to solventnost, likvidnost i kontinuitet i/ili
~ 101 ~
stabilnost rezul tata. Jednan od ciljeva osiguravača je, stoga, da ograniči fluktuacije u rezultatima do određenih
granica. Postoje tri načina da se ovo uradi: samoograničenje, saosiguranje i reosiguranje.
Da bi portfelj apsorbovao fluktuacije, direktni osiguravač mora da postavi svoje granice prihvatanja na neki
određeni nivo, osiguravajući male i veoma male rizika ili udele u njima, da bi postigao da ima homogeni portfelj.
Mogićnosti dobiti u ovakvom poslovanju su ograničene, a konkurencija koja može da prihvati veće rizike je velika.
Zato osiguravači koji idu na veliki stepen samoograničenja će uvek ostati mali.
Reosiguranje je jedna od najvažnijih alatki za kontrolu velikih rizika, koja danas stoji na raspolaganju
osiguravačima. To je osiguranje za osiguravače. Osiguravači kupuju reosiguranje za rizike koje oni ne mogu, ili ne
žele da u celosti zadrže za sebe. Reosiguravači pomažu industriji da obezbede zaštitu za široki opseg rizika,
uključujući najveće i najkompleksnije rizike koje pokriva sistem osiguranja. Korist od reosiguranja je velika, jer,
između ostalog, smanjuje angažovanje kapitala i omogućava da se dobije veća zaštita po jeftinijoj ceni. Reosiguranje
je, po svojoj prirodi, globalno poslovanje koje razmešta katal preko geografskih granica i duž svih linija poslovanja.
Reosiguranje je sporazum između osiguravača (cedenta) i reosiguravača. Reosiguravač prihvata da nadoknadi
cedentu svu ili deo štete koju kompanija cedenta može da pretrpi pod nekim polisama osiguranja koje je ona izdala.
Za uzvrat, cedent plaća nagradu, obično premiju, i otkriva podetke koji su potrebni za procenu i upravljanje rizicima
koje pokriva ugovor o reosiguranju.
Koliki će deo svojih poslovanja jedan osiguravač reosigurati zavisi od njegovog modela poslovanja i veličine
kapitala, postojeće zakonske regulative, od njegove mogućnosti da podnese rizik, od tržišnih uslova, i sl. Međutim,
reosiguranju se obično pristupa u sledećim slučajevima:
Kad osiguravač ima portfelje koji su izloženi katastrofalnim događajima - kao što su oluje, zemljotresi,
poplave i sl.
Kad je osiguravač mala firma on ima mnogo veću potrebu za reosiguranjem od velikih međunarodnih firmi
koje mogu da osigurane rizike diverzifikuju preko veće baze klijenata,
Kad se osiguravač fokusira samo na nekoliko linija poslovanja ili na određenu grupu potrošača,
Kad portfelj u sebi sadrže mali broj rizika velikog intenziteta (kao što je to recimo osiguranje aviona),
Kad osiguravač života ima veliki udelo polisa koje u sebi sadrže elemenat rizika od smrti ili invaliditeta,
Kad se osiguravač proširuje na nove usluge u osiguranju ili ulazi u nova geografska područija (ovo je naročito
važno kod životnog osiguranja),
Kad osiguravač izlaze iz nekih tržišta ili linija poslovanja, jer na ovaj način putem reosiguranja prebacuju one
ugovore prema kojima još uvek imaju odgovornost.
Neživotno reosiguranje je dominantno i čini više od 80% ukupnog ustupanja u reosiguranje. Životno
reosiguranje se mnogo manje primenjuje, jer se ova linija osiguranja uglavnom sastoji iz štednje, što ima malu
komponentu osiguranja rizika.
Severna Amerika učestvije u oko 50% od svih cesija neživotnog osiguranja. Udeo Zapadne Evrope u cesijama je
oko 34%, a preostalih 17% otpada uglavnom na Aziju. Situacija na tržištu životnog osiguranja je slična, s tim što je
oko dve trećine od svih ustupljenih premija iz Severne Amerike, 25% iz Evrope, a ostalo otpada na ostatak sveta
218
.
Severna Amerika je dominantna u neživotnom reosiguranje zbog velike izloženosti prirodnim opasnostima i
veoma velikog reosiguranja odgovornosti od trećih lica.
Reosiguranje je od velike koristi za osiguravače, jer omogućava sledeće:
Smanjuje mogućnost da dođe do negativnog rezultata poslovanja
Oslobađa kapital i fleksibolnost finansiranja
Pristup ekspertizama i uslugama reosiguravača, naročito u područiju raz- voja linija poslovanja, određivanju
cena, pisanja osiguranja i upravljanju oštetnim zahtevima.
Kod neživotnih osiguranja dominantan faktor koji upućuje na kupovinu reosigu- ranja je mogućnost stabilisanja
rezultata osiguranja. Na taj način osiguravač štiti svoja finansijska sredstva od velikih devijacija usled neočekivanih
šteta. Ovo je veo- ma važno kod velikih nesreća. Na primer, samo zahvaljujući reosiguranju industrija osiguranja nije
pretrpela ozbiljni potres zbog poplava u Centralnoj i Istočnoj Evropi tokom avgusta meseca 2002.
Druga velika korist od reosiguranja je da ono omogućava neživotnim osiguravačima da prihvate više poslova sa
istim obimom kapitala, jer kupovinom reosiguranja osiguravači prenose rizik i stoga ne moraju da alociraju kapital za
ove rizike. Mogućnost da se preuzme više rizika sa istim obimom kapitala znači da pri- marni osiguravači mogu da
prošire svoje područije delovanja.
Postoji više vrsta podelje reosiguranja, kako je to prikazano na slici IX-4.

~ 103 ~
3.4 FAKULTATIVNO I UGOVORNO REOSIGURANJE
Fakultativno ili pojedinačno reosiguranje je reosiguranje pojedinačnih rizika. U ovom, najstarijrm obliku
reosiguranja, direktni osiguravač slobodno odabira koje pojedinačne rizika želi da ponudi reosiguranju, a
reosiguravač sa svoje strane može da odbije ili prihvati dati rizik. Zato se ovaj vid reosiguranja i naziva fakultativno.
Direktni osiguravač koji izabere ovaj vid reosiguranja mora da reosiguravaču da tačno definisanu ponudu koja sadrži
sve odnosne informacije o datom riziku. Danas se ovaj vid reosiguranja uglavnom koristi kao dodatak obaveznom
reosiguranju, odnosno kada posle zaključenog obaveznog ugovora još uvek preostane neki neosigurani iznos štete ili
za rizike velikog opsega koji se ne uklapaju u obavezno reosiguranje i koji moraju da se pojedinačno procene za
reosiguranje
Fakultativni ugovori o reosiguranju mogu biti proporcionalni i ne proporcionalni. Kada traži proporcionalno
fakultativno reosiguranje direktni osiguravač mora ponuditi rizik pod osiginalnim uslovima, odnosno pod istim
uslovima i sa istom premijom kao što je ona koju daje vlasnik polise. Stoga, uslovi ugovora o reosiguranju odgo-
varaju uslovima iz originalne polise (ukoliko se docnije ne postigne drugojačiji sporazum), čak i kada su dva ugovora
potpuno nezavisna. Ne postoji nikakva ugovorna obaveza između vlasnika polise i reosiguravača i stoga ne postoji
nikakva zakonska obaveza između njih.
Ugovorno ili obligaciono bavezno reosiguranje je ugovor o reosiguranju za cele portfelje i često se naziva i
reosiguranje po automatizmu. Kod ovog tipa reosiguranja direktni osiguravač je obavezan da reosiguravaču ustupi
ugovorom definisani deo rizika i ovaj je obavezan da ga prihvati, pa otuda i naziv obavezno reosiguranje
84
.
Reosiguravač ne može da odbije da prihvati neki pojedinačni rizik koji se nalazi u okviru ugovora, niti pak
direktni osiguravač može odbiti da ga ustupi. Po pravilu ovakvi ugovori o reosiguranju se zaključuju na godišnjoj
osnovi i ova vrsta reosi- guranja se koristi za reosiguranje celokupnih, prethodno definisanih portfelja. Ovi ugovori su
dominantni kako kod neživotnog tako i kod životnog osiguranja, i ovede se celokupni portfelji rizika ustupaju u
skladu sa unapred definisanim oblicima ugovora.
Oba ova oblika reosiguranja, i fakultativno i obavezno mogu biti u domenu proporcionalnog ili
neproporcionalnog reosiguranja.
3.5 PROPORCIONALNO I NEPROPORCIONALNO REOSIGURANJE
Kod svih varijacija proporcionalnog osiguranja direktni osiguravač i reosiguravač dele premije i štete na osnovu
odnosa koji je definisan ugovorom. U zavisnosti od vrste ugovora, ovaj odnos može da bude isti za sve rizika koje
pokriva ugovor (kvotno reosiguranje), ili može da se menja od rizika do rizika (svi drugi tipovi proporcionalnog
reosiguranja). Međutim, u svim slučajevima reosiguravačev udeo u premijama je direktno proporcionalan njegovoj
obavezi da isplati štetu. Na primer, ako reosiguravač prihvati 90% nekog rizika, a direktni osiguravač zadrži 10%,
premija se deli u odnosu 90 :10.
Proporcija je centralna karakteristika proporcionalnog ugovora za reosiguranje. Pored proncipa
proporcionalnosti ove vrste reosiguranja povezane su i sa drugom karakteristikom: direktni osiguravači ustupaju
rizike prema onim uslovima prema kojima su se oni dogovorili sa vlasnicima polisa. Reosiguravač je stoga uključen
u rizik pod istim uslovima kao i direktni osiguravač.
Kod ove vrste ugovora o reosiguranju direktni osiguravač i reosiguravač dele sudbinu datog posla. Ovo znači, na
primer, da će direktni osiguravač i reosiguravač deliti ustupljeni rizik, odnosno da se:
Odgovornost
Premije i
Sve štete
Uvek dele u istom odnosu. Ovo obuhvata sledeće principe:
Princip originalnih uslova
Princip proporcionalnosti
84 Technical Training, Chief Underwritting Office, An Introduction to Reinsurance, Swiss Re, internet
izdanje,
, str. 20
~ 104 ~
Direktni osiguravač ustupa rizik pod originalnim uslovima. On sa reosiguravačem deli originalnu premiju i štetu
nastalu usled originalnog rizika u skladu sa udelima dogovorenim u ugovoru. Strane u ugovoru pretpostavljaju istu
verovatnoću štete za njihove relativne udele.
Cena koja se plaća za ovaj vid reosiguranja može da se izvede iz provizije reosiguranja. Naime, ako su premije
originalnih rizika dovoljne, provizija reosiguranja se određuje na osnovu činjenica da osiguravač ima troškove (tj.
Upravne troškove) koje reosiguravač nema. Da li će provizija reosiguranja više nego pokriti ili pak ne pokriti
troškove cedenta to uglavnom zavisi od kvaliteta cediranog posla.
Sa stalnim povećanjem fleksibilnosti originalnih stopa i uslova, reosiguravači moraju stalno da procenjuju
troškove reosiguranja izražene preko šteta, stoga reosiguravač izračunava cenu reosiguranja za svaki ugovor. Ovu
cenu sačinjavaju tehnička premija, troškovi i dodaci.
Iznos premije koju reosiguravač može da isplati nazad u obliku provizije reosiguranja može da se sagleda kada
se uporede tehnički izračunata cena reosiguranja i cedirane premije. Što je manja cena osiguranja, to je veća provizija
reosiguranja, i obratno.
Kod neproporcionalnog reosiguranja ne postoji prethodno definisani odnos za deljenje premija i šteta između
direktnog osiguravača i reosiguravača. Udeo za štete koji svako isplaćuje razlikuje se u zavisnosti od stvarnog iznosa
pretrpljene štete. Ugovor definiše iznos do koga direktni osiguravač isplaćuje sve štete odnosno njegov samopridržaj
(odbitak, franišiza). Sa svoje strane reosiguravač se obavezuje da će isplatiti sve štete iznad iznosa samopridržaja, sve
do ugovorom definisanog limita. Naime, reosiguravač plaća samo prethodno ugovoren procenat iznosa štete koji se
nalazi između dve određene vrednosti (donja i gornja). Za deo štete koji se nalazi ispod ili iznad ove granice, primarni
osiguravač treba da sam snosi rizik ili može da isti reosigura prema drugom ugovoru. Za razliku od proporcionalnog
reosiguranja, pre- mija reosiguravača se ovde određuje nezavisno od originalnog osiguranja i prilikom njenog
definisanja reosiguravač razmatra sve štete koje su se dogodile u prethodnim godinama, kao i štete koje se očekuju od
ovog tipa rizika.
Ugovor o reosiguranju obavezuje reosiguravača samo da izvrši isplatu onda kada reosigurani portfelj ili rizik
pretrpe stvarnu štetu koja je veća od samopridržaja.
KVOTNO REOSIGURANJE
Ovo je najednostavniji oblik reosiguranja prema kome reosiguravač preuzima unapred dogovorenu, fiksnu kvotu
(procenat) svih polisa osiguranja koje je izdao direktni osiguravač u određenoj grani ili granama definisanim u
ugovoru. Ova kvota određuje kako će se odgovornost, premije i štete deliti između direktnog osiguravača i
reosiguravača.
Kod kvotnog reosiguranja svaka obaveza (premije i štete), bez obzira na njen obim, deli između reosiguravača i
osiguravača (cedenta), u unapred određenoj srazmeri.
Ovaj način reosigranja je jednostavan i veoma efikasan sa stanovišta troškova. Njegov nedostatak leži u činjenici
da dovoljno ne uzima u obzir različite potrebe direktnog osiguravača za reosiguranjem, jer on sve meri istim merilom.
Pored toga, ovaj tip reosiguranja može takođe da obezbedi pokriće reosiguranjem tamo gde ono, striktno govoreći,
nije ni potrebno. Ovo može da nepotrebno ograniči opcije direktnog osiguravača za stvaranje profita.
Ipak, ovaj vid reosiguranja ima i svoje prednosti. Veoma je pogodan za ograničavanje rizika od slučajne
promene (fluktuacije) i od promene rizika duž celog portfelja. Kvotni ugovori su izuzetno pogodni za mlade
kompanije u razvoju ili kompanije koje su nove u određenoj grani poslovanja. Budući da je njihovo iskustvo u
pogledu štete ograničeno, one često imaju teškoća prilikom definisanja tačne premije, a sa kvotnim ugovorom
reosiguravač preuzima rizik zajedno sa svim mogućim pogrešnim procenama.
Međutim, za osiguravača, ovaj tip ugovora ne poboljšava odnos između vršnih odgovornosti, odnosno šteta i
premijskog dohotka. Drugim rečima, njegove odgovornosti koje nastaju iz portfelja rizika se ne mogu
homogenizirati. Sa druge strane, mogu da se smanje apsolutne varijacije u oštetnim zahtevima. Efekat koji se postiže
je poboljšani odnos između potencijala direktnog osiguravača ili stvarne štete i njegovih garancijskoh fondova -
ukratko, na ovaj način osiguravač poboljšava svoju solventnost.
Kod ove vrste reosiguranja, proporcija se definše kao fiksni, nepromenljivi procenat koji se obično primenjuje na
ceo portfelj rizika kao kvotni udeo ustupljen za reiguranje. Odgovornost cedanta po bilo kom riziku se stoga smanjuje
za definisani procenat kao ustupljeni kvotni udeo. Ili, odgovornost u odnosu na premiju i štetu smanjuju se za isti
procenat. Normalno, cedent ima isto standardno zadržavanje po svakom riziku (npr. 60%), a reosiguranju ustupa
procenat koji je uvek isti (tj. U ovom primeru 40%). Stoga je veoma jednostavno primeniti kvotno reosiguranje.
Primer
Samopridržaj direktnog osiguravača Kvota reosiguranja
Suma osiguranja (SO) osiguranog objekta

~ 106 ~
Šteta koju pokriva proporcionalno reosiguranje: 20 x (120 -50)/120 = 11,66m
Šteta unutar samopridržaja (pre WXL/R): 10 x 50/120 = 8,34m
Rizik Y: Suma osiguranja 40 miliona, a bruto šteta 12 miliona
Šteta koju pokriva proporcionalno reosiguranje: 12 x 0/40 = 0
Šteta unutar samopridržaja (pre WXL/R): 12 x 40/40 = 12m
Kod rizika X samopridržaj od 50m odgovora 41,7% od sume osiguranja. Preostalih 58,3% cedirano je prema
proporcionalnom reosiguranju. Ovih 41,7% od 20 miliona iznosi 8,34m. Stoga osiguravač pokriva 5 miliona a
reosiguranje viška štete po riziku pokrova 3,34 m.
Kod rizika Y, koji je posledica istog događaja kao i rizik X, proporcionalno reosiguranje ne pokriva ništa, pa
osiguravač pokriva 5m., a reosiguravač viška štete po riziku pokriva 7 miliona.
REOSIGURANJE VIŠKA GUBITKA (GL)
Reosiguranje viška gubitaka predviđeno je za slučaj kada osiguravač traži sveukupnu zaštitu od kolebanja u
svojim godišnjim iznosima šteta u datoj klasi poslovanja. U ovom obliku reosiguranja, koje nije tako često,
reosiguravač je u obavezi da pokrije svaki deo ukupnog godišnjeg iznosa šteta koji prelazi dogovoreni samopridržaj.
Obično, ovaj samopridržaj se definiše kao procenat od godišnjeg prihoda od premija, ali to može da bude i fiksni
iznos. U ovom slučaju irelevantno je da li je u pitanju jedna velika šteta ili akimulirane male ili srednje štete.
Pošto je svrha ovog reosiguranja da zaštiti osiguravača od svih rizika poslovanja, reosiguravač traži da
osiguravač nadoknadi tehničku štetu (štete i troškovi koji su manji od premija) pre nego što se aktivira njegova
isplata.
Ovo reosiguranje je svakako najsveobuhvatnije od svih vrsta zaštita reosiguranjem. Međutim, reosiguravači su
rezervisani u pogledu ovog tipa reosiguranja i to je i razlog zašto se ovo reosiguranje mnogo ne koristi. Naime, ovim
reosiguranjem se veliki obim rizika prenosi na reosiguravača, a da pri tom on ima samo ograničeni uticaj na taj rizik.
Da bi ga procenio njemu je potrebno mnogo podataka, a postoji i mogućnost manipulacije od strane cedenta. Stoga se
ovaj vid reosiguranja najčešće koristi za reosiguranje poljoprivrednih useva od oluja i grada
227
.
U ovom primeru reosiguravač pokriva iznose do 50% od godišnjeg prihoda pre- mija osiguravača, uz uslov da
štete ne budu veće od 100% od te cifre, odnosno njegov samopridržaj jednak je dohodku od premije. Ovo znači da
osiguravač mora da na sebe preuzme štetu od 25% pre nego što se aktivira reosiguranje od gubitka.
4. SAMOPRIDRŽAJ
Bruto portfelj se obično naziva originalni portfelj osiguravača, pre nego što je delimično prenesen na
saosiguravače ili reosiguravače. Portfelj koji posle svih ustupanja njegovih delova ostaje kod osiguravača naziva se
neto portfelj; drugim rečima ovo je sopstveno poslovanje kompanije, ili objašnjeno širim terminom ovo je njegov
samopridržaj.
Sveukupna politika osiguravača određuje tip i obim bruto rizika koga će on prihvatiti kao i način na koji će on
upravljanju sa prihvaćenim rizikom. Znači politika osiguravača koja se odnosi na reosiguranje i samopridržaj
određuje onaj udeo rizika koga će on ostaviti sebi.
U suštini, na visinu samopridržaja utiču različiti elementi kako unutar same kompanije osiguavača tako i izvan
nje. Do sada, praksa utvrđivanja samopridržaja je često bila kompleksna i dosta iracionalna, i retko kada je bila
određena na osnovu aktuarskog izračunavanja. Međutim, danas cedenti pokazuju sve veći i veći interes za
utvrđivanje samopridržaja na aktuarskim principima. Najvažniji faktori koji utiču na visini samopridržaja su:
zakonska regulativa
kapacitet izdavanja osiguranja
finansijska snaga osiguravajuće kompanije
spremnost da se preuzme rizik
reciprocitet
veliki rizik i zaštita od katastrofe
homogenizacija (izalansiranost) rizika
tradicija
struktura portfelja
~ 107 ~
tržište reosiguranja
Što neki osiguravač ima manje izbalansirani portfelj (nehomogeniji), što mu je finansijski položaj slabiji i što je
manje naklonjen riziku, to će više težiti da se zaštiti reosiguranjem.
Nehomogenost celokupnog bruto portfelja povezana je sa mogućim
kolebanjima (fluktuacijama)
rezultata tokom godine. Samopridržaj kod reosiguranja bi trebalo da se odredi tako da celokupna moguća fluktuacija
koja ostane u portfelju posle reosiguranja bude takva da je dati osiguravač može podneti. Uobičajeno je da se za
merenje fluktuacije koristi varijansa (kvadrat očekivane prosečne devijacije ukupne štete za godinu dana).
Svaki portfelj rizika pretrpi veće ili manje iznose štete u pravilnim intervalima. Suma svih šteta u jednog godini
naziva se iznos godišnje štete, ili jednostavno iz- nos štete. Budući iznos štete procenjuje se na osnovu predviđene
frekvencije šteta i predviđenog prosečnog iznosa pojedinačne štete, ali ono što se stvarno desi obično znatno odstupa
od predviđanja i to na bazi čiste slučajnosti. Smatra se da je jedan portfelj rizika podložan fluktuacijama kada se
očekuje da će stvarni iznos štete da značajno odstupa od predviđenog iznosa štete. Ova malo nejasna definicija
podložnosti ka fluktuaciji može se precizno razumeti kada se pogledaju neki primeri.
Ako se, na primer, u portfelju za osiguranje od autoodgovornosti u proseku očekuje 10.000 šteta, neće biti
iznenađujuće ako bude 100 šteta više ili manje. Promene ovog reda veličine su normalne kada se očekuje da broj šteta
iznosi 10.000. Ako se uzme mnogo manji portfelj u kom se očekuje samo 20 šteta, tada je odstupanje od 100 šteta na
više veoma neobično, a odstupanje od 100 šteta manje je nemoguće. Ovaj primer pokazuje da su razlike između
stvarnog i očekivanog broja šteta mnogo verovatnije tamo gde je broj šteta veći, što znači da se veća odstupanja
mnogo češće dešavaju u velikim portfeljima nego u malim. Stoga nam očekivani broj šteta već daje prvu indikaciju
da li se može očekivati velika ili mala fluktuacija.
Razmotrimo sada dva različita portfelja od kojih svaki ima po 10.000 šteta. U prvom portfelju iznos svake štete
je 100€, a u drugom je 10.000€. U prvom portfelju jedna šteta manje ili više menja ukupni iznos štete samo za 100€,
dok je u drugom ta promena mnogo veća i iznosi 10.000€. U ovom primeru drugi portfelj je mnogo više podložan
promenama nego prvi. Kada je iznos svih šteta isti, ukupni iznos štete koji obuhvata štete većeg iznosa mnogo više je
podložan promenama nego što je to slučaj kod šteta manjih iznosa.
Na kraju, razmotrimo druga dva portfelja u kojima se opet očekuje pođednako veliki broj broj šteta. U prvom,
svaka šteta iznosi 1.000€ dok su u dugom visine šteta različite, ali u proseku svaka od njih iznosi 1.000€. Na prvi
pogled očekuje se da je drugi portfelj mnogo podložniji promenama, ali se ovaj slučaj mora malo detaljnije proučiti
85
.
4.1 KVANTIFIKOVANJE MAKSIMALNOG SAMOPRIDRŽAJA
Ukupan iznos šteta u nekom portfelju predstavlja neprekidnu slučajnu veličinu. Budući da je za rad mnogo
pogodnije koristiti diskretnu slučajnu veličinu, potrebno je portfelj podeliti na određene intervale (klase iznosa šteta)
i u svakom ovom intervalu posmatrati prosečne iznose šteta.
Tabela IX-5. Primer kombinovanog portfelja
Portfelj A
Portfelj B
Kombinovani portfelj
Očekivani broj šteta
6
1
6 + 1 = 7
Očekivani ukupni iznos štete
12
16
12 +16 = 28
Očekivani iznos pojedinačne štete
2
16
28/7 = 4
S
1
8
5 (Slika 14)
Varijansa očekivanog iznosa ukupne štete 6 -2-2-1 = 24 1-16-2-8=256
7-4-2-5 = 280
Ovde se vidi da je u gornjoj definiciji varijanse pretpostavljeno da se raspodela ukupnog broja šteta ponaša u
skladu sa Puasonovom raspodelom.
Jedan od načina da se odredi maksimalni samopridržaj osiguravača je na osnovu verovatnoće da osiguravač
dospe u stanje platežne nesposobnosti (nelikvidnosti), odnosno da sredstvima kojima raspolaže u nekom trenutku ne
može da pokrije uku- pan iznos šteta u portfelju.
85 H. Schmitter, Setting Optimal Reinsurance Retentions, Technical Communications, Chief Under-
writting Office, Swiss Re, 2001
(2.17)

~ 109 ~
U tebeli IX-16 prikazani su tipovi reosiguranja po vrstama osiguranja, koje bi osiguravač mogao da koristi, ali
ova tabela treba više da služi kao orijentacija, jer je odluka o reosiguravajućoj zaštiti potpuno individualna i zavisi od
niza napred iznetih faktora
237
.
Tabela IX-16. Tipovi reosiguranja po vrstama osiguranja
Vrsta osiguranja
Morao bi da
koristi kao
minimum
Mogao bi da koristi
Osiguranje od nezgode
Ekscedentno, XL Kvotno
Zdravstveno osiguranje
-
Kvotno
Osiguranje motornih vozila-kasko
-
XL
Osiguranje železnice-kasko
XL
Ekscedentno ,Kvotno
Osiguranje vazduhoplova-kasko
Ekscedentno
Kvotno, XL
Osiguranje pomorskog, rečnog i jezerskog kaska Ekscedentno
Kvotno , XL
Osiguranje robe u transportu
Ekscedentno, XL Kvotno
Osiguranje imovine od požara i nekih drugih
opasnosti
Ekscedentno
Kvotno, XL
Ostala osiguranja imovine
Ekscedentno, SL Kvotno, XL
Osiguranje od automobilske odgovornosti
XL
Kvotno
Osiguranje od odgovornosti u vazdušnom
saobraćaju
Ekscedentno
Kvotno, XL
Osiguranje od odgovornosti brodara
Ekscedentno
Kvotno, XL
Ostala osiguranja od odgovornosti
-
Ekscedentno, Kvotno,
XL
Osiguranje potraživanja (kredita)
-
Kvotno
Osiguranje jemstva
-
Kvotno
Osiguranje različitih finansijskih gubitaka
Ekscedentno
Kvotno, XL
Osiguranje pravne zaštite
-
Kvotno
Osiguranje turističkih usluga
-
Kvotno
Prilikom donošenja odluke u vezi definisanja optimalnog samopridržaja treba slediti sledeće smernice:
Prilikom određivanja samopridržaja treba poštovati sve specifične okolnosti u kojima se neka kompanija
nalazi u datom trenutku.
Treba stalno imati na umu da samopridržaj koji je fiksiran na nekom određenom nivou utiče na sigurnost
plaćanja, na veličinu dela premije koji je namenjen za različita investiranja, na likvidnost osiguravača, na
ukupan iznos rashoda i sl.
Što osiguravač više sledi rezultate statističkih istraživanja, to će njegov pristup određivanju samopridržaja biti
„konzervativniji', jer savremena kretanja u ekonomiji (inflacija, ekonomska situacija i sl), zahtevaju određenu
fleksibilnost.
Uvek treba ispitati kakve posledice će određeni samopridržaj imati na iz- nos šteta koje osiguravač treba da
nadoknadi, jer samopridržaj treba da utiče i na stabilizaciju ukupnih godišnjih rezultata osiguravača.
Da bi se maksimalno smanjilo kolebanje iznosa šteta uvek treba da se samopridržaj, koji je jednom utvrđen,
stalno upoređuje sa novim podacima, jer on utiče i na ukupne administrativne troškove i rashode. Pored toga,
ovo mora da se uradi i ako se desi da osiguravač u već stabilan portfelj prihvati neki novi, veliki rizik koji
remeti postignuti stavilnost portfelja.
~ 110 ~
VI. PRISTUP OBRADI ŠTETA I UTVRĐIVANJU POTENCIJALNIH ŠTETA U
OSIGURANJU
1. OPŠTA RAZMATRANJA I PRISTUPI U OBRADI ŠTETA
U pristupu raspodelje rizika u osiguranju, pored samopridržaja kao jednog od najbitnijih faktora za sve
osiguravače i za sve vrste osiguranja iz portfelja, takođe su, kod nekih oblika osiguranja, veoma važni i poslovi koji
su vezani za procenu potencijalnih šteta za osigurani rizik koja može nastati na osiguranoj imovini.
Procena potencijalne štete omogućava osiguravaču, saosiguravaču i reosiguravaču, da ocene svoje mogućnosti
preuzimanja rizika i da ga uporede sa svojim maksimalnim samopridržajem, te da višak rizika predaju dalje u
reosiguranje. Mada je ovo najvažniji ili jedan od najvažnijih poslova pri preuzimanju rizika u osiguranje, tj. kod
ugovaranja osiguranja on kod nas nije u potpunosti definisan. Međutim različiti pristupi postoje i kod stranih
osiguravača, reosiguravača i brokera što se vidi iz njihove prakse i na našem tržištu osiguranja.
Očekivana visina potencijalnih šteta i samopridržaj su najvažniji činioci za odluku za predaju rizika u
reosiguranje. Kao što smo istakli, samopridržaj je deo rizika, koji ukoliko nastane šteta, osiguravač sposoban da
nadoknadi sopstvenim sredstvima tako da ne ugrozi svoju solventnost isplatom štete.
Na osnovu izvršene procene visine eventualnih šteta, kao i vlastitog samopridržaja osiguravač pristupa
utvrđivanju viška rizika i njegovoj raspodeli, tj. vrši homogenizaciju vlastitog portfelja i time obezbeđuje sigurnost u
poslovanju.
Kod pojedinih vrsta osiguranja - osiguranje od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti, mašina od loma,
gubitaka usled prekida rada, obj ekata u izgradnji i montaži, kao i nekim drugim vrstama osiguranja, postoje
mogućnosti nastanka velikih šteta, pa je veoma važno na koji način i kojim metodama vršimo njihovu procenu.
2. TERMINI I SKRAĆENICE ZA DEFINISANJE POTENCIJALNIH ŠTETA
U industriji osiguranja u svetu postoje veoma velike razlike u pristupu i definisanju potencijalnih šteta što se
ogleda i u različitim nazivima, čak i u okviru jedinstvenih tržišta osiguranja. Različitost u pristupima i shvatanjima
najdirektnije ilustruje veliki broj termina koji se koriste u razvijenim tržištima osiguranja.
Različiti termini uzrokuju najveći problem što osiguravači mogu koristiti različite filozofije definicije onoga što
misle da bi moglo biti odgovarajuća procena štete. Definicije su subjektivne i podložne različitim interpretacijama.
Skraćenice ovih na- ziva unose još veću pometnju. Tako npr. U skraćenicama slovo P neko osiguravajuće društvo
koristi u smislu „moguća" - 'possible' (PML, MPL,TPL, APL, EMPL, EPML, PMLE), a drugi u smislu „verovatna" -
'probable' (PML, MPL, LLP, EPML).
Značajan pokušaj da se izbegne korišćenje mnoštva raznih definicija i da se dođe do jedinstvene definicije za
štetu koja može nastati, tj. štetu kao osnov za predaju rizika u reosiguranje učinilo je Udruženje reosiguravača
(Reinsurance Offices As- sociation) koje je kasnije postalo Udruženje upravljanja osiguranjem i reosiguranjem
Londonskog instituta (LIRMA), dajući definicijuprocenjena najveća šteta (Estimated Maximum Loss - EML). Ovaj
termin se danas najčešće korist na tržištu reosiguranja Velike Britanije.
I pored prednosti korišćenja jedinstvene definicije, načelno prihvaćene definicije maksimalno moguće štete,
definicija LIRME nažalost nikad nije bila prihvaćena od svih osiguravača. To je zato što osiguravajuća društva
preferiraju da koriste vlastite definicije kada procenjuju rizike i odlučuju o visini samopridržaja.
U praksi osiguranja i literaturi susreću se najčešće sledeći termini:
Probable Maximum Loss
- PML
o
Verovatna maksimalna šteta
Possible Maximum Loss
- PML
o
Moguća maksimalna šteta
Maximum Probable Loss
- MPL
o
Maksimalna verovatna šteta
Maximum Possible Loss
- MPL
o
Maksimalna moguća šteta
Estimated Maximum Loss
- EML
o
Procenjena maksimalna šteta
Credible Maximum Loss
- CML
o
Uverljiva maksimalna šteta

~ 112 ~
Na slici X -1 prikazani su različiti načini vrednovanja raznih oblika potencijalnih šteta od strane različitih
institucija
86
. Iz dijagrama je očigledno da pored razlika u terminima, u definisanju potencijalne štete postoje mnogo
ozbiljniji problemi, a što za posledicu može da ima i ekonomsko-finansijske posledice.
2.2. TERMINI U NAŠOJ OSIGURAVAJUĆOJ PRAKSI
U našoj osiguravajućoj praksi koristi se izraz maksimalno moguća šteta - MMŠ. Maksimalno moguća šteta -
MMŠ, preciznije verovatno maksimalna šteta, predstavlja iznos najveće štete koja se prema proceni osiguravača
može očekivati na jednom osiguranom riziku od opasnosti s obzirom na okolnosti koje su značajne za taj rizik i sve
ostale uticaje koji izviru iz osiguranog slučaja, pod pretpostavkom da je totalna šteta moguća, ali malo verovatna. To
navodi na pomisao da je maksimalna šteta približna totalnoj šteti ravnoj 100% osigurane vrednosti.
Ako bi se posmatrao smisao ovag termina, čovek bez iskustva u ovoj oblasti bi pomislio da procenjena
maksimalna šteta iznosi 100 % od sume osiguranja, što ona u stvari nije. Kod većine osiguranih rizika verovatnoća
ostvarenja totalne štete je izuzetno mala, pa se kod određivanja MMŠ to uzima u obzir. Iako ovaj način određivanja
moguće štete odgovara najvećoj verovatnoj šteti, u našoj osiguravajućoj praksi se odomaćio izraz maksimalno
moguća šteta - MMŠ.
Kod pojedinih vrsta osiguranja - osiguranje od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti, mašina od loma,
gubitaka usled prekida rada, obj ekata u izgradnji i montaži, kao i nekim drugim vrstama osiguranja, postoje
mogućnosti nastanka velikih šteta, pa je veoma važno na koji način i kojim metodama vršimo njihovu procenu.
Pri određivanju maksimalno moguće štete kod navedenih vrsta osiguranja važno je procenu vršiti timskim
radom, a posebnu pažnju potrebno je obratiti na faktore koji utiču na definisanje visine maksimalno moguće štete,
kao i faktore koji ne utiču. Naime, često se prave greške, pa se faktori koji utiču na globalnu ocenu rizika mešaju sa
faktorima koji su bitni za definisanje maksimalno moguće štete. Znači faktori koji utiču na stanje rizika, odnosno
znatno utiču na verovatnoću nastanka štetnog događaja, i koji mogu biti početni uzročnici velikih šteta, detaljno se
obrađuju u sni- manju i oceni rizika, ali samo neki od njih značajno utiču na MMŠ.
2.3. OPŠTI PRISTUP PROCENAMA ŠTETA
Bez obzira koju metodologiju koristimo za procenu potencijalne najveće štete i razlike koje se u pojedinim
definicijama uočavaju, moguće je definisati neke od opštih principa i pristupa procenama šteta. U osnovi,
potencijalna šteta se procenjuje podelom kompleksa na rizike, odnosno jedinstvene rizike. Jedinstven rizik se može
sastojati od jednog ili više objekata, tehničkih sistema, gradilišta, postrojenja i opreme u montaži, koji poseduju
strukturne granice, odnosno obezbeđena odvajanja, pri čemu ne traba da bude uvek obezbeđena potpuna odvojenost
od susednih struktura.
86 Gert Scheuermeyer, „Tokovi osiguranja br.1-2, 2003.godine, str.49
~ 113 ~
Savremenii sistem planiranja i projektovanja, kao i tehnološki napredak uslovili su drugačiji pristup planiranju prostora,
disperziji glavnih i sporednih proizvodnji, što u pravilu vodi ka povećanju požarnog opterećanja, a time i opasnosti.
Pri analizi, najpre je potrebno identifikovati rizik sa najvećom izloženošću, pri čemu treba računati da se
posledice akcidenta mogu proširiti i na susedne strukture kompleksa (požar, eksplozija, rasuti elementi usled
razornog dejstva centrifugalnih sila i sl. kod loma, itd.).
Mogućnosti proširenja akcidenta i van granica moguća je zbog karakteristika sledećih događaja:
Rizik eksplozije, nastanak lančanih i prostornih eksplozija, velikih pritisaka i posledicama razornih dejstava u
radijusu dejstva eksplozije,
Rizik indirektne štete uzrokovane korozivnim plinovima i isparenjima,
Prenošenje rizika spolja - sa susednih objekata,
Namerne paljevine, istovremeno na više mesta,
Uticaj spoljnih faktora sa katastrofalnim posledicama, i koji nisu direktno, ni indirektno povezani sa
osiguranim rizikom, kao npr. pad vazdušne letilice.
Uvek pri proceni potencijalne štete treba imati u vidu sledeće:
Pri svakoj proceni štete, a naročito pri proceni MMŠ, pre svega treba biti naznačeno koji su metod i definicija
primenjeni u pristupu,
Definisanju MMŠ-a neophodno je da sledi izbor scenarija nastanka štete,
Proceni MMŠ-a treba da prethodi seriozna analiza rizika izražena u vidu tehničko-ekspertskog izveštaja, koja
obuhvata sve faktore relevantne za njegovu objektivnu procenu (direktna šteta i indirektna - ukoliko je
osigurana - šomaž),
Procena MMŠ-a se uglavnom zasniva na potencijalu požara/eksplozije/ loma mašina, osim, ako se proceni da je
izloženost i nekim drugim opasnos- tima, kao što su zemljotres, poplava, oluja ili pad vazdušne letilice, veći,
Pri radu na ovim poslovima neophodno je ostvariti potpunu saradnju sa odgovornim licima osiguranika,
Takođe je neophodno pratiti promene na riziku i analizirati aktuelnosti izrađenih scenarija nastanka štetnog
događaja.
Osnovni principi definisanja jedinstvenog rizika
Pri proceni rizika i utvrđivanju MMŠ-a jedan od najvažnijih zadataka je definisanje jedinstvenog rizika, odnosno
kritrijuma koji ga definišu. Pod pojmom jedinstvenog rizika podrazumevaju se svi objekti, oprema i zalihe, tehnički
sistemi ili delovi tehničkih sistema kod kojih se istovremeno može ostvariti jedna opasnost, kao i ekonomske
posledice uzrokovane zastojem u proizvodnji i gubitka profita zbog ostvarenja te opasnosti.
Prema postojećim uslovima i tarifi premija II - osiguranje industrije od požara jedinstveni rizik definiše se kod
većine osiguravača identično, uz neznatne razlike i to na sledeći način:
Jedinstveni požarni rizik je slobodno - bezbednosno rastojanje između objekta koje je dovoljno veliko da ne
dozvoljava prenošenje požara sa objekta na objekat vetrom, zračenjem ili konvekcijom.
Jedinstvenim rizikom smatraju se sve zgrade i drugi građevinski objekti, zalihe i pokretne stvari u njima stvari
(pokretne i nepokretne) koje jedna od druge nisu odvojene:
slobodnim-neizgrađenim i nezapremljenim međuprostorom od najmanje 20 metara, ili zidom, propisane
otpornosti na požar prema vrsti i nameni objekta
ako su dva objekta odvojena zidom otpornim na požar i stoje jedna prema drugoj pod uglom od 120
o
, tada je
potrebno da razmak između nezaštićenih otvora od njihovih okvira iznosi najmanje 7 metara. Međutim, ako
dva zida čine ugao veći od 120
o
razmak između nezaštićenih otvora može biti proporcionalno uglu manji.
Zidovi zgrada okrenuti jedan prema drugom ne smeju imati zapaljive delove koji su izvan gabarita fasade.
Na jedinstveni rizik ne utiču ovi objekti:
Masivne zgrade s krovnom konstrukcijom otpornom na požar, krovom i tavanicom u kojima nisu smeštene
zapaljive stvari;
Mostovi, spojni hodnici, podvožnjaci i krovni napusti, ako su izgrađeni od nezapaljivog materijala i s obe
strane snabdeveni vratima otpornim na požar i nezapremljeni robom, sirovinama, poluproizvodima ili
gotovim proizvodima;
Prizemne mašinske zgrade i kotlarnice s krovnom konstrukcijom otpornom na požar u kojima se ne obavlja ni
sušenje ni proizvodnja, zatim kućica za vagu i sl.);
Dimnjaci od opeke, armiranog betona ili gvožđa bez drvene obloge ili skele;
Ograde, drvoredi i industrijska pruga, pod uslovom da ne služi i kao manipulacioni prostor;
Transmisije, cevi za parni, vodovodni ili plinski vod;
Zalihe nezapaljivog materijala na otvorenom prostoru.

~ 115 ~
Tarifama definisana sigurnosna rastojanja (20m) zadovoljavaju potrebe tarifnog sistema kada je u pitanju
definisanje glavne, sporednih i pomoćnih proizvodnji u riziku i utvrđivanje klase opasnosti, ali se otvara problem kod
defisanja MMŠ-a.
Suštinsko je pitanje da li postoji mogućnost prenosa požara na takvim rastojan- jima sa objekta na objekat, npr.
ako su oba objekta od negorivog ili teško gorivog materijala i ako u objektima ne postoje značajne količine zapaljivih
materijala. S druge strane da li je ovo rastojanje dovoljno ako se radi o objektima sa veoma velikim požarnim
opterećenjem, odnosno objektima koji u požaru oko sebe emituju veoma jako termičko polje, npr. rezervoari lako
zapaljivih tečnosti, posebno ako se oni nalaze na strmom terenu. Tada ponekad i ovo rastojanje može biti nedovoljno,
da bi se objekti sa značajnim specifičnim požarnim opterećenjem razdvojili u posebne rizike. Mogu li se kao granice
rizika uzeti samo masivni zidovi bez otvora, bez obzira što su ti otvori, između pojedinih prostora takvi, da su
zadovoljili oštra laboratorijska ispitivanja na otpornost na požar od više časova i da poseduju pouzdane mehanizme
koji ih uvek drže u zatvorenom stanju, ili ih pouzdano zatvaraju kod pojave požara. Sigurno je da rastojanje među
objektima ili potrebna otpornost na požar pregradnih zidova, da bi se delovi požara smatrali jedinstvenim rizikom,
zavisi od mnogih parametara. U te parametre nesumnjivo spadaju najmanje tri, a to su: količine zapaljivih materijala
ili požarno opterećenje u oba objekta, gorivost konstruktivnih građevinskih elemenata oba objekta, ali i visina
pojedinih objekata.
Stepen otpornosti prema požaru objekata, građevinskih elemenata i konstrukci- ja definisan je standardom JUS
U.J1.240, a otpornost na požar označava F15, F30, F60, F90 i F120. Za pojedine građevinske elemente klase
otpornosti prema požaru određuju se standardnim požarnim ispitivanjiuma prema standardu JUS ISO 834.
Da bi požarni zid imao svoju funkciju mora biti isprojektovan i izgrađen na način da čini suštinsku prepreku
prenosu požara, kao što je prikazano na slikama br. X -4 i 5
Slika X - 4. Protivpožarni zid
Jasno je da se kriterijumi za jedinstveni rizik ne mogu postaviti tako jednostavno. Potrebno je sigurno propisati
drugačije kriterijume koji će uzimati u obzir sve što je nauka na ovom polju dala. Ovo tim pre što pojednostavljen
način definisanja jedinstvenog rizika može imati višestruke finansijske posledice. Najčešće se pojavljuju dva slučaja.
Ukoliko se izvrši podela na jedinstvene rizike koji su manji od realnih, zbog manje procenjene MMŠ može se desiti
da osigurana imovina ostane u samopridržaju kod osiguravača ili da se prenese u reosiguranje sa nedovoljnom
vrednošću MMŠ-a, a ukoliko se jedinstveni rizik definiše mnogo šire od realnog, povećava se nepotrebno i MMŠ i
veći deo rizika prenosi u reosiguranje. U prvom slučaju postoji rizik ostavarenja MMŠ znatno veće od procenjene,
što osiguravača može da dovede u gubitak do propasti, a u drugom slučaju, trajno se vrši nepotreban odliv sredstava
osiguravača na ime reosiguranja, što utiče na efikasnost poslovanja.
Pri definisanju jedinstvenih rizika, pored elemenata navedenih u Tarifi premija II, neophodno je posebnu pažnju
posvetiti objektima sa većim rizikom od požara, kao što su objekti naftne industrije i petrohemije, skladišta
lakozapaljivih materijala, silosi žitarica, visoki objekti, hoteli, javni objekti (trgovinskih, kongresnih centara i sl.),
neophodno je izvršiti i dodatne analize i definisati jedinstvene rizike tako, da se požarni rizik svede na prihvatljiv
nivo.
~ 116 ~
Slika X - 5. Protivpožarni zid na konstruktivnim granicama požarnih sektora
Navedeni problemi su posebno složeni u slučajevima, kada se uzimaju u razmatranje faktori eksplozije i kada
bezbednosna rastojanja za jedinstvene požarne rizike ne zadovoljavaju potrebe definisanja jedinstvenog rizika i sa
aspekta eksplozije. Ovo tim pre, što pri eksplozijama, pod određenim okolnostima može da dođe i do lančanih
eksplozija i do velikih udarnih talasa i pritisaka eksplozije i na većim rastojanjima od tarifama predviđenih
bezbednosnih rastojanja. Po pravilu tu se povećavaju radijusi jedinstvenih rizika.
Na slici br. X -6 data je dispozicija objekata preduzeća za preradu i promet žitarica i proizvodnju testenina. U
krugu lokacije nalaze se objekti: br.1 - upravne zgrade i pripreme proizvodnje, proizvodni objekti br. 2 - za
proizvodnju testenina, br. 3 - za proizvodnju i pakovanje griza i brašna, objekat br. 4 - mlin, objekat br. 5 silos kapac-
iteta cca 12.000 t i objekat br. 6 - podno skladište sa otpremom.
Slika X - 6. Podela lokacije na jedinstvene proizvodne rizike
U odnosu na međusobna rastojanja data na slici br. X -6 i tarifama najvećeg broja domaćih broja osiguravača,
jedinstven proizvodni rizik čine objekti 1, 2, 3, 4 i 5. Ob- jekat br. 6 se nalazi izvan jedinstvenog rizika, a u okviru
delatnosti.
U riziku 1 prisutne su opasnosti i od požara i od eksplozije. Razvrstavanje objekata na jedinstvene proizvodne
rizike kao što je navedeno, sa aspekta požarnih opasnosti zadovoljava.
Međutim, objekat br- 5 silos žitarica sa 12 silo-ćelija pojedinačnog kapaciteta od cca 120 t., visina silo-ćelija oko
30m, je eksplozivno ugrožen objekat. Žitna prašina, koja se neminovno stvara u prostoru silosa je u pojedinim
uslovima lako zapaljiva i eksplozivna. Temepratura paljenja oblaka žitne prašine iznosi 430
0
C, minimalna energija
paljenja je 30 mJ, a maksimalni pritisak eksplozije je 660x10
-2
bara. Pri tom je prosečna brzina porasta pritiska
7000x10
-2
bar/s.
Prema literaturnim podacima, na osnovu 357 eksplozija prašine u Nemačkoj u periodu od 1965-1980.
registrovano je 32% eksplozija drvene prašine, a 25% eksplozija prehrambene prašine. Kao mesta nastanka ovih
eksplozija u 20% slučajeva zabeležena je eksplozija nastala na silosima i bunkerima.
Na osnovu literturnih i iskustvenih podataka, položaja, kapaciteta i veličine silosa ilustrativno su data očekivana
polja razornog dejstva eventualne eksplozije na silosu. Objekat br 6, koga smo razvrstali izvan jedinstvenog
proizvodnog požarnog rizika, nalazio bi se u zoni razornih dejstava eksplozije. Objekat br. 1 koji pripada jedinst-
venom proizvodnom riziku, bio bi izvan zone oštećenja, kako zbog udaljenosti od objekta br. 5, tako i zbog objekata
2 i 3 koji ga štite.

~ 118 ~
rizika, identifikovanje mogućih intervencija u cilju smanjenja šteta, za kontrolu i upravljanje rizikom, kao i
ekspertizu šteta - definiše osnovne zadatke preventivnog inžinjerstva.
Najvažnije aktivnosti u preventivnim inžinjerstvu u osiguranju su:
Mere za procenu rizika,
Upravljanje preuzetim rizikom,
Mere koje se preduzimaju posle štetnog događaja
Mere procene rizika usmerene su na to da se, sa što više tačnosti i pouzdanosti predvide svi rizici
Pre preuzimanja, pa i posle toga, da bi se kod njegovog preuzimanja poznavali problemi koji stoje pred
osiguravačem, kada je u pitanju konkretan rizik, kao i akcije koje će osiguravač u saradnji sa osiguranikom, moći da
preduzme za smanjenje tog rizika. One isto tako imaju cilj da se ocene akcije koje će osiguravač preduzeti, uzimajući
rizik u svoj portfelj, kao što je npr. reosiguranje tog rizika. U tom smislu mere procene rizika odnose se na:
Metodologije procene rizika,
Metodologije određivanja jedinstvenog rizika,
Metodologije određivanja procene maksimalne štete,
Mere zaštite,
Kvalitet ugovaranja osiguranja i
Okruženje
Jasno je da metodologija procene rizika predstavlja osnovu svih mera iz ove grupe. Ne može se zamisliti
upravljanje rizikom bez odgovarajuće, objektivne racionalne procene tog rizika, znajući da postojeće metode ocene
rizika u našoj praksi ni približno ne odovaraju stadijumu tehničkog razvoja u kome živimo. Nastojimo da
primenjujemo i razvijamo nove metode zasnovane na savremenim postupcima, poznatim kao Risk Assesment, to
znači da se rizik mora odrediti objektivno i racionalno, tako da ta ocena obuhvata stvarnu verovatnost nastanka na
način koji će ostaviti što manje mesta improvizaciji kod tog važnog posla. Ovakav metod treba da akcenat na
tehničke i organizacione mere koje osiguranik preduzima u cilju smanjenja rizika i da ga nedvosmisleno stimuliše za
njihovu primenu.
Procena rizika treba, između ostalog, da ukaže na mere koje, po njegovom preuzimanju, moraju biti preduzete na
redukciji rizika da bi on bio prihvatljiv za osiguranika, ali i za osiguravača. Te mere mogu biti naknadno stimulisane
od osiguravača, sa sada jasnom idejom šta one praktično znače. Relativno jednostavne i ne uvek skupe mere,
definisane metodom objektivne ocene rizika, posle kojih se njihova vrednost može i kvantitativno oceniti, mogu
imati ogroman značaj za njegovu redukciju. Često solidna ocena rizika zasnovana na kvantifikovanju njegovih
komponenti odmah uka- zuje na načine njegove racionalne redukcije.
Posle preuzimanja osiguravač ima potrebu, ali i pravo da u saradnji sa osiguranikom, upravlja preuzetim
rizikom: kontrolom mera zaštite, kontrolom promene uticajnih činilaca, kontrolom ispravnosti sistema i uređaja od
značaja za sigurnost, kao i kontrolom zaposlenih, a posebno onih od čijeg rada zavisi verovatnoća akcidenta. Rad na
ovim poslovima zahteva vrhunska znanja iz tehničkih disciplina koje su od značaja za sigurnost, stalni nadzor
osiguranika, vođenja ažurnih baza podataka o osiguranicima, kao i poznavanje i primenu numeričkih metoda obrade
tih podataka. Sve izloženo je usmereno na postizanje dva osnovna cilja: smanjenje verovatnoće nastanka štetnog
događaja i smanjenja posledica štetnog događaja ako do njega dođe.
242
Smanjenje verovatnoće nastanka štetnog
događaja realizuje se, npr. odgovarajućom izgradnjom objekata usmerenom da se na racionalan način primeren
procenjenom riziku, izgradi objekat, sa svim što ta izgradnja podrazumeva, kod koga će verovatnoća štetnog
događaja biti prihvatljivo niska. On uključuje i odgovarajući stručni izbor mašina, opreme i uređaja koji neće
značajno povećati rizik u realnim eksploatacionim uslovima, ali i izvor zaštitnih sistema koji deluju na smanjenje ri-
zika. Smanjenje posledica štetnog događaja ilustrujemo, npr. Upotrebom sistema koji upozoravaju na nastanak
štetnog događaja ili dalje neutralzuju štetni događaj sa ciljem da se smanje posledice i štete koje iz njega mogu
proisteći, ili da se čak svedu na minimum. To su sistemi koji upozoravaju na nastanak požara, provale ili drugih
štetnih događa, ili sistemi automatskog gašenja požara, odnosno sistemi i elmenti za zatvaranje otvora radi
sprečavanja širenja požara (požarna vrata ili klapna sa mehanizmom za automatsko zatvaranje). Svi ovi sistemi
ulaganja imaju puno opravdanje samo ako su projektovani, izvedeni, izrađeni, kontrolisani i nadzirani na način koji je
maksimalno efikasan, ali i racionalan, i koji garantuje njihovu pouzdanost u svakom trenutku kad se za njihovo
delovanje ukaže potreba. Verodostojne analize ukazuju na to da samo ovakvi sistemi opravdavaju svoje postojanje.
Ipak, i pored svega, do šteta u većoj i manjoj meri dolazi i kod dobro organizovane preventivne zaštite, što posebno
naznačava ulogu kvalitenog osiguranja.
~ 119 ~
Metodologija određivanja procenjene maksimalne štete ima za cilj da oceni - ne verovatnoću dešavanja štetnog
događaja, već njegove verovatne maksimalne pos- ledice i time osiguravaču pruži preko potrebne informacije za
preduzimanje neophodnih koraka posle preuzimanja takvog rizika, npr. za reosiguranje.
Preniska ocena maksimalno moguće štete stavlja osiguravače i reosiguravače pred relativno malo verovatnu
situaciju da plate štetu koja ne odgovara naplaćenoj premiji, ali koja može prozrokovati veoma teške posledice. U
izuzetno teškim okolnostima velikih šteta one mogu premašiti njihove mogućnosti što predstavlja neprihvatljivu
situaciju. Sa druge strane previsoko ocenjena maksimalno moguća šteta prouzrokuju odlivanje značajnog dela
premije ka reosiguranju, bez stvarnog preuzimanja, odnos- no nošenja rizika. To znači da u pristupu ovom poslu treba
naći pravu meru. Ispravan pristup u rešenju ovog pitanja ima veliki značaj za osiguranje kao delatnost. U literaturi
89
su data mišljenja da je uspešnost određene kompanije u direktnoj zavisnosti od njenog odnosa prema ovom problemu.
Pokušaću da dam naš pogled na ovaj problem, kao i na uticaj koji dobro preventivno inžinjerstvo može imati na
maksimalno moguću štetu koja će se pojaviti.
Često se pominju neke katstrofalne štete, kao što je šteta na velikoj izložbenoj hali McCormick Place u Čikagu,
1967. godine, čiji je objekat bio potpuno uništen požarom, a procenjena maksimalna šteta bila je utvrđena na 1%
vrednosti objekta. Ovaj događaj se koristi kao ilustracija potrebe da se oceni, za koliko će se procenata povećati
vrednost objekta koji predstavlja procenjenu maksimalnu štetu. Postoje i drugi primeri, slični navedenom, koji
ilustruju pogrešno, prenisko procenjenu maksimalnu štetu. Šta je sa štetama koje su previsoko procenjene? Takvih
šteta je nesumnjivi mnogo više, ali se one ne navode u literaturi i čak nisu prisutne ni u svesti, jer takva pogrešna
procena nije, na izgled, proizvela loše posledice po osiguravača. Da li je to baš tako, ako se ima u vidu mnogo veći
broj ovakvih „pogrešnih" procena? Namerno smo stavili znak navoda, jer se u praksi ovakve pogreške i ne smatraju
takvim, najčešće se i ne registruju. Ali, može se verovati da su štete, mada raspoređene na duži vremenski interval,
ipak veoma velike.
Iz primera hale McCormick Place, treba zapaziti da je inspekcijski tim renomranog osiguravača procenio
maksimalnu štetu na objektu 1% od osigurane vrednosti. To ukazuje koliko nisko može biti ocenjena maksimalna
šteta kod osiguravača u inostranstvu, a to istovremeno znači da su poslovi na određivanju maksimalno moguće štete
veoma stručni i odgovorni poslovi i da bez obzira koju metodologiju primenimo u pristupu u određivanju
maksimalno moguće štete, veoma važnu ulogu pri tome ima izabrani scenario nastanka štetnog događaja.
2.6 UTICAJNI FAKTORI NA PROCENU MMŠ KOD POŽARNIH RIZIKA
Parametri koji se ne uzimaju u obzir pri proceni MMŠ kod požarnih rizika
Na osnovu većine autora iz različitih literaturnih izvora, uz neznatne razlike, preventivne mere i ostali faktori
koji se ne uzimaju u obzir pri proceni MMŠ-a su sledeći:
Bilo koje horizontalno odvajanje u okviru zgrade,
Protivpožarna vrata, klapne i druge prepreke otporne na požar na granicama požarnih sektora,
Ne postojanje bilo kog izvora paljenja,
Sistemi za automatsko gašenje požara (možda neće funkcionisati),
Sistemi za detekciju i dojavu požara,
Sistemi za detekciju eksplozivnih gasova,
Sistemi za otkrivanje i hvatanje iskri - FIRE FLEI,
Sistemi za video i TV nadzor,
Mobilna oprema i sredstva za gašenje,
Jedinice za gašenje požara (profesionalne, dobrovoljne i sl.),
Neefikasnost prostorne odvojenosti, kao npr. eksplozija parkirane cisterne između objekata, pad aviona i ako
je ovde reč o posebnom oštećenju,
Spoljni uticaji koji nisu direktno ni indirektno povezani sa osiguranim rizi- cima - npr. neka spoljna
eksplozija,
Fizička zaštita i dr.
Ovde treba istaći da su svi nabrojani parametri od velikog značaja za opštu procenu stanja rizika ali se ne uzimaju
u obzir pri proceni MMŠ-a. Tako na primer ugrađeni tehnički sistemi zaštite mogu imati uticaj na veći neto
samopridržaj osiguravača. Međutim, u određenim okolnostima oni mogu biti van funkcije, bilo da zataji tehnički
89 Report by Advanced Study Group No 236 of The Insuance Institute of London, The Insurance In-
stitute of Lonon, 1995

~ 121 ~
Kod procene maksimalne moguće štete kod eksplozije oblaka para i unutrašnje eksplozije može ponekad da
bude neophodno da se izvrši podpodela blokova i to tamo gde se zna da postoji veoma nejednaka raspodela
vrednosti i gde se ista može locirati.
