I - POSLOVNO PRAVO

1. POJAM POSLOVNOG PRAVA

Poslovno pravo je skup normi kojima se reguliše pravni položaj privrednih subjekata (statusno pravo), njihov
odnos prema državi (reglementsko pravo), kao i poslovi koje obavljaju u međusobnim odnosima.

Historijski razvoj poslovnog prava.

Kao posebna grana prava poslovno pravo pojavilo se u srednjem vijeku,

razvojem gradova u sjevernoj Italiji, gdje je bio centar evropske trgovine. Prva nacionalna kodifikacija
poslovnog prava izvršena je u drugoj polovini XVII vijeka u Francuskoj kroz 2 ordonanse kralja Luja XIV (o
suhozemnoj i o pomorskoj trgovini). Dalja kodifikacija nastavljena je u XIX vijeku.

Historijski razvoj poslovnog prava se može svrstati u 3 faze: (1) dezintegracija; (2) inkorporacija

ius

mercatoria

u nacionalne kodifikacije i (3) ponovne tendencije integracije na regionalnom i univerzalnom

planu.

Predmet poslovnog prava

su svi poslovi i odnosi koji nastaju u poslovnom prometu i svi odnosi koji nastaju

u toku poslovanja ili su sa njima u funkcionalnoj vezi. On obuhvata status privrednih poslovnih subjekata,
njihove međusobne poslovne odnose (robni i novčani promet), kao i odnose poslovnih subjekata i države
(reglementsko pravo).

2. IZVORI POSLOVNOG PRAVA

Ustav

se ne pojavljuje kao neposredan izvor poslovnog prava.

Zakoni

su najvažniji izvor poslovnog prava. Među najznačajnijima u ovoj oblasti su: Zakon o preduzećima,

Zakon o stranim ulaganjima, Zakon o zadrugama, Zakon o osiguranju imovine i lica, Zakon o bankama,
Zakon o društvima za upravljanje fondovima i o investicionim fondovima, Zakon o Registru vrijednosnih
papira, Zakon o Komisiji za vrijednosne papire itd). Poseban značaj ima Zakon o obligacionim odnosima.

Podzakonski akti

(uredbe, pravilnici, uputstva i naredbe) – kao izvor poslovnog prava su najvažniji akti

vlade.

3. IZVORI AUTONOMNOG POSLOVNOG PRAVA

Običaj kao izvor prava.

Prema ZOO, učesnici u obligacionim odnosima su dužni da u pravnom prometu

postupaju »u skladu sa dobrim poslovnim običajima«. Osim termina »dobri poslovni običaji«, ZOO koristi i
termin »trgovinski poslovni običaji«, a analizirajući odredbe ZOO može se doći do zaključka da se ne radi o
sinonimima.

Naime, »dobri poslovni običaji« su pravila poslovne etike. Razvijaju ih privredne komore, koje daju i potvrde
o njihovom postojanju.

Osnov za primjenu »dobrog poslovnog običaja« je izričita zakonska odredba.

»Trgovinski poslovni običaj« je običaj u užem pravno-tehničkom smislu. Da bi postao izvor prava, potrebno
je da ispuni određene uslove: mora biti

razuman, izvjestan, notoran i prihvaćen od većine privrednika

, te

»dobar«, tj. mora biti u skladu sa pravilima poslovne etike. Na osnovu navedenog, trgovinski poslovni običaj
se može definisati kao u praksi stvoreno pravilo postupanja koje je u skladu sa pravnim poretkom i moralom,
i čija se primjena očekuje jer je ono izvjesno, općepoznato i prihvaćeno od većine privrednika.
Trgovinski poslovni običaji mogu se klasificirati:
1. Na osnovu teritorijalne obuhvatnosti – opći, regionalni i lokalni;

2. Prema strukama u kojima važe – opći (horizontalni) važe u svim privrednim djelatnostima, a posebni

(vertikalni) se primjenjuju samo u pojedinim strukama.

U slučaju kolizije različitih običajnih pravila jači su običaji koji dolaze sa užeg strukovnog ili teritorijalnog
područja.

Običaji kao nepisano pravilo se mogu dokazivati na više načina i to:

putem uzansi, ako su kodificirani;

uvjerenjima trgovačkih asocijacija (komore-berze);

putem sudskih odluka;

ponekad i sam zakon upućuje na primjenu običaja, a njihova sadržina predstavlja faktičko pitanje.

Uzanse kao izvor prava.

Uzanse su poslovni običaji sistematizirani u zbornike. Mogu se podijeliti na opće i

posebne, u zavisnosti od toga da li važe za sve poslove u privredi ili za pojedine struke odnosno vrste
poslova. U slučaju međusobne kolizije, one uzanse koje dolaze sa užeg područja su načelno jače.

U našoj pravnoj tradiciji, Opće uzanse za promet robom donijela je Glavna državna arbitraža FNRJ
1954.godine, a kasnije je za to bio ovlašten Vrhovni privredni sud. Donošenjem ZOO 1978.godine, Opće
uzanse su od manjeg značaja, jer je zakon svojevrsna kodifikacija obligacionog odnosno poslovnog prava.

Prema ZOO, na obligacione odnose se primjenuju uzanse ako su stranke njihovu primjenu ugovorile ili ako iz
okolnosti proizilazi da su htjele njihovu primjenu. Uzanse su supsidijaran izvor poslovnog prava i u slučaju
suprotnosti uzansi i dispozitivnih normi ZOO, do primjene uzansi može doći samo ako stranke izričito
ugovore njihovu primjenu.

Što se tiče posebnih uzansi, postojeće posebne uzanse se mogu klasificirati u 3 grupe:
1. Posebne uzanse za promet poljoprivrednim proizvodima;
2. Posebne uzanse koje regulišu poslove vezane za određeno mjesto – tu spadaju Lučke uzanse;
3. Treću grupu čine: Posebne uzanse za pomet blokova i ploča od kamena, mermera i granita, Posebne

uzanse o građenju, posebne uzanse za ugostiteljstvo, te Posebne uzanse za promet robe na malo.

Opći uslovi poslovanja i formularni ugovori kao izvor prava.

Opći uslovi poslovanja sadrže pravila i uslove

poslovanja koje samostalno donose privredni subjekti i njihove transnacionalne korporacije. Mogu biti izdati
kao opći uslovi na formularu ugovora (formularni ugovor) ili u obliku tipskih ugovora. U teoriji je sporno da
li opći uslovi poslovanja i tipski (formularni) ugovori čine tzv.formularno pravo, mogu li biti izvori
poslovnog prava i kakva je njihova pravna priroda. S tim u vezi postoje 3 teorije:

1. Normativna teorija, koja opće uslove upoređuje sa propisima;

2. Ugovorna teorija koja općim uslovima daje karakter ugovora i

3. Mješovita normativno-ugovorna teorija, po kojoj opći uslovi i formularni ugovori sadrže i javnopravne i

obligacionopravne elemente.

Usvojeno je mišljenje da u svakom pojedinom slučaju treba cijeniti značaj određenog općeg uslova
poslovanja. Ako je općeusvojen u određenoj privrednoj branši, on predstavlja poslovn običaj, tj profesionalno
pravo te branše i kao takav spadaj u domen obligacionog prava.

Opći uslovi poslovanja moraju biti objavljeni na uobičajeni način i druga ugovorna strana mora biti upoznata
sa njihovim sadržajem prije zaključivanja ugovora. Obično se štampaju na poleđini formularnog ugovora ili
se posebno objavljuju. Obavezujući su za ugovorne strane ako su im bili poznati ili su im morali biti poznati
u vrijeme zaključenja konkretnog ugovora. U poslovnoj praksi se smatra da su opći uslovi poslovanja bili
poznati drugoj ugovornoj strani samim tim što su bili javno publikovani.

Društvo je

profitna organizacija

, što znači da se osniva radi postizanja ekonomskih (lukrativnih) ciljeva,

odnosno sticanja dobiti.

Imovinska odgovornost

privrednih društava nastaje trenutkom registracije. Upis u registar proizvodi pravno

dejstvo prema trećim licima šesnaestog dana po objavljivanju rješenja o registraciji društva.

Vrste privrednih društava

su društva lica i društva kapitala. U

društvima lica

dominiraju lični elementi.

Njihovi članovi odgovaraju neograničeno solidarno za obaveze društva. Solidarna odgovornost uslovljava
jednakost njihovih uloga po vrijednosti i specifična rješenja kod raspolaganja ili prenosa udjela (pravo preče
kupovine i potrebna saglasnost ostalih članova za prenos udjela na treća lica). U društva lica spadaju društvo
neograničene odgovonosti i komanditno društvo.

Društva kapitala

su privredni subjekti gdje je odlučujući kapital. Imovina društva je odvojena od imovine

članova. Članovi društva ne mogu biti tuženi niti odgovarati za obaveze društva. Oni snose poslovni rizik
samo do visine svog uloga. Izuzetno, za obaveze društva će u slučaju zloupotrebe odgovarati dioničar u dd,
vlasnik udjela u doo i komanditor u kd. U društva kapitala spadaju dd i doo.

Pravna priroda privrednog/trgovačkog društva

obrađena je kroz 3 osnovne teorije: teorija ugovora, teorija

institucije i mješovita teorija.

Teorija ugovora

društvo smatra ugovornom tvorevinom. Ugovorom se određuje njegova pravna struktura,

pravna organizacija i sve ostale funkcije. Prema ovoj teoriji, ako ugovor ne sadrži određena rješenja, treba
primijeniti opća pravila obligacionog prava.

Teorija institucije

trgovačko društvo posmatra kao posebnu pravnu instituciju (pravno lice). Ona ne negira

značaj ugovornih pravila, ali smatra da u uređenju samog društva i načina njegovog poslovanja kogentne
zakonske norme imaju dominaciju nad ugovornim pravilima.

Teorija o mješovitoj pravnoj prirodi

trgovačkih društava smatra da društva nisu u potpunosti ni ugovori

niti institucije. U njima paralelno postoje pravila ugovornog prava, zakonska pravila, kao i pravila
autonomnog prava kroz statute i odluke organa upravljanja. Kod društava personalnog tipa preovladavaju
ugovorna pravila, a kod društava kapitala pravila zakona i autonomnog prava.

Sistemi osnivanja privrednih/trgovačkih društava.

Postoje 3 osnovna sistema: koncesioni, normativni i

sistem zakona ili upravnog akta. Pozitivna zakonodavstva u pravilu kombinuju sva 3 sistema, s tim da je
jedan od njih uvijek osnovni (dominantan).

Sistem koncesije (dozvole)

podrazumijeva osnivanje društva na osnovu prethodne dozvole koju izdaje

nadležni državni organ. Ta dozvola (koncesija) je po pravilu konstitutivne prirode. Prilikom odlučivanja o
davanju dozvole, državni organ je ovlašten da ocjenjuje svrsishodnost osnivanja društva, kao i druge uslove
koje smatra potrebnim.

Normativni sistem (sistem prijave)

je dominantan. On podrazumijeva da su uslovi i postupak osnivanja

društva unaprijed utvrđeni propisom, a funkcija državnog organa svodi se na osiguranje primjene zakonskih
propisa. On je dužan izvršiti registraciju društva ako utvrdi da su ispunjeni svi zakonski uslovi. Pritom nije
ovlašten da ispituje cjelishodnost osnivanja kao u koncesionom sistemu.

Sistem zakona ili upravnog akta

primjenjuje se pri osnivanju javnih preduzeća. Osnivački akt je akt

državnog organa - zakon ili upravni akt.

5. INDIVIDUALIZACIJA PRIVREDNIH SUBJEKATA U PRAVNOM PROMETU

Poslovni individualitet na tržištu privredno društvo ostvaruje putem obaveznih atributa. Atributi se po
značaju i obaveznosti mogu podijeliti na obavezne i fakultativne. Obavezni su: firma, djelatnost, sjedište,
državljanstvo (nacionalna pripadnost) i jedinstveni identifikacijski broj.

U fakultativne atribute spadaju oni koji postoje da bi se privredni subjekt ili njegov proizvod razlikovao od
ostalih, odnosno da bi se izgradio poslovni imidž. Tu spadaju robni i uslužni žigovi, uzorci i modeli.

Firma

predstavlja individualnu oznaku pod kojom jedan poslovni subjekt ima pravo i obavezu da posluje i da

se u svom poslovanju tako potpisuje. Određuje se aktom o osnivanju. U pravnoj teoriji postoji podjela na:

a) Društva sa personalnom firmom, koja su ustvari društva lica (dno, kd i individualni trgovac) jer se u

firmu unose njihova imena, jedno ili više njih. Individualizacija ovih društava, kojom se ona razlikuju od
svojih osnivača u pravnom prometu, vrši se tako što se uz ime firme društva obavezno označava pravni
oblik društva (npr.Čović i drugi, d.n.o.).

b) Društva sa realnom firmom, pod kojim posluju društva kapitala. Iz firme se obavezno vidi predmet

poslovanja i ne unose se imena dioničara niti osnivača društva. Firma društva kapitala obavezno mora
sadržavati oznaku oblika društva (d.d. ili d.o.o.).

Elementi firme

se mogu podijeliti na dopuštene, uslovno dopuštene i nedopuštene. Dopušteni elementi se

dijele na obavezne i fakultativne. Obavezni su:
1. Ime (firma) privrednog društva;
2. oznaka djelatnosti (proizvodnja mašina, građevinarstvo, finansijsko posredovanje i sl);
3. oznaka sjedišta, uključujući i adresu;
4. oznaka oblika organizovanja (DD, DOO, KD, KDD, STR, SUR i sl).

U fakultativne elemente spadaju dodaci u vidu slika, crteža, skica, koji se mogu koristiti kao uslužni i robni
žigovi. Fakultativni elementi mogu označavati i povezanost privrednih društava (npr.holding, koncern,
povezano društvo i sl).

Uslovno dopušteni sastojci firme su oni koji ulaze po posebnom odobrenju, a tu spadaju riječi BiH,
Federacija, naziv kantona, grada, općine ili njihove izvedenice ili skraćenice. Imena određenih znamenitih
ličnosti mogu se unijeti u firmu uz odobrenje njihovo ili njihovih zakonskih nasljednika. Sud će na zahtjev
organa, lica ili zakonskih nasljednika izbrisati uslovno dopuštene elemente.

Nedopušteni elementi su svi oni koji se na osnovu zakonske zabrane ne mogu unijeti u firmu. To su: oznake
ili riječi protivne zakonu, uslužni i robni znakovi drugih pravnih ili fizičkih lica, službeni simboli ili znakovi,
nazivi ili simboli stranih država ili međunarodnih organizacija, kao i riječi ili znakovi koji bi mogli stvoriti
zabunu u prometu.

Upotreba firme.

Firma se onako kako je registrovana mora upotrebljavati u prometu i istaći na poslovnim

prostorijama, bilo puna ili skraćena, a može i kumulativno. Poslovna pisma moraju sadržavati firmu i sjedište
društva.

Pravna i poslovna zaštita firme.

Firma uživa višestruku pravnu zaštitu:

U postupku registracije - zakonska zaštita koja se provodi po službenoj dužnosti od nadležnog
registarskog suda. Sastoji se u tome što sud neće upisati pod istom firmom 2 poslovna subjekta koji
obavljaju istu ili srodnu djelatnost na njegovom području. Ako su za upis prijavu podnijela 2 subjekta,
prioritet ima onaj koji je ranije dostavio prijavu;

Nakon registracije - po osnovu opravdanog poslovnog interesa društva. Ova zaštita se ostvaruje
isključivo po zahtjevu (tužbi) poslovnog subjekta koji smatra da je njegova firma povrijeđena. Rok za
podnošenje tužbe je 3 godine od dana kad je u sudski registar upisana tužena firma. Tužba se može

Sjedište.

U našem pravu prihvaćen je formalni kriterij, tako da se sjedištem

poslovnog subjekta smatra mjesto

koje je upisano u javni registar društava, a osnivači to mjesto određuju osnivačkimm aktom. Međutim, ovako
određeno sjedište društva se ne može razlikovati od mjesta obavljanja djelatnosti koja se obavezno registruje.

Po realnom kriteriju, koji je prihvaćen u više zemalja, sjedište društva je mjesto u kome se obavlja njegova
djelatnost ili iz kojeg se upravlja društvom. Ako se djelatnost obavlja u više mjesta, sjedištem se smatra ono
mjesto koje je utvrđeno aktom o osnivanju i upisano u registar.

Sjedište ima višestruk pravni značaj. Prema njemu se određuje: mjesna nadležnost suda, upravnih organa i
organa kontrole, mjesto zaključenja i izvršenja ugovora ako ugovorom nisu određeni, mjerodavno pravo,
karakter ulaganja (domaće ili strano).

Jedinstveni identifikacioni broj (matični broj).

Svaki pravni subjekt po zakonu mora imati identifikacijski

broj kao poreski obveznik, koji dobiva od Poreske uprave FBiH, odnosno matični broj u RS.

Imovina privrednih subjekata.

Osnivački (osnovni) kapital društva je novčana vrijednost uloga koji članovi

(osnivači) moraju uplatiti prilikom osnivanja društva. Iznos osnovnog kapitala određuje se osnivačkim
aktom, a minimalni osnovni kapital dd i doo fiksiran je zakonom. Opći minimum osnovnog kapitala dd je
50.000KM, a za doo 2.000KM. Vrijednost pojedinačnog uloga ne može biti manja od 100KM.

U poslovnom pravu se primjenjuju određeni principi unošenja (ulaganja) kapitala i održavanja njegove
vrijednosti za vrijeme poslovanja društva. Ti principi su utvrđeni kogentnim normama, a izražavaju se u
slijedećem:

osnovni kapital dd mora u cjelosti biti uplaćen na poseban račun prije upisa društva u registar emitenata
kod Komisije za vrijednosne papire;

ulozi u novcu kod osnivanja dd ne mogu biti manji od propisanog minimuma – 50.000KM;

kod doo, do datuma podnošenja zahtjeva za registraciju, mora biti uplaćen najmanje zakonski minimum
uloga u novcu (2.000KM);

ulozi u stvarima i pravima moraju u cjelosti biti uneseni do dana podnošenja zahtjeva za registraciju
društva;

svaki član društva kao osnivač je obavezan namiriti u novcu punu vrijednost uloga u stvarima i pravima,
ako bi vrijednost uloga u trenutku podnošenja zahtjeva za registraciju bila manja od procijenjene
vrijednosti u osnivačkom aktu;

osnivački ulog kod društva kapitala i kod doo ne može se sastojati u radu i izvršenim uslugama;

početna cijena dionice prilikom emisije ne može biti ispod njene nominalne vrijednosti. Razlika iznad
nominalne vrijednosti je dionička premija;

osnivači dd ne mogu raspolagati izvršenim uplatama dionica;

troškovi osnivanja dd se ne mogu isplaćivati na teret osnovnog kapitala;

simultano osnivanje podrazumijeva bezuslovnu uplatu upisanih dionica u cjelosti.

Načelo održavanja vrijednosti osnovnog kapitala obavezuje društvo da za svo vrijeme poslovanja ima
osnovni kapital najmanje u iznosu zakonskog minimuma, što se postiže na 3 načina:

zabranom smanjenja osnovnog kapitala ispod nominalne vrijednosti propisane zakonom;

zabranom dd da upisuje vlastite dionice, ograničenjem u sticanju vlastitih dionica;

zabranom povećanja osnovnog kapitala za iznos vlastitih dionica.