Arapsko-izraelski sukob
Europska unija i Arapsko-izraelski sukob
Kako bi osigurala prevlast na Bliskom Istoku, Velika Britanija je za Prvog svjetskog
rata podržavala, te indirektno financirala naseljavanje velikog broja Židova u Palestini. Ubrzo
nakon kraja rata pokazalo se da je Velika Britanija vodila tajnu politiku i ista obećanja davala
Arapima i Židovima. Kako su napetosti između ta dva naroda jačale, a sukobi bivali sve češći,
Velika Britanija je shvatila da zbog jačanja nezadovoljstva Arapa u Palestini i susjednim
državama više ne može voditi procionističku politiku, te se od nje ogradila.
Kako bi smirila napetosti, podijelila je prvotni prostor Mandata na arapski Transjordan
i Palestinu. Taj potez izazvao je buru nezadovoljstva među Židovima kojima je bilo
zabranjeno useljavanje na prostor Transjordana. Dolazi do jačanja disidentskih židovskih
pokreta i započinje židovski otpor britanskoj kontroli u Palestini. Terorističke akcije obiju
strana i sve žešći sukobi doveli su do toga da je 1947. Velika Britanija prepustila Mandat
novoosnovanom UN-u.
Kao rješenje sukoba, UN je predložio plan podjele palestinskog teritorija na židovsku i
arapsku državu. Židovi su taj plan prihvatili, no Arapi su ga kategorički odbili proglasivši ga
nepravednim i nezakonitim. U to vrijeme Arapi su u Palestini i dalje bili većinsko
stanovništvo. 14. svibnja 1948. Židovi su proglasili nacionalnu državu Izrael na području koje
im je dodijeljeno planom UN-a. Kao reakcija na to, susjedne arapske države izvršile su
invaziju na Izrael. Bliskoistočni sukob je neprestani politički i vojni sukob na području
Bliskog (Srednjeg) Istoka od stvaranja države Izrael. Iako je prošlo 60-tak godina od osnutka
hebrejske države, sukob traje još i danas zbog težnje Arapa da stvore palestinsku državu na
području Gaze i Zapadne obale. Nijedno svjetsko žarište u proteklih pola stoljeća nije bilo
neprekidno nestabilno, niti je imalo globalno važne posljedice kao područje prednjeg Bliskog
istoka. Regija obuhvaća države Bliskog istoka okrenute Mediteranu - Izrael, područja pod
palestinskom samoupravom te Libanon, Siriju, Egipat i Jordan.
Unatoč brojnim mirovnim pregovorima i kratkotrajnim mirnijim razdobljima, sukobi
na ovom prostoru ne prestaju, o čemu svjedoče i svakodnevni izvještaji o novim napadima i
ubojstvima. Osim pomalo već “uobičajenih” samoubilačnih napada, u prošloj godini prašinu
su digla i ubojstva čelnika palestinskih oslobodilačkih pokreta i organizacija. Posljednje u
nizu bilo je ubojstvo osnivača Hamasa Ahmeda Yassina 22. ožujka 2014. i njegova
nasljednika Abdela Aziza Rantisija tri tjedna kasnije.
Tijekom 19. st. među europskim Židovima dolazi do oživljavanja nacionalnog
identiteta, želje za emancipacijom i povratkom u Izrael. Tako je stvoren pokret nazvan
cionizam (njegovim formalnim osnivačem smatra se Theodor Herzl, 1897. godine). Pokret je
dobio ime po brdu na kojem se nalazio Jeruzalemski hram (Zion) međutim, kasnije je taj
naziv simbolizirao sam Jeruzalem. Cilj ovog pokreta bilo je ujedinjenje Židova u dijaspori i
njihov povratak u Palestinu, a kulminaciju doživljava 1948. godine osnivanjem države Izrael.
Već tijekom 19. st. došlo je do povećanih migracijskih tokova europskih Židova u Izrael. Pred
početak Prvoga svjetskog rata Palestina je imala oko 700 000 stanovnika, od čega su skoro
90% činili Arapi. Pred kraj rata Velika Britanija je postala mandatar na ovom području sa
zadaćom osnivanja židovskog nacionalnog teritorija. Doseljavanjem Židova započele su veće
netrpeljivosti između ovih dvaju naroda. Posebno veliko doseljavanje zabilježeno je tijekom i
nakon Drugoga svjetskog rata i stradanja Židova u Europi. Kretanje ukupnog broja stanovnika
te broja Arapa i Židova u Palestini od 1922. do 1942. prikazano je u tablici 1. Treba
napomenuti da su samo podaci za 1922. i 1931. godinu dobiveni na temelju službenih popisa,
dok su podaci za ostale godine procijenjeni.
Godine 1947. rezolucijom Ujedinjenih naroda ovo područje podijeljeno je na arapsku i
židovsku državu, a Jeruzalem je trebao biti pod međunarodnom upravom. Međutim, Židovi su
prihvatili odluku UN-a, dok su je Arapi odbacili. U to vrijeme, bilo je oko 600 000 Židova i
1,2 milijuna Arapa. Međutim, uskoro je postalo jasno da ovaj plan neće uspjeti jer je arapski
teritorij odvajao onaj dio Židova koji je živio u Jeruzalemu od njihove matične zemlje, a
antagonizam između ovih dviju zajednica bio je vrlo izražen. I susjedne arapske zemlje
(Jordan i Sirija) imale su pretenzije prema dijelovima i arapskog i židovskog teritorija. Sukobi
su postajali sve češći, a kulminaciju su doživjeli 1948. godine nakon što su Židovi proglasili
svoju državu – Izrael i nakon što su se Britanci povukli.
Novoproglašena država nije imala određene granice međutim, ubrzo je dobila međunarodno
priznanje. Započeo je prvi arapsko-izraelski rat u kojem su sudjelovale arapske zemlje s jedne
strane (Palestinci, Egipat, Jordan, Sirija, Libanon i Irak) te Židovi s druge. Nakon rata
postignut je dogovor između Izraela i Egipta, Libanona, Jordana i Sirije kojim je Izrael
umjesto dotadašnjih 50% dobio 75% teritorija nekadašnje Palestine. Veći dio preostalog
teritorija okupirao je Jordan, koji je ovo područje, poznato kao Zapadna obala, 1950. godine i
Chapman C., Čija je Obećana zemlja?, STEPress, Zagreb, 2002., str. 89.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti