zajedno koji mogu zadovoljiti različite primjene s ciljem da ih koriste različite aplikacije. Manje
baze podataka mogu se nalaziti na samo jednom računaru i biti dostupne isključivo na tom
računaru. U tom slučaju govorimo o lokalnim bazama podataka. S druge strane, baze podataka
mogu biti dostupne velikom broju korisnika povezanih u računarsku mrežu. U tom slučaju
govorimo o umreženim bazama podataka, koje mogu obuhvatiti podatke razbacane na više stotina,
pa čak i hiljada računara.

1.1. Organizacija baze podataka

Postoje četiri glavna modela baza podataka s obzirom na organizaciju podataka:

hijerarhijske,

mrežne,

relacione i

objektno-orijentirane baze podataka.

Hijerarhijske i mrežne baze podataka su istorijski najstarije i danas su u velikoj mjeri prevaziđene i
zamijenjene relacionim i objektno-orijentisanim bazama podataka u svim modernijim sistemima.
Moderne baze podataka organizovane su kao relacione baze podataka, ili kao njihova nadgradnja u
vidu objektno-orijentisanih baza podataka.

1.2. Relacione baze podataka

Relaciona baza podataka je bazirana na relacionom modelu, koji organizuje podatke u

tabele koje se sastoje od kolona i redova.



Tabela je najveća struktura



Polje (kolona) je najmanja struktura



Zapis (red) sadrži sva polja u tabeli

Ovdje se prvenstveno misli na logičku organizaciju podataka, jer postoje programi za

upravljanje bazama podataka, poput Microsoft Accessa, koji čitavu bazu podataka fizički čuvaju u
jednoj jedinoj datoteci mada, logički gledano, ona predstavlja čitavu skupinu datoteka koje se
naslanjaju jedna na drugu.

Relacione baze podataka najlakše je objasniti ukoliko datoteke posmatramo kao tabele u

kojima svaki red odgovara jednom slogu, dok ćelije tabele odgovaraju poljima baze podataka.
Kako su svi podaci unutar neke kolone u tabeli obično podaci istog značenja koji opisuju određena
svojstva pripadnih slogova u tabeli (npr. jedna kolona tabele može sadržavati imena ili prezimena
neke skupine osoba, druga kolona njihove adrese, itd.), u relacionim modelima kolone tabela
obično nazivamo atributima (a ponekad i poljima, što može stvoriti zabunu s obzirom na činjenicu
da se elementi u presjeku redova i kolona također nazivaju polja). Redovi tabela koji predstavljaju
slogove, u relacionim modelima obično se nazivaju n-torke. Jedan red tabele predstavlja podatke o
jednom entitetu iz realnog svijeta, tj. bilo šta što ima suštinu ili bit te posjeduje osobine pomoću
kojih se može razlučiti od svoje okoline.

Seminarski rad

1.3. Izbor primarnog ključa (primary key)

Razlog zbog kojeg je potrebna baza podataka je da bi se mogle pohraniti vrijednosti

podataka o entitetima, a potom da se dohvataju vrijednosti podataka o tim entitetima po potrebi. Da
bi se ovo uradilo mora postojati način da se entiteti razdvoje jedan od drugog. To se radi pomoću
identifikatora entiteta (ključnih atributa) koji postaju primarni ključevi tabela. Dva najvažnija
pravila za kreiranje primarnih ključeva su: da primarni ključ ima jedinstvene vrijednosti za svaku
n-torku (entitet) i da primarni ključ nema NULL (nepoznate) vrijednosti. Ključno polje je polje čiji
je sadržaj izabran tako da na jedinstven način određuje slog kojem pripada.

Povezivanje tabela, odnosno podataka u dvije tabele, ostvaruje se na taj način što se

proglasi veza između primarnog ključa primarne tabele i nekog od atributa sekundarne tabele. Taj
atribut u sekundarnoj tabeli naziva se strani ključ. Strani ključ najčešće ima isto ime kao primarni
ključ primarne tabele ali to nije pravilo. Međutim, strani ključ mora biti istog tipa podataka kao
njemu odgovarajući primarni ključ. U slučaju da se za strani ključ u sekundarnoj tabeli izabere
atribut koji je u toj tabeli ujedno i primarni ključ, tada jedan slog primarne tabele može biti
povezan samo sa jednim slogom u sekundarnoj tabeli (jer tada ne mogu postojati dva polja u
sekundarnoj tabeli sa istom vrijednošću stranog ključa).

Obično se kao ključno polje uzima polje koje sadrži neki jedinstveni identifikacioni broj,

kao npr. jedinstveni matični broj građanina (JMBG), itd. Nije pogodno kao ključno polje uzimati
polje koje sadrži ime i prezime neke osobe, jer se često dešava da dvije različite osobe posjeduju
isto ime i prezime. Radi potrebe za postojanjem primarnog ključa, možemo tvrditi da u relacionim
bazama podataka unutar jedne tabele nikada ne mogu postojati dva identična sloga (oni će se
razlikovati barem po sadržaju ključnih polja).