Kod požara nad barom zapaljive tečnosti obično svaka skladišna površina koja je adekvatno grupisana na
nekom nasipu predstavlja kao odvojeni blok. Metoda pretpostavlja da će unutar procesnih blokova požar uvek
biti ograničen unutar bloka. Međutim u ovom slučaju, kod kružnih tokova u kojima se unutar jednog fizičkog
bloka nalaze nejednake raspodelje vrednosti, zahteva se inženjerska procena.
Treba načiniti i odgovarajuću procenu u odnosu na susedno postrojenje i nepokretnu imovinu. Budući da
količina materijala u skladištu sa rezervoarima može, sama po sebi, da bude znatna i ona treba da se uključi u
vrednost bloka.
Izuzev kod specijalne kategorije unutrašnje eksplozije, prvo je neophodno razmotriti materijale i količine koje se
nalaze u zasebnim kružnim tokovima. Ovi tokovi mogu obuhvati:
Mrežu procesnih posuda i cevovoda definisanih granicom određenog minimalnog protoka procesa u
normalnim radnim uslovima (ovde je protok procesa sinonim za procesni tok ili za protok u procesnom vodu),
ili sigurnosnim izolacionim ventilima sa daljinskim upravljanjem.
Procesnu jedinicu (tj. U rafineriji FCC jedinica).
Najveću pojedinačnu procesnu posudu u okviru mreže procesnih posuda i cevovoda.
Skladišni rezervoar (pod pritiskom ili na atmosferskom pritisku).
Kružni tok se može povezati sa nekoliko blokova i svaki blok može da sadrži nekoliko kružnih tokova. Položaj
kružnog toka mora da bude unutar procesnog ili skladišnog bloka i odgovara najverovatnijem mestu oslobađanja
oblaka zapaljivog gasa koje, ako je nepoznato, može da se aproksimira sa centrom bloka.
Definisanje količine i brzine protoka zapaljivih materijala zavisi od tipa nesreće i to:
Kod procene maksimalne štete kod oblaka gasova/pare potrebno je identifikovati materijale koji se koriste u
procesu da bi se saznale njihove određene fizičke karakteristike.
Kod procene maksimalne štete kod požara nad barom zapaljive tečnosti potrebno je dobiti podatke o
protivpožarnoj zaštiti u procesnim zonama i rastojanjima između rezervoara i nasutih površina u skladišnim
zonama.
Kod procene maksimalne moguće štete kod unutrašnje eksplozije potrebno je znati zapreminu i maksimalni
radni pritisak posuda pod pritiskom koje su podložne datoj opasnosti.
Kod požara nad barom, odnosno u skladišnim rezervoarima, potrebno je voditi računa o rastojanju između
rezervoara. Naime, požar se širi zračenjem ili naglim povraćajem plamena pare ka rezervoarima koji se nalaze uz
vetar. Zato se predlaže da rastojanje između zida dva rezervoara koji sadrže opasne materije treba da bude 1,5D, gde
je D prečnik većeg rezervoara. Kada imamo kombinaciju jednog rezervoara koji sadrži veoma opasan materijal a
drugi materijal male opasnosti, minimalno rastojanje između ova dva je D; kada oba rezervoara sadrže materijal male
opasnosti minimalno zahtevano rastojanje je 0,5 D.
Glavna delatnost osiguranika je proizvodnja talasastog kartona i kartonske ambalaže. Proizvodni proces
karakteriše povećana koncentracija gorivih materija, koja povećava požarni rizik za postrojenja i objekte.
Hartija spada u grupu zapaljivih materijala, a njena zapaljivost i brzina sagorevanja zavisi od oblika u kome se
ona nalazi. Složena u gomile, mnogo se teže pali od one koja je u listovima. Iz literaturnih podataka, karton i hartija
počinju da plameno gore na temperaturi od cca 370
0
C, a sposobnost zapaljenja zavisi od specifične površine koja je
izložena požaru i vlažnosti hartije. Specifično požarno opterećenje u objektu se procenjuje na cca Po=837MJ/m
2
.
Njega čine sva pokretna požarna opterećenja i požarno opterećenje objekta. Prema dostavljenim podacima
osiguranika, u objektu se nalazi prosečno oko 100 t kartona, a retko maksimalno 200 t. Uz toplotnu moć 17MJ/kg (za
papir u rolnama), specifično požarno opterećenje kartona iznosi od 186 - 370 MJ/m
2
.
Požar može nastati u svim fazama procesa proizvodnje a posebno su karakteristična mesta na kojima se karton
seče, štancuje i konfekcionira, zbog prašine i sitnih kartonskih otpadaka koji su posledica samog tehnološkog
procesa. Izvori paljenja su mnogobrojni, a za pojavu požara kod osiguranika u svim objektima u krugu lokacije,
značajni su:
Otvoreni plamen, užareni materijali,
Pojava električnih iskri;
Iskre od statičkog ili atmosferskog elektriciteta;
Iskre kao posledica trenja;
Lokalna pregrevanja na opremi i instalacijama,
Pregrevanje materijala i delova oprema u toku rada;
~ 122 ~
Krajnja nepažnja, opušak cigarete i sl.
Maksimalna moguća šteta na lokaciji bi se ostvarila u slučaju požara u objektu br. 1 hali I ili hali II. Iako je
specifično požarno opterećenje u objektu nisko, gorivi materijali nisu homogeno raspoređeni na čitavoj površini
objekta i na pojedinim mestima, uz mašine i postrojenja, koncentaracija gorivih materijala je velika, gde su prisutni, u
najvećoj meri i izvori paljenja.
Verovatnoća nastanka požara je stoga, nešto izraženija u delu hale II u kojoj se vrši sečenje, štancovanje i
konfekcioniranje kartona i gde su prisutni i tehnološki otpaci - otpadni delovi kartona koji se odsisavaju preko
centralnog sistema otprašivanja i sakupljaju u silos izvan objekta i krupniji otpaci koji se odlažu u kontejnere u hali i
odvoze na kraju svake smene. U hali I, najveće prisutne količine čini papir u rolnama ili papir na mašini, koji je do
segmenta IV - pegle, sa određenim sadržajem vlage.
U slučaju paljenja samo kartona došlo bi do brzog razvoja požara i relativno kratkog trajanja - prema literaturnim
podacima specifična toplota je 4.2 MJ/m
2
h, sa brzinom sagorevanja od cca 300kg/m
2
h. U tom slučaju požar ne bi
trajao dugo i temperatura koja bi se razvila ne bi premašila 400
0
C. Međutim, kako se karton nalazi kao predmet izrade
i obrade na mašini, a međufazne zalihe kartona neposredno uz mašine i radne uređaje, realna je pretpostavka da bi
izvor paljenja bio na mašini i da bi požar upravo tu i nastao i zahvatio mašinu, karton na mašini i tehnološke otpatke
kartona u okolini, što bi bitno promenilo tok razvoja požara i temperature. S obzirom na prisutne gorive materije koje
se nalaze u sklopu mašina - el. instalacije, kablovi, razne gumene zaptivke i creva, ulja - hidraulička i za
podmazivanje, gumene obloge valjaka, transportne trake i sl. I prisutno ukupno požarno opterećenje koje je na
gornjoj granici niskog požarnog opterećenja, očekuje se brz razvoj požara i visokih temperatura. Zbog relativno male
visine prostora (h=6,5m), kod razvijenog požara došlo bi do razvoja visokih temperatura pod stropom, gde se nalazi
čelična krovna konstrukcija. S obzirom da bi zbog temperature požara došlo i do pucanja stakala na fasadnom zidu i
naglog dotoka kiseonika u kratkom vremenu je moguće očekivati potpuni razvoj požara. Ocenjuje se da bi u
najnepovoljnijem slučaju šteta iznosila cca 25% vrednosti objekta 1 ili 12% na svim objektima, do 30% na opremi u
RIZIKU I, odnosno 28 % na ukupnoj opremi i do 20% na zalihama RIZIKA I, odnosno 14 % ukupnih zaliha, a
izraženo izraženo u novčanim jedinicama prikazano je u tabelama X-4 i 5.
Tabela br. X - 4
Rizik
VREDNOST IMOVINE PO RIZICIMA - D I N
Objekti
Oprema
Zalihe
Ukupno
1
2
3
4
5
1
163.000.000
220.000.000
19.000.000,00
402.000.000,00
2
45.000.000
8.000.000
3.000.000
56.000.000
Ostali
16.000.000
8.000.000
5.000.000
29.000.000
Ukupno
224.000.000
236.000.000
27.000.000
487.000.000
Tabela br. X – 5
MAKSIMALNO MOGUĆA ŠTETA
Objekti
Oprema
Zalihe
Ukupno
%
Dinara
%
Dinara
%
Dinara
%
Dinara
12
26.900.000
28
66.000.000
14
3.800.000
~20
96.700.000

~ 124 ~
Istraživanje izvršeno posle nesreće bilo je detaljno i obuhvatlo je detaljnu pro- cenu širenja štete u odnosu na
izvor oslobađanja zapaljivog materijala (reaktorska je- dinica). Usled lokalnih uslova na samoj lokaciji (raspored,
topografija, vreme) oblak pare nije bio kružnog oblika; umesto toga tvrdnje svedoka sugerišu elipsasti oblik
oblikovan kao bubreg. Ipak, stvarna šteta, kada se razmatra kao površina postrojenja koja je pretrpela određeni nivo
štete, dobro odgovara procenjenim zonama štete koje su gore date.
Slika X - 10. Dijagram krugova štete
U mnogim drugim slučajeviam usložnjava se pristup definisanju jedinstvenog rizika i utvrđivanu MMŠ-a,
posebno u hemijskoj industriji, i nekim granama prerađivačke industrije - skladištenje i prehrambena proizvodnja
(šećerane, mlinovi, silosi, uljare itd.).
2.7 PROCENA MMŠ KOD OSIGURANJA MAŠINA OD LOMA
Kao i kod požarnih rizika neophodno je izraditi Ekspertizu rizika u kome se moraju analizirati svi izvori
opasnosti koji mogu ugroziti rad mašine, postrojenja, odnosno izazvati veća oštećenja ili uništenje. Faktori koji su ne
zaobilazni pri proceni rizika su vrsta, složenost i veličina mašine, opasnosti koje nosi sam tehnološki pro- ces,
lokacija, sistem održavanja, kao i iskustva o štetama i sličnim rizicima
Pri utvrđivanju MMŠ najčešće se uzima vrednost pojedine mašine ili postrojenja. Kao osnov se može uzeti i
ukupna vrednost više mašina ili uređaja, ukoliko pred- stavljaju tehno-ekonomsku celinu i ukoliko postoji mogućnost
istovremenog ost- varivanja jedne opasnosti u jedinstvenom riziku.
Kod utvrđivanja vrednosti MMŠ uvek se posmatraju najveće i najskuplje mašine i postrojenja, utvrđuje stepen
izloženosti riziku i određuje njihova pojedinačna vred- nosti.
Faktori koji bitno utiču na MMŠ
Na veličinu MMŠ najdirektnije utiče prostorna dispozicija mašina, uređaja i postrojenja, kao i velika
koncentracija mašina na užem prostoru, razna ukrštanja koji mogu biti prenosnici oštećenja, kao i karakteristike i
vrsta građevinskog objekta u kome se nalaze mašine, uređaji i postrojenja.
Termika objekta je od izuzetne važnosti za stanje rizika i visinu MMŠ-a. Stan- je temperaturnog režima u
termički izolovanom objektu doprinosi stabilnom ambijentu u eksploataciji i radu mašina, što znači da su
ambijentalni uslovi rada i u letnjem i u zimskom periodu isti, čime se praktično eliminišu uslovi pregrejavanja
ili mržnjenja, a time smanjuje i ukupna potencijalna šteta.
Kvalitetno projektovani i izvedeni sistemi ventilacije (opšta, tehnološka, od- sisna i sl.).
Klimatizacija značajno doprinose smanjenju opasnosti loma mašina obezbeđujući optimalne režime rada
mašine i onemogućavaju uništenje mašina od požara i eksplozija zbog mogućnosti nastanka eksplozivne
atmos- fere.
Geometrija prostora u pogledu gabarita, konstrukcije, nosivih i pregradnih zidova, temelja objekta i temelja
mašina, značajno utiče na stanje rizika usled udara u mašine prilikom korišćenja unutrašnjih horizontalnih i
vertikalnih transportnih sredstava - kranovi, viljuškari i sl., kao i rizike usled dejstva cen- trifugalnih udarnih
sila delova mašina na kojima je realizovan štetni događaj, i vibracije kao potencijalnog uzroka loma mašina.
~ 125 ~
Snabdevanje električnom energijom u pogledu pouzdanosti, stabilnosti i tra- jne raspoloživosti.
Faktori koji ne utiču na veličinu MMŠ
Pored navedenih faktora koji bitno utiču na MMŠ kod loma mašina, postoje mno- gi faktori koji ne utiču bitno na
veličinu MMŠ-a ali utiču na ukupno stanje rizika i mogu značajno, u određenim okolnostima direktno uticati ili
doprinositi nastanku štetnog događaja.
Organizacija, program i primenjeni model održavanja značajno utiče na stanje rizika.
Sprovođenje projektovanih i planiranih mera zaštite, kao i redovna kontrola relevantnih parametara rizika u
toku eksploatacije mašina.
Sprovođenje svih potrebnih ispitivanja na osiguranoj mašini, uređaju i postrojenju, od interesa za sigurnost i
predupređenje štetnog događaja, kao što su merenje vibracija, termovizijska snimanja, UV snimanja,
ispitivanje kvaliteta ulja, ispitivanje svih zaštitnih, sigurnosnih i mernih elemenata sistema - npr. na trafoima,
generatorima, instalcijama pare visokog pritiska itd.
Organizovanje planiranih revizija i remonta i onemogućavanje primene oštećenih delova, elemenata ili
sistema koji u narednoj eksploataciji mogu biti uzrok nastanka štetnog događaja (oštećeni i naprsnuti delovi,
oštećenje izolacije i dr.).
Raspoloživost rezervnim delovima.
Postupanja po izveštajima nadležnih, lokalnih i državnih organa inspekcijskog nadzora.
Uspostavljanje baze podataka sa svim potrebnim podacima za praćenje svih parametara značajnih za stanje
rizika (npr. evidencija o satima rada, zastojima, ispadima, intervencijama itd.).
U zavisnosti od vrste mašine, uređaja i postrojenja, postoji niz i drugih faktora koji su specifični za konkretan
rizik i koji se moraju uzeti u razmatranje.
Utvrđivanje vrednosti mašina, uređaja i postrojenja
U praksi, postoji, više načina i mogućnosti procene vrednosti mašina, uređaja i postrojenja. Kod određivanja
vrednosti najčešće se polazi od informacije o tržišnoj vrednosti iste ili slične mašine, uređaja ili postrojenja. U
zavisnosti od toga da li se radi o potpuno novim mašinama, mašinama koje su u eksplataciji, ili se radi o sas- vim
novom tipu. Procena vrednosti za nove mašine, uređaje i postrojenja podra- zumeva veoma mnogo informacija i
zahteva određeno vreme, jer se u cenu vrednosti moraju uključivati i troškovi transporta, carine, nostrifikacije
dokumentacije, saglasnosti, montaže, probnih ispitivanja i dr. Često je oprema od različitih proizvođača što dodatno
otežava ovaj posao. Za mašine, uređaje i postrojenja u eksploataciji, po utvrđivanju novonabavne vrednosti pristupa
se sagledavnju kvaliteta, intenziteta i dužine eksplaoatacije radi utvrđivanja optimalne stope amortizacije i utvrđuje
se st- varna vrednost na osnovu koje se određuje MMŠ i suma osiguranja. Ako se kao izvor podataka koriste
knjigovodstvene vrednosti one moraju biti proverene u odnosu na stvarne tržišne vrednosti, kako bi se izbegla
situacija podosiguranja, što je veoma čest slučaj ili eventualno nadosiguranja. U svemu tome veoma je bitan kvalitet
opreme, a informacije o kvalitetu dobijaju se od osiguranika, proizvođača, a za specijalne ili prototipne mašine
moguće je koristiti i podatke o opremi u eksploataciji, sličnih karakteristika. Danas se sve češće i sve više, kvalitetne
informacije mogu dobiti i korišćenjem informacionih tehnologija.
Pristup određivanja MMŠ-a sa primerom
Određivanje MMŠ kao i kod svih vrsta osiguranja određuje se u okviru jedin- stvanog rizika, čemu prethodi
procena celokupne vrednosti osigurane opreme, u skladu sa tarifama i uslovima osiguravača.
Po pravilu osiguravaju se najčešće sve mašine, uređaji i postrojenja ili bar glavni pogonski uređaji ili izdvojene
proizvodne celine. Posebna pažnja mora biti posvećena mašinama koje služe za proizvodnju energije kao što su
kotlovi, turbine, generatori, transformatori, kompresori i sl. koji u principu imaju veoma visoke vrednosti, sa iz-
razito prisutnim rizicima loma i mogućnostima nastanka velikih šteta.
U principu kod ovih rizika polazi se od pretpostavke da štete koje su pokrivene osiguranjem uglavnom nemaju
veliku prostornu disperziju, što znači da je najčešće jednim štetnim događajem oštećenja samo jedna mašina ili samo
njen deo, što se potvrđuje i statističkim podacima da su u osiguranju mašina od loma preko 90% delimične štete.
Međutim, kada se radi o mašinama za proizvodnju energije situacija je specifična zbog toga što se može realizovati
scenario da budu oštećene i susedne mašine i objekti, u zavisnosti od njihove dispozicije na konkretnim lokacijama.
Štete koje se najčešće ostvaruju kod ovakvih, a posebno velikih rotacionih mašina, posledica su udara
polomljenih delova mašina kao posledice dejstva centrifugalnih sila, nastalih usled: grešaka u materijalu, izradi i
konstrukciji, udaru ili upadu stranog tela u osiguranu stvar, otkaza elemenata za automatsko upravljanje, zaštitu i
regu- laciju, kao i usled neposrednog delovanja električne energije.

~ 127 ~
Kao što se vidi neophodan je veliki broj informacija za objektivno izračunavanje MMŠ-a kao i kumulativne
štete, pa je između ostalog neophodno i raspolaganje blagovremenom izradom elaborata o MMŠ od prekida rada, koji
se treba redovno ažurirati kako bi obezbedili da MMŠ bude realna posledica prisutnih rizika tokom celog trajanja
prekida rada.
2.9 PROCENA MMŠ KOD OSIGURANJA OBJEKATA U IZGRADNJI / MONTAŽI (EAR/CAR)
I kod ovih vrsta osiguranja u domaćoj i inostranoj praksi pojavljuju se različiti pristupi u definisanju MMŠ-a, s
tim što su kod ovih osiguranja zbog određenih specifičnosti osigurava veliki skup rizika (požari, eksplozije, lom,
prirodni rizici, žemljotres, oluja, poplava, nepredviđene građevinske nezgode, a njima se pridružuju i greške u
izgradnji i odgovornost prema trećim licima) i zbog toga usložnjava procena MMŠ-a. Takođe je i vrednost osigurane
imovine promenjiva u toku trajanja osiguranja i ovisna od dinamike izvođenja radova, što utiče na izbor scenarija za
definisanje MMŠ-a.
U EAR i CAR osiguranju uvek imamo potpuno unikatan projekat, koji sa sobom nosi niz specifičnih rizika, tako
da je statistika postojećih šteta u većini slučajeva neprimenjiva na konkretnom projektu.
Pri proceni MMŠ-a važno je analizirati u kojoj fazi izgradnje/montaže i gde (na kom segmentu), se očekuje
najveća šteta, uzrokovana jednim štetnim događajem ili od nekoliko uzroka u međudelovanju.
Iz statistike šteta vidljivo je da su se u svetu dešavale ogromne štete, npr. jedna od najvećih šteta koju je pretpeo
Munchen Re je bila šteta prouzrokovana požarom u skladištu koje je bilo u EAR osiguranju.
Kod ovih osiguranja za utvrđivanje MMŠ-a uzimaju se sledeći parametri:
Analiza studijske i investiciono-tehničke dokumentacije s ciljem sagleda- vanja mogućih opasnosti u toku
izgradnje i planiranih mera zaštite,
Ukupna vrednost ugoverenih radova i dinamika izgradnje,
Ocena izbora izvođača radova i podizvođača, njihovog iskustva na istim ili sličnim poslovima, njihova
obučenost za planirane poslove, proizvođača i isporučioca opreme i sl.,
Obezbeđenost kvalitetnog nadzora - projektantskog i izvođačkog za sve faze radova izgradnje i montaže,
inspekcijski nadzor na lokalnom i državnom nivou,
Lokacija rizika sa analizom topografskih, seizmičkih, geoloških, hidroloških i meteoroloških uslova na datoj
lokaciji,
Formiranje jedinstvenih rizika u zavisnosti od tehnologije izgradnje, dispozicije objekata, okruženje,
međusobnih rastojanja, sadržaja unutar ob- jekata, prisutnih požarnih opterećenja, posebno prisustvo i
uskladištenje opasnih i eksplozivnih materijala, koncentracije vrednosti - prostorne i vremenske u zavisnosti
od dinamike građenja,
Vrednost imovine, veličina, vrsta, starost, uslovi u kojima se nalaze osigurane stvari,
Način skladištenja opreme i materijala, uslovi skladištenja i obezbeđenje zaštite prostora skladišta,
Organizacija gradilišta, fizičko-tehničko obezbeđenje, i njihova usklađenost sa dinamikom izvođenja radova,
Analiza primenjenih metoda izgradnje i montaže,
Analiza mogućih rizika u fazi probnog rada, kao i analiza povećanih opasnosti u fazama testiranja,
Rizici u garantnom periodu,
Sistem kontrole u toku izgradnje i montaže, a posebno primene mera zaštite, definisanje novih zahteva za
organizacijom gradilišta i uvođenje korektivnih mera na polju zaštite,
Analiza mogućih uzroka opasnosti ugrožavanja trećih lica i njihove imovine, i šire čovekove okoline, i
utvrđivanje visine maksimalne štete po os- novu odgovornosti izvođača,
Navedeni su osnovni faktori koji se moraju uzimati u obzir pri oceni rizika i MMŠ-a u izgradnji i montaži, a u
zavisnosti od specifičnosti objekata izgradnje i montaže moraju se uzimati i drugi faktori koji karakterišu izvor
opasnosti i njihove posledice na konkretnom projektu.
~ 128 ~
2.10 METODOLOSKI PRISTUP PRI IZRADI EKSPERTIZE RIZIKA I MMŠ-A
Preuzimanje rizika u osiguranje, a posebno složenih i velikih rizika od akcidentnih događaja i nastanka
materijalnih šteta, predstavlja veoma delikatan i složen poduh- vat. Rizik nastanka štete treba da se svede na najmanju
moguću meru pa je, pri tome, uloga tehničkih kriterijuma i stručnog pristupa predstavnika organizacije osiguranja,
koja preuzima rizik, od izuzetnog značaja za ukupnu ekonomsku stabilnost, kako organizacije koju ona predstavlja,
tako i poslovnog partnera sa kojima se stupa u poslovni odnos.
Ovlašćeni radnici osiguravača, posrednici i zastupnici, prilikom preuzimanja rizika, zavisno do vrste osiguranja
treba da:
Izvrše pregled ponuđenog objekta u osguranje i pismeno konstatuju: vrstu predmeta, namenu i korišćenje,
sprovedene mere zaštite, uslove držanja i da prikupe druga posebna dokumenta predviđena uslovima za
osiguranje i tarifama premija.
Utvrde sa osiguranikom rizike/ osiguravajuće pokriće/ za svaku vrstu osigu- ranja, kao: osnovne rizike,
dopunske rizike, doplatke i popuste i vreme trajanja osiguranja.
Prema izboru rizika utvrde vrednosti imovine /sumu osiguranja/.
Izvrše ocenu težine rizika, utvrde premijsku stopu/e i obračun premije osiguranja.
Ispostave polise/ugovor o osiguranju.
Ekspertiza rizika i MMŠ-a
Pregled rizika vrši se pre zaključenja osiguranja, a sastoji se iz prikupljanja potrebnih podatka o radnoj
organizaciji, njenoj tehnologiji, objektima, energetskim objektima i drugim elementima od značaja za ocenu i
procenu rizika. Pregledom se utvrđuje opšte stanje rizika, ugroženost rizika i organizacija proizvodnje, zaštite rizi- ka
od požara i loma, zaštite na radu, zaštite okoline i sl., tj. utvrđuje se priroda rizika, izvori opasnosti i način zaštite
/preventivne i represivne mere/.
Aktivnosti osiguravača kojima se realizuju zahtevi potencijalnih osiguranika da zaključe ugovor o osiguranju su
stoga raznovrsne i zavise od vrste i obima konkretnog osiguranja.
Osiguravači su razvili sistem procedura, a što je u zadnje vreme posebno pospešio sistem upravljanja kvalitetom,
za različite poslove i vrste osiguranja.
Procesi preuzimanja rizika, od onih najjednostavnijih, npr. osiguranje autoodgovornosti, stanova, do
najsloženijih rizika, realizuju se, od šaltera, do posebnih orga- nizacionih delova kod osiguravača, u pravilu sa jakom
kadrovskom i informatičkom logistikom.
Loša procena rizika, preuzimanje obaveza osiguranja sa nižim riziko premijama i sl. Mogu imati za posledicu ili
zadržavanje u samopridržaju rizika koji bi se morao reo- sigurati, ili nesolventnost, pa i moguće bankrotstvo
osiguravača. Precenjivanje premije osiguranja, s druge strane, ima za posledicu da osiguranici izgube interes i da
prelaze sa osiguranjem kod konkuretnih osiguravača. S obzirom na ozbiljne posledice koje mogu nastati zbog
eventualnih grešaka, preuzimanje rizika u osiguranju je odgovoran posao.
Preuzimanjem rizika u osiguranje podrazumeva se početak uspostavljanja ugovornog odnosa osiguranja,
identifikuju se neophodna i bitna obeležja u pogledu vrednosti, obima i trajanja osiguranja i definišu buduće obaveze
osiguravača za osigurane slučajeve.
Ugovori o osiguranju zaključuju se najčešće tipskim dokumentima - polisom osiguranja, koja sadrži sve bitne
elemente osiguravajućeg odnosa - vrstu osiguranja, opasnosti od kojh se osigurava, način osiguranja, predmet i sumu
osiguranja, trajanje osiguranja, iznos premije osiguranja, način i rokove plaćanja. U poslovanju osiguravajućih
društava, polise osiguranja se tretiraju kao novčani osiguravači su obavezni da vode evidenciju o organizovanju i
sprovođenju osiguranja, kao npr. dnevnik zaključenih osiguranja - skadencar. Pored toga, obavezni su da ustroje
evidenciju dokumenata stroge evidencije kojima se kontrolišu i prate novčani dokumenti, da organizuju kontrolu nad
svim poslovima u osiguranju kojima se bave.
S obzirom na obaveze i odgovornosti koje se zaključenjem polise osiguranja, kao ugovornim dokumentom i
dokumentom stroge evidencije, preuzimaju, kod specifičnih i složenih rizika, pre zaključivanja ugovora o osiguranju,
neophodno je uraditi detaljnu stručnu ekspertizu rizika sa tačno utvrđenim i naznačenim opasnostima i merama
zaštite, sa scenariom nastanka štetnog događaja i njegovih posledica.
Za obavljanje ovih poslova angažuju se visokostručni specijalizovani kadrovi različitih profila ili se koriste
registrovane i ovlaščene institucije za druge poslove u osiguranju - agencije za druge usluge u osiguranju, posrednici
i zastupnici u osiguranju.

~ 130 ~
na ovom nivou izvršiti potpuni uvid u sve protokole o ispitivanju i atestnu dokumentaciju, posebnu onu, koja se
odnosi na dokazivanje sigurnosti i načina organizacije i poštovanja propisanih procedura (upravljačke pro- cedure,
procedure bezbednosti i sigurnosti, održavanja i inspekcije itd.) u vršenju delatnosti.
Pre svega, potrebno je na globalnom nivou sagledati celokupnu organizaciju i odnos top menadžmenta prema riziku.
MAKRO I MIKRO LOKACIJA
Jedna od bitnih karakteristika koji utiče na rizik i procenu MMŠ je položaj osiguranika u prostoru - lokacija rizika.
Neposrednim pregledom na riziku i uvidom u raspoloživu dokumentaciju utvrđuje se stanje:
MAKRO LOKACIJE
Za ocenu rizika vrlo je važno sagledati sve relevantne parametre koji se odnose na geografski položaj
osiguranika, njegovu poziciju u odnosu na druge objekte - međusobne udaljenosti u odnosu na industrijsku i/ili
stambenu zonu. Takođe je bit- no da se sagleda i udaljenost objekata osiguranika u odnosu na drumski i željeznički
saobraćaj, kako bi mogli vršiti procene i scenarije ugroženosti objekta od eventual- nog akcidenta u prevozu, posebno
prevozu opasnih i eksplozivnih materija, kao i ugroženost od eventualnog pada vazduhoplova, posebno ako je
objekat lociran ispod vazdušnih koridora ili je u blizini aerodroma.
Pored toga značajno je sagledati sigurnosna rastojanja u odnosu na gasovode, gasna postrojenja, kao i eventualne
rezervoare lakozapaljivih i eksplozivnih tečnosti, skladišta eksplozivnih i lako zapaljivih materija, u cilju
sagledavanja najnepovoljnijeg scenarija nastanka štetnog događaja i stepena izloženosti osiguranika.
Najnovija iskustva nas upozoravaju da se posebna pažnja posveti sagledavanju konfiguracije terena u smislu
geološke stabilnosti, blizine vodotokova, a u cilju sa- gledavanja opasnosti od eventualnih klizišta, zemljotresa,
poplava, bujica, visokih i podzemnih voda.
Klimatski faktori su veoma važni za sagledavanja opšte ugroženosti objekata osig- uranika. Analizom ruže
vetrova mogu se pretpostaviti mogući pravci širenja even- tualnog požara, a time i sagledavanje potencijalnih
ukupnih ekonomskih gubitaka nastalih požarom, kao i gubitka profita zbog prekida rada, kao i različitih vidova
odgovornosti (odgovornost iz delatnosti). Ovi faktori su takođe bitni i sa aspekta izloženosti imovine osiguranika i
ocene njihovog kvaliteta gradnje, odnosno otpor- nosti na ove uticajne faktore - oluja, grad, niske temperature i sl.
Lokacija represivnih snaga, bilo da su državne ili privatne i njihova udaljenost u odnosu na objekte osiguranika
mora biti predmet posebne analize kako bi mogli sagledavati efekte i efikasnost njihove upotrebe.
MlKRO LOKACIJA
Nakon sagledavanja makro lokacije, pristupa se detaljnom sagledavanju mikro lokacije. Posebna pažnja se
posvećuje dispoziciji-gabariti objekata i njihova sprat- nost, njihovom međusobnom rastojanju, posebno objekata,
odnosno proizvodnji i skladišta sa izraženijim požarnim potencijalom. Detaljno treba analizirati krug lokacije
objekata osiguranika u pogledu prirodnih i veštačkih prepreka protiv širenja požara (zelena površine, interne
saobraćajnice i dr.) kao i neometane mogućnosti pristupa represivnih snaga objektima.
Pristupne saobraćajnice, požarni putevi i prilazi objektima
Neophodno je stručno sagledati kvalitet prilaznih puteva i internih saobraćajnica (širina i nosivost), prirodnih i
veštačkih prepreka, udaljenost od najbliže teritorijalne vatrogasne jedinice, kao i prilaz objektima ne samo za potrebe
vatrogasne intervencije, nego i evakuacije u slučaju požara.
Organizacija i struktura snaga za represivno delovanje
Za ocenu efikasnosti intervencije gašenja požara i procenu maksimalno očekivanog vremena kašnjenja
gašnjenja, radi ocene razvoja eventualnog požara, potrebno je izvršiti detaljan uvid u organizaciju i strategiju
operativnog dejstva snaga za gašenje.
Pri tome je neophodno imati puni uvid u organizaciju interventne jedinice (ljudstvo, obučenost) i materijalnu
opremljenost tehničkim sredstvima i sredstvima za gašenje.
Posebno je važno izvršiti detaljan uvid u operativne planove akcija gašenja požara i planove vežbi na konkretnim
rizicima kod osiguranika, posebno na objektima gde se očekuju otežani uslovi gašenja, a brzi razvoj neželjenih događaja
(požar, eksplozija, zadimljenja, otrovni produkti sagorevanja, otežana evakuacija, pojačana radioaktivnost i dr.).
Kroz ove analize neophodno je sagledati stanje i održavanje tehničkih sredstava, vozila i uređaja, oceniti njihovu
pouzdanost, kao i raspoloživost sredstava za gašenje - vrste sredstava i količine, a u smislu obezbeđenja efikasne
intervencije gašenja.
~ 131 ~
Kroz ugovorene mere u elaboratu, potrebno je posebno naglasiti, da se ova cela problematika zajednički
analizira na relaciji jedinica-osiguranik sa posebnom anali- zom efekata gašenja prethodno nastalih požara.
Snabdevanje vodom za gašenje požara
Pošto je voda jedno od najrasprostranjenijih i najjeftinijih sredstava za gašenje požara, zahteva potrebnu detaljnu
analizu snabdevanja vodom za gašenje požara, počev od izdašnosti, tj. kontinuiranog obezbeđenja potrebnih količina
i pritiska, do sistema hidrantskih mreža sa pripadajućom opremom.
Pozicija hidranata radi efikasnog dejstva kod eventualnog požara, znači mogu- ćnost efikasnog dejstva na
eventualni požar za sve moguće scenarije nastanka, uz obezbeđenje potrebne količine i pritiska vode na spoljnoj i
unutrašnjoj mreži vrlo su važni za efikasno gašenje, tj. smanjenje ekonomskih gubitaka kod osiguranika koji su
posledica nastalog požara. Kroz tehničku regulativu sve države postavljaju zahteve u pogledu količine i pritiska u
odnosu na požarni potencijal. Kod nas je to regulisano Pravilnikom o tehničkim normativima za unutrašnju i
spoljašnju hidrantsku mrežu („Sl. List SFRJ" br.44/83).
Tehnički sistemi za dojavu i gašenje požara
Tehnički sistemi za efikasnu dojavu i gašenja požara su izuzetno važni za efikasno upravljanje rizicima kod
osiguranika, kao i za veličinu ekonomske štete po nastalim akcidentima. Njima se prvenstveno štite ljudski životi i
sprečava nastajanje velike materijalne štete.
Sistemi za dojavu požara moraju biti tako projektovani i izvedeni da omoguće sig- naliziranje požara u najranije
mogućoj fazi njegovog nastanka, a sistemi za gašenje pored otkrivanja požara, moraju izvšiti i njegovo efikasno
gašenje, uz maksimalnu bezbednost ljudi koji se tu nalaze.
Da bi primenjeni sistemi mogli da odgovore svojoj osnovnoj nameni, najbitnije je da se izvrši adekvatan izbor
sistema u odnosu na očekivane požare, odnosno njegove dominantne produkte pri sagorevanju (razvoj temperature
požara, plamen, dim), da su ispunjeni svi propisani zahtevi za kvalitet, i da u pogledu pouzdanosti možemo sa
dovoljnom sigurnošću da očekujemo da sistem, u toku višegodišnje eksploatacije neće promeniti svoje prvobitne
karakteristike u toj meri, da više ne odgovara postavljenim zadacima.
Tehnički propisi postavljaju oštre zahteve u pogledu trajne ispravnosti i funk- cionalnosti, kao i uslove koji
moraju biti ispunjeni pri projektovanju, eksploataciji i održavanju tih sistema, označavanju uređaja i delova sistema,
tehničkih mera nadzora, načina rukovanja i održavanje sistema i uređaja, sa rokovima i minimalnim zahtevima u
pogledu obima pregleda i servisiranja, vođenje kontrolnih knjiga pregleda i ispitivanja sistema, i dr.
Prilikom neposrednog pregleda objekata osiguranika neophodno je izvršiti uvid u stanje sistema koji su
primenjeni, kao i detaljan uvid u tehničku dokumentaciju, radi ocenjivanja usaglašenosti sistema u pogledu zahteva
tehničkih propisa i funkcional- nosti sitema u realnom okruženju.
Takođe je neophodno izvršiti detaljan uvid u kontrolne knjige i periodične izvešataje o funkcionalnom
ispitivanju ispravnosti sistema, funkcionalnost alarmnog plana i sistem označavanja, sa posebnom anlizom događaja
koji su aktivirali sistem, eventualnih otkaza sistema i njihovog uzroka, kao i i zapažanja servisera u pogledu uslova
eksploatacije i eventualnog „lažnog" aktiviranja.
Neophodno je voditi računa o tome da funkcionalna ispitivanja i servisiranja, mogu biti obavljana samo od strane
ovlašćene institucije, a eksplaoataciju i nadzor mogu vršiti samo, posebno obučeni i osposbljeni radnici.
U osnovi, osiguravač može priznati samo trajno ispravne i funkcionalne sisteme za dojavu i gašenje požara i za
takve sisteme se odobrava tarifni popust.
Tarifni popust se primenjuje samo na utvrđene premije osiguranja za prostore i opremu koji su pokriveni
sistemom za dojavu/gašenje požara.
Spoljašnje instalacije (vodovodne, elektro i mašinske)
S obzirom da se na lokacijama osiguranika najčešće nalazi veći broj objekata i odvojenih jedinstvenih
proizvodnih rizika, neophodno je stručno sagledati rešenje infrastrukturnih objekata - sistema za snabdevanje vodom,
električnom energi- jom, termotehničkih i gasnih instalacija. Ovi sistemi su posebno značajni sa aspekta represivnih
mera - gašenja požara, kao i pravovremenog sprečavanja eventualnog prenošenja, pa i razvoja požara putem tih
instalacija.
Pregledom je neophodno proveriti mogućnosti hitnog isključenja napajanja lokacije električnom energijom i
fluidima, npr. zaustavljanje dotoka prirodnog gasa radi predupređenja eksplozije.

~ 133 ~
ugroženi prostori, i u kojima je dozvoljena ugradnja samo odgovarajuće protiveksploziono zaštićene opreme i
instalacija (pex oprema).
U javnim objektima i objektima specijalne namene (bolnice, škole, obdaništa i sl.), posebna pažnja se mora
posvetiti sigurnosnim elementima - rezervni izvori napajanja, osvetljenje puteva evakuacije. Oprema i uređaji koji
moraju biti u funkciji i u uslovima nastalih požara moraju biti napajani električnim instalacijama otpornim na požar
(vatrootporni kablovi).
Kompletan sistem elektro mreže osiguranika, bilo da se radi o civilnom ili indus- trijskom riziku mora biti
koncipiran na način, da obezbeđuje selektivnost isključenja delova el. instalacija, na način koji je predviđen
operativno-taktičkim planovima za gašenje požara.
Kako potpuna ispravnost električnih instalacija povećava bezbednost objekata, odnosno smanjuje faktor rizika
koji ona nosi, neophodno je proveriti i dati mišljenje o sistemu održavanja, kontroli, merenjima i ispitivanjima, kao i
vođenju adekvatne dokumentacije o tome.
Mašinske-instalacije i oprema
Kod svih osiguranika, koji se preuzimaju u osiguranje, skoro uvek se susrećemo sa različitim vrstama mašinskih
instalacija, uređaja i opreme, počev od najčešćih - termotehničkih instalacija i opreme, gasnih instalacija, instalacija
komprimovanog vazduha, do specijalnih instalacija, kao što su instalacije medicinskih gasova, insta- lacije
otprašivanja i pneumatskih transporta, idr.
Svaki od pomenutih sistema instalacija zahteva detaljno sagledavanje i proveru u podgledu kvaliteta projektnih
rešenja, izbora odgovarajuće zaštite, načina i kvaliteta razvoda, kao i ispravnosti i stanja sigurnosnih elemenata.
Posebnu pažnju treba obratiti na ugrađenost odgovarajućih zaštitnih elemenata - npr. Protivlomni ventili radi
blokiranja daljeg napajanja gasom u slučaju akcidenta. Na sudovima pod pritiskom, kotlovima, bez obzira na vrstu
goriva, bitno je sagledati stanje zaštitnih armatura, način i efikasnost održavanja, kao i kontrolu dozvoljeni radnih
parametara (pritisak, temperatura, protok itd.).
Pregledom je potrebno sagledati vrstu i veličinu mašina, njihovu lokaciju, načih podmazivanja, povezanost sa
drugim mašinama, u cilju sagledavanja jedinstvenog rizika, kao i način i efikasnost održavanja, snabdevenost
rezervnim delovima, što je veoma važno sa aspekta šomažnih osiguranja i smanjenju ekonomskih gubitaka do
uspostavljanja proizvodnje.
Pri pregledu mašinskih instalacija i uređaja potrebno je izvršiti uvid i dobiti rele- vantne informacije o svim
radnim procesima, kao na primer mestima obrade materijala sečenje, brušenje, zavarivanje i slično, pri kojima može
doći do otvorenog plamena, a potom i akcidenta. To znači da svi radni procesi moraju biti propisani i moraju se
odvijati na bezbedan način.
Analiza opasnosti
Prikupljanje relevantnih parametara o riziku pretpostavlja i određenu priprem- ljenost preuzimača, a najčešće za
složene rizike tima stručnjaka različitih profila, podrazumeva njihovu pripremljenost prethodne onformacije o
osiguraniku i štetama kod osiguranika, kao i definisanje adekvatnog upitnika - čeking liste, koja treba da posluži kao
podsetnik, na koji način treba razmišljati, i koje podatke treba prikupljati radi sveobuhvatnog definisanja rizika.
U zavisnosti od raspoloživih podataka i mogućnosti spoznaja o dosadašnjim štetama koristimo kvantitatvne
metode za ocenu rizika, odnosno kvalitativne metode za nove rizike.
Pri kvantifikaciji rizika, danas u svetu se primenjuju različiti metodi i softverski paketi, uključujući i ekspertske
ocene, što je obrađeno u posebnom poglavlju.
Scenario
Sagledavanjem svih opasnosti, najskupljih objekata i postrojenja, kod osiguranika i svih drugih relevantnih
parametara od uticaja na rizik, neophodno je sačiniti scenario ili par scenarija, koji podrazumeva pretpostavljanje
nastanka štetnog događaja sa svim uzročno-posledičnim vezama i okolnostima od uticaja na dati scenario. Prethodno
rađene analize o riziku, kao i primenjene metode, stablo otkaza i stablo događaja su od velikog značaja u definisanju
scenarija. Takođe su od izuzetnog značaja iskustva, ukoliko ih ima za dato osiguranje, kao i način odvijanja štetnog
događaja, za izbor najverovatnijeg scenarija. Ovo su veoma ozbiljni poslovi koji zahtevaju veoma visoku stručnost i
sofisticirani pristup, koji zahtevaju puni opis svega što je planirano u scenariju, kako bi svi, koji su uključeni u proces
osiguranja - osiguranik, osiguravač i reosiguravač, bili informisani o parametrima uticajnim na scenario.
~ 134 ~
Utvrđivanje maksimalno moguće štete - MMŠ
Pitanje pristupa utvrđivanju maksimalno moguće štete, rešeno je u posebnom poglavlju, a ono štoje bitno ovde
istaći, a gde se često prave greške pri snimanju rizika je da treba analizirati sve faktore od uticaja na rizik, bez obzira
da li oni utiču ili ne utiču na MMŠ, zato što oni utiču na nastanak samog štetnog događaja, pa su oni za ocenu opšteg
stanja rizika veoma važni.
Mere zaštite od požara
Pošto su poslovi preventive organski delovi osiguranja, bez obzira na povremena zakonska rešenja, oni su takođe
i konstitutivni deo sistema tarifiranja, posebno u delu klase zaštitnih mera.
I osiguranik i osiguravač su motivisani za sprovođenje mera zaštite, kojima se onemogućava nastanak štetnog
događaja, ukoliko do njega dođe da se smanje ekonomski gubici, pa je to i njihov trajni zadatak u procesu upravljanja
rizikom u trajanju osiguranja. Pregledom rizika bitno je sagledati nivo primenjenih mera, mogućnost uvođenja novih
mera u svim segmentima rizika.
Veoma je važno sagledati dosadašnju praksu na polju preventive, aktivnost koje je do sada na tom planu
preuzimao osiguranik na nivou različitih linija rukovođenja i upravnih organa.
Takođe je važno sagledati opšti odnos prema riziku i preventivnim merama i drugih funkcija kod osiguranika -
investiciona, pravna, finansijska, kontrolna i dr. i način njihove koordinacije. Sve ovo se može sagledati iz strateškog
dokumenta u kome je sadržana politika osiguranika na polju risk menadžmenta.
Pored navedenog, važno je sagledati kako osiguranik sprovodi propisane tehničke i zakonske mere zaštite,
zahteve odgovarajućih kontrolnih nadležnih inspekcijskih organa (npr. energetska, rudarska, požarna, ekološka,
sanitarna i dr.), kao i mere i zahteve samih osiguravača, koji na žalost na ovom delu značajnog posla nisu preuzeli
odgovornost, tj. da sami više, po ugledu na strana iskustva, brinu o riziku. Zato je potrebno, na osnovu sagledanog
stanja rizika, zajedno sa osiguranikom definisati skupinu određenih mera koja će biti veoma važna za stanje nivoa
rizika i koje će osiguranik morati da sprovodi, a osiguravača kontrolisati, ali uz prethodnu finansi- jsku podršku.
Veoma je važno u celom procesu preuzimanja i praćenja rizika motivisati osiguranika na optimalan pristup
izboru i sprovođenju preventivnih mera zaštite, između ostakog i zbog obezbeđenja određenih beneficija - bonusa na
premije osiguranja, koje često nisu ni male.
Svakako, da sve ovo što je nabrojano predstavlja putokaz na koji način treba razmišljati o riziku, faktorima koji
utiču na rizik, a nikako ne uzeti kao opšte pravilo, jer rizici se razlikuju i svaki rizik, pa i onaj najmanji ima neke
specifičnosti, pa pored opštih pitanja, zahteva i neke specifičnosti.
Sadržaj tehničko-ekspertskih izveštaja rizika loma mašina i procena MMŠ-a
Osnovni podaci o osiguraniku
Potrebno je uneti tačne podatke o ugovaraču osiguranja/osiguraniku, naziv i adresu, registrovane šifre delatnosti,
pored toga potrebno je sagledati organizaciju i strukturu vlasništva nad objektima i opremi, posedovanje normativnih
akata sa uvidom u iste, njihovu usaglašenost i ažurnost sa pozitivnim važećim propisima i postojećem stanju,
posebno onih kojima se sagledavaju opasnosti i mere zaštite, kao i planovi i organizacija održavanja, izveštaje o
izvršenim periodičnim pregledima, revizijama i remontima. Takođe je potrebno detaljnije izvršiti uvid u sve izveštaje
inspekcijskih organa (energetske, PPZ, inspekcije parnih kotlova, ekol.) i sagledati postupanja po nalogu inspekcija.
Posebno je važno, na ovom nivou izvršiti potpuni uvid u sve protokole o ispitivanju i atestnu dokumentaciju, posebnu
onu, koja se odnosi na dokazivanje sigurnosti i načina organizacije i poštovanja propisanih procedura (upravljačke
procedure, procedure bezbednosti i sigurnosti, održavanja i inspekcije itd.) u vršenju delatnosti.
Pre svega, potrebno je na globalnom nivou sagledati celokupnu organizaciju i odnos top menadžmenta prema
riziku.
Sistem upravljanja kvalitetom
Zbog samog značaja mašina, uređaja i opreme, posebno energetskih, prisutnih opasnosti i mogućnosti nastanka
velikih direktnih materijalnih šteta, kao i indirektnih šteta zbog zastoja u radu ovih sistema, kao npr. termo i
hidroelektrane, elemenata prenosa (transformatori, dalekovodi i sl.), nastanka tehnoloških havarija na samim
postrojenjima npr. zbog nestanka energetskog snabdevanja, mogućih havarija zbog korišćenja gasa kao energenta i
dr., kroz sistem upravljanja kvaliteom potrebno je sagledati na koji su način rešena pitanja bezbednosti i način
kontrole primene pre- ventivnih mera zaštite, kao i odgovornosti na tom polju.

~ 136 ~
Scenario nastanka MMŠ-a
Sagledavanjem svih opasnosti, najvrednijih i najopasnijih mašina, uređaja i postrojenja i svih drugih relevantnih
parametara od uticaja na rizik, neophodno je sačiniti scenario ili više scenarija, koji podrazumeva pretpostavljanje
nastanka štetnog događaja sa svim uzročno-posledičnim vezama i okolnostima od uticaja na dati scenario. Prethodno
rađene analize o riziku, kao i primenjene metode, stablo otkaza i stablo događaja su od velikog značaja u definisanju
scenarija. Takođe su od izuzetnog značaja iskustva, ukoliko ih ima za dato osiguranje, kao i način odvijanja štetnog
događaja, za izbor najverovatnijeg scenarija. Ovo su veoma ozbiljni poslovi koji zahtevaju veoma visoku stručnost i
sofisticirani pristup, koji zahtevaju puni opis svega što je planirano u scenariju, kako bi svi, koji su uključeni u proces
osiguranja - osiguranik, osiguravač i reosiguravač, bili informisani o parametrima uticajnim na scenario.
Utvrđivanje vrednosti rizika i MMŠ-a
Sve do sada navedeno o riziku, osnovne opasnosti, parametri koji bitno utiču na rizik, a posebno parametri koji
utiču na MMŠ, kao i ranije obrađene metode o identifikaciji i merenju rizika omogućavaju da se objektivno
kvantifikuje rizik i MMŠ-a. U zavisnosti od stanja rizika, preventivnim merama zaštite moguće je vršiti i njegovu
redukciju. Takođe je bitno naglasiti da postojeći tarifni sitem omogućava uvođenje posebnih doplataka i popusta što
treba uzeti u obzir pri konačnom definisanju vrednosti rizika i MMŠ-a.
VII. UPRAVLJANJE ODŠTETNIM ZAHTEVIMA
1. UTICAJ EFIKASNOG UPRAVLJANJA ODŠTETNIM ZAHTEVIMA NA RAZVOJ OSIGURANJA
Pozicija osiguravajućih društava na tržištu osiguranja i njihova konkurentska prednost, između ostalog, značajno
zavise i od njihovog odnosa tj. postupanja prea odštetnim zahtevima prilikom nastanka štete. Dakle, da bi
osiguravajuće društvo uopšte opstalo i razvijalo se u savremenim uslovima poslovanja, neophodno je da stalno
izgrađuje savremenu organizaciju rada, unapređuje tehnologije, obezbeđuje permanentno obrazovanje kadrova,
podiže kvalitet svih usluga kroz prihvatljivu cenu, smanjuje troškove i povećava efikasnost u isplati šteta.
Upravljanje odštetnim zahtevima je pitanje koje od suštinske važnosti za zaštitu korisnika osiguranja. Sa aspekta
osiguravajućeg društva, upravljanje odštetnim zahtevima je ključni faktor koji određuje imidž nekog osiguravajućeg
društva, a samim tim i njegovu konkurentnost na tržištu, jer se na taj način pokazuje odnos tog društva prema
osiguranicima. Pored toga upravljanje odštetnim zahtevom treba da omogući korisniku osiguranja da posle nastanka
štetnog događaja nastavi normalno svoje poslovanje, odnosno da prekid u poslovnoj aktivnosti bude što manji.
Naknada štete osiguraniku jedna je od osnovnih funkcija osiguranja i predstavlja osnovni razlog za zaključivanje
ugovora o osiguranju. Finansijskom nadoknadom štete osiguraniku ostvaruje se i jedna od najznačajnih socijalnih i
ekonomskih funkcija osiguranja.
Zaključenjem ugovora o osiguranju definišu se obaveze osiguravača kao jedne od ugovornih strana, koje treba
da se ispune kod zaključenja ugovora, u toku trajanja ugovora o osiguranju i kada se ostvari osigurani slučaj: isplata
štete ili isplata naknade iz osiguranja, odnosno, ugovorene sume osiguranja ili osigurane sume.
Isplata štete, odnosno naknade iz osiguranja je glavna obaveza osiguravača, bez koje nema ni osiguranja.
I pored toga što je ugovorna i zakonska obaveza osiguravača isplata šteta, veoma je važno na koji način
osiguravač pristupa, i uopšte kakav ima odnos prema osiguraniku po nastanku štetnog događaja.
Drugim rečima, osiguravači moraju imati razvijen celovit i savremen sistem up- ravljanja odštetnim zahtevima u
svim postupcima i fazama obrade šteta.
Pri kreiranju procesa upravljanja odštetnim zahtevima osiguravači pre svega moraju voditi računa o
zadovoljavanju suštinskih interesa osiguranika. Pozitivna iskustva u rešavanju odštetnih zahteva koja se odnose pre
svega na brzinu rešavanja odštetnih zahteva, kao i pravične nadoknade su veoma bitni faktori kvaliteta uslu- ga
osiguravajućeg društva, čime se stvaraju konkurentske prednosti u zadržavanju postojećih i pribavi novih klijenata.
~ 137 ~
U sadašnjim tržišnim uslovima poslovanja sa prisutnom često i nelojalnom konkurencijom, savremeni proces
upravljanja odštetnim zahtevima značajno doprinosi marketinškim aktivnostima osiguravajućih društava.
Potreba razvijanja savremenog sistema upravljanja odštetnim zahtevima posebno je važna kod štetnih događaja
sa katastrofalnim posledicama. Kod nastanka ovakvih štetnih događaja, po pravilu se radi o velikim materijalnim
štetama, a ne retko i o ljudskim gubicima. Ovakvi događaji po pravilu pobuđuju i veliki interes javnosti.
Pošto do realizacije štetnog događaja, odnosno nastanka štete može doći kod svih vrsta osiguranja, npr. prema
predmetu osiguranja znači: osiguranje stvari, osiguranje imovinskih interesa - raznih vrsta odgovornosti i finansijskih
gubitaka, osiguranje lica - osiguranje od posledica nesrećnog slučaja i osiguranje života, procedure obrade šteta, zbog
heterogenosti rizika i osiguravajuće zaštite, odnosno naknade iz osiguranje, su složene i zahtevaju posebnu stručnost,
timski rad i interdisciplinarna znanja i ne mogu biti jedinstvene i sveobuhvatne. Znači, da je svaka nastala šteta na
određen način specifična ili se pak radi o velikim i složenim štetama, što zahteva individualni pristup svakoj od njih.
Vrsta i predmet osiguranja, uzrok i veličina nastale štete, kao i potrebni postupci za sanaciju štete, opredeljuju i
definišu sastav tima koji će raditi na obradi štete. Za određene specifične, velike i složene štete ne retko angažuju se i
specijalizovani in- stituti i agencije, društva za posredovanje i zastupanje u osiguranju, koji raspolažu stručnim
specijalističkim kadrovima za pojedine vrste osiguranja, kao i opremom za laboratorijska ispitivanja i određene
analize kao npr.: metalografska ispitivanja, razna hemijska ispitivanja, utvrđivanje otpornosti na požara i požarnih
karakteris- tika materijala i dr. Ekspertski pristup i laboratorijska ispitivanja pri obradi šteta su veoma značajni
posebno kod ocenjivanja vrednosti i funkcionalnosti preostalog dela, kao npr.: da li konstrukcija zahvaćena požarom
ima, i ukoliko ima, koja su to svojstva (npr. u pogledu nosivosti, otpornosti na požara i dr.) I sl.
Mnoga osiguravajuća društva su danas shvatila potrebu da se proces upravljanja odštetnim zahtevima poboljša,
pa su u tom cilju papirne formulare preusmerili na digitalne forme i omogućili popunjavanje i slanje odštetnih
zahteva preko Interneta, procenu šteta poveravaju ekspertima za datu oblast, a pri donošenja odluka vezanih za
oštetne zahteve fokusiraju se na efikasnost. Cilj svega ovoga je da se snize opera- tivni troškovi i poveća radni učinak.
Primena novih informacionih tehnologija omogućava brže, tačnije i konzistentnije upravljanje oštetnim
zahtevima što, sa druge strane, omogućava podizanje nivoa kvaliteta pružanja usluga osiguravačima na jedan mnogo
viši nivo. Pored toga ovakav način upravljanja oštetnim zahtevima svodi ljudsku grešku na najmanju moguću meri uz
istovremeno povećanje transparentnosti vođenja celokupnog procesa obrade odštetnog zahteva.
Istraživanja su pokazala da troškovi obrade odštetnih zahteva obično iznose 10- 15%, a isplata same štete
40-65% od neto zarađene premije.
91
Stoga sam proces up- ravljanja odštetnim zahtevima pomaže osiguravaču da:
Odredi odgovarajuću visinu tehničkih rezervi i povećao efikasnost vlastitog kapitala.
Otkrije i eliminiše lažne i preterane oštetne zahteve.
U celosti optimizuje postupak procesa upravljanja odštetnim zahtevima, uključujući i maksimalno korišćenje
subrogacije, tj. prenošenje osigurani- kovih prava prema odgovornom licu na sebe, kao i prodaje oštećene
imo- vine, a u cilju povraćaja (naplate) dela šteta od trećih lica.
Potpuno primenjuje odredbe iz uslova i tarifa za date vrste osiguranja, kao i uslove i rokove iz zaključenih
polisa, u cilju eliminisanja isplate šteta za rizike za koje nije naplaćena premija i izbegli nepotrebni dodatni
troškovi, kao što su naknadni zahtevi, prigovori i sudski sporovi.
Prema navedenoj referenci, uštede koje sam proces upravljanja odštetnim zahte- vima može da donese nekoj
osiguravaćoj kompaniji su:
35-50% smanjenje troškova kao posledica identifikacije mogućnosti za ost- varivanje veće subrogacije
20-50% smanjenje troškova koji su vezani za lažne oštetne zahteve (kada se uzmu u obzir sve linije
poslovanja).
Da bi se ustanovila neka osnovna pravila za upravljanje odštetnim zahtevima, Komitet za osiguravajuća društva
(Insurance Committee) je 2000. lansirao projekat koji je imao za cilj da pre svega prikupi sve informacije o
postojećim načinima uprav- ljanje odštetnim zahtevima u zemljama članicama EU i da na osnovu toga ustanovi
smernice koje treba da budu preporuka kako osiguravajućim kompanijama tako i organima vlasti. Ove preporuke je
Savet OECD-a usvojio u novembru mesecu 2004
godine.
92
Smernice koje OECD daje za upravljanje odštetnim zahtevima nisu obavezne niti pak isključive, već
predstavljaju neku vrstu „ček liste" koja treba da pruži pomoć osiguravajućim društvima u procesu upravljanja
odštetnim zahtevima. Ove smernice obuhvataju deset faza u procesu upravljanja štetama i to:
91 Claims Management, Improve the Efficiency and Effectivness of your Claims Decisions, Fair Isaac Corporation, 2007,
92 OECD Directorate for Financial and Enterprise Affairs, Guidelines for Good Practice for Insurance Claim Management, prepared by the
OECD Insurance Committe and adopted by the OECD Coun- cil on 24 November 2004

~ 139 ~
Slika XI - 1. Faze procesa obrade šteta
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti