Socijalna patologija
1.
Pojam i predmet socijalne patologije
Pojam
Termin socijalna patologija je latinsko-grčka kovanica , koja se u osnovnom
značenju moze odrediti kao nauka o bolestima drustva.Reč je o relativno
mlađoj naucnoj disciplini,koja se vremenom izdvojila iz drugih
nauka:sociologije,psihologije,psihijatrije i socijalne medicine.S obzirom na to
da od osnivanja discipline konstatno traju svojatanja socijalne patologije od
strane medicinskih i socioloških nauka, a izvesni pravci to cine i s integralnog
stanovišta, vremenom se formiralo nekoliko osnovnih linija istraživanja i
razvoja ove nauke:
socijalno-medicinski, socijalno-psihološki,sociološki
i integralni pristup
.
Socijalno-medicinski
pristup posmatra problem kao socijalnu higijenu, sa
stanovišta ekonomskih uslova i s gledišta narodne higijene-biološkik pristup.
Socijalno-psihološki
ili njegova pod varijanta scijalno-psihijatrijski pristup
izučava problem s dva aspekta: asocijalnih ponašanja, uzrokovanih
mentalnim bolestima i preko raznih modela psihološke orijentacije.
Sociološki pristup
je danas najrasprostranjeniji u teorijskom
istrašivanjima,naziva se jos i sociološko-kulturni pristup.Začetnik ovog
pravca je Emil Dirkem, koji je iz ranijih učenja isključio sve elemente
biološkog tumačenja i socijalnu patologiju definisao kao primenjenu
sociologiju.Međutim pojedini autori zastupnici ovog pravca termin socijalne
patologije zamenili su pojmom socijalna dezorganizacija, podrazumevajući
pod tim pojmom nauku o uzrocima antisocijalnog ponašanja individua,grupa
ili zaajednica i njihovim konfliktima sa vecinom.Ovaj pristup se razvijao u tri
osnovne orijentacije:preko teorije devijantnosti,teorije socijalne
dezorganizacije i teprije socijalnih problema.
1)
Pestavnici teorije devijatnosti pojve socijalne patologije objašnjavaju
odstupanjem od normalnog ljudskog ponašanja.Devijacije se
odražavaju kao oblik kulturnog konflikta u vidu reagovanja socijalne
sredine na takva ponašanja.
2) Po prestavnicima socijalne dezorganizacije svako društvo funkcionise
na određenom stepenu efikasnosti organizacije i dezorganizacije čime
dolazi do narušavanja ravnoteže u društvu i relativno harmoničnih
procesa u njemu.
3)
Prestavnici teorije socijalnih problema, socijalne probleme svode na
suštinsku nesaglasnost i neusklađenost izmežu standarda koje je
uspostavilo društvo kao kolektivitet i aktuelnih faktora društvenog
života.
Integralni
pristup u isttraživanju pojava socijalne patologije ovaj pravac
tretira biološke,psihološke i sociološke elemente problema kao celinu.
Bez obzira na to koju od velikog broja definicija smatrali prihvatljivjom, u
suštini je reč o nauci o devijantnim pojavama kojima se ugrožavaju određena
društvena dobra i vrednosti, pre svega zdravlje ljudi,njihiva radna sposbnost,
materijalna dobra,kulturne i moralne vrednosti.
Predmet
Različitosti shvatanja predmeta izučavanja socijalne patologije proističu iz
diferenciranog shvatanja samog pojma i različitosti definisanja nauke koja se
njime bavi.Neki autori predmetom smatraju socijalne probleme,drugi
protivdruštvena ponasanja,socijalne devijace,mentalnu i socijalnu
poremećenost.U suštini predmet socijalne patologije se može definisati kao
skup pojavnih oblika ispoljavanja,etioloških faktora i subjekataporemećaja u
socijalnom ponašanju, te oblici i metode društvene reakcija na takva pojave.
2.
Odnos socijalne patologije i drugih nauka
.
S obzirom na to da je u pitanju multidisciplinarna nauka, S.P. ima tesne veze
s pojedinim drugim naukama i naučnim disciplinama, a posebno s
kriminologijom,psihologijom,psihopatologijom,sociologijom i socijalnom
politikom.
1.Odnos S.P. i kriminologije.Bitna su dva osnovna aspekta veze S.P. i Kr.Prvo
ako kriminalitet u širem smislu smatramo jednim od oblika S.P. u tom slučaju
kriminologija je njen nerazdvojni deo.Drugo ako se kriminalitet zbog brojnih
specifičnosti smatra posebnom društvenom pojavom izvan tipologije
socijalnopatoločkih u tom slučaju ove pojave se neizostavno mogu smatrati
kriminogenom i tako se obično tretiraju u nauci.
2.Odnos S.P. i Psih. Psihologija sistematski proučava i objašnjava psihički
život čoveka,baveći se prevashodno mentalnim sadržajima i psihičkim
procesima ličnosti .S.P. koristi saznanja kako teoriskih tako i primenjenih

Psihosocijalni pristup u objašnjavanju ovog odnosa je nužan,jer se problem
ne može posmatrati samo sa čisto psihološke strane a da se ne zapadne u
psihologizam ili čisto sa sociološke a da se pri tom ne zanemari unutrašnja
ljudska priroda, kao bitan osnova tog odnosa.Psihološki problemi objašnjenja
socijalizacije
neodvojivi
su
od
proučavanja
karaktera,temperamenta,intelekta,fizičkih svojsava, emocij, bioloških i
socijalnih motiva i njihovog uticaja na međuljutske odnose.Psiholozi su
proces socijalizacije posmatrali uglavnom kroz dve grupe socijalnih
učenja:BIHEJVIORISTIČKO I TEORIJU KOGNITIVNOG RAZVOJA
Prvi pristup problem socijalizacije svodi na volju ličnosti da se u konkretnoj
situaciji, koju prestavlja draž, ponaša ili reaguje na određen način.Ova teorija
polazi od spremnosti ličnosti da na draži, putem asocijacija, mehanički i
uslovljeno reaguje.
Ovaj pristup osporava teorija kognitivnog razvoja, koja u prvi plan
socijalizacije ističe značaj motivacije i razvitka
Psihosocijalne teorije socijalizacije svakako imaju značajan oprinos u
objašnjavanju ove pojve, ali s obzirom na to da socijalizacija nije samol
psihički proces, smatra se da one nisu dovoljne za potpuno objašnjenje, tj da
se seocijalizacijemoze tumačiti tek u interdisciplinarnim gledištima.
4.
Društvene vrednosti socijalizacije
Društvena sredina,obrazovanje, nauka i kultura osnovni su elementi i
pordučja formirannja društvene svesti kojom se izgrađuje sistem stavova o
osnovnim društvenim vrednostima.Ti stavovi čine čoveka sposobnim da
percipira, vrednuje i na određen način reaguje na uzroke i druge faktore
ugrožavanja vrednosti koje čine osnovu njegove lične sigurnosti i stabilnoti
društvene zajednice.Socijalizacija i vrednosti se dovode u vezu sa brojnim
naučnim stavovima.Neki nemogućnosti socijalizacije definišu pretežno
odnosom ličnosti prema vrednostima.Bitan uticaj u izgrađivanju sistema
vrednosti imaju društvena i socijalna sredina u kojoj se vrednosti formiraju i
usvajaju stavovi usmerenim delovanjem društva i njegovih institucija.Svako
se susreće i društvene vrednosti usvaja u prvoj formi vaspitnog procesa, u
porodici.U njoj se stiču elementarne osnove vaspitanja,čiju ulogu dalje
preuzimaju obrazovanje,nauka,kultura,javno informisanje.Obrazovanjem
čovek usvaja pravila ponašanja, držeći ih se kao preduslov života i adaptacije
u zajednici.Kroy sistem vaspitanja i obrayovnja on se upoynaje sa društvenim
vrednostima, prihvata ih ili ih odbacuje i osmišlja život prema
njima.Vrednosne orijentacije i standardi nisu jednom zauvek dati niti su oni
uvek isti za sve strukture društva i sve generacije.
5.
Socijalizacija i socijalni konflikt
Društvene determinante socijalnih konflikata mogu se posmtrati i
objačnjavati
s
različitih
gledišta,kao
socijalnostrukturalni,nacionalni,institucionalni,ideološki,sa stanovistva celine
ili pojedinih segmenata društva i njegove slojevitosti.Društvene
determinante socijalnih konflikata nalaze izvore u heterogenosti socijalne
slojevitosti drzuštva, u kojima materijalni interesi, raslojavanja i dostupnost
egzistencijalnih i drugih dobara igraju važnu ulogu.Socijalni konflikti mogu
varirati između nenasilnih i nasilnih, institucionalnih i neformalnih.Sociološka
istraživanja ukazuju konkretnije na odnos vrednosti i spcijalnih konflikata,
ističući pri tom da su druge vrste i podele konflikata samo refleks, privid iza
kojih stoji stvarni problem vrednosti.:kolektivizam s individualizmom,
jednakosti s diferencijacijom...Sociolozi ukazuju na to da sukob vrednosti
može biti uzrok i problema socijalizacije,posebno ako se u vrednosnom
dualizmu pojavi ,,vrednosni vakum,, koji neizbežno vodi u stanje anomije, u
destrukciju.
6.
Pojam socijalne devijatnosti
U najopštijem smislu devjacija znači odstupanje od nekog utvrđenog
standarda vrednosti,ustaljenog pravila,norme ili zakonitosti.Prema nekim
definicijama u oblast socijalnih devijacija svrstava se i raspad institucionalnih
oblika i neformalnih obrazaca društvene organizacije.Međutim kako god
odredili značenje u sadržajima ovog pojma nesumljivo je da oni potiču iz
socijalnog konflikta i neuspelog procesa socijalizacije, odnosno otuđenja
ličnosti.Otuđenje, koje može biti psihološko i socijalno,drugi je izraz ili
posledica neuspelog procesa socijalizacije ličnosti i jedan od izvora i uzroka
devijacija.Neuspeh socijalizacije može se odvijati na više nivoa ali su najteže
posledice neprilagođavanja u porodici, a uzroci tome mogu biti veoma
brojni.Svaki oblik odstupanja od datih vrednosti, normi i obrazaca ponašanja
smatra se devijantnim.Ipak nema svako odstupanje automatski i negativno
određenje.U socijalnoj patologiji pod socijalnim devijacijama podrazumevamo
onu vrstu pojedinačnog i grupnog ponašanja koja imaju za posledice pojave
socijalno destruktivnog, patološkog i delinkventnog ponašanja, a izazivaju
društvenu (formalnu i neformalnu) reakciju.tj sve one pojave koje ugrožavaju
univerzalne društvene vrednosti.
7.
Kriterijumi socijalne devijantnosti

velike sličnosti ali i bitne razlike,jer nije svaki tip socijalni konflikt i
destrukcija,ali je zato svaki oblik ljudske destrukcije socijalna devijacija.
Kriminalitet
je najteži oblik socijalne devijacije,to je istorijska kategorija
nastala klasnom podelom društva i pojedinih oblika
vlasništva.
Sociopatološke pojave
po intezitetu individualnog ispoljavanja
nemaju domete društvenih posledica koje sa sobom nose rat i kriminalitet ali
se zbog svoje raširenosti smatraju najznačanijim problemom društvene
zajednice.
9.Biološke teorije scijalne devijacije
Ove teorije u prvi plan stavljaju determinisanost ljudskog ponašanja
biološkim i fiziološkim faktorima i mentalnim osobinama ličnosti.Prva
shvatanja dovode u vezu fizičku konstituciju čoveka i njegove moralne
osobine.Prestavnici ove teorije smtraju da između anatomskog izgleda i
moralnih osobina čoveka postoji kauzalna veza,prema tome čovek sklon
devijacijama je ličnost niže biološke pripadnosti.Lombrozova,tzv.
Antropološka teorija,opisujući stigmate degeneracije ima prestavu delikventa
kao ljudskog izobličenja,jedne vrste fizičke i moralne nakaze.Neki biooški
pravci ističu i uriđene sklonosti i nasleđa primarnim činiocima u delikventnoj
orijentaciji.Prema
tim
shvatanjima
devijanti
su
ličnosti
posebnih,urođenih,bioloških svojstava koja stiči:nasleđem gena i nasleđem
posebno konstitucionalnog tipa.Pristalice shvatanja biokonstitucionalne
sklonosti ili genetičke orijentacije polaze od urođenih i naslednih osobina koje
konsituišu ličnost.Ovaj pristup negira teoriju o urođenom zločincu,ali se zato
smatra da kod nekih ličnosti postoje urođene sklonosti ka devijantnom
ponašanju.
Hromozonska
teorija je zasnovana na učenju da postoje
poremećaji u jezgru ćelije koja sadrži gene i nosilac je naslednih osobina a
oni produkuju društveno abnormalna ponašanja
10.
Psihološke teorije socijalnih devijacija
Teorije koje spadaju u ovu oblast nastale su iz socijalne medicine,kao
rezultat kritike bioloških shvatanja.Psihološke teorije pre svega polaze od
psihičkih karakteristika koje determinišu ponašanje ličnosti dovodeći u vezu
psihičke poremećaje i devijantnosti.Psihoanalitička shvatanja u objašnjenju
devijantnosti polazw od psihičkog stanja ličnosti u sferi nesvesnog,odnosno
od uticaja podsvesnih sila i nagona.Teorija inteligenncije dovodi devijantnost
u vezu s psihičkim svojstvima niske inteligencije i maloumnosti.Prema
shvatanjima prestavnika ovog pravca odsustvo inteligencije dovodi do
neshvatanja značaja društvenih normi od strane ličnosti i samim tim i
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti