Važnost porodičnog odgoja
VISOKA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA ZA OBRAZOVANJE VASPITAČA
''MIHAILO PALOV'' VRŠAC
SEMINARSKI RAD IZ PEDAGOŠKIH TEORIJA
Tema:
Savremene Teorije Nastave i Učenja
Profesor: Student:
Dr Grozdanka Gojkov Halupa Jasmina J-11/2011
Vršac,2011.
SADRŽAJ
Strana
1. UVOD…………………………………………………………………………………………………....3
2. Teorija nastave i učenja putem rešavanja problema……………………………….4
3. Teorija nastava i učenje pomoću radija i televizije…………………………………..6
4. Teorija heurističke nastave….....................................................................8
5. Teorja otkrivajućeg učenja u nastavi……………………………………………………….9
6. Teorija individualizirane i diferencirane nastava……………………………………10
7. Teorija programirane nastave i učenja…………………………………………………..11
8. Teorija nastava i učenja pomoću kompijutera……………………………………….12
9. Teorija stvaralačke nastave……………………………………………………………………14
10. Zaključak………………………………………………………………………………………………16
11. Literatura……………………………………………………………………………………………..17
2

2.
Teorija nastave i učenja putem rešavanja problema
U prvoj polovini 20. Veka u okviru razvoja eksperimentalne psihologije izvrsen je i veći broj
psiholoških ispitivanja učenja putem rešavanja problema kod životinja i ljudi. Na saznanjima tih
istraživanja nastala je teorija problemske nastave ili teorija učenja putem rešavanja problema u
nastavi. U našoj psihološkoj literaturi proces rešavanja problema povezuje sa učenjem,
mišljenjem I staralaštvom. Takvo shvatanje prvi je izložio Borislav Stevanović. On rešavanje
problema smatra sastavnim delom procesa učenja. Osnovna odrednica problema je “teškoća”,
a rešavanje problema prema shvatanju B. Stevanovića, je rešavanje teškoća. Analizirajući faze
mišljenja (osetljivost za probleme; formulisanje problema; rešavanje problema), dr R. Kvaščev
zaključuje da “viši oblici učenja objašnjavaju svaralaštvo čoveka, na primer učenje u vidu
rešavanja problema.” Takva psihološka shvatanja rešavanja problema pomoću mišljenja, učenja
i stvaralaštva bila su odlučujuća za konstituisanje savremene teorije nastave i učenja putem
rešavanja problema.
U pedagoškoj literaturi ukazuje se na povezanost učenja putem rešavanja problema ne samo
sa razvijanjem mišljenja već i sa nivoom usvojenosti znanja. Radovan Teodosić smatra da ova
teorija iskazuje svu specifičnost procesa učenja. Celovitiju definiciju sa psihološkim, pedagoškim
i didaktičkim komponentama problemske nastave deo je dr Radisav Ničković. Analiza većeg
broja definicija problemske nastave pokazuje da je taj pedagoški pojam moguće definisati sa
četiri osnovne odrednice;
- problemska nastava ili rešavanje problema u nastavi je najviši oblik učenja, mišljenja i
stvaralaštva,
- osnovna karakteristika rešavanja problema jeste postojanje teškoće koja se rešava,
- rešavanje problema je svesna, samostalna i usmerena aktivnost na uviđanju odnosa
između datog i zadatog,
- osnovna funkcija rešavanja problema u nastavi je sticanje znanja, stvaranje novih
generalizacija primenljivih u novim situacijama, te razvijanje određenih sposobnosti
učenika.
4
S obzirom na to da je rešavanje problema veoma kompleksan proces u psihološkoj i
pedagoškoj literaturi najčešće se razmatraju osnovne faze rešavanja problema. D. Kreč i R.
Krečfild razlikuju četiri osnovne faze: a) fazu pripreme, b) fazu inkubacije, c) fazu iluminacija, i d)
fazu verifikacije. Jovan Đorđević smatra da se rešavanje problema u nastavi, kao svaralačkoj
aktivnosti, može uspešno ostvarivati kroz četiri osnovne faze:
a) fazu uočavanja problema, b)
fazu razjašnjavanja problema, c) fazu postavljanja hipoteza i procenjivanja njihovih
implikacija i d) fazu verifikovanja hipoteza.
Teorija nastave i učenja pomoću rešavanja problema kod nas ima svoju razvojnu genezu.
Rešavanje problema indirektnije je povezano sa kritičkim aspektima učenja, pa je i kritičko
mišljenje integrisano u sve faze rešavanja problema – “kritičko preispitivanje otkrivanja I
formulisanja problema, kritičko vrednovanje preciziranja problema i puteva rešenja, kritičku
evaluaciju testiranja hipoteza I primenljivosti rešenja u praksi.”
Pored rada R.Ničkovića razvoju teorije nastave i učenja pomoću rešavanja problema
značajno su doprineli radovi većeg broja pedagoga: J. Đorđević, N. Filipović, V. Banđura, D.
Bukvića i dr. Dr Nikola Filipović ukazuje na još jednu vrednost problemske nastave. “Problemska
nastava takođe ima oblik individualizovane nastave. Nju karakteriše vođenje samostalnim
radom učenika u rešavanju problema.” Dr R. Ničković smatra da u problemskoj nastavi postoji
šest etapa:
1.
Postavljanje problema,
2.
Nalaženje principa rešenja,
3.
Dekomponovanje
problema,
4.
Proces rešavanja problema,
5.
Konstatacije, nalazi, zaključci i
6.
Poveravanje
zaključka u novim situacijama.
Nastavu i učenje putem rešavanja problema moguće je, prema istraživanjima M.
Teodosijević i B. Inđić, izvodili i u mlađim razredima osnovne škole. Teorija problemske nastave,
kao jedna od teorija nastave I učenja, predstavlja bitno obogaćivanje savremene pedagoške
teorijske misli kod nas.
5
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti