FILOLOŠKI FAKULTET UNIVERZITETA U BEOGRADU

KATEDRA ZA IBERIJSKE STUDIJE

GRUPA ZA ŠPANSKI JEZIK I HISPANSKE KNJIŽEVNOSTI

Narativne tehnike Huana Valere

SEMINARSKI RAD IZ ŠPANSKE KNJIŽEVNOSTI

ČETVRTA GODINA STUDIJA

RUKOVODILAC RADA:                                                           STUDENT:

DR DALIBOR SOLDATIĆ 

U BEOGRADU,                                                                           BROJ INDEKSA: 

07.05.2007.                                                                                   

1. Uvod

      

Juan Valera i Alkala Galijano (

Juan Valera y Alcalá Galiano

) je rodjen u Kabri 

(Andaluzija) 1824. godine. Godine 1847. počinje da se bavi diplomatijom i od tada često živi u 

inostranstvu. To ga, međutim, nije sprečilo da saradjuje sa mnogim španskim časopisima i 

dnevnim novinama. Pisao je kritičke članke na političke i intelektualne teme. Mnogi kriticari 

smatraju da upravo književna kritika   čini najznačajniji deo njegovog stavaralačkog opusa. 

Valera je međutim pisao i poeziju, okušao se i u pisanju dramskih komada, negovao je i 

pripovetku, ali najznačajnija dela su svakako njegovi romani. 

       

Romani Huana Valere se mogu podeliti hronološki u dve grupe. Njegov prvi roman je 

Pepita   Jiménez

,   objavljen   1874.   godine.   Za   njim   slede   romani  

Las   ilusiones   del   doctor 

Faustino 

(1875), 

El comendador Mendoza

 (1876), 

Pasarse de listo 

(1877) i 

Doña Luz

 (1879). 

Zatim sledi pauza od šesnaest godina, tokom kojih se Valera posvetio diplomatiji i pisanju 

kritičkih   dela.   Romanu   se   vraća   1895,   kada   objavljuje   delo  

Juanita   la   larga

.   Ovoj   grupi 

pripadaju i romani 

Genio y figura

 (1897) i 

Morsamor 

(1899).

       

Valera   je,   kada   se   okrenuo   pisanju   romana,   već   imao   izgrađene   stavove   o   ovoj 

književnoj vrsti, koji su se u velikoj meri kosili sa idejama književnog razdoblja u kome je 

stvarao. On smatra da umetnost nema drugi cilj osim sebe same. U tekstu 

De la naturaleza i 

carácter de la novela

 Valera kaže: ”

Yo soy más que nadie partidario del arte por el arte”

1

. 

Misli da bi iz umetničkog dela trebalo isključiti sve ružno i tužno, i da bi realnost trebalo 

ulepšati pre nego što postane umetnička građa. Po Valeri je bolje lagati i okrenuti se fikciji 

nego prikazati surovu stvarnost, jer jedina svrha romana je da zabavi čitaoca.

      

Valerini romani imaju i realističke, i fantastične elemente, pa se iz tog razloga ne 

mogu svrstati isključivo ni među realističke ni među idealističke romane. 

1

 “Ja sam više od bilo koga pristalica umetnosti radi umetnosti”: Juan Valera, 

De la naturaleza y carácter 

de la novela

, http//www.cervantesvirtual.com (25. april 2007)

2

background image

sumnji jer u tekstu nema ničega “

que se oponga a la verdad católica ni a la moral cristiana”

3

. 

Stiče se utisak da je sam Valera želeo da probudi izvesnu sumnju kod čitaoca. 

U  romanima   XIX   veka   česta   je   pojava   da   pripovedač   insistira   na   neverovatnosti 

onoga što priča, a sa ciljem da čitalac to prihvati kao istinito ili verodostojno. Upotreba ove 

tehnike u  

Pepiti Himenes  

ima, međutim, sasvim suprotan efekat – izaziva sumnju i duboki 

skepticizam kod čitaoca. U ovom slučaju postoji mnogo razloga za sumnju, osim onih koje 

navodi sam Valera: dekan nije bio u selu dugi niz godina, a opisuje Pepitu i njenu kuću do 

neverovatnih detalja; dekanovo mišljenje o Pepiti se ne podudara sa mišljenjem pripovedača 

ovog dela knjige; u tekstu postoji veliki broj nepristojnih šala koje često imaju i religijsku 

konotaciju, a koje bi se teško mogle pripisati strogom i moralnom svešteniku kakav je dekan. 

Moguće je da je Valera sasvim svesno primenio ovaj postupak. Dakle, tvrdi da je dekan autor 

teksta, a namerno ostavlja dovoljno tragova po kojima čitalac može zaključiti da to ne može 

biti   istina.   Možda   je,   primenjujući   ovaj   postupak,   želeo   da   zadivi   čitaoca   svojim 

pripovedačkim umećem. Postoji mogućnost i da je sve ovo uradio nesvesno, jer, kako on sam 

kaže, 

Pepita Himenes 

se napisala sama.

      

U   poslednjem,   trećem   delu   romana   ulogu   pripovedača   preuzima   don   Pedro,   koji 

putem pisama obavestava svoga brata o događajima koji su se dogodili nakon venčanja Pepite 

i Luisa i na taj način informiše čitaoce kako se završava priča o ovom paru. 

      

Postojanje različitih pripovedača uslovljava i postojanje više različitih perspektiva u 

delu. Naime, svaki pripovedač priča sa svoje tačke gledišta. Luis de Vargas pripoveda u prvom 

licu, a korišćenje prvog lica podrazumeva odeređenu bliskost između naratora i događaja o 

kojima govori. Don Luis otvara svoju dušu, poverava stricu svoje najintimnije želje i sumnje, i 

na taj način omogućava čitaocima da postupno prate njegovu promenu i razvoj njegove ljubavi 

prema   Pepiti.   Dekan   u   svom   pripovedanju   koristi,   kao   što   je   već   rečeno,   treće   lice   što 

podrazumeva izvesnu distancu između pripovedača i konkretnih događaja. Postojanje distance 

je logično jer dekan ne učestvuje direktno u samoj radnji dela. 

      

Važno je istaći i ulogu samog Valere u romanu. On je, uprkos izgovoru da je pisma 

pronašao a nije ih on sam napisao, ipak prisutan u delu. Ima ulogu sveznajućeg autora koji se  

povremeno uključuje u naraciju da bi izneo svoj stav o nečemu što nema uvek veze sa samom 

3

 “ što je protivno katoličkoj istini i hrišćanskom moralu”: Juan Valera, 

Pepita Jiménez,

 edicion de Ana Navarro y 

Josefina Ribalta, Castalia, Madrid, 1993, p. 216 

4

Želiš da pročitaš svih 12 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti