UNIVERZITET U NOVOM SADU 

FAKULTET TEHNIČKIH NAUKA NOVI SAD 

 

 

 

 

 

 

 

A

A

N

N

A

A

L

L

I

I

Z

Z

A

A

 

 

P

P

O

O

D

D

A

A

T

T

A

A

K

K

A

A

 

 

O

O

 

 

S

S

T

T

A

A

N

N

J

J

U

U

 

 

O

O

K

K

O

O

L

L

I

I

N

N

E

E

 

 

~ skripta ~  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Novi Sad, 2011

 

 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

2

 

1.

 

GASNO STANJE 

 

STANJA MATERIJALNIH SISTEMA 

 

U  uobičajenim  uslovima  temperature  pritiska  i  zapremine,  supstance  se  nalaze  u 

jednom  od  tri  osnovna  stanja:  gasovitom,  tečnom  ili  čvrstom.  Čvrsto  stanje  odlikuje  se 

stalnim oblikom i stalnom zapreminom, kao i geometrijskim rasporedom atoma, molekula ili 

jona  od  kojih  se  sastoji  posmatrana  supstanca.  Tečno  stanje  odlikuje  se  stalnom 

zapreminom,  promenljivim  oblikom,  određenim  sudom  u  kome  se  susptanca  nalazi,  i 

delimično uređenom strukturom. Supstanca u gasnom stanju nema ni stalan oblik ni stalnu 

zapreminu  i  potpuno  je  neuređena.  Molekuli  gasa  kreću  se  haotično  i  teže  da  ispune  svaki 

prostor u kome se nalaze. 

Da li će neka supstanca u datim uslovima biti čvrsta, tečna ili gasovita zavisi od dva 

osnovna  činioca:  kinetičke  energije  molekula  i  međumolekulskih  sila.  Ako  je  kinetička 

energija molekula mnogo veća od energije međumolekulskog privlačenja, supstanca će biti u 

gasnom  stanju.  Pri  dominantnom  dejstvu  međumolekulskog  privlačenja,  uspostaviće  se 

čvrsto stanje. Ako nijedno od ova dva dejstva osetno ne preovlađuje, supstanca će biti tečna. 

Granice između ova tri stanja nisu uvek oštre. U kritičnim uslovima, tečna i parna faza 

se ne razlikuju. Pod određenim uslovima, supstance mogu postojati u dva ili u sva tri stanja 

odjednom.  Na  primer,  na  temperaturi  0,010

o

C  i  pod  pritiskom  od  609  Pa,  tečna  faza  vode, 

vodena para i led su u stabilnoj ravnoteži. 

Pored  ovih  osnovnih  stanja  materijalnih  sistema,  postoje  i  posebna  stanja,  koja  se 

uspostavljaju u posebnim uslovima i odlikuju se svojim specifičnostima. Površinsko stanje, na 

primer, uspostavlja se na graničnoj površini koja deli dve faze. Ovo stanje odlikuje se većom 

koncentracijom  fluida  u  odnosu  na  zapreminsko  stanje,  velikim  gradijentom  gustine,  kao  i 

velikim  gradijentom  energije  molekula.  Debljina  ovog  sloja  određena  je  dimenzijama 

nekoliko slojeva molekula. Između graničnog sloja i zapreminske faze odigrava se dinamična 

razmena molekula. U samom graničnom sloju uspostavlja se srednje stanje u odnosu na faze 

koje se dodiruju. 

Na vrlo visokim i vrlo niskim temperaturama osobine materije se takođe razlikuju od 

osobina  utvrđenih  za  čvrsto  i  gasovito  stanje.  Na  vrlo  visokim  temperaturama  (do  10

7

  K) 

atomi su potpuno jonizovani. Atomska jezgra i elektroni imaju vrlo velike kinetičke energije i 

nalaze se u posebnom stanju koje se naziva plazma. Na vrlo niskim temperaturama, bliskim 

apsolutrioj  nuli,  čvrsta  tela  se  odlikuju  posebnim  električnim,  magnetnim,  toplotnim  i 

mehaničkim osobinama. 

U  intervalima  radnih  uslova  u  kojima  se  izvodi  velika  većina  procesa  važe  zakoni 

izvedeni za realne gasove, tečnosti i čvrsta tela. 

 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

4

 

biće pod pritiskom upola manjim od početnog, pri čemu će zapremina biti dva puta veća od 

prvobitne. 

 

Slika 1-1. Birete za izvođenje Bojl-Mariotovog zakona 

Dakle,  koliko  puta  se pritisak  poveća,  toliko  puta  se  zapremina  smanji  i obrnuto,  ili, 

pri stalnoj temperaturi zapremina određene količine gasa je obrnuto srazmerna pritisku: 

                                                                   

P

K

V

1

=

                                                             (1-1) 

K

1

 je konstanta koja zavisi od temperature, prirode i količine gasa i jedinica u kojima 

su dati pritisak i zapremina. 

Zavisnost  zapremine  i  pritiska  na  konstantnoj  temperaturi  može  se  izraziti  i 

jednačinom: 

1

K

PV

=

                                                                   (1-2) 

iz koje proizilazi da je 

P

1

V

1

=P

2

V

2

 odnosno 

P

1

/P

2

=V

2

/V

1

.

 Objašnjenje Bojl-Mariotovog zakona je 

u  tome  što  je  pritisak  gasa  posledica  udara  molekula  gasa  o  zidove  suda.  Pri  smanjenju 

zapremine povećava se gustina gasa, te raste i broj udara o zidove.  

P-V

  dijagramu  (sl.  1-2.a)  jednačina  (1-2)  predstavlja  jednu  granu  ravnostrane 

hiperbole,  dok  u  dijagramu 

PV-P 

(sl.  1-2.b)  biće  predstavljena  pravom  paralelnom  osi 

P

Jednačina  (1-2)  je  jednačina  izoterme  jer  je  izvedena  uz  uslov  da  se  temperatura  u  toku 

ogleda  ne  menja.  Prema  tome,  jednačina  (1-2)  daje  zavisnost  zapremine  i  pritiska  u 

specijalnom slučaju, 

T=const

 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

5

 

 

                                             (a)                                                                   (b) 

Slika 1-2. Kriva promene pritiska i zapremine gasa pri konstantnoj temperaturi (a); Zavisnost 

proizvoda PV od pritiska, za gas pri konstantnoj temperaturi (b) 

 

GEJ-LISAKOV ZAKON 

 

Posle  skoro  sto  pedeset  godina  posle  Bojla,  Gej-Lisaku  (Gay-Lussac,  1718—1850)  je 

1802. godine pošlo za rukom da postavi zakone ponašanja gasova pri promeni temperature. 

Još petnaest godina pre Gej-Lisaka, do sličnog, ali nepotpunog zaključka došao je i Ž. A. Šarl 

(J. A. Charle). On je utvrdio da se kiseonik, azot, vodonik, ugljen-dioksid i vazduh podjednako 

šire između 0° i 80°C.

 

Gej—Lisakov zakon (1802. god.) opisuje zavisnost promene zapremine sa promenom 

temperature  pri  stalnom  pritisku  i  promenu  pritiska  sa  promenom  temperature  pri  stalnoj 

zapremini. 

Neka pri stalnom pritisku određena količina gasa na 0

o

C ima zapreminu 

V

0

, a na 

t

0

C, 

zapreminu 

V. 

Priraštaj  zapremine 

V-V

0

  za  1

o

C  biće 

t

V

V

0

.  Relativni  priraštaj  zapremine 

prema početnoj zapremini 

V

0

, biće:  

V

tV

V

V

α

=

0

0

                                                             (1-3) 

Analogo se može izvesti i relativni priraštaj pritiska za 1

0

C: 

P

tP

P

P

α

=

0

0

                                                            (1-4) 

Ogled  pokazuje  da  je 

P

V

α

α

=

  i  da  je  koeficijent  širenja,  tj.  povećanje  zapremine 

odnosno pritiska pri povišenju temperature za 1

0

C, za sve gasove isti, tako da u jednakostima 

(1-3) i (1-4) ne postoji faktor koji govori o hemijskoj prirodi gasova. Njegova brojna vrednost 

je  

α

=

15

,

273

1

Iz jednačina (1-3) i (1-4) dalje se dobija: 

(

)

t

V

V

α

+

=

1

0

    i    

(

)

t

P

P

α

+

=

1

0

                                            (1-5) 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

7

 

KLAPEJRONOVA JEDNAČINA 

 

Kombinovanjem  jednačina 

1

2

2

1

V

V

P

P

=

 

i

 

2

1

2

1

T

T

V

V

=

 

dolazi  se  do  jednačine  koja 

povezuje sve tri promenljive: pritisak, zapreminu i temperaturu. 

Dobijeni odnos: 

2

2

2

1

1

1

T

V

P

T

V

P

=

                                                                   (1-7) 

može se izraziti opštom jednačinom: 

K

T

PV

=

                                                                       (1-8) 

Konstanta  K  ne  zavisi  od  prirode  gasa,  nego  samo  od  njegove  količine.  Zavisnost 

konstante K od količine gasa vidi se iz odnosa: 

PV = KT

                                                                         (1-9) 

Ako se pri 

P=const

 i 

T=const

 promeni 

V

 (a to je u datim uslovima moguće samo ako se 

menja količina gasa), mora se promeniti i 

K

 da bi jednakost izraza ostala zadovoljena. 

Da  konstanta  K  ne  zavisi  od  prirode  gasa  veoma  jasno  pokazuje  ista  jednačina 

napisana za normalne uslove (101325 Pa i 0

0

C), za jedan mol gasa: 

15

,

273

0

0

V

P

T

PV

=

                                                                (1-10) 

Na  desnoj  strani  nema  nijednog  člana  koji  bi  zavisio  od  prirode  gasa  (zapremina 

jednog mola bilo kog gasa iznosi 22,414 dm

3

mol

-1

). 

Konstanta K za jedan mol naziva se univerzalna gasna konstanta i obeležava se sa R:  

PV = RT                                                                       

(1-11)

 

Jednačina  (1-11)  poznata  je  kao  Klapejronova  (Clapeyron)  jednačina.  Za 

n

  molova 

gasa ona dobija oblik: 

PV = nRT

                                                                     (1-12) 

i jedna je od fundamentalnih jednačina fizičke hemije. 

Konstanta R predstavlja rad povećanja zapremine jednog mola gasa pod pritiskom od 

101325 Pa pri povišenju temperature za jedan stepen. Ona iznosi 8,3144 J/mol K. 

 

DALTONOV ZAKON 

 

U smeši gasova svaka komponenta ispunjava ceo prostor u kome se nalazi. Parcijalni 

pritisak  svakog  gasa  pojedinačno  jednak  je  pritisku  pod  kojim  bi  se  gas  nalazio  ako  bi  sam 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

8

 

ispunjavao  celu  zapreminu.  Parcijalni  pritisak  je,  znači,  određen  brojem  molova, 

temperaturom i ukupnom zapreminom: 

V

RT

n

P

A

A

=

                                                                 (1-13) 

Prema  Daltonovom  zakonu  (1810),  ukupan  (totalni)  pritisak  smeše  jednak  je  zbiru 

parcijalnih pritisaka komponenata. Za smešu sastavljenu od tri komponente, na primer, važi: 

P=P

A

+P

B

+P

   

                                                            (1-14) 

odnosno 

(

)

V

RT

n

n

n

V

RT

n

V

RT

n

V

RT

n

P

C

B

A

C

B

A

+

+

=

+

+

=

                                (1-15) 

Ako se ukupan broj molova svih komponenata gasne smeše obeleži sa 

n

t

, biće: 

PV = n

t

 RT                                                                 

 (1-16) 

Polazeći od odnosa parcijalnog pritiska jedne komponente i totalnog pritiska smeše: 

V

RT

n

V

RT

n

P

P

t

A

A

=

                                                              (1-17) 

moguće je parcijalni pritisak jedne komponente izraziti kao proizvod njene molske frakcije i 

totalnog pritiska: 

P

x

P

A

A

=

                                                                   (1-18) 

Molska  frakcija  je  odnos  između  broja  molova  posmatrane  komponente  i  ukupnog 

broja molova u smeši: 

 

t

A

A

n

n

x

=

                                                                   (1-19) 

 

AMAGATOV ZAKON 

 

Analogno Daltonovom zakonu parcijalnih pritisaka, Amagatov zakon definiše ukupnu 

zapreminu gasne smeše kao zbir parcijalnih zapremina komponenata: 

V = V

A

 + V

B

 + V

C                                                                                     

(1-20) 

Parcijalna zapremina nekog gasa u smeši je zapremina koju bi on zauzimao kada bi se 

nalazio sam pod ukupnim pritiskom smeše. Parcijalna zapremina se može iraziti proizvodom 

molske frakcije posmatrane komponente i ukupne zapremine gasne smeše: 

V

x

V

A

A

=

                                                                (1-21) 

 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

10

 

2. ČVRSTO STANJE 

 

NAJVAŽNIJE OSOBINE ČVRSTOG STANJA 

 

Čvrsto  stanje  se  najčešće  definiše  kao  stanje  u  kome  se  materija  odlikuje  stalnim 

oblikom  i  stalnom  zapreminom.  Kako  čvrsta  tela  mogu  da  se  podele  na  dva  stanja, 

kristalno  i  amorfno,  koja  se  jasno  razlikuju  među  sobom  po  strukturi,  navedena 

definicija  ipak  nije  dovoljna.  U  kristalnom  stanju,  čestice  koje  čine  kristal  (atomi, 

molekuli  i  joni)  raspoređene  su  u  prostoru  pravilno,  gradeći  stabilne  geometrijske 

konfiguracije,  a  raspored  im  je  uslovljen  osobinama  samih  čestica.  Bez  obzira  u  kom 

pravcu  da  se  posmatra  raspored  čestica,  on  se  uvek  ponavlja  na  istom  rastojanju. 

Čestice  su  vezane  za  svoje  ravnotežne  položaje  privlačnim  i  odbojnim  silama  okolnih 

čestica,  a  njihovo  toplotno  kretanje  je  oscilatorno  kretanje  oko  svojih  ravnotežnih 

položaja. 

Amorfno  stanje  se  odlikuje  stalnim  oblikom  i  stalnom  zapreminom,  ali  ima 

neuređenu  strukturu.  Amorfna  tela  nastaju  na  taj  način  što  viskozitet  tečnosti,  koji  se 

povećava  sa  sniženjem  temperature,  sprečava  čestice  da  zauzmu  odgovarajući  položaj  u 

prostoru  i  njihov  raspored  ostaje  onakav  kakav  je  bio  u  tečnosti  (tako  da  se  amorfno 

stanje  naziva  i  stanje  pothlađene  tečnosti).  U  amorfnim  telima  ne  postoji  određen 

raspored čestica, a privlačne i odbojne sile nemaju određene vrednosti. Iz tog razloga, 

amorfna  tela  nemaju  određenu  temperaturu  topljenja,  kao  tela  u  kristalnom  stanju. 

Amorfna  tela  pri  zagrevanju  najpre  omekšaju  u  jednom  određenom  intervalu 

temperature, da bi, kada se pređe taj temperaturni interval, prešlo u tečnost.  

Amorfna tela su metastabilna, što znači da, ako se za to stvore uslovi, mogu da 

pređu u stabilnije kristalno stanje. Staklo je amorfno i pri zagrevanju prvo omekša, pa 

se zatim topi; ako staklo duže vremena stoji pa se onda zagreje, dolazi do zamućenja i 

postaje neprovidno, jer su se obrazovali kristali. 

Čvrsto  kristalno  stanje  se  odlikuje  strogo  definisanom  temperaturom  kristalizacije. 

Ako  se  tečna  faza  postepeno  hladi,  translatorna  kinetička  energija  molekula  se  postepeno 

smanjuje  sve  dok  ne  postane  manja  od  sila  koje  deluju  među  molekulima.  Kad  dejstvo 

međumolekularnih  sila  postane  dominantno,  čestice  zauzimaju  položaje  pri  kojima  sistem 

ima najmanju energiju. Usled toga dolazi do oslobađanja toplote, kojom se efekat hlađenja 

kompenzuje. Temperatura sistema zbog toga ostaje nepromenjena dok sva količina tečnosti 

ne  pređe  u  kristalno  stanje.  Temperatura  na  kojoj  se  ovaj  proces  odigrava  naziva  se 

temperatura  kristalizacije.  Količina  toplote  koja  se  oslobodi  pri  kristalizaciji  jednog  mola 

supstance naziva se toplota kristalizacije. 

Ako  se  u  suprotnom  procesu  zagreva  čvrsta  faza,  pojačava  se  toplotno  kretanje 

čestica koje u kristalima ima karakter oscilovanja oko ravnotežnog položaja. Kada prosečna 

vibraciona  energija  postane  veća  od  energije  kristalne  rešetke,  dolazi  do  narušavanja 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

11

 

kristalne  strukture.  Dovedena  toplota  troši  se  na  povećanje  energije  sistema,  usled  čega 

temperatura ostaje nepromenjena dok sva supstanca ne pređe iz kristalnog u tečno stanje. 

Temperatura na kojoj se ovaj proces odigrava naziva se temperatura topljenja, a toplota koja 

se utroši da se jedan mol čvrste supstance prevede u tečno stanje naziva se toplota topljenja. 

Temperatura  kristalizacije  neke  supstance  i  njena  temperatura  topljenja  imaju  istu 

vrednost;  toplota  kristalizacije  jednaka  je  po  veličini,  a  suprotna  po  predznaku  toploti 

topljenja. 

Najvažnija  osobina  kristalnih  supstanci  je  geometrijska  uređenost njihove  strukture. 

Mnoge  druge  osobine  čvrstog  stanja  posledice  su  rasporeda  čestica  u  kristalu  i  sila  koje 

deluju među njima. 

 

OSNOVNI ZAKONI KRISTALOGRAFIJE 

 

Do  prvih  zapažanja  o  kristalnoj  strukturi  materije  došlo  se  na  osnovu  ispitivanja 

prirodnih kristala. Haj (Haüy) je (1784) protumačio pravilnost u građi kristalnih supstanci kao 

odraz pravilne unutrašnje strukture. 

Osnov  savremene  kristalografije  čine  tri  zakona:  zakon  konstantnih  uglova,  zakon 

celobrojnosti preseka i zakon simetrije. 

Prema  zakonu  konstantnih  uglova,  uglovi  između  korespondirajućih  pljosni  kristala 

uvek su isti. 

 

Slika 2-1. Kristalografske ose 

Prema  zakonu  celobrojnosti  preseka,  za  svaki  kristal  se  može  postaviti  sistem  od tri 

kristalografske  ose  koje  će  sve  ravni  kristala  seći  na  definisanim  rastojanjima  ili  im  biti 

paralelne. Na slici (sl. 2-1) su prikazani preseci jedne kristalne ravni sa sve tri kristalografske 

ose.  Ako  su  jedinične  dužine  ove  tri  ose 

a,  b

  i 

c

  i  ako  ih  posmatrana  ravan  seče  na 

rastojanjima od centra 

ma, nb

 i 

pc

, karakterističan odnos odsečka je 

ma:nb:pc

. Vrednosti 

m, 

n

 i 

p

 mogu biti celi brojevi, ili razlomci ili beskonačnost, ukoliko je jedna od osa paralelna sa 

posmatranom  ravni.  Koeficijenti 

m,  n

  i 

p

  poznati  su  kao  Vajsovi  (Weiss)  indeksi.  Za 

obeležavanje kristalnih ravni primenjuju se Milerovi (Miller) indeksi

 

(

h

,

 k

 i

 l

) dobijeni tako što 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

13

 

Do sada je ispitano ukupno 230 različitih mogućih kristalnih oblika. Na osnovu vrste 

simetrije,  svi  kristalni  oblici  su  svrstani  u  32  grupe.  Polazeći  od  uglova  i  odnosa  dužina 

kristalografskih  osa,  definisano  je  7  sistema  u  koje  su  svrstani  svi  do  sada  ispitani  kristalni 

oblici. U tabeli (tabela 2-1) su prikazane karakteristike ovih sistema. 

Sistematizacija  kristala  je  izvršena  na  osnovu  njihovih  mikroskopskih  osobina. 

Makrostruktura  kristala  je  izgrađena  ređanjem  mikro  jedinica,  elementarnih  kristalnih 

rešetki,  čiji  je  geometrijski  oblik  identičan  obliku  makro  kristala  i  koje  se  ponavljaju  u  svim 

pravcima makrostrukture. 

Jedinične  ćelije  sastoje  se  od  atoma,  molekula  ili  jona,  raspoređenih  da  grade 

određenu  geometrijsku  konfiguraciju.  Jedinične  ćelije  koje,  po  osnovnim  aksijalnim 

karakteristikama, spadaju u isti sistem, mogu se međusobno razlikovati po rasporedu čestica 

u datoj konfiguraciji. Na slici (sl. 2-3) je prikazano ukupno 14 mogućih elementarnih rešetki, 

koje je ispitao Brave (A. Bravais). 

Tabela 2-1. Karakteristike i primeri 7 kristalnih istema 

Sistem 

Aksijalne karakteristike 

Primer 

Kubni 

a = b = c 

KCl 

 

α = β = γ = 90° 

NaCl 

Tetragonalni 

a = b ≠ c  

α= β = γ = 90

Dijamant  

ZrSiO

4

 (Cirkon) 

SnO

2

  (Kositerit) 

Heksagonalni 

a = b ≠ c  

α = β = 90°, γ =120° 

 

Mg 

CdS 

Grafit 

Ortorombični 

a ≠ b ≠ c 

Rombični  sumpor 

 

α= β = γ = 90° 

KNO

 

 

PbCO

Monoklinični 

a ≠ b ≠ c 

Monoklinični sumpor 

 

α = γ = 90, β ≠ 90° 

CaSO

4

.2H

2

 

 

Na

2

SO

4

.10H

2

Triklinični 

a ≠ b ≠ c 

α ≠ β ≠ γ ≠ 90

o

 

CuSO

4

.5 H

2

Romboedarski 

a = b = c 

α = β = γ ≠ 90

o

 

Kalcit 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

14

 

 

Slika 2-3. Jedinične ćelije kristalnih rešetki po Braveu (Bravais): P – prosta, PC – prostorno centrirana, 

PVC – površinski centrirana, BC – bazno centrirana 

 

ISPITIVANJE KRISTALNE STRUKTURE 

Pomoću  difrakcionih  slika  X-zraka,  koje  se  dobijaju  kada  se  X-zraci  propuste 

kroz  materiju,  mogu  da  se  odrede  mnogi  podaci  iz  kojih  se  dolazi  do  strukture 

materije.  Osnove  metode  difrakcije  X-zraka  za  ispitivanje  kristalne  strukture  postavio  je 

Maks  fon  Laue  (Max  von  Laue).  Polazeći  od  osnovnih  principa  difrakcije  svetlosti,  Laue  je 

(1912)  predpostavio  da  će  X-zraci,  čija  talasna  dužina  odgovara  rastojanjima  atoma  u 

kristalu,  ako  se  propuste  kroz  neki  kristal  dati  difrakcionu  sliku.  Ova  predpostavka  je 

eksperimentalno  potvrđena  kada  su  na  fotografskoj  ploči,  postavljenoj  iza  raznih  kristala, 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

16

 

po vrhovima tetraedra. Pošto je svaki atom ugljenika vezan sa četiri druga atoma, to znači da 

je svaki od njih u središtu jednog tetraedra. 

 

Slika 2-4. Kristalna rešetka natrijumhlorida 

Kristali metala sadrže takođe atome u geometrijskim tačkama rešetke. Atomi metala 

međusobno su povezani jakom metalnom vezom, tako da se kristali metala odlikuju visokom 

temperaturom  topljenja,  električnom  i  toplotnom  provodljivošću  i  drugim  osobinama  koje 

karakterišu  metalnu  vezu.  Smatra  se  da  vezu  između  atoma  metala  čine  lako  pokretljivi 

elektroni  koji  imaju  izvesnu  slobodu  da  se  kreću  po  kristalnoj  rešetki  metala.  Pošto  ovi 

elektroni više ne pripadaju svojim atomima, može se smatrati da je metalna kristalna rešetka 

građena  samo  od  pozitivnih  jona  koji  su  međusobno  vezani  više  ili  manje  pokretljivim 

elektronima.  Znači,  metalna  kristalna  rešetka  nije  ni  jonska  ni  kovalentna,  već  neko  stanje 

između navedena dva. 

Elementi koji imaju tri ili četiri elektrona u perifernom sloju nemaju tipično metalne 

osobine  kao  metali  sa  jednim  ili  dva  elektrona  (npr.  As  i  Al)  i  čine  prelaz  između  metala  i 

nemetala. Zbog povećane privlačne sile jezgra, njihovi elektroni nemaju pokretljivost kao kod 

tipičnih metala, zbog čega su i lošiji provodnici struje. 

Elementi  sa  pet  i  više  elektrona  u  perifernom  sloju  nemaju  metalne  osobine  i  čine 

grupu nemetala sa strukturom čisto kovalentne prirode. 

U  molekulskim  rešetkama  geometrijske  tačke  su  zauzete  čitavim  molekulima.  U 

molekulskoj kristalnoj rešetki postoje dve vrste sila: atomi koji sačinjavaju molekule vezani su 

kovalentnim  silama,  dok  su  molekuli  među  sobom  vezani  Vandervalsovim  silama. 

Molekulsku  rešetku  imaju  organska  jedinjenja,  dok  od  neorganskih  supstanci  molekulsku 

rešetku  grade  ugljendioksid,  hlorovodonik,  kalaj(IV)jodid  i  drugi.  Sile  koje  deluju  između 

molekula  u  kristalu  su  veoma  slabe  u  poređenju  sa  silama  u  jonskoj  i  kovalentnoj  rešetki. 

Prilikom  zagrevanja,  molekulske  veze  se  lako  raskidaju,  tako  da  supstance  koje  grade 

molekulsku kristalnu rešetku imaju znatno manju čvrstoću, nižu temperaturu topljenja i viši 

napon pare. 

Kristali  sa  vodoničnom  vezom  po  svojim  osobinama  nalaze  se  između  jonskih  i 

atomskih  rešetki,  s  jedne  strane,  i  molekulskih  rešetki  s  druge  strane.  Kao  primer  kristalne 

strukture  u  kojoj  se  pojavljuje  vodonična  veza  može  se  navesti  led,  koji  kristališe  u 

heksagonalnom sistemu. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

17

 

POLIMORFIJA 

Neke supstance odlikuju se osobinom da se u čvrstom stanju, u zavisnosti od pritiska, 

temperature  i  uslova  kristalizacije,  mogu  pojaviti  u  više  kristalnih  modifikacija.  Ova  pojava, 

ako  je  reč  o  hemijskim  jedinjenjima,  naziva  se  polimorfija.  Osobina  elemenata  da  se 

pojavljuju  u  više  kristalnih  oblika  naziva  se  alotropija.  Polimorfni  oblici  mogu  predstavljati 

različite  modifikacije  istog  kristalnog  sistema  ili  pripadati  različitim  sistemima.  Svaki 

polimorfni oblik je termodinamički stabilan u određenim uslovima; prelaz iz jednog oblika u 

drugi  može  biti  moguć  u  oba  pravca  (enantiotropan),  ili  samo  u  jednom  pravcu 

(monotropan).  Temperatura  enantiotropnog,  reverzibilnog  pretvaranja,  na  kojoj  su  obe 

polimorfne  modifikacije  jednako  stabilne  i  u  ravnoteži,  naziva  se  temperatura  (ili  tačka) 

prelaza. U tabeli 2-2 prikazano je nekoliko primera polimorfije. 

Tabela 2-2. Polimorfne modifikacije nekih supstanci i njihove temperature prelaza na 

atmosferskom pritisku 

Supstanca 

Oblici 

Temperatura prelaza 

Sumpor 

Rombični 

Monoklinični 

95,6° 

Amonijumnitrat 

Tetragonalni 

(Rombični)

1

 

(Rombični)

Romboedarski 

(Rombični)

1

 

(Rombični)

Romboedarski 

Kubni 

-17° 

32,1° 

84,2° 

125,2° 

Kalijumnitrat 

Rombični 

Romboedarski 

128,5° 

Srebrojodid 

Heksagonalni 

Kubni 

146,5° 

Srebronitrat 

Rombični 

Romboedarski 

159,5° 

 

IZOMORFIJA 

Osobina  hemijskih  jedinjenja  koja  grade  kristale  istog  tipa,  da  iz  smeša  zasićenih 

rastvora  ili  rastopa  zajedno  kristališu  naziva  se  izomorfija.  Detaljnije  ispitivanje  ovakvih 

jedinjenja  pokazalo  je  da  za  ispoljavanje  izomorfije  nije  važan  hemijski  karakter  supstanci 

koje  grade  kristal,  nego  je  potrebno  da  pripadaju  istom  tipu  rešetke,  da  imaju  jednako 

građene molekule sa istom vrstom veza i da su im elementarne ćelije približno iste veličine. 

Tako su na primer, izomorfni: MgSO

4

7H

2

O i ZnSO

4

7H

2

O, NaCl i AgCl, NaNO

3

 i CaCO

3

, BaSO

KMnO

4

  itd.  Poseban  primer  izomorfije  je  kada  kristali  koji  pripadaju  različitim  sistemima 

grade  mešovite  kristale.  Ova  pojava  naziva  se  izodimorfija.  Do  stvaranja  ovakvih  mešovitih 

kristala dolazi u ograničenoj meri, a jedinjenje koje je u višku nameće svoju kristalnu rešetku 

drugom jedinjenju. 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

19

 

Polarnost  molekula  ima  relativno  mali  uticaj  na  unutrašnji  pritisak  tečnosti,  dok  prisustvo 

jakih vodoničnih veza veoma mnogo doprinosi povećanju unutrašnjeg pritiska. 

Na  osnovu  poređenja  vrednosti  unutrašnjih  pritisaka  mogu  se  praviti  izvesna 

predviđanja  o  rastvorljivosti:  ukoliko  dve  tečnosti  imaju  sličan  unutrašnji  pritisak  pokazuju 

veću uzajamnu rastvorljivost, a njihovi rastvori manje odstupaju od idealnih rastvora. 

 

NAPON PARE 

 

Prosečna  kinetička  energija  molekula  u  tečnom  stanju  dovoljna  je  da  im  omogući 

kretanje  u  određenoj  zapremini.  Međutim,  molekuli  koji  na  datoj  temperaturi  imaju 

kinetičku  energiju  veću  od  prosečne,  otkidaju  se  sa  površine  i  prelaze  u  gasnu  fazu, 

obrazujući paru. U zatvorenom sudu isparavanje tečnosti traje dok se ne uspostavi ravnoteža 

između  molekula  koji  iz  tečne  faze  prelaze  u  gasnu  i  molekula  iz  gasne  faze  koji,  prilikom 

udara  o  površinu  tečnosti,  bivaju  zadržani  u  tečnosti.  Pritisak  zasićene  pare  koji  se 

uspostavlja  u  ravnoteži  sa  tečnom  fazom  naziva  se  napon  pare.  Pošto  kinetička  energija 

molekula  i  međumolekulske  sile  zavise  od  temperature,  i  napon  pare  se  povećava  pri 

povišenju temperature. Temperaturna zavisnost napona pare za neke supstance prikazana je 

na slici 3-1. 

 

Slika 3-1. Promene napona pare čistih tečnosti u zavisnosti od temperature 

U  otvorenom  sudu  ne  može  da  dođe  do  uspostavljanja  ravnoteže  jer  molekuli 

difunduju  u  gasni  prostor.  Kada  se  dostigne  temperatura  na  kojoj  je  napon  pare  tečnosti 

jednak  spoljašnjem  pritisku,  tečnost  počinje  da  isparava  u  celoj  zapremini  (a  ne  samo  po 

površini,  kao  do  te  temperature),  odnosno  da  ključa.  Ta  temperatura  pri  kojoj  se  pritisak 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

20

 

pare izjednačio sa pritiskom pri kome se tečnost zagreva, zove se temperatura ključanja, 

Tb

Ma koliko toplote da se dovodi tečnosti zagrejanoj na temperaturu ključanja, ne može da joj 

se  povisi  ni  pritisak  pare  ni  temperatura,  već  će  sva  dovedena  toplota  da  se  troši  na 

pretvaranje  tečnosti  u  paru.  Iz  ovoga  se  vidi  da  temperatura  ključanja  zavisi  od  spoljnjeg 

pritiska  na  kome  se  tečnost  nalazi.  Temperature  ključanja  mnogih  tečnosti  su,  kao  što  je 

pokazao Guldberg (1890), korespondentne temperature za njih, tj. tečnosti ključaju na istim 

redukovanim  temperaturama.  Prema  Guldbergu,  ta  vrednost  iznosi  τ  =  0,64.  U  tabeli  3-2 

navedene  su  kritične  temperature  i  temperature  ključanja  nekih  supstanci,  kao  i  njihove 

redukovane temperature. 

 

Tabela 3-2. Normalne apsolutne temperature ključanja (T

b

), kritične temperature (T

c

) i redukovane 

apsolutne temperature (T

r

) ključanja nekih supstanci 

Supstanca 

 

P, bar 

T

b

, K 

T

c

, K 

T

etan 

 

48,8 

305 

185 

0,61 

etanol 

 

63,1 

516 

351 

0,68 

benzol 

 

47,7 

562 

353 

0,63 

aceton 

 

47 

508 

329 

0,65 

voda 

 

217,7 

647 

373 

0,58 

HCl 

 

82 

324 

190 

0,59 

H

2

 

89 

373 

213 

0,57 

NH

 

112 

406 

240 

0,59 

SO

 

78 

430 

263 

0,61 

CO

 

73 

304 

195 

0,64 

 

Izračunavanje  napona  pare  čistih  tečnosti  u  zavisnosti  od  temperature  vrši  se 

pomoću Klauzius-Klapejronove (Clausius-Clapeyron) jednačine:  

2

ln

RT

H

dT

P

d

m

g

l

=

                                                             (3-1) 

gde je 

m

g

l

H

 toplota isparavanja. Niz empirijskih i poluempirijskih jednačina koje se danas 

koriste  za  izračunavanje  napona  pare  polaze  od  ove  jednačine,  koja  može  da  se  napiše  u 

opštom obliku na sledeći način: 

                                                           

A

T

B

P

+

=

/

log

                                                      (3-2) 

U  praksi,  zavisnost 

logP

  od 

1/T

  nije  strogo  pravolinijska,  tako  da  u  obrasce  za 

izračunavanje  napona  pare  ulaze  i  korekcije  na  osnovu  drugih  podataka  o  ispitivanoj 

tečnosti. 

Tačnost izračunavanja napona pare pomoću različitih empirijskih jednačina zavisi od 

vrste tečnosti i od radnih uslova. 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

22

 

Kao  što  pokazuje  jednačina  (3-6),  specifična  viskoznost  prikazuje  priraštaj  relativne 

viskoznosti iznad jedinice. 

Za eksperimentalno određivanje viskoznosti tečnosti koriste se različite metode. One 

su uglavnom zasnovane na Poasejevoj (Poiseuille) ili Stoksovoj (Stokes) jednačini. Poasejeva 

jednačina se primenjuje na proticanje tečnosti kroz kapilare i glasi: 

l

Pt

r

V

η

π

8

4

=

                                                                   (3-7) 

U  Poasejevoj  jednačini 

V

  je  zapremina  tečnosti  u 

m

3

  koja  istekne  za  vreme  od 

t

 

sekundi; 

je dužina kapilare u 

m

, a 

r

 je poluprečnik kapilare u 

m

ΔP

 predstavlja konstantnu 

razliku  pritisaka  u 

N/m

2

  pod  kojim  tečnost  ističe.  Na  osnovu  Poasejeve  jednačine  za 

viskoznost u 

Pa

s

 (kg m

-1 

s

-1

) dobija se izraz: 

l

V

Pt

r

8

4

=

π

η

                                                                  (3-8) 

Po Stoksovoj jednačini viskoznost se izračunava na osnovu otpora koji tečnost pruža 

kretanju lopte: 

                                                           

v

gr

l

ρ

ρ

η

=

2

9

2

                                                        (3-9)

 

U Stoksovoj jednačini 

g

 je ubrzanje zemljine teže, 

r

 je poluprečnik lopte, 

ρ

 je gustina 

lopte, 

ρ

l

  je  gustina  ispitivane  tečnosti,  dok  je 

v

  jedinična  brzina  kretanja  lopte  kroz  stub 

tečnosti. 

Za  izračunavanje  viskoznosti  tečnosti  na  različitim  temperaturama  koriste  se  brojne 

empirijske  i  poluempirijske  jednačine.  Da  bi  se  konstante  uvedene  u  jednačine  za 

temperaturnu  zavisnost  viskoznosti  povezale  sa  osobinama  tečnosti,  ispituje  se  njihova 

moguća veza sa toplotom isparavanja, naponom pare i drugim parametrima, ali u tome do 

sada nisu postignuti veći uspesi. 

 

POVRŠINSKI NAPON 

 

Jedna  od  karakterističnih  osobina  tečnosti  je  površinski  napon.  Molekuli  u 

unutrašnjosti  tečne  faze  izloženi  su  dejstvu  međumolekulskih  sila  manje  ili  više  sferno 

simetrično raspoređenih oko svakog molekula. Sile koje deluju na molekule koji se nalaze na 

površini  tečnosti  nisu  uniformno  raspoređene.  Na  ove  molekule  u  većoj  meri  deluju  sile 

usmerene  ka  unutrašnjosti  tečne  faze  (sl.  3-2).  Ove  sile  se  manifestuju  u  težnji  tečnosti  da 

zauzme  oblik  sa  najmanjom  površinom.  Zbog  toga  kapi  fino  dispergovane  tečnosti  imaju 

oblik lopte. Na ravnoj, glatkoj površini, koju tečnost gradi usled sila gravitacije, i dalje deluje 

sila koja se odupire povećanju površine, u vidu površinskog napona. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

23

 

 

Slika 3-2. Dejstvo privlačnih sila na molekul u sredini tečnosti i na njenoj površini

 

Površinski  napon  je definisan  kao  sila  koja  deluje  na  jedinicu dužine  linije  normalne 

na  pravac  sile,  ili  kao  rad  koji  je  potrebno  izvršiti  da  se  izotermski  i  reverzibilno  sagradi 

jedinica površine tečnosti prema određenoj graničnoj sredini. Jedinica za površinski napon je 

N/m

 ili 

J/m

2

 

Slika 3-3. Ispitivanje površinskog napona pomoću uokvirenog filma tečnosti 

Neposredno  ispitivanje  površinskog  napona  tečnosti  može  se  izvesti  pomoću 

eksperimenta prikazanog na slici 3-3. Film posmatrane tečnosti obuhvaćen je okvirom 

ABCD

 

čija  je  ivica 

CD

  pokretna.  Ako  se  ivica 

CD

  pomeri  za  rastojanje 

x

,  biće  izvršen  rad  definisan 

proizvodom sile koja treba da savlada površinski napon i puta 

x.

 Pošto film ima dve površine, 

površinski napon deluje na dužini 

2l

, pa ukupan rad iznosi: 

x

l

W

=

γ

2

                                                                 

(3-10) 

Proizvod 

2l

x

  odgovara  ukupnoj  površini  tečnosti  izgrađenoj  pomeranjem  okvira, 

A

pa  se  zamenom  u  jednačini  (3-10)  dobija  izraz  koji  definiše  površinski  napon  kao  rad  po 

jedinici površine: 

                                                                      

A

W

=

γ

                                                               (3-11)

 

Pošto  je  površinski  napon  posledica  različitog  dejstva  međumolekulskih  sila  u  dve 

faze koje se graniče, potrebno je uvek navesti graničnu fazu u odnosu na koju se posmatra 

površinski  napon  neke  supstance.  Na  granici  čvrste  faze  i  neke  druge  tečne  ili  gasne  faze 

pojavljuje  se  međufazni  napon,  kao  i  na  dodirnoj  površini  dve  tečnosti  koje  se  delimično 

mešaju  ili  se  uopšte  ne  mešaju.  Površinski  napon  na  dodiru  dve  tečnosti  naziva  se  još  i 

međudodirni ili kontaktni napon, a na granici između tečne i čvrste faze, adhezioni napon. 

Postojanje površinskog napona ima niz značajnih posledica. Jedna je formiranje kapi 

tečnosti u obliku lopte koja, za datu zapreminu, ima najmanju površinu. Pored toga, način na 

koji  tečnost  ispunjava  kapilare  i  razliva  se  po  čvrstim  površinama,  sposobnost  kvašenja, 

različite osobine ravnih i zakrivljenih površina zavise takođe od površinskog napona. Posebno 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

25

 

OSOBINE ČVRSTOG I TEČNOG STANJA U POREĐENJU SA GASNIM STANJEM 

 

U  zaključku  razmatranja  osobina  tri  osnovna  stanja  materijalnih  sistema,  korisno  je 

da se uporede neke zajedničke osobine čvrstog i tečnog stanja u odnosu na gasovita. 

Čvrsto i tečno stanje odlikuju se znatno većom gustinom u odnosu na gasno stanje. 

Dok na normalnim uslovima zapremina jednog mola gasa iznosi 22400 cm

3

, za većinu čvrstih 

i  tečnih  supstanci  ona  se  kreće  između  10  i  100  cm

3

.  Iz  odnosa  zapremine  gasa  i  tečnosti 

može se izračunati da će rastojanje između molekula u gasnom stanju biti oko 10 puta veće 

od  rastojanja  u  tečnom  stanju.  Zbog  toga  se  tečnosti  i  čvrsta  tela  nazivaju  kondenzovanim 

fazama.  Rastojanja  između  molekula  u  njima  određena  su  rastojanjem  na  kome  deluju 

Vandervalsove međumolekuiske sile ili međujonske sile u kristalima. 

Za kondenzovane faze nije moguće dati opštu jednačinu stanja, kao za gasove, pošto 

je dejstvo međumolekulskih sila specifično i zavisi od vrste molekula. 

Zavisnost  zapremine  čvrstih  i  tečnih  supstanci  od  temperature  može  se  izraziti 

jednačinom: 

(

)

t

V

V

α

+

=

1

0

                                                              (3-13) 

u  kojoj  je 

V

0

  zapremina  supstance  na  0

0

C, 

t

  je  temperatura  u  stepenima  Celzijusa,  a 

α

  je 

koeficijent termičke ekspanzije. Međutim, dok je u prethodnoj jednačini napisanoj za gasove 

vrednost 

α

  približno  konstantna  za  sve  gasove,  koeficijent 

α

  će  imati  posebnu, 

karakterističnu  vrednost  za  svaku  čvrstu  ili  tečnu  supstancu.  U  širem  temperaturnom 

intervalu moraju se uzeti u obzir i promene 

α

                                                      

    

(

)

...

1

2

0

+

+

+

=

bt

at

V

V

                                                 (3-14) 

U gornjoj jednačini 

a

 i 

b

 su konstante veličine. 

Koeficijent 

α

  ima  uvek  pozitivnu  vrednost  za  čvrste  i  gasovite  supstance,  dok  kod 

tečnosti  može  biti  i  negativan.  Tako  u  slučaju  vode  α  ima  negativnu  vrednost  u  intervalu 

temperatura od 0 do 4

0

C. 

Promene zapremine 

V

0

 kondenzovane faze u zavisnosti od pritiska date su sledećom 

relacijom: 

                                                         

(

)

[

]

1

1

0

0

0

=

p

V

V

β

                                                    (3-15) 

u kojoj je 

V

0

0

 zapremina na 0

0

C pod pritiskom od jednog bara, 

p

 je pritisak u barima, a 

β

 je 

koeficijent  stišljivosti.  Vrednost 

β

  je  različita  za  svaku  supstancu,  a  razlikuje  se  i  za  njeno 

čvrsto i tečno stanje. Uslov mehaničke stabilnosti supstance je da 

β

 bude pozitivno. 

Jednačina  (3-15)  pokazuje  da  se,  za  razliku  od  gasova,  zapremine  čvrstih  i  tečnih 

supstanci  menjaju  linearno,  u  zavisnosti  od  pritiska.  Te  promene  su  vrlo  male,  pošto  su 

vrednosti 

β

 za čvrste i tečne supstance reda veličine 10

-6

 do 10

-5

 

bar

-1

. Dok bi se zapremina 

gasa  pri  povećanju  pritiska  od  1  do  2  bara  prepolovila,  zapremina  kondenzovane  faze 

smanjiće se za 0,001%. U praksi, čvrste i tečne supstance se često smatraju nestišljivim. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

26

 

U  tabeli  3-3  prikazane  su  vrednosti  koeficijenata  termičke  ekspanzije  i  stišljivosti  za 

pojedine čvrste i tečne supstance. 

Raspodela energije u čvrstim i u tečnim fazama ista je kao u gasovima. Međutim, dok 

je kretanje molekula u gasnom stanju određeno njihovom kinetičkom energijom, u čvrstom i 

u  tečnom  stanju  od  značaja  je  i  potencijalna  energija.  U  čvrstom  stanju  kretanje  se  svodi 

isključivo  na  vibraciju.  U  tečnom  stanju  kretanje  molekula  ima  neke  karakteristike  kretanja 

molekula gasa, ali i neke karakteristike vibracije molekula, trenutno zarobljenih u delimično 

uređenim strukturama. 

Tabela 3-3. Koeficijenti termičke ekspanzije i koeficijenti stišljivosti na 20°C 

Koeficijent 

Tečnosti 

 

C

6

H

CCl

C

2

H

5

OH 

CH

3

OH 

H

2

Hg 

α

10

4

 stepen

-1

 

β

10

6

 bar

-1

 

12,4 

94 

12,4 

103 

11,2 

110 

12,0 

120 

2,07 

45,3 

1,81 

3,85 

Koeficijent 

Čvrste supstance 

Bakar 

Grafit 

Platina 

Kvarc 

Srebro 

NaCl 

α

10

4

 stepen

-1

 

β

10

6

 bar

-1

 

0,492 

0,78 

0,24 

3,0 

0,265 

0,38 

0,15 

2,8 

0,583 

1,0 

1,21 

4,2 

 

 

 

Korišćena literatura: 

Bajalović,  I., 

Osnovi  fizičke  hemije

,  Univerzitet  u  Beogradu,  Peto  izdanje,  IRO  „Građevinska 

knjiga“, Beograd, 1983. 

Holclajtner Antunović, I., 

Opšti kurs fizičke hemije

, Univerzitet u Beogradu, Fakultet za fizičku 

hemiju, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2000. 

Putanov,  P., 

Osnove  fizičke  hemije  I  deo

,  Univerzitet  u  Novom  Sadu,  Tehnološki  fakultet, 

Institut  za  hemiju,  gas,  naftu  i  hemijsko  inženjerstvo  –  Novi  Sad,  Treće  izdanje,  Novi  Sad, 

1989. 

 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

28

 

Rastvori gasovite, tečne i čvrste supstance u tečnom rastvaraču najviše se primenjuju 

u praksi. 

Prema međusobnom dejstvu rastvarača i rastvorene supstance, razlikuju se idealni i 

realni rastvori. Za razliku od idealnog gasa, koji je hipotetičan i u kome se ne pretpostavljaju 

međumolekulska  dejstva,  idealan  rastvor  je  stvaran.  Pretpostavlja  se  da  je  u  idealnom 

rastvoru prosečno dejstvo između rastvarača i molekula rastvorene supstance (

A-B

) jednako 

prosečnim dejstvima u čistim komponentama (

A-A

) i

 

(

B-B

). 

 

RASTVORLJIVOST I RASTVORNA MOĆ RASTVARAČA

 

 

Rastvorljivost  neke  supstance  u  datom  rastvaraču  određena  je  sadržajem  njenog 

zasićenog rastvora na datoj temperaturi i pritisku. 

Rastvorna  moć  rastvarača  definiše  se  na  više  načina:  rastvorljivošću  posmatrane 

supstance  u  određenoj  masi  rastvarača;  stepenom  disperznosti  rastvorene  supstance; 

brzinom  njenog  rastvaranja;  rastvorljivošću  jedne  supstance  u  prisustvu  drugih  rastvarača 

itd. 

Na rastvorljivost jedne supstance u datom rastvaraču utiču odnosi međumolekulskih 

sila  koje  deluju  između  molekula  rastvarača  i  molekula  rastvorene  supstance  kada  su  u 

čistom  stanju  i  kada  dođu  u  dodir  pri  rastvaranju.  Vandervalsove  privlačne  i  odbojne  sile, 

vodonične veze i druga međumolekulska i međujonska privlačenja i odbijanja koja mogu da 

dođu do izražaja u procesu rastvaranja, zavise od više činilaca, što znatno otežava izvođenje 

opšteg  pravila  o  rastvorljivosti.  Strogo  pravilo  da  se  "slično  rastvara  u  sličnom"  može  se 

dopuniti nizom empirijskih pravila, po kojima se polarna jedinjenja rastvaraju u polarnim, a 

nepolarna  u  nepolarnim  rastvaračima;  bolje  se  međusobno  rastvaraju  tečnosti  koje  imaju 

sličan  unutrašnji  pritisak;  rastvorljivost  čvrstih  supstanci  u  tečnom  rastvaraču  opada  sa 

porastom  njihove  temperature  topljenja  i  molarne  mase  itd.  Međutim,  kako  navedena 

empirijska  pravila  imaju  mnogo  izuzetaka,  bez  eksperimentalnog  proveravanja  ne  može  se 

izvesti pouzdan zaključak o rastvorljivosti neke supstance u raznim rastvaračima.   

Prema  potrebama  praktične  primene,  rastvorljivost  se  može  u  izvesnim  granicama 

povećati  ili  smanjiti  promenom  hemijskog  sastava  rastvora  ili  izlaganjem  nekom  fizičkom 

dejstvu (na primer izbor radne temperature). 

 

IDEALNI   RASTVORI

 

 

U  idealnom  rastvoru,  relativna  aktivnost  svake  komponente  jednaka  je  njenom 

molskom udelu pri svim uslovima pritiska, temperature i kvantitativnih odnosa. Prema takvoj 

definiciji, promena Gibsove energije za binaran idealan rastvor iznosiće: 

                                                       

Δ

mix

G = n

1

RTlnx

+ n

2

RTlnx

2

                                                (4-1) 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

29

 

Kako molski udeli rastvarača i rastvorene supstance, 

x

1

 i 

x

2

, imaju vrednosti manje od 

jedinice,  njihovi  logaritmi  su  negativni  i 

Δ

mix

G

  je  manje  od  nule.  Znači  da  idealni  rastvori 

nastaju spontano pri svim kvantitativnim odnosima. 

Nijedan član na desnoj strani jednačine (4-1) ne zavisi od pritiska. Prema tome, važi: 

(

)

0

=

=

V

p

G

T

mix

                                                       (4-2) 

Jednačina  (4-2)  pokazuje  da  pri  nastajanju  idealnog  rastvora  ne  dolazi  do  promene 

zapremine.  Prema  tome,  parcijalne  molarne  zapremine  komponenata  idealnog  rastvora  su 

jednake molarnim zapreminama čistih komponenata. 

Ako  se  jednačina  (4-2)  podeli  sa 

T

  i  izraz 

Δ

mix

G/T

  diferencira  po 

T

  pri  konstantnom 

pritisku, dobija se da je: 

                                          

(

)

0

/

2

=

=

T

H

T

T

G

mix

p

mix

                                               (4-

3) 

Iz  jednačine  (4-3)  sledi  zaključak  da  je  promena  entalpije  pri  rastvaranju  čistih 

supstanci koje grade idealan rastvor jednaka nuli: 

Δ

mix

H = 0

                                                                 (4-4) 

Polazeći od osnovne jednačine ΔG = ΔH – TΔS i jednačine (4-4) dolazi se do zaključka 

da je za idealan rastvor Δ

mix

G = -TΔ

mix

S, odnosno da je: 

Δ

mix

S = -(n

R lnx

+ n

R lnx

2

)

                                                 (4-5) 

Prema  tome,  promena  entropije  pri  rastvaranju  čistih  supstanci  koje  grade  idealan 

rastvor zavisi isključivo od njihove količine i molskih udela u rastvoru. 

Na  slici  (sl.  4-1)  je  prikazan  način  na  koji  se  menjaju  Gibsova  slobodna  energija, 

entropija i entalpija mešanja u zavisnosti od koncentracije idealnog binarnog rastvora. 

 

Slika 4-1. Promena Gibsove slobodne energije, entropije i entalpije mešanja u binarnom idealnom 

rastvoru 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

31

 

dođe  do  sastava  označenog  tačkom 

a. 

Daljim  dodavanjem  vode  dobijaju  se  dva  sloja  čije 

količine rastu, ali im sastav ostaje isti, i koji je dat tačkama 

c

. Kada se sa dodavanjem vode 

dođe do odnosa datim tačkom 

c, 

sistem opet postaje homogen, tj. dobija se rastvor fenola u 

vodi.  Kriva 

abc

  obuhvata  oblast  u  kojoj  je  sistem  nehomogen.  Van  te  krive    sistem  je 

homogen i komponente grade rastvor. 

Temperatura od 66

0

C za sistem voda-fenol je temperatura iznad koje oba sloja imaju 

isti sastav (gornja kritična temperatura rastvaranja). 

 

Slika 4-3. Zavisnost rastvorljivosti vode i fenola od temperature 

Rastvarači  čija  uzajamna  rastvorljivost  opada  pri  povišenju  temperature  grade 

sisteme  sa  donjom  kritičnom  temperaturom  rastvaranja.  Dijagram  rastvorljivosti  ovakvih 

rastvarača ima obrnut oblik od dijagrama prikazanog na slici 4-2. 

Uzajamna  rastvorljivost  nekih  delimično  rastvorljivih  rastvarača  može  se  povećati  i 

povišavanjem i snižavanjem temperature. Ovakvi rastvarači grade sisteme koji imaju i gornju 

i donju kritičnu temperaturu rastvaranja. Dijagram rastvorljivosti ovakvih sistema prikazan je 

na slici 4-4. 

 

Slika 4-4. Delimično rastvorljivi rastvarači sa gornjom i donjom kritičnom temperaturom rastvorljivosti 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

32

 

Oblasti  molskih  udela  pri  kojima,  na  odgovarajućim  temperaturama,  dolazi  do 

razdvajanja  rastvora  na  dva  sloja  obuhvaćene  su  zatvorenom  krivom  linijom.  Sastavi 

konjugovanih  rastvora  određuju  se,  kao  i  u  prethodnom  slučaju,  iz  preseka  krive  sa 

horizontalom  povučenom  u  visini  radne  temperature.  U  oblastima  koje  se  nalaze  izvan 

zatvorene krive linije ovakvi rastvarači rastvaraju se u svim odnosima. 

Nepotpuno rastvorljivi su rastvarači koji na svim temperaturama na kojima su tečni u 

određenim oblastima molskih udela grade konjugovane smeše. Nepotpunom rastvorljivošću 

u kombinaciji sa vodom odlikuju se, na primer, etiletar, etilacetat i hloroform. 

Potpuno  nerastvorljivi  rastvarači  pri  svim  kvantitativnim  odnosima  i  na

 

svim 

temperaturama na kojima mogu biti primenjeni u tečnom stanju grade heterogene sisteme. 

Među takve rastvarače spadaju, na primer, ugljendisulfid i voda. 

Spontano  razdvajanje  delimično  rastvornih  ili  nerastvornih  rastvarača  posledica  je 

pozitivne  promene  Gibsove  slobodne  energije  usled  njihovog  mešanja.  Međumolekulska 

dejstva 

A-A,  B-B

  i 

A-B 

su  različita.  Velike  pozitivne  vrednosti  entalpije  mešanja  ili  negativne 

vrednosti entropije mešanja, usled boljeg uređenja rastvora u odnosu na čiste tečnosti, daće 

pozitivne  vrednosti  Δ

mix

G.  To  se  može  dogoditi  u  ograničenim  ili  punim  intervalima 

koncentracije i temperature. 

 

NAPON PARE IDEALNOG RASTVORA

 

 

Za  idealne  rastvore  važi  Raulov  (Raoult)  zakon,  po  kome  je  parcijalan  napon  pare 

svake  komponente  jednak  proizvodu  napona  pare  čiste  komponente 

p*

  i  njenog  molskog 

udela  u  rastvoru 

x.

  Prema  tome,  za  komponente  A

1

  i  A

2

  binarnog  idealnog  rastvora  važi 

relacija: 

                                                                    p

1

 = p

1

*

x

1

                                                              (4-6) 

p

2

 = p

2

*

x

2

 

                                                                                        

(4-7) 

Prema  Daltonovom  zakonu,  ukupni  napon  pare  iznad  idealnog  rastvora  jednak  je 

zbiru parcijalnih napona para jedne i druge komponente rastvora: 

p = 

 

p

1

*

x

1

 + 

p

2

*

x

2                                                                                        

 (4-8) 

Kako je 

x

1

=1-x

2

, jednačina (4-8) se može napisati u sledećem obliku:

 

                                    p = (p

2

- p

1

*

)x

+ p

1

*

                                                        

(4-9) 

Jednačina  (4-9)  ukazuje  na  pravolinijsku  zavisnost  ukupnog  napona  pare  idealnog 

rastvora od molskog udela. U dijagramu 

p-x

2

, prikazanom na slici 4-5, napon pare se menja 

pravolinijski  od  vrednosti 

p

1

*

  za 

x

2

=0

  do  vrednosti 

p

2

*

  za 

x=1

.  Isprekidane  linije  prikazuju 

parcijalne napone para komponenata rastvora. 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

34

 

 

Slika 4-6. Sastavi tečne i gasovite faze idealnog binarnog rastvora 

Što  je  veća  razlika  između  napona  para  čistih  komponenata,  to  će  biti  veći  udeo 

isparljivije  komponente  u  parnoj  fazi.  Na  slici  4-7  su  prikazani  molski  udeli  isparljivije 

komponente  u  parnoj  fazi, 

y

2

,  i  u  tečnoj  fazi, 

x

2

.  Posmatraju  se  različite  kombinacije 

komponente 

A

2

  sa  manje  isparljivim  komponentama.  Što  je  veći  odnos  napona  para  čistih 

komponenata, 

p

2

*

/p

1

*

, to je veći sadržaj isparljivije komponente u pari. 

 

Slika 4-7. Molski udeli isparljive komponente u pari, y

2

, u zavisnosti od njenog udela u tečnosti, x

2

,. 

Različite krive odgovaraju različitim odnosima p

2

*

/p

1

*

, čije su vrednosti od 1 do 1000 

 

NAPON PARE REALNOG RASTVORA 

 

Idealni rastvori koji se u čitavom opsegu molskih udela pokoravaju Raulovom zakonu, 

su  relativno  retki.  Takvi  su,  na  primer,  binarni  sistemi  etilendibromid-propilendibromid, 

benzen-etilendihlorid, hlorbenzen-brombenzen, itd. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

35

 

Realni  rastvori  se  ne  pokoravaju  Raulovom  zakonu,  a  odstupanje  od  pravolinijske 

zavisnosti  napona  pare  od  molskog  udela  je  utoliko  veće,  ukoliko  su  veće  razlike 

međusobnog  dejstva  molekula  u  čistim  komponentama  i  u  rastvoru.  Ovo  odstupanje  može 

biti  pozitivno  (prikazano  na  slici  4-8)  ili  negativno  (slika  4-9).  U  prvom  slučaju, 

međumolekulska  privlačenja  su  jača  u  čistim  rastvaračima  nego  u  rastvoru;  u  drugom 

slučaju, situacija je obrnuta. 

 

 

Slika 4-8. Naponi pare sistema dimetoksimetan–

ugljendisulfid na 308,25 K

 

Slika 4-9. Naponi pare sistema aceton-hloroform  

na 328,25 K 

Odstupanje napona pare realnog rastvora od pravolinijske zavisnosti može biti takvo 

da  vrednosti  ukupnog  napona  pare  rastvora  pri  svim  koncentracijama  budu  između 

vrednosti napona para čistih komponenata. Primer ovakvog sistema prikazan je na slici 4-10-

I. Međutim, naponi para pri nekim molskim udelima u rastvoru mogu imati i vrednosti veće 

ili  manje  od  napona  para  čistih  komponenata.  Pri  tome  se  na  krivoj  ukupnog  napona  pare 

pojavljuje  maksimum  (slika  4-10-II)  ili  minimum  (slika  4-10-III),  kome  odgovara  određen 

sastav  rastvora  karakterističan  za  dati  sistem.  Rastvor  koji  se  odlikuje  maksimalnim  ili 

minimalnim  naponom  pare  naziva  se  azeotropni  rastvor.  Azeotropni  rastvori,  iako  ključaju 

pri  određenoj  temperaturi  bez  promene  sastava,  ne  predstavljaju  definisana  hemijska 

jedinjenja, nego vrstu stabilnog stanja, nastalog usled dejstva međumolekulskih sila. 

Na  svim  dijagramima  na  slici  4-10  obeležen  je  sastav  tečne  (l)  i  gasovite  (g)  faze. 

Gasovita faza se u svim slučajevima odlikuje većim sadržajem više isparljive komponente. U 

slučaju  I  to  je  komponenta  A

2

  u  odnosu  na  komponentu  A

1

;  u  slučaju  II  to  je  azeotropni 

rastvor  C  u  odnosu  na  obe  komponente,  a  u  slučaju  III  to  su  obe  komponente,  koje  imaju 

veće napone para od azeotropnog rastvora D. 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

37

 

koncentracija  rastvorene  supstance  i  rastvarača  u  kojima  se  realan  rastvor  približava 

ponašanju idealnog i razblaženog idealnog rastvora. 

 

Slika 4-11. Naponi para realnog, idealnog i razblaženog idealnog rastvora. 

                                                     realan rastvor 

                                                     idealan rastvor 

                                                     razblažen idealan rastvor 

Kao što se vidi na slici, u oblasti velikih razblaženja realnih rastvora rastvarač je skoro 

čist  (

x

A

→1

)  i  pokorava  se  Raulovom  zakonu.  Kada  je  rastvarač  prisutan  u  maloj  količini 

(

x

A

→0

) ponaša se kao rastvorena supstanca i pokorava se Henrijevom zakonu. 

 

KOLIGATIVNE OSOBINE RASTVORA 

 

Rastvori  neisparljivih  supstanci  u  isparljivim  rastvaračima  odlikuju  se  sniženjem 

napona  pare,  povišenjem  temperature  ključanja,  sniženjem  temperature  mržnjenja  i 

osmozom.  Ove  osobine,  koje  ne  zavise  od  prirode  čestica  u  rastvoru  nego  isključivo  od 

njihovog broja, nazivaju se koligativnim osobinama.  

 

 

Sniženje napona pare 

 

Na  osnovu  Raulovog  zakona,  napon  pare  rastvora  definisan  je  kao  zbir  parcijalnih 

pritisaka komponenti srazmernih molskom udelu i naponu pare čistih komponenata. Ako je 

napon pare rastvorene komponente 

B

 zanemarljivo mali, ukupni pritisak iznad rastvora biće 

jednak parcijalnom pritisku rastvarača 

A

                                                                         p = p

A

*

∙x

A

                                                             (4-13) 

Kako  je 

x

A

<1

,  napon  pare  iznad  rastvora, 

p

,

 

mora  biti  manji  od  napona  pare  čistog 

rastvarača, 

p

A

*

. Sniženje napona pare će iznositi: 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

38

 

(

)

A

A

A

A

A

A

x

p

p

x

p

p

p

p

=

=

=

1

*

*

*

*

 

                                                                          

B

A

x

p

p

*

=

                                                              (4-14) 

Relativno  sniženje  napona  pare  dato  je  odnosom  sniženja  napona  pare  i  vrednosti 

napona pare čistog rastvarača: 

B

A

B

A

A

x

p

x

p

p

p

=

=

*

*

*

                                                            (4-15) 

Relativno  sniženje  napona  pare  zavisi  isključivo  od  molskog  udela  rastvorene 

supstance, 

x

B

,  i  pri  tom  ne  zavisi  od  prirode  rastvarača  i  rastvorene  supstance  pa,  prema 

tome, predstavlja koligativnu osobinu rastvora. 

 

Povišenje temperature ključanja (ebulioskopija)

 

 

Pojava  da  rastvor  koji  sadrži  neku  neisparljivu  komponentu  ključa  na  temperaturi 

višoj od temperature ključanja čistog rastvarača, posledica je sniženja

 

napona pare rastvora. 

Na  slici  4-12  prikazane  su  vrednosti  napona  pare  čistog  rastvarača  (kriva 

AB

)  i 

rastvora (kriva 

CD

), u zavisnosti od temperature. 

 

Slika 4-12. Povišenje temperature ključanja 

Ako  spoljašnji  pritisak  iznosi 

p

0

,  rastvarač  i  rastvor  će  ključati  na  temperaturama na 

kojima njihovi naponi para dostignu te vrednosti. Iz preseka horizontale povučene u tački 

p

0

 i 

krivih 

AB

  i 

CD

  vidi  se  da  će  rastvarač  ključati  na  temperaturi 

T

b

*

 

  koja  odgovara  tački 

G

,  a 

rastvor će ključati na temperaturi 

T

b

 koja odgovara tački 

F.  

Veličina  povišenja  temperature  ključanja  u  zavisnosti  od  sastava  rastvora  može  se 

definisati  pomoću  Klauzijus-Klaopejronove  jednačine  primenjene  na  promenu  napona  pare 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

40

 

 

Slika 4-13. Sniženje temperature mržnjenja 

Primenom Klauzijus-Klapejronove jednačine na promenu napona pare duž krivih 

AB

 i 

EF

  može  se  izvesti  jednačina  koja  definiše  sniženje  temperature  mržnjenja  u  zavisnosti  od 

molarne entalpije i temperature mržnjenja čistog rastvarača, kao i molskog udela rastvorene 

supstance: 

                                                                   

( )

B

m

s

f

f

x

H

T

R

T

*

1

2

*

=

                                                          

(4-20) 

Izražavajući  molski  udeo  rastvorene  supstance  preko  molaliteta, 

m

,  i  broja  molova 

rastvarača u jedinici mase, 

n

, koristeći aproksimaciju 

x

B

=m/n

, izraz za sniženje temperature 

mržnjenja dobija oblik: 

( )

m

n

H

T

R

T

m

s

f

f



=

1

2

*

                                                        (4-21) 

Izraz u zagradi predstavlja molalno sniženje temperature mržnjenja datog rastvarača i 

naziva se krioskopska konstanta: 

( )

n

H

T

R

K

m

s

f

f

*

1

2

=

                                                            (4-22) 

Sniženje temperature  mržnjenja rastvora  može  se,  prema tome,  izraziti proizvodom 

krioskopske konstante rastvarača i molaliteta rastvorene supstance: 

m

K

T

f

f

=

                                                             (4-23) 

 

Povišenje temperature mržnjenja 

 

Mada  je  sniženje  temperature  mržnjenja  karakteristična  osobina  rastvora  čvrstih 

supstanci  u  tečnim  rastvaračima,  događa  se  da  u  pomenutim  rastvorima  dođe  do 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

41

 

nesrazmernog sniženja, pa i povišenja temperature mržnjenja. To se događa u rastvorima u 

kojima, prilikom mržnjenja, kristališe pored rastvarača i rastvorena supstanca, u vidu čvrstog 

rastvora. U tom slučaju jednačina (4-23) mora da bude korigovana i glasi: 

(

)

m

k

K

T

f

f

=

1

                                                       (4-24) 

Korekcioni faktor 

k

 izražava odnos molskog udela rastvorene supstance u čvrstoj fazi 

prema  njenom  molskom  udelu  u  rastvoru.  Ako  je  rastvorena  supstanca  više  rastvorena  u 

tečnoj nego u čvrstoj fazi, izraz (

1-k

) je manji od jedinice; temperatura mržnjenja rastvora se 

snižava,  ali  u  manjem  obimu  nego  u  slučaju  kad  kristališe  čist  rastvarač.  Ako  je  supstanca 

rastvorljivija  u  čvrstoj  fazi,  izraz 

(1-k) 

je  negativan,  tako  da  vrednost 

ΔT

f

    menja  predznak, 

odnosno dolazi do povišenja temperature mržnjenja. 

 

Osmotski pritisak 

 

Ako  se  rastvor  i  čist  rastvarač  odvoje  polupropustljivom  membranom,  kroz  koju 

mogu  da  prolaze  samo  molekuli  rastvarača,  a  nepropusna  je  za  molekule  rastvorene 

supstance,  molekuli  rastvarača  prelaze  u  rastvor  i  razblažuju  ga.  Ova  pojava,  nazvana 

osmoza,  otkrivena  je  još  1748.  godine.  Ona  igra  važnu  ulogu  u  prenošenju  tečnosti  kroz 

zidove  ćelija.  Prelazak  molekula  rastvarača  u  rastvor  može  se  pratiti  pomoću  suda 

podeljenog  polupropustljivom  membranom  na dva  dela  prikazanog  na  slici  4-14.  U  jednom 

delu suda nalazi se čist rastvarač, u drugom rastvor.  Otvori oba suda zatvoreni su pokretnim 

klipovima 

A

 i 

B

. Usled osmotskog pritiska molekuli rastvarača prolaze kroz membranu; klip 

B

 

na otvoru u delu koji sadrži rastvor se penje, a nivo rastvarača u drugom delu se spušta. Ako 

se  na  klip 

B

  deluje  spoljašnjim  pritiskom  koji  odgovara  osmotskom  pritisku,  sprečava  se 

pojava osmoze. 

 

Slika 4-14. Šema uređaja za ispitivanje osmoze 

Vanthofova  jednačina  idealnog  rastvora  koja  važi  za  dovoljno  razblažene  sisteme  i 

analogna je jednačini idealnog gasnog stanja, ima dva oblika data relacijama (4-25) i (4-26), i 

definiše  zavisnost  osmotskog  pritiska, 

π

,  od  količine  rastvorene  supstance  u  posmatranom 

rastvoru: 

RT

n

V

B

=

π

                                                             (4-25) 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

43

 

5. FAZNE RAVNOTEŽE 

 

GIBSOVO PRAVILO FAZA

 

 

Pravilo faza, koje je Gibs definisao 1876. godine, predstavlja veoma značajan pristup 

heterogenim  ravnotežama.  Gibsovo  pravilo  omogućuje  da  se,  sa  jedinstvenog  gledišta, 

obuhvate različiti tipovi fizičkih i hemijskih ravnoteža u heterogenim sistemima. 

Pojedinačni tipovi heterogenih ravnoteža definisani su pojedinim zakonima - proces 

isparavanja  i  sublimacije  opisan  je  Klauzijus-Klapejronovom  jednačinom,  razni  slučajevi 

rastvaranja  Raulovim  i  Henrijevim  zakonima,  heterogene  hemijske  ravnoteže  konstantnom 

ravnoteže itd. Gibsovo pravilo faza ne predstavlja korekciju navedenih pojedinačnih zakona 

koji  su  značajni  u  kvantitativnom  opisu  pojedinih  procesa,  nego  definiše  vezu  između  tri 

bitne  karakteristike  svih  heterogenih  sistema:  broj  faza,  broj  komponenata  i  broj  stepena 

slobode. 

Heterogeni  sistem  se  sastoji  od  većeg  broja  faza,  a  pod  fazom  se  podrazumeva 

homogeni  deo  sistema  koji  je  od  ostalih  faza  odvojen  graničnom  površinom  i  koji  se  iz 

sistema može izdvojiti mehaničkim putem. Svaka faza treba da ima u svim svojim delovima 

isti  hemijski  sastav  i  iste  termodinamičke  osobine.  Pod  termodinamičkim  osobinama  se 

podrazumevaju  one  osobine  koje  su  određene  kao  funkcije  pritiska,  koncentracije  i 

temperature.  Svaki  gas  ili  smeša  gasova  čine  uvek  jednu  fazu,  jer  gasovi  nisu  među  sobom 

odvojeni  graničnim  površinama.  Tečnost  ili  rastvor  čine  takođe  jednu  fazu;  ako  se  dve 

tečnosti  ne  mešaju,  onda  one  čine  sistem  od  dve  faze.  Kristali  neke  supstance  takođe  čine 

jednu  fazu  iako  su  među  sobom  odvojeni,  zbog  toga  što  su  svi  kristali  te  supstance  po 

hemijskim i termodinamičkim osobinama identični. 

Faze  se  sastoje  od  komponenata.  Komponenta  je  hemijski  određena  individua  koja 

može  da  postoji  samostalno  i  van  sistema.  Tako  se  rastvor  natrijumhlorida  sastoji  od  dve 

komponente – so (NaCl) i voda. Joni Na

+

 i Cl

-

 nisu komponente, zato što jon Na

+

 ili jon Cl

-

 ne 

mogu da postoje samostalno van sistema. 

U  složenom  sistemu,  pojedine  komponente  mogu  da  se  nalaze  u  više  faza.  Zasićen 

rastvor natrijumhlorida ima dve komponente u tri faze i to, NaCl se nalazi u čvrstoj i tečnoj 

fazi, a voda u tečnoj i gasovitoj.  

Ako  u  nekom  sistemu  postoji  hemijska  reakcija,  onda  nisu  sve  komponente  među 

sobom nezavisne. Na primer, ako u sistemu postoji hemijska ravnoteža:  

H

2(g) 

+ J

2(g) 

 2HJ

(g)

takav  sistem  ima  u  jednoj,  gasovitoj  fazi  tri  hemijski  definisane  individue,  ali  pošto  sve  tri 

koncentracije  nisu  nezavisne,  jer  dve  mogu  da  se  uzmu  proizvoljno  dok  je  treća  određena 

konstantom ravnoteže, takav hemijski sistem ima samo dve komponente. Uopšteno rečeno, 

broj  komponenata u  sistemu u  kome  postoji  hemijska  ravnoteža,  jednak  je broju  hemijskih 

individua umanjenom za broj hemijskih jednačina koje određuju hemijsku ravnotežu. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

44

 

Brojem  stepena  slobode  jednog  sistema  naziva  se  najmanji  broj  nezavisno 

promenljivih  koje  treba  da  budu  poznate,  da  bi  sve  ostale  nezavisno  promenljive  toga 

sistema bile određene.

 

U  sistemu  koji  sadrži 

C

  komponenata  i 

P

  faza,  nezavisno  promenljive  predstavljaće: 

pritisak, temperatura i koncentracije svih komponenata u svim fazama. U jednoj fazi moguć 

broj  koncentracije  je  (

C-1

),  pošto  jedna  komponenta  mora  poslužiti  za  izražavanje 

koncentracije  ostalih.  Ako  su  sve  komponente  prisutne  u  svim  fazama,  ukupan  broj 

koncentracija u sistemu je 

P(C-1)

, a ako se tome dodaju pritisak i temperatura, ukupan broj 

nezavisno promenljivih je 

P(C-1)+2

Ako sistem ima 

P

 faza koje su u međusobnoj ravnoteži, onda je svaka faza u ravnoteži 

sa 

P-1 

fazom, koje su određene

 P-1

 jednačinom. Ako u svakoj fazi ima 

komponenata, onda 

će za svaku komponentu moći da se postavi po jedna jednačina ravnoteže između dve faze, 

znači ukupno 

C(P-1)

 jednačina. Prema tome, ukupan broj jednačina biće 

C(P-1)

Kada je broj jednačina u sistemu jednak broju promenljivih, onda mogu da se odrede 

sve  nepoznate  veličine,  stanje  sistema  je  jednoznačno  određeno  i  sistem  je  nonvarijantan. 

Međutim, pravilo faza nema za cilj da omogući izračunavanje svih nepoznatih veličina, nego 

da  nađe  koliko  faktora  utiče  na  ravnotežu  sistema  i  koji  je  najmanji  broj,  od  mogućih 

nezavisno  promenljivih,  koje  treba  da  budu  određene  kako  bi  sistem  bio  definisan,  tj.  da 

nađe broj stepeni slobode jednog sistema. 

Broj  stepena  slobode  dobija  se,  dakle,  iz  razlike  broja  mogućih  nezavisno 

promenljivih i broja jednačina kojima su neke od njih unapred određene: 

F = P(C-1) + 2 – C(P-1) 

F = C – P + 2                                                                

(5-1) 

Jednačina  (5-1)  predstavlja  matematičku  formulaciju  Gibsovog  pravila  faza.  Pri 

izvođenju  jednačine  (5-1)  učinjena  je  pretpostavka  da  su  sve  komponente  sistema 

zastupljene  u  svim  fazama.  To  ne  mora  uvek  biti  slučaj,  ali  se  broj  mogućih  koncentracija  i 

broj mogućih jednačina tada tako menja da odnos komponenata, faza i stepena slobode dat 

jednačinom  (5-1)  ostaje  nepromenjen.  Prema  tome,  Gibsovo  pravilo  faza  ima  opšti  značaj, 

bez obzira na način na koji su komponente jednog sistema raspodeljene u njegovim fazama, 

ali je neophodno da bude ispunjen jedan važan uslov, da je sistem u ravnoteži. 

 

PRIMENA PRAVILA FAZA 

 

Najprostiji  sistem  se  sastoji  od  jedne  komponente  u  jednoj  fazi.  Prema  pravilu  faza 

(jednačina  105),  broj  stepeni  slobode  je: 

1–1+2=2

.  Ako  je  posmatrani  sistem  gas,  onda  za 

njega  može  da  se  postavi  samo  jedna  jednačina,  jednačina  gasnog  stanja 

pV=nRT. 

P

romenljive u  jednačini su  koncentracija 

c=n/V

, pritisak 

i  temperatura 

T. 

Jedna  jednačina 

određuje  jednu  promenljivu,  dok  druge  dve  promenjive  veličina  mogu  da  se  uzmu 

proizvoljno. U smislu pravila faza, te dve promenljive predstavljaju dva stepena slobode. 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

46

 

Kada je u sistemu prisutna samo jedna faza, primenom Gibsovog pravila faza može se 

izračunati da je sistem bivarijantan: 

F=C–P+2=1–1+2=2

. Ako su dve faze sistema u ravnoteži, 

sistem  je  monovarijantan.  U  sistemu  voda  to  mogu  biti  ravnoteže:  H

2

O(l)+H

2

O(g), 

H

2

O(l)+H

2

O(s)  ili  H

2

O(s)+H

2

O(g).  Ako  su  sve  tri  faze  u  ravnoteži,  sistem  je  nonvarijantan.  To 

znači  da  sve  tri  faze  vode  mogu  biti  istovremeno  prisutne  samo  na  jednoj  određenoj 

temperaturi, pod određenim pritiskom. 

 

Slika 5-2. Fazni dijagram vode na nižim i srednjim pritiscima 

Fazni  dijagram  vode,  prikazan  je  na  slici  5-2  za  interval  pritisaka  na  kojima  se  led 

pojavljuje  samo  u  jednoj  kristalnoj  modifikaciji.  Na  dijagramu,  kriva 

AO 

prikazuje  pritisak 

sublimacije leda u zavisnosti od temperature, kriva 

OB

 zavisnost napona pare tečne vode od 

temperature, dok kriva 

OC

 daje temperature topljenja leda u zavisnosti od pritiska. Kriva 

OD

 

predstavlja metastabilno stanje podhlađene vode. Kriva 

OB

 se završava kritičnom tačkom 

B

koja odgovara kritičnoj temperaturi vode od 647,15 K i kritičnom pritisku od i 22291,15 kPa. 

Kriva 

AO

  može  da  se  prostire  od  0  K  do  273,15  K.  Stanje  pregrejanog  leda  nije 

konstantovano. Kriva 

CO 

može da se prostire do tačke 

O

 koja odgovara pritisku 0,6105 kPa i 

temperaturi 253,15 K. Posmatrane krive su dobijene unošenjem eksperimentalno dobijenih 

podataka u dijagram. 

Na  slici  5-2  dat  je  primer  praćenja  faznih  promena  kroz  koje  prolazi  supstanca  pri 

promeni  radnih  uslova.  Ako  se  voda  nalazi  u  stanju 

X(p

1

,T

1

)

  i  treba  da  se  zagrevanjem  na 

konstantnom  pritisku  prevede  u  stanje 

Y(p

1

,T

2

)

,  može  se,  na  osnovu  faznog  dijagrama, 

unapred znati sledeće: da će na temperaturi 

T

N

, koja odgovara preseku horizontale povučene 

na  vrednosti  pritiska 

p

1

  sa  krivom 

OC

  u  tački 

N

,  čvrsta  faza  početi  da  se  topi.  Dovođenje 

toplote neće izazivati povišenje temperature, dok se sav led ne prevede u vodu. Posle toga 

sistem  se  zagreva  do  temperature 

T

M

,

   

koja  odgovara  preseku  horizontale  povučene  na 

vrednosti  pritiska 

p

1

  sa  krivom 

OB

  u  tački

  M

.  Na  ovoj  temperaturi  tečnost  počinje  da 

isparava,  a  sistem  opet  postaje  monovarijantan.  Kada  sva  voda  bude  prevedena  u  paru, 

sistem će se dalje zagrevati do temperature 

T

2

, koja odgovara stanju 

Y

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

47

 

FAZNI DIJAGRAMI DVOKOMPONENTNIH SISTEMA

 

 

Sistem sastavljen od dve komponente u najprostijem slučaju, kada se posmatra samo 

jedna  faza,  imaće  tri  stepena  slobode: 

F=C-P+2=2-1+2=3

.  To  znači  da  se,  da  bi  sistem  bio 

definisan,  moraju  odabrati  vrednosti  tri  nezavisno  promenljive  -  pritisak,  temperatura  i 

koncentracija jedne komponente. 

Grafički prikaz ovakvih sistema daje se u trodimenzionalnom koordinatnom sistemu. 

Razmatranje dvokomponentnih sistema može se uprostiti ako se različiti tipovi ravnoteža, 

(l)-

(s),  (l)-(g),  (l)-(l)

  ili 

(s)-(g),

  posmatraju  odvojeno.  U  faznoj  analizi  od  posebnog  su  interesa 

ravnoteže koje se uspostavljaju između tečne i čvrste faze. Sistemi u kojima je odsutna gasna 

faza nazivaju se kondenzovani. 

Ispitivanje  faznih  ravnoteža  najčešće  se  vrši  na  atmosferskom  pritisku.  Zbog  male 

osetljivosti sistema na promene pritiska, ova nezavisno promenljiva se smatra konstantnom. 

Pravilo  faza  za  ovakve  sisteme  glasi 

F

=

C-P+1

,  odnosno  za  dvokomponentne  kondenzovane 

sisteme: 

F

=

3-P

. Kako su eliminisane promene pritiska, preostale promenljive su temperatura 

i  koncentracija  jedne  od  komponenata.  Zbog  toga  se  fazne  ravnoteže  dvokomponentnih 

kondenzovanih  sistema  posmatraju  u  dijagramu  temperatura-sastav.  Obično  se  sastav 

izražava u molskim ili masenim procentima i posmatra se u celom intervalu vrednosti, od 0 

do 100%. 

 

KLASIFIKACIJA DVOKOMPONENTNIH KONDENZOVANIH RAVNOTEŽA

 

 

Fazni  dijagrami  dvokomponentnih  sistema  mogu  da  budu  kompleksni  i  raznovrsni. 

Njihova  klasifikacija  vrši  se  prema  dva  kriterijuma  -  prvi  se  zasniva  na  prirodi  tečne  faze,  a 

drugi na prirodi čvrste faze koja se izdvaja iz rastopa. 

Tečna faza može biti 

1.

 

Homogen rastvor; 

2.

 

Sistem sastavljen od dve tečnosti koje se međusobno delimično rastvaraju; 

3.

 

Smeša tečnosti potpuno nerastvornih jedna u drugoj. 

Čvrsta faza se može pojaviti u sledećim oblicima: 

1.

 

Čista komponenta; 

2.

 

Jedinjenje nastalo reakcijom čistih komponenata - ovakvo jedinjenje treba da ima 

a) definisan sastav, b) da je stabilno u određenom intervalu temperature i

 

koncentracije, c) 

da  ima  određenu  kristalnu  strukturu  i  d)  da  ima  tačno  definisanu  temperaturu  topljenja  ili 

polimorfne transformacije; 

3.

 

Čvrsti  rastvor  –  homogeni  čvrsti  rastvor  u  kome  je  jedna  komponenta  sistema 

uniformno raspoređena u kristalnoj rešetki druge komponente; 

4.

 

Smeša  čvrstih  faza  -  čistih  komponenata,  jedinjenja  i  čvrstih  rastvora  -  u  kojima 

svaka komponenta zadržava svoju karakterističnu kristalnu strukturu. 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

49

 

i  GE  u  ravnoteži  su  dve  faze,  homogen  rastvor  i  komponenta  koja  kristališe,  a  sistem  je 

monovarijantan.  Površina 

I

  u  dijagramu predstavlja  homogen  rastvor.  U oblasti 

II

  sistem  se 

sastoji  od  čvrste  faze  komponente 

A

  i  rastvora,  u  oblasti 

III

  od  čvrste  faze  komponente 

B

  i 

rastvora, dok u oblastima temperatura i sastava koje pokrivaju površine 

IV

 i 

V

 sistem sadrži 

dve čvrste faze - čiste komponente 

A

 i 

B

. Mikroskopska ispitivanja pokazuju da se u oblasti 

IV

 

smeše sastoje od krupnih, primarno izdvojenih kristala čiste komponente 

A

 i fino izmešanih 

sitnih  kristala 

A

  i 

B

.  U  oblasti 

V

  smeše  sadrže  primarno  izdvojene  krupne  kristale 

B

  i  fine 

kristale 

A

 i 

B

 izdvojene iz rastvora na eutektičkoj temperaturi. 

Praktična primena ovog dijagrama prikazana je na primeru hlađenja smeše sastava 

a

Na  početku  ispitivanja  ona  se  zagreva  do  temperature 

x'''

.  Stanje 

a'''

  predstavlja  homogen 

nezasićen  rastvor  komponente 

B

  u  višku  komponente 

A

.  Ako  se  ova  smeša  polako  hladi, 

njena  se  temperatura  pri  nepromenjenom  sastavu  ravnomerno  snižava,  do  preseka  sa 

krivom 

DG

,  u  tački 

a"

.  Na  odgovarajućoj  temperaturi 

x"

,  rastvor  ovog  sastava  zasićen  je 

komponentom 

A

  i  ona  počinje  da  kristališe.  Usled  izdvajanja  kristala 

A

  iz  rastvora,  njegov 

sastav se tokom daljeg hlađenja menja duž krive 

DG

. Kada se smeša ohladi do temperature 

F

,  ona,  u  sastavu 

C

,  postaje  zasićena  u  odnosu  na  obe  komponente.  Pri  daljem  odvođenju 

toplote  ne  snižava  se  temperatura  i  ne  menja  se  sastav,  jer 

A

  i 

B

  kristališu  u  konstantnom 

sastavu 

C

. Pošto iščezne tečna faza, sistem  se dalje ravnomerno hladi, duž prave 

GC

Eutektičke  dijagrame  ovog  tipa  grade  mnogi  sistemi  koji  se  javljaju  u  uobičajenoj 

praksi:  aluminijum-kalaj,  bizmut-kadmijum,  kalijumhlorid-srebrohlorid,  natrijumsulfat-

natrijumhlorid, benzol-metilhlorid i dr. 

 

2.

 

Komponente se potpuno rastvaraju u tečnoj fazi, a u čvrstoj fazi grade jedinjenje 

stabilno do temperature topljenja 

 

Fazni dijagram sistema prikazan je na slici 5-4. 

Dijagram prikazan na slici može se posmatrati kao da je sastavljen od dva dijagrama 

prethodnog tipa: prvi grade komponenta 

A

 i jedinjenje 

C

, a drugi jedinjenje 

C

 i komponenta 

B

. U ovom slučaju komponente grade jedinjenje 

AB

, koje odgovara smeši sastava 

50 mol% A

 

+ 50 mol% B

. Nastalo jedinjenje je stabilno, topi se na definisanoj, konstantnoj temperaturi, 

dajući  tečnu  fazu  identičnog  sastava.  Za  takvo  jedinjenje  se  kaže  da  se  kongruentno  topi, 

odnosno da ima kongruentnu tačku topljenja.  

Površine na dijagramu predstavljaju: 

I – 

homogen rastvor; 

II – 

rastvor u ravnoteži sa 

čvrsom  fazom 

A

III  – 

rastvor  u  ravnoteži  sa  čvrstom  fazom 

C

IV  – 

primarni  kristali 

A  + 

eutektička smeša 

(A+C); V

 - primarni kristali 

C + 

eutetička smeša 

(A+C)

VI - 

rastvor + čvrsta 

faza 

C

VII 

-  rastvor  +  čvrsta  faza 

B

VIII  - 

primarni  kristali 

+  eutetička  smeša 

(C+B)

IX

primarni kristali 

+ eutetička smeša 

(C+B)

Građenje  jedinjenja  sa  kongruentnom  tačkom  topljenja  je  karakteristika  mnogih 

binarnih  sistema,  među  kojima  su  sistemi  zlato-telur,  aluminijum-selen,  kalcijumhlorid-

kalijumhlorid, karbamid-fenol itd. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine

Slika 5-4. Građenje jedinjenja sa kongruentnom tačkom topljenja

 

3.

 

Komponente se potp

koje se razlaže pre

 

temperature topljenja

 

Za  razliku  od  jedinjenja

menjajući sastav, postoje jedinjenja koja se inkogruentno tope

na definisanoj temperaturi, nižoj od njegove temperature topljenja

faza, u ravnoteži sa rastvorom

                                                             

Čvrsta  faza  koja  nastaj

jedinjenje,  različitog  sastava  od 

temperatura na kojoj se odigrava

peritektička  reakcija  povratna

pravcu, a pri njegovom hlađenju

reakcije  u  ravnoteži  tri  faze

sistema. 

Na  slici  5-5  prikazan

reakcija. Na dijagramu, tačke 

tački 

F

  se  odigrava  peritektička  reakcija,  dok  tačka 

jedinjenja 

C

  i  komponente 

komponentom 

A

,  kriva 

FG

rastvora  zasićenih  kompon

Položaj tačke 

C

, koja označava

PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

enjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka

. Građenje jedinjenja sa kongruentnom tačkom topljenja

Komponente se potpuno rastvaraju u tečnoj fazi, a u

 

čvrstoj fazi grade jedinjenje 

temperature topljenja

 

jedinjenja  stabilnih  do  temperature  topljenja  na

menjajući sastav, postoje jedinjenja koja se inkogruentno tope. Ovakvo je

na definisanoj temperaturi, nižoj od njegove temperature topljenja, pri čemu 

rastvorom: 

                                                             C ↔  S + rastvor

                              

nastaje  može  biti  jedna  od  komponenata  sistema  ili  neko

jedinjenje,  različitog  sastava  od  prethodnog.  Opisana  reakcija  naziva  se  peritektičkom,  a 

temperatura na kojoj se odigrava je peritektička temperatura. Jednačina (5

ovratna,  odnosno  da,  pri  zagrevanju  sistema,  proces

hlađenju odigrava se suprotan proces. Pošto su

faze,  sistem  će  biti  nonvarijantan  sve  dok  jedna

prikazan  je  fazni  dijagram  sistema  u  kome  se  odigrava

reakcija. Na dijagramu, tačke 

D

 i 

E

 označavaju temperature topljenja komponenata 

ektička  reakcija,  dok  tačka 

G

  označava  eutektikum  peritektičkog 

i  komponente 

B

.  Linija 

DF

  pokazuje  sastave  rastvora  zasićenih  čistom 

FG

  sastave  rastvora  zasićenih  jedinjenjem 

C

zasićenih  komponentom 

B

.  Horizontala 

HF

  odgovara  peritektičkoj  temperaturi. 

označava sastav peritektičkog jedinjenja, odgovara maksimumu do koga 

 

Fakultet tehničkih nauka 

50

 

 

. Građenje jedinjenja sa kongruentnom tačkom topljenja 

čvrstoj fazi grade jedinjenje 

na  kojima  se  tope  ne 

vo jedinjenje se razlaže 

, pri čemu nastaje čvrsta 

                                                     (5-2) 

sistema  ili  neko  novo 

reakcija  naziva  se  peritektičkom,  a 

Jednačina (5-2) pokazuje da je 

proces  teče  u  jednom 

su za vreme peritektičke 

jedna  faza  ne  iščezne  iz 

fazni  dijagram  sistema  u  kome  se  odigrava  peritektička 

temperature topljenja komponenata 

A

 i 

B

. U 

označava  eutektikum  peritektičkog 

rastvora  zasićenih  čistom 

C

,  a  kriva 

GE

  sastave 

peritektičkoj  temperaturi. 

peritektičkog jedinjenja, odgovara maksimumu do koga 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

52

 

zavisnosti od temperatura topljenja čistih komponenata i njihovih čvrstih rastvora, razlikuju 

se  tri  vrste  dijagrama:  kod  prvih,  temperature  topljenja  svih  čvrstih  rastvora  su  između 

temperature  topljenja  komponenata;  kod  drugih,  temperature  topljenja  čvrstih  rastvora  su 

niže od temperatura topljenja čistih komponenata i kriva zasićenja pokazuje minimum; kod 

trećih, kriva zasićenja pokazuje maksimum, pošto se čvrsti rastvori tope na temperaturama 

višim od temperatura topljenja čistih komponenata. 

Na slici 5-6 prikazan je fazni dijagram binarnog sistema čije komponente grade seriju 

čvrstih rastvora u punom intervalu sastava, a temperature topljenja svih čvrstih rastvora su 

između temperatura topljenja čistih komponenata. 

 

Slika 5-6. Fazni dijagram binarnog sistema čije komponente grade čvrste rastvore 

Gornja kriva na dijagramu, nazvana 

likvidus

, prikazuje sastave rastvora. Donja kriva, 

nazvana 

solidus

,  prikazuje  sastav  čvrstog  rastvora  koji  na  datoj  temperaturi  kristališe  iz 

rastvora . 

U dijagramu, tri površine predstavljaju: 

- homonen tečan rastvor; 

II

 - tečan rastvor + 

čvrst rastvor; 

III

 - čvrst rastvor. Homogen tečan rastvor sastava 

a

 će se hladiti ravnomerno i 

bez  promena  sve  do  preseka  vertikale  koja  odgovara  sastavu 

a

  sa  krivom 

likvidus

.  U  ovoj 

tački  dostignuta  je  temperatura  na  kojoj,  iz  tečne  faze,  počinje  da  kristališe  čvrst  rastvor. 

Sastav  čvrste  faze  nije  identičan  sastavu  tečne  faze,  nego  je  pomeren  ka  većem  sadržaju 

komponente  koja  ima  višu  temperaturu  topljenja.  Sastav  čvrstog  rastvora  koji  kristališe  iz 

rastvora sastava 

a

 dobija se iz preseka horizontale povučene iz tačke 

b

 i krive 

solidus

Izdvajanje  čvrste  faze  sa  većim  sadržajem  jedne  komponente  izaziva  povećanje 

koncentracije  druge  komponente  u  tečnoj  fazi.  Ako  se  sastav  tečne  faze  promenio  tako  da 

odgovara tački 

d

, biće potrebno, da bi se produžila kristalizacija čvrstog rastvora, ohladiti ga 

do temperature koja odgovara tački 

e

. Na ovoj temperaturi kristališe čvrst rastvor sastava 

g

a  sastav  tečne  faze  se  ponovo  pomera  ka  većem  sadržaju  komponente  sa  nižom 

temperaturom  topljenja.  Ukoliko  se  hlađenje  vrši  dovoljno  sporo,  uz  intenzivno  mešanje 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

53

 

kako  bi  se  obezbedilo  uspostavljanje  ravnoteže  u  celom  sistemu,  tokom  hlađenja  će  se 

kontinualno menjati sastav tečne faze duž linije 

likvidus

 i sastav čvrste faze duž linije 

solidus

U slučaju hlađenja smeše sastava 

a

 sastav tečne faze će se menjati do tačke 

h

. Sastav čvrste 

faze menjaće se do tačke 

i

 koja odgovara početnom sastavu tečne faze, što znači da je cela 

količina rastvora prevedena u čvrst rastvor. 

Sistemi ovog tipa prilikom hlađenja ne prolaze kroz nonvarijantna stanja. Tokom cele 

kristalizacije sistem ostaje monovarijantan, pošto su neprestano u ravnoteži dve faze - tečna 

i  čvrsta.  Izvesne  diskontinuitete  predstavlja  samo  zadržavanje  u  trenutku  kada  se  dostigne 

kriva 

likvidus

 i počne kristalizacija i kada se dostigne sastav 

solidus

 koji odgovara početnom 

sastavu, odnosno kada se završi kristalizacija. 

Sistemi  ovog  tipa  su  u  praksi  dosta  česti.  U  ovu  grupu  spadaju,  na  primer,  sistemi 

amonijumtiocijanat-kalijumtiocijanat,  srebrohlorid-natrijumhlorid,  olovohlorid-olovobromid, 

bakar-nikal, kobalt-nikal, srebro-zlato itd. 

Fazni  dijagrami  u  kojima  čvrsti  rastvori  imaju  temperature  topljenja  niže  i  više  od 

temperature  topljenja  čistih  komponenata  prikazani  su  na  slikama  5-7  i  5-8  i  sadrže  iste 

elemente kao dijagram na slici 5-6. 

 

Slika 5-7. Fazni dijagram sistema sa potpunom serijom čvrstih rastvora čije su temperature topljenja 

niže od temperatura topljenja čistih komponenata 

U  toku  kristalizacije,  sastav  čvrste  faze  uvek  je  pomeren  ka  većem  sadržaju 

komponente sa višom temperaturom topljenja. Na dijagramu 5-7 to su čiste komponente, a 

na dijagramu 5-8, čvrst rastvor. 

U  prikazanim  sistemima,  samo  smeše  čiji  početni  sastav  odgovara  minimumu, 

odnosno  maksimumu  temperature  topljenja  kristališu  pri  konstantnoj  temperaturi  i 

konstantnom  sastavu.  U  ovim  tačkama,  krive 

solidus

  i 

likvidus

  se  poklapaju,  što  znači  da 

tečna i čvrsta faza imaju isti sastav. Ostale smeše sistema ove vrste hlade se uz kontinualnu 

promenu sastava tečne i čvrste faze, analogno sistemima prve vrste. 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

55

 

zasićenog  komponentom 

A

;  kriva 

FG

  pokazuje  sastav  homogenog  rastvora  zasićenog 

komponentom 

B

.  Tačka 

F

  je  eutektikum,  u  kome  istovremeno  i  izotermski  kristališu 

komponente 

A

 i 

B

Površine  ograničene  krivama  označavaju  sledeće  sastave  sistema: 

I

  -  homogen 

rastvor; 

II

  -  konjugovane  smeše; 

III

 - 

A(s)

  +  rastvor; 

IV

  - 

B(s)

  + rastvor; 

V

 - 

A(s)

  + eutektička 

smeša 

A

 + 

B

VI

 - 

B(s)

 + eutektička smeša 

A + B

Na  dijagramu  su  prikazane  fazne  promene  smeše  sastava 

a

  na  temperaturi 

T

Prilikom hlađenja, u posmatranoj smeši neće biti faznih promena sve do preseka vertikale sa 

krivom 

DKE

.  Na  temperaturi  koja  odgovara  tački 

b

  homogen  rastvor  se  deli  na  dve 

konjugovane smeše, sastava 

b

 i 

J

. Daljim hlađenjem menja se njihov sastav, duž krivih 

bD

 i 

JE

Istovremeno se menja i njihov kvantitativni odnos, određen pravilom poluge. Na temperaturi 

koja  odgovara  tački 

d

,  ovaj  odnos  iznosi: 

L/k=kd/dL

.  Kada  se,  prilikom  hlađenja,  dostigne 

temperatura  koja  odgovara  tački 

f

,  smeša 

D

  biva  zasićena  komponentom 

A

  i  počinje 

kristalizacija  čiste  komponente 

A

.  Sloj 

D

  iščezava,  a  sastav  smeše  se  pri  daljem  hlađenju 

menja  duž  krive 

EF

,  uz  neprestano  izdvajanje  komponente 

A.

  Kada  se  dostigne  eutektička 

tačka 

F

,  počinje  da  kristališe  i  komponenta 

B

.  Sistem  postaje  nonvarijantan  dok  ne  iščezne 

tečna faza, a zatim se dalje ravnomerno hladi smeša kristala 

A

 i 

B. 

U faznim dijagramima ovog tipa pojedine oblasti 

CD

DKE

 ili 

FG

 mogu biti vrlo male, 

tako da praktično ne budu evidentirane.  

 

FAZNI DIJAGRAMI TROKOMNONENTNIH SISTEMA 

 

Ispitivanje  sistema  sastavljenih  od  tri  komponente  je  znatno  složenije  od  ispitivanja 

dvokomponentnih  sistema.  U  najednostavnijem  slučaju,  kada  je  prisutna  samo  jedna  faza, 

sistem  ima  četiri  stepena  slobode  (

F=C-P+2=3-1+2=4

),  temperatura,  pritisak  i  koncentracije 

dve  komponente,  izražene  u  odnosu  na  treću.  Ispitivanja  trokomponentnih  sistema  obično 

se  vrše  na  konstantnoj  temperaturi  i  na  konstantnom  pritisku,  a  posmatraju  se  promene 

sastava. Pošto se dobiju podaci o ponašanju sistema na različitim temperaturama, unose se 

karakteristične tačke u dijagram temperatura-sastav. 

Kad  se  trokomponentni  sistemi  posmatraju  pri 

P

=

const

  i 

T=const

,  broj  stepena 

slobode  je  redukovan  i  pravilo  faza  se  može  primeniti  u  obliku 

F=3-P

.  U  ovom  slučaju, 

maksimalan broj faza koje se mogu istovremeno posmatrati je tri. 

Za  prikazivanje  sastava  u  trokomponentnom  sistemu  primenjuje  se  trougaoni 

kooordinatni sistem, prikazan na slici 5-10. 

Ivice  ravnostranog  trougla  podeljene  na  10  jednakih  delova  predstavljaju  ose 

koordinatnog sistema. Maseni ili molski procenti komponenti naneti su na ose koordinatnog 

sistema. Procenti komponente 

A

 leže na osi 

AC

 tako da je 100% komponente 

A

 u tački 

A

 i 

0% 

komponente 

A

 u tački 

C

. Procenti komponente 

B

 raspoređeni su po istom principu na osi 

BA

a procenti komponente 

C

, na osi 

CB.

 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

56

 

 

Slika 5-10. Sastav trokomponentnog sistema prikazan u trougaonom koordinatnim sistemu 

Na  dijagramu  prikazanom  na  slici,  svaka  osa  predstavlja  jedan  samostalni  binarni 

sistem:  osa 

AB 

sistem 

A+B,

  osa 

AC

  sistem 

A+C

  i  osa 

BC

  sistem 

B+C

.  Prema  tome,  sastavi 

binarnih smeša nalaze se na osama, a sastavi ternernih smeša, u trouglu koji ose obrazuju. 

Sastav smeše koja sadrži 30% komponente 

A

, 20% komponente 

B

 i 50% komponente 

C

,  biće  u  dijagramu  dat  tačkom 

D

,  a  nalazi  se  u  preseku  pravih  povučenih  u  visini  zadatih 

procenata svake komponente, paralelno osi koja je naspram 100% posmatrane komponente. 

Na slici 5-10 je dat samo osnovni element grafičkog prikaza sastava trokomponentnih 

sistema. Obzirom na različite mogućnosti kombinovanja tri komponente u tečnoj i u čvrstoj 

fazi,  jasno  je  da  se  u  ovakvim  sistemima  uspostavljaju  znatno  raznovrsnije  i  složenije 

ravnoteže. 

 

 

 

Korišćena literatura: 

Bajalović,  I., 

Osnovi  fizičke  hemije

,  Univerzitet  u  Beogradu,  Peto  izdanje,  IRO  „Građevinska 

knjiga“, Beograd, 1983. 

Holclajtner Antunović, I., 

Opšti kurs fizičke hemije

, Univerzitet u Beogradu, Fakultet za fizičku 

hemiju, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2000. 

Putanov,  P., 

Osnove  fizičke  hemije  II  deo

,  Univerzitet  u  Novom  Sadu,  Tehnološki  fakultet, 

Institut  za  hemiju,  gas,  naftu  i  hemijsko  inženjerstvo  –  Novi  Sad,  Treće  izdanje,  Novi  Sad, 

1989. 

 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

58

 

adsorbata, dalje povišenje pritiska ne utiče na količinu adsorbovane supstance. Izoterme II i 

III  prikazuju  višeslojne  adsorpcije  sa  različitim  odnosima  toplote  adsorpcije  i  toplote 

kondenzacije  adsorbata.  Izoterme  IV  i  V  prikazuju  višeslojnu  adsorociju  praćenu 

kondenzovanjem adsorbovanog gasa u kapilarnim porama adsorbensa. 

 

Slika 6-1. Osnovni tipovi adsorpcionih izotermi 

 

FIZIČKA I HEMIJSKA ADSORPCIJA 

 

Privlačna  dejstva  između  molekula  ili  jona  adsorbata  i  površine  adsorbensa  dovode 

do  uspostavljanja  veza  čija  priroda  i  jačina  određuju  tip  adsorpcije.  Dva  osnovna  granična 

oblika adsorpcije su fizička ili Vandervalsova adsorpcija i hemijska adsorpcija ili hemisorpcija. 

U  fizičkoj  adsorpciji,  molekuli  adsorbata  vezani  su  za  adsorbens  Vandervalsovim  silama.  U 

hemijskoj  adsorpciji  dolazi  do  uspotavljanja  hemijskih  veza,  uz  učešće  valentnih  elektrona. 

Nastale  veze  se  razlikuju  od  hemijskih  veza  između  atoma  u  molekulu  po  manjoj  energiji 

vezivanja  i  različitim  produktima  -  prilikom  hemijske  reakcije,  veza  se  uspostavlja  između 

atoma  reaktanata  koji  grade  novo  jedinjenje,  dok  se,  prilikom  adsorpcije,  veza  uspostavija 

između molekula, atoma ili jona adsorbata i celog kristala adsorbensa. 

Za  razlikovanje  fizičke  i  hemijske  adsorpcije  usvojeni  su  konvencionalni  kriterijumi 

prikazani  u  tabeli  6-1.  Kako  navedeni  kriterijumi  karakterišu  samo  krajnja  stanja  koja  nisu 

oštro međusobno odvojena, u praksi nije uvek jednostavno razlikovati fizičku adsorpciju od 

hemijske.  Kategoričan  zaključak  omogućava  jedino  poslednji  kriterijum,  pošto  se,  u  slučaju 

hemijskog vezivanja, na površini adsorbensa gradi monosloj koji zasićuje slobodne veze, dok 

se u slučaju fizičke adsorpcije gradi i višemolekularni sloj. 

Da bi adsorbens bio što aktivniji, nastoji se da njegova površina bude porozna, čime 

se  specifična  površina  adsorbensa  (površina  jednog  grama  materije)  povećava.  Na  takvoj 

površini  postoji  relativno  mali  broj  mesta  na  kojima  su  atomi  ili  molekuli  adsorbensa  jako 

istaknuti, npr. na oštrim ivicama i vrhovima, pa su zbog toga njihove sile u mnogo manjem 

stepenu  kompenzovane,  nego  što  su  sile  u  ravnoj  površini.  Stoga  će  na  tako  istaknutim 

mestima moći da dođe do čisto hemijskog vezivanja stvaranjem kovalentne ili polarne veze, 

dok bi na ravnijim mestima bila više zastupljena fizička adsorpcija. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

59

 

Tabela 6-1: Konvencionalni kriterijumi za razlikovanje fizičke i hemijske adsorpcije 

 

Fizička adsorpcija 

Hemijska adsorpcija 

Toplota adsorpcije 

Manja:  tipične  vrednosti  oko 

20 kJ/mol 

Veća:  tipične  vrednosti  oko 

200 kJ/mol 

Temperatura 

Primetna 

jedino 

na 

temperaturama  nižim  od  t

klj

 

adsorbata 

Odigrava 

se 

na 

temperaturama  znatno  višim 

od t

klj

 adsorbata 

Brzina  uspostavljanja 

ravnoteže 

Znatno veća 

Manja od fizičke 

Hemijska srodnost 

Nije potrebna 

Neophodna 

E

Nije potrebna 

Potrebna, zavisna od 

θ

 

Debljina sloja 

Moguća 

je 

višeslojna 

adsorpcija 

Moguća 

je 

samo 

monomolekulskom sloju 

 

Na  slici  6-2  prikazane  su,  za  jedan  hipotetičan  sistem,  izobare  fizičke  i  hemijske 

adsorpcije. Kriva ABB’ prikazuje zavisnost fizički adsorbovane količine gasa od temperature, 

pri  datom  ravnotežnom  pritisku.  Kriva  C’CD  prikazuje  hemisorpcionu  ravnotežu  pri  istom 

pritisku.  Puna  linija  ABCD  prikazuje  izobaru  ukupne  adsorpcije.  U  posmatranom  sistemu,  i 

fizička i hemijska adsorpcija opada sa porastom temperature. Ipak, na nižim temperaturama, 

brzina  hemisorpcije  je  vrlo  mala  što  čini  proces  hemisorpcije  zanemarljivim  u  ukupnom 

adsorpcionom  efektu.  Brzina  hemisorpcije,  kao  hemijskog  međudejstva  adsorbensa  i 

adsorbata,  raste  sa  povišenjem  temperature,  tako  da  u  tački  B  hemisorpcija  postaje 

dominantan  mehanizam  adsorpcije,  dok  količina  adsorbata  vezana  fizičkom  adsorpcijom 

postaje zanemarljiva u odnosu na hemisorbovanu količinu na višim temperaturama. 

 

Slika 6-2. Izobare fizičke (ABB’), hemijske (C’CD) i ukupne (ABCD) adsorpcije u hipotetičnom sistemu 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

61

 

ADSORPCIONA NEUNIFORMNOST POVRŠINE 

 

Raspodela  energije  na  površini  adsorbensa  po

 

praviiu  nije

 

uniformna.  Usled 

nehomogenosti hemijskog sastava, defekata kristalne strukture, kao i naprezanja materijala 

tokom  obrade,  mesta  na  površini  razlikovaće  se  u  energiji.  Mesta  bogata  energijom 

predstavljaju  aktivne  centre  adsorpcije.  Adsorpcija  se  odigrava  prvo  na  najjačim,  a  zatim, 

postepeno, na sve slabijim centrima. 

Nehomogenost  hemijskog  sastava  može  poticati  od  nestehiometrijskog  sastava 

adsorbensa ili od primesa i nečistoća. Prisustvo pojedinih jona u kristalu u količinama manjim 

ili  većim  od  stehiometrijskih,  kao  i  njihova  zamena  jonima  druge  valence,  dovode  do  viška 

električnog naboja na pojedinim mestima kristala. 

Greške  u  geometrijskom  rasporedu  čestica  u  kristalnoj  rešetki  uzrok  su 

termodinamičke  nestabilnosti.  Do  ovakvih  grešaka  može  doći  za  vreme  kristalizacije 

adsorbensa,  ako  u  elementarnoj  ćeliji  iz  bilo  kog  razloga  dođe  do  poremećaja  koji  se 

reprodukuje tokom daljeg rasta kristala. Drugi razlog nastajanja defekata kristalne rešetke je 

pomeranje  čestica  sa  ravnotežnih  položaja  u  kristalu  usled  toplotnog  kretanja.  Kada  se 

čestica nađe u intersticijalnom položaju, greška u geometrijskom rasporedu se naziva defekt 

po

 

Frenkelu (Frenkel), a kada dospe na površinu kristala, to je defekt po Šotkiju (Schottky). 

Defekti po Frenkelu i Šotkiju su prikazani na slici 6-4. 

I  na  površini uređenog  kristala postoje  različite  energetske  situacije,  u zavisnosti  od 

toga  koja  kristalna  ravan  je  na  površini  i  koji  deo  površine  se  posmatra.  Različite  ravni 

kristala, izuzev kubne rešetke, odlikuju se različitim gustinama električnih polja. Adsorbensi 

primenjeni  u  praksi  sastoje  se  od  kristalita  različito  međusobno  orijentisanih.  Samo 

monokristal, koji se dobija pod strogo definisanim uslovima, predstavlja idealnu nadgradnju 

elementarnih 

ć

elija. 

 

Slika 6-4. Defekti kristalne strukture po Frenkelu (a) i po Šotkiju (b) 

Pokretljivost  adsorbovanog  molekula  po  površini  zavisi  od  energetskih  barijera  na 

površini.  Na  slici  6-5 prikazana  je  ravan  kalijumhlorida  na  kojoj  se  adsorbuju  atomi  argona. 

Linije  povezuju  tačke  koje  imaju  istu  energiju, 

U

.  Adsorbovani  atomi  koji  se  nalaze  na 

optimalnom rastojanju 

r

 mogu da se kreću duž linija. Po celoj površini kretaće se ako je, na 

datoj temperaturi, njihova energija veća od najveće potencijalne barijere. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

62

 

 

Slika 6-5. Vrednosti potencijalne energije adsorbata na ravnotežnom rastojanju r

0

 od raznih tačaka na 

površini adsorbensa 

Na slici 6-6 prikazane su različite situacije na površini adsorbensa koje utiču na njenu 

energetsku homogenost. 

 

Slika 6-6. Različiti uzroci energetske heterogenosti površine 

Pri ispitivanju adsorbcije potrebno je uzeti u obzir, pored neuniformnosti površine, i 

moguće međudejstvo molekula adsorbata koji se nalaze u adsorbovanom sloju. Kada imaju 

jaka  sopstvena  električna  polja  i  nađu  se  na  malom  međusobnom  rastojanju,  adsorbovani 

molekuli deluju jedni na druge, utičući tako na stanje adsorpcije. 

Uticaj  uniformnosti  površine  na  potencijalnu  energiju  fizičke  i  hemijske  adsorbcije 

prikazan  je  na  slici  6-7.  Kriva 

III

  prikazuje  fizičku  adsorpciju,  koja  prethodi  hemijskoj 

adsorpciji.  Krive 

I

  i 

II

  prikazuju  dva  stanja  hemisorpcije:  u  početku,  kada  je  stepen 

pokrivenosti  površine 

θ

=0

  (

I

),  i  u  odmaklom  stadijumu,  kada  je 

θ

=0,8

  (

II

).  Odgovarajuće 

toplote adsorpcije prikazane su simbolima 

q

0

q

1

 i 

q

2

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine

slabije  centre.  U  slučaju  uniformne  površine, 

odgovarajuće količine gasa oba sastava.

Detaljnije  ispitivanje  površine  i  površinskih  reakcija  ostvareno  je  u  novije  vreme 

primenom  osetljivih  instrumentalnih  spektroskopskih  metoda.  Naročito  značajni  rezultati 

postignuti su u ispitivanju hemisorpcije.

 

METODE ISPITIVANJA 

 

Veza  koja  se  uspostavlja  između  adsorbata  i  adsorbensa  u  slučaju  hemijske 

adsorpcije  može  biti  jonska,  kovalentna  ili  koordinativno  kovalentna.  U  slučaju  jonske  veze 

razlikuju  se,  u  zavisnosti  od  načina  razmene  elektrona,  donorska  (katjonska)  i  akceptorska 

(anjonska) hemisorpcija (slika 

Slika 

Na  neuniformnim  povr

odigravati  po  različitom  mehanizmu,  kao 

ugljenmonoksida. 

Slika 6-

U  ispitivanju  mehanizama  hemisorpcije,  a  samim  tim  i  prirode  aktivnih  centara  na 

površini,  značajnu  primenu  dobi

foto-elektronska i Auger spektroskopija omogućuju identifikovanje hemisorbovanih vrsta na 

osnovu vibracija uspostavljenih veza i promena situacije u elektronskom omotaču atoma koji 

učestvuje  u  adsorpciji.  Difrakcija  elektrona  male  energije  (LEED)  omogućuje  ispitivanje 

strukture  tankih  slojeva  na  površini.  Metoda  zasnovana  na  emisiji  elektrona  pod  dejstvom 

jakog električnog polja (Field Emission Microscopy) omogućuje dobijanje uvećane fotografije 

aktivnih centara na površini adsorbensa.

 

 

PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

enjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka

slabije  centre.  U  slučaju  uniformne  površine,  u  desorbovanom  gasu  će  se  nalaziti 

odgovarajuće količine gasa oba sastava. 

Detaljnije  ispitivanje  površine  i  površinskih  reakcija  ostvareno  je  u  novije  vreme 

primenom  osetljivih  instrumentalnih  spektroskopskih  metoda.  Naročito  značajni  rezultati 

su u ispitivanju hemisorpcije. 

METODE ISPITIVANJA HEMISORPCIJE 

Veza  koja  se  uspostavlja  između  adsorbata  i  adsorbensa  u  slučaju  hemijske 

adsorpcije  može  biti  jonska,  kovalentna  ili  koordinativno  kovalentna.  U  slučaju  jonske  veze 

ti  od  načina  razmene  elektrona,  donorska  (katjonska)  i  akceptorska 

(anjonska) hemisorpcija (slika 6-8). 

Slika 6-8.  Anjonska (a) i katjonska (b) hemisorpcija 

Na  neuniformnim  površinama,  hemijska  adsorpcija  jednog  istog  adsorbata  mo

itom  mehanizmu,  kao  što  je  prikazano  na  slici 

-9. Različiti mehanizmi adsorpcije ugljenmonoksida

U  ispitivanju  mehanizama  hemisorpcije,  a  samim  tim  i  prirode  aktivnih  centara  na 

površini,  značajnu  primenu  dobile  su  metode  IR,  XPS,  Auger,  LEED,  FEM  i  dr.  Infracrvena, 

ger spektroskopija omogućuju identifikovanje hemisorbovanih vrsta na 

osnovu vibracija uspostavljenih veza i promena situacije u elektronskom omotaču atoma koji 

pciji.  Difrakcija  elektrona  male  energije  (LEED)  omogućuje  ispitivanje 

strukture  tankih  slojeva  na  površini.  Metoda  zasnovana  na  emisiji  elektrona  pod  dejstvom 

jakog električnog polja (Field Emission Microscopy) omogućuje dobijanje uvećane fotografije 

vnih centara na površini adsorbensa. 

 

Fakultet tehničkih nauka 

64

 

u  desorbovanom  gasu  će  se  nalaziti 

Detaljnije  ispitivanje  površine  i  površinskih  reakcija  ostvareno  je  u  novije  vreme 

primenom  osetljivih  instrumentalnih  spektroskopskih  metoda.  Naročito  značajni  rezultati 

Veza  koja  se  uspostavlja  između  adsorbata  i  adsorbensa  u  slučaju  hemijske 

adsorpcije  može  biti  jonska,  kovalentna  ili  koordinativno  kovalentna.  U  slučaju  jonske  veze 

ti  od  načina  razmene  elektrona,  donorska  (katjonska)  i  akceptorska 

 

 

inama,  hemijska  adsorpcija  jednog  istog  adsorbata  može  se 

to  je  prikazano  na  slici  6-9  za  adsorpciju 

 

. Različiti mehanizmi adsorpcije ugljenmonoksida 

U  ispitivanju  mehanizama  hemisorpcije,  a  samim  tim  i  prirode  aktivnih  centara  na 

le  su  metode  IR,  XPS,  Auger,  LEED,  FEM  i  dr.  Infracrvena, 

ger spektroskopija omogućuju identifikovanje hemisorbovanih vrsta na 

osnovu vibracija uspostavljenih veza i promena situacije u elektronskom omotaču atoma koji 

pciji.  Difrakcija  elektrona  male  energije  (LEED)  omogućuje  ispitivanje 

strukture  tankih  slojeva  na  površini.  Metoda  zasnovana  na  emisiji  elektrona  pod  dejstvom 

jakog električnog polja (Field Emission Microscopy) omogućuje dobijanje uvećane fotografije 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

65

 

LENGMIROVA ADSORPCIONA IZOTERMA 

 

 

Za  opisivanje  adsorpcije  u  praksi  se  najčešće  koristi  jednačina  koju  je  izveo  Lengmir 

(Langmuir)  za  idealizovan  proces  koji  se  odigrava  na  uniformnoj  površini,  kada  na  energiju 

adsorbovanih čestica ne utiču njihova međusobna dejstva. 

Lengmir  je  posmatrao  proces  adsorpcije  kao  da  je  sastavljen  od  dva  suprotna 

procesa:  kondenzovanja  gasa  na  čvrstoj  površini  i  isparavanja  molekula  gasa  sa  površine 

nazad  u  gasni  prostor.  Kad  počne  proces  adsorpcije,  svaki  molekul  koji  udari  o  čvrstu 

površinu  može  se  na  njoj  kondenzovati.  Tokom  adsorpcije  smanjuje  se  nepokriveni  deo 

površine,  čime  se  smanjuje  i  brzina  adsorpcije.  Brzina  desorpcije  se,  naprotiv,  povećava 

tokom odigravanja procesa. Ravnoteža se uspostavlja kada se ove dve brzine izjednače. 

Ako se deo površine pokriven adsorbovanim molekulima u bilo kom trenutku obeleži 

sa 

θ

,  deo  slobodne,  nepokrivene  površine  iznosiće 

(1-

θ

)

.  Saglasno  kinetičkoj  teoriji  gasova, 

brzina kojom molekuli udaraju o jedinicu čvrste površine srazmerna je pritisku gasa 

p

. Brzina 

kondenzovanja  zavisi  još  i  od  slobodne  površine  i  energije  aktivacije  adsorpcije,  tako  da  je 

brzina kondenzovanja data proizvodom 

k

1

(1-

θ

)p

exp(-E

ads

/RT)

. Faktor proporcionalnosti 

k

1

 je 

konstanta  karakteristična  za  posmatrani  sistem.  Brzina  isparavanja  molekula  zavisi  od 

karakteristika  sistema,  veličine  zauzete  površine  i  energije  aktivacije  desorpcije  i  data  je 

proizvodom 

k

2

⋅θ⋅

exp(-E

des

/RT)

.  U  slučaju  ravnoteže,  kada  se  izjednače  brzine  adsorpcije  i 

desorpcije, dobija se: 

                                           

RT

E

E

p

k

k

ads

des

/

)

exp(

)

/

(

)

1

/(

2

1

=

θ

θ

                                (6-1) 

Kako je 

E

des

-E

ads

=ΔH

ads

, i kako je za uniformnu površinu toplota adsorpcije konstantna, biće: 

                                                                

p

b

=

)

1

/(

θ

θ

                                                      (6-2) 

odnosno, 

                                                                  

p

b

p

b

+

=

1

θ

                                                         (6-3) 

Pošto je količina gasa adsorbovana na jedinici površine srazmerna zauzetoj površini, 

y=k

⋅θ

, uz uvođenje još jedne konstante 

k∙b=a

, dobija se: 

                                                                         

p

b

p

a

y

+

=

1

                                                            (6-4) 

Jednačina  (6-4)  predstavlja  Lengmirovu  adsorpcionu  izotermu.  Konstante 

a

  i 

b

  su 

karakteristične za dati sistem, a njihove vrednosti zavise od temperature. Ako se obe strane 

Lengmirove  jednačine  podele  sa 

p

  i  posmatraju  njihove  recipročne  vrednosti,  dobija  se 

jednačina prave: 

                                                                      

p

a

b

a

y

p

+

=

1

                                                          (6-5) 

koja  u  dijagramu 

p/y-p

  svojim  nagibom  određuje  odnos  konstanti 

b/a

,  a  odsečkom  na 

ordinati daje recipročnu vrednost konstante 

a

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

67

 

TEMKINOVA ADSORPCIONA IZOTERMA 

 

Za  razliku  od  prethodne  dve  jednačine,  Temkinova  izoterma  uzima  u  obzir  i 

energetsku heterogenost površine i međusoban uticaj adsorbovanih molekula. Pretpostavija 

se linearna zavisnost toplote adsorpcije od stepena popunjenosti površine: 

                                                               

(

)

αθ

=

1

H

H

ads

ads

                                                (6-10) 

Uvođenjem  izraza  (6-10)  u  jednačinu  (6-1),  uz  zanemarivanje  promene 

ln

θ

/(1-

θ

)

  u 

srednjim oblastima pokrivenosti, dobija se 

                                                                 

( )

bp

H

RT

ads

ln

α

θ

=

                                                   (6-11) 

Ispitivanja  su  pokazala  da  je  u  širokom  intervalu  stepena  popunjenosti  površine 

0,2<

θ

<0,8

, zavisnost 

ads

H*

 od 

θ

 više pravolinijska, nego eksponencijaina. 

 

GIBSOVA JEDNAČINA ADSORPCIJE 

 

Osnovu savremene teorije adsorpcije čine Gibsove termodinamičke jednačine (1887. 

godina). 

Pri  posmatranju  procesa  adsorpcije,  Gibs  je  pretpostavio  da  zapreminska  faza 

tečnosti i njena para nisu oštro odvojene, nego da među njima postoji međufazna oblast u 

kojoj  variraju  gustina  i  lokalni  pritisak.  Na  hipotetičnoj  graničnoj  površini  koja  deli  dve  faze 

mora  da  postoji  višak  posmatrane  komponente  sistema,  u  odnosu  na  delove  sistema  u 

kojima preovlađuju osobine zapreminskih faza. 

Površinski  višak  Γ

2

  rastvorene  supstance  po  jedinici  granične  površine  (nazvan  još  i 

površinska gustina) povezan je sa površinskim naponom rastvora, 

γ

,

 

i aktivnošću rastvorene 

supstance 

a

2

                                                                   

T

a

RT

a





=

Γ

2

2

2

γ

                                                    (6-12) 

odnosno: 

                                                             

T

a

RT





=

Γ

2

2

ln

1

γ

                                                 (6-13) 

U  razbIaženim  rastvorima,  aktivnost  rastvorene  supstance  se  može  zameniti 

koncentracijom, tako da se dobija izraz: 

                                                           

T

M

c

RT





=

Γ

ln

1

2

γ

                                                (6-14) 

Jednačine (6-13) i (6-14) poznate su kao Gibsove adsorpcione izoterme i pokazuju da 

će  se  u  površinskoj  međufaznoj  oblasti  akumulirati  supstance  koje  smanjuju  površinski 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

68

 

napon rastvora. Gibsove adsorpcione izoterme se uspešno primenjuju na granične površine 

tečnost-tečnost i tečnost-gas, ali se mogu primeniti i na adsorpciju gasova i para na čvrstoj 

površini. 

 

TEKSTURALNE OSOBINE ADSORBENSA  

 

Pored prirode aktivnih centara, određene hemijskim sastavom i strukturom površine 

adsorbensa,  za  proces  adsorpcije  od  velikog  značaja  je  i  broj  aktivnih  centara  i  njihova 

dostupnost.  Aktivni  centri  adsobensa  su  određeni  specifičnom  površinom,  poroznošću  i 

poroznom strukturom. Navedene osobine obuhvaćene su zajedničkim nazivom - teksturalne 

osobine adsorbensa. 

Budući  da  se  proces  adsorpcije  odigrava  na  graničnoj  površini  faza,  potrebno  je  da 

adsorbensi  imaju  što  veću  površinu.  Adsorbensi  su  uglavnom  porozni  ili  fino  dispergovani 

materijali. Pri definisanju površine adsorbensa razlikuje se nekoliko pojmova. 

Geometrijska  površina  (

S

g

)  je  spoljašnja  površina  porozne  granule,  posmatrane  kao 

idealno  glatko,  neporozno  geometrijsko  telo.  Spoljašnja  površina  se,  usled  neravnina, 

razlikuje od idealno glatke geometrijske površine. Odnos spoljašnje i geometrijske površine 

dat je faktorom rapavosti (

Roughness factor

), koji može imati vrednost od 1 do 10. 

                                                                            

g

S

S

r

f

=

)

(

                                                            (6-15) 

Ukupna površina (

S

) uključuje spoljašnju i unutrašnju površinu. Unutrašnju površinu 

čine  površine  zidova  pora,  kapilara,  naprslina  i  pukotina  porozne  čestice.  Odnos  između 

ukupne  i  geometrijske  površine  kreće  se  od  1,  za  idealno  glatke  neporozne  materijale,  do 

nekoliko stotina ili preko hiljadu, za vrlo porozne materijale. 

Specifična  površina  (

S

S

)  se  definiše  kao  ukupna  površina  po  jedinici  mase,  m

2

/kg. 

Aktivna površina (

S

a

) je deo specifične površine na kome se odigrava hemisorpcija i definiše 

se kao površina polja delovanja odgovarajućih aktivnih centara. Pošto se hemisorpcija raznih 

supstanci  na  različitim  aktivnim  centrima  odigrava  selektivno,  aktivna  površina  adsorbensa 

menja se u zavisnosti od procesa. 

Najopštiji  značaj  za  karakterisanje  poroznih  materijala  ima  specifična  površina.  Za 

ispitivanje  specifične  površine  primenjuje  se  više  metoda:  adsorpcione  metode,  optička  i 

elektronska  mikroskopija,  rentgenska  analiza,  radioaktivne  metode  i  druge.  Najveći značaj i 

najširu primenu još uvek imaju adsorpcione metode, zasnovane na fizičkoj adsorpciji gasova i 

para  na  temperaturama  istim  ili  nižim  od  temperatura  kondenzacije  adsorbata.  Metode 

adsorpcije  iz  rastvora  su  jednostavnije  u poređenju  sa  metodama  adsorpcije  gasova  i  para, 

ali, po tačnosti rezultata i značaju informacija koje pružaju, zaostaju za njima. 

Osnovni princip određivanja specifične površine je sledeći: eksperimentalnim putem 

se odredi zapremina 

v

m

 gasa potrebna da se cela površina pokrije monomolekulskim slojem 

adsorbata.  Iz  odnosa  zapremine 

v

m

  i  molarne  zapremine  adsorbata, 

V

m

,  svedenih  na 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

70

 

Pomoću  BET  jednačine,  zapremina 

V

m

  se  određuje  grafički  na  taj  način  što  se  na 

apscisnu  osu  koordinatnog  sistema  nanose  eksperimentalne  vrednosti 

p/p*

,  a  na  ordinatu 

p/V(p*-p)

. U oblasti relativnog pritiska 

p/p*=0,05-0,35

 dobija se prava linija, čiji nagib iznosi: 

                                                                       

C

v

C

tg

m

=

1

α

                                                          (6-19) 

a odsečak na ordinati: 

                                                                         

C

v

b

m

=

1

                                                                (6-20) 

Rešavanjem opisanih jednačina dobija se vrednost 

V

m

 , zapremine monosloja. 

Iako BET jednačina ima teorijskih nedostataka, a način određivanja zapremine 

V

m

 više 

izvora eksperimentalne greške, jednačina BET se još uvek najviše primenjuje za određivanje 

specifične  površine  adsorbensa.  Izborom  pogodnog  adsorbata,  podešavanjem  zapremine 

adsorpcionog  uređaja  i  odnosa  težine  uzorka  i  vezanog  adsorbata,  kao  i  pažljivim 

održavanjem  potrebnih  radnih  uslova,  moguće  je  znatno  povećati  tačnost  određivanja. 

Korišćenje  radioaktivnih  adsorbata  takođe  je  dalo  dobre  rezultate,  naročito  pri  ispitivanju 

malih površina. 

Za  određivanje  specifične  površine  fino  dispergovanih  materijala  primenjuju  se 

metode pogodne za određivanje veličine čestica: optička i elektronska mikroskopija , metode 

rentgenske difrakcije pod malim uglom i praćenje širenja linija u rentgenogramu posmatrane 

supstance. 

 

HROMATOGRAFIJA 

 

 

Adsorpcija  je  veoma  česta  pojava  i  ima  velik  praktičan  značaj.  Posebno  značajna 

oblast primene  adsorpcije  je  heterogena  kataliza,  separacioni  procesi  u  inženjerstvu  zaštite 

životne sredine i hromatografske metode u analitici. 

Hromatografija je analitička metoda zasnovana na različitoj pokretljivosti komponenti 

jedne  smeše  na  graničnoj  površini  faza.  Hromatografija  je  našla  izuzetno  veliku  primenu  u 

organskoj  hemiji,  biologiji  i  medicini.  Značaj  hromatografskih  metoda  analize  je  u  tome  što 

omogućuje  razdvajanje  organskih  jedinjenja  iz  najsloženijih  smeša  i  kvantitativno 

odredjivanje malih količina sa velikom tačnošću. 

Osnovni princip metode je sledeći: smeša koja se analizira provodi se kroz kolonu sa 

nepokretnom  fazom  adsorbensa  u  kojoj  se  zadržavaju  supstance  koje  treba  odrediti.  Posle 

toga,  kroz  kolonu  se  provodi  pokretna  faza  koja  odvaja  adsorbovane  supstance  selektivno, 

na osnovu njihove različite pokretljivosti u adsorbovanom sloju. Pokretna (mobilna) faza se 

zatim  provodi  kroz  sistem  za  detekciju,  pomoću  koga  se  vrši  kvalitativna  i  kvantitativna 

analiza. 

Tokom  primene  hromatografske  metode  razvijeni  su  različiti  postupci.  Prema 

agregatnom  stanju  pokretne  faze  razlikuju  se  gasna  i  tečna  hromatografija.  Tečna 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

71

 

hromatografija  se  izvodi  na  hartiji,  na  tankom  sloju  i  u  koloni.  Postignut  je,  takođe,  velik 

napredak  i  u  razradi  mehanizama  odvajanja,  pa  se,  pored  adsorpcione,  primenjuju  i  jono-

izmenjivačka podeona, afinitetna i gel-hromatografija. 

Za  kvalitativnu  i  kvantitativnu  analizu  koriste  se  različiti  detektori,  na  principu 

toplotne  provodljivosti,  plamene  jonizacije,  atomske  apsorpcije,  indeksa  prelamanja,  UV 

spektroskopije i drugo. 

Najefikasniji  postupak  analize  postiže  se  kombinovanjem  gasne  hromatografije  i 

masene spektrometrije, u automatizovanom sistemu sa računarom. 

 

 

 

Korišćena literatura: 

Bajalović,  I., 

Osnovi  fizičke  hemije

,  Univerzitet  u  Beogradu,  Peto  izdanje,  IRO  „Građevinska 

knjiga“, Beograd, 1983. 

Holclajtner Antunović, I., 

Opšti kurs fizičke hemije

, Univerzitet u Beogradu, Fakultet za fizičku 

hemiju, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2000. 

Putanov,  P., 

Osnove  fizičke  hemije  II  deo

,  Univerzitet  u  Novom  Sadu,  Tehnološki  fakultet, 

Institut  za  hemiju,  gas,  naftu  i  hemijsko  inženjerstvo  –  Novi  Sad,  Treće  izdanje,  Novi  Sad, 

1989. 

 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

73

 

Mala  količina  katalizatora  je  dovoljna  da  izvede  reakciju  sa  velikom  količinom 

materije. To znači da dejstvo katalizatora ne podrazumeva stehiometrijski odnos katalizatora 

i reaktanata. 

Katalizator može da ubrza samo one hemijske reakcije koje su i bez njega moguće, ali su 

pod  datim  uslovima  toliko  spore  da  njihovo  odvijanje  nije  očigledno.  Takođe,  može  se 

dogoditi da je za neku reakciju, koja je moguća s obzirom na jedinjenja koja nastaju, potrebna 

tako  visoka  energija  aktivacije,  da  se  ta  reakcija  praktično  i  ne  odvija.  Takav  je  slučaj  sa 

sjedinjavanjem  vodonika  i  kiseonika  na  sobnoj  temperaturi.  Iako  veliki  egzotermni  toplotni 

efekat  ukazuje  na  znatno  smanjenje  slobodne  energije  sistema  i  na  prelazak  u  mnogo 

stabilnije  stanje, ova reakcija  ne  može da  se  konstatuje  na  sobnoj  temperaturi. Međutim, u 

prisustvu  fino  sprašene  platine  kao  katalizatora,  reakcija  teče  merljivom  brzinom.  Prema 

tome,  može  se  zaključiti  da  katalizator  ubrzava  samo  one  procese  koji  su  i  termodinamički 

mogući. 

Ne  postoje  materije  koje  bi  bile  opšti  katalizatori.  Svaka  reakcija  može  da  ima 

katalizator koji je specifičan za odvijanje te reakcije. Na primer, etilalkohol se razlaže na dva 

načina  -  ako  se  para  alkohola  prevodi  preko  bakra  na  temperaturi  od  300

0

C,  dobiće  se 

acetaldehid i vodonik: 

2

3

)

(

2

3

H

CHO

CH

OH

CH

CH

Cu

+

 →

 

S druge strane, ako se para alkohola prevodi preko aluminijumoksida, dobija se etilen i 

voda: 

O

H

CH

CH

OH

CH

CH

O

Al

2

2

2

)

(

2

3

3

2

+

=

 →

 

Obe reakcije se mogu odvijati i bez katalizatora, ali svaki od navedena dva katalizatora 

ima specifično dejstvo na samo jednu od moguće dve reakcije. 

 

NAJVAŽNIJI KATALITIČKI EFEKTI I CILJEVI KOJI SE NJIMA OSTVARUJU 

 

Osnovno  dejstvo  katalizatora  sastoji  se  u  ubrzavanju  hemijskih  reakcija.  Međutim, 

efekti  selektivnog  ubrzavanja  hemijskih  reakcija  mogu  biti  raznovrsni,  tako  da  se  primenom 

katalizatora može ostvariti više ciljeva. 

Hemijske  reakcije  koje  su  termodinamički  moguće,  ali  se  u  odsustvu  katalizatora 

odvijaju  beskonačno  sporo,  mogu  biti  pobuđene  pogodnim  katalizatorom.  Na  taj  način 

omogućuje se izvođenje različitih sinteza koje su prethodno izgledale nemoguće. 

U  složenim  procesima  moguće  je,  primenom  selektivnih  katalizatora,  favorizovati 

željenu reakciju na račun ostalih uporednih reakcija. Na taj način se povećava prinos željenog 

proizvoda,  kao  i  njegova  čistoća,  a  smanjuje  se  količina  nusproizvoda.  To  može,  pored 

ekonomskog  efekta,  da  bude  vrlo  značajno  i  u  pogledu  uštede  energije  i  zaštite  životne 

sredine. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

74

 

U mnogim ravnotežnim reakcijama, primenom katalizatora može se ubrzati dostizanje 

ravnoteže pod znatno povoljnijim uslovima temperature i pritiska. Na taj način se povećava 

stepen konverzije, odnosno produktivnost, uz smanjenje potrošnje energije. Rad pod blažim 

tehničkim  uslovima  istovremeno  omogućuje  i  uštedu  specijalnih  uređaja,  odnosno 

konstrukcionih  materijala,  što  sve  vodi  povoljnijem  ekonomskom  i  energetskom  bilansu. 

Povećanje stepena konverzije istovremeno smanjuje emisiju štetnih supstanci u okolinu, te je 

doprinos katalize u pogledu zaštite životne sredine vrlo značajan. 

Primenom  katalizatora  može  se  uticati  i  na  kvalitet  proizvoda  tako  što  se  regulišu 

hemijski  sastav  ili  prostorna  građa  molekula.  Na  primer,  primenom  stereospecifičnih 

katalizatora  reguliše  se  prostorno  uređenje  makromolekula. Značaj  stereospecifične  katalize 

je,  pre  svega,  u  dobijanju  produkata  veoma  dobrih  osobina  koje  proističu  iz  pravilne  građe 

molekula.  Ovim  katalizatorima  postiže  se  i  izvođenje  reakcija  u  blažim  radnim  uslovima,  a 

njihova primena pokazala se korisnom i pri ispitivanju struktura složenih molekula i u razvoju 

novih procesa organske hemije. 

Među  praktičnim  ciljevima  koji  se  ostvaruju  pomoću  navedenih  katalitičkih  efekata, 

treba  takođe  istaći  i  mogućnost  korišćenja  alternativnih  sirovina  za  dobijanje  različitih 

proizvoda. 

 

KATALITIČKI OTROVI I AKTIVATORI 

 

Postoje  supstance  koje  imaju  mogućnost  da  umanje  dejstvo  ili  čak  da  potpuno 

onesposobe  katalizator,  iako  su  prisutne  u  minimalnoj  količini.  Takve  materije  se  zovu 

katalitički otrovi. Na primer, otrovi za fermente su mnoge supstance koje su i inače otrovi za 

žive  organizme  -  arsenova  jedinjenja,  cijanovodonična  kiselina  i  drugo.  U  sintezi  amonijaka, 

kao katalizator upotrebljava se gvožđe; već količina od 0,01% sumpora utiče vrlo nepovoljno 

na  katalizu,  dok  količina  od  0,1%  potpuno  prekida  katalizovanu  reakciju.  Pri  katalitičkoj 

oksidaciji  SO

2

  u  SO

pomoću  platine  kao  katalizatora,  tragovi  arsenovih  oksida  utiču  vrlo 

nepovoljno na proces katalize. 

Aktivatori  ili  promotori  su  supstance  koje,  suprotno  katalitičkim  otrovima,  iako  su 

prisutni  u  minimalnim  količinama,  mogu  znatno  da  pojačaju  delovanje  katalizatora.  Kao  što 

katalitički  otrovi  nisu  negativni  katalizatori,  tako  isto  ni  aktivatori  nisu  pozitivni  katalizatori; 

njihovo  dejstvo  se  sastoji  samo  u  aktiviranju  katalizatora.  Na  primer,  ugljenmonoksid  i 

vodonik daju metan i vodu, uz nikl kao katalizator. Ako se niklu doda 1-5% cerijumoksida, koji 

nije katalizator za ovu reakciju, dejstvo nikla se povećava oko petnaest puta. 

Često se u toku odvijanja katalitičke reakcije javljaju proizvodi koji katalitički utiču na 

samu  reakciju.  Ova  pojava  je  poznata  pod  imenom  autokatalize.  Na  primer,  pri  oksidaciji 

oksalne kiseline permanganatom u kiseloj sredini, reakcija je u početku vrlo spora, međutim, 

čim nastane dovoljna količina Mn

2+

 jona, brzina osidacije se znatno povećava. U ovoj reakciji 

je jon mangana katalizator. 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

76

 

HOMOGENA I HETEROGENA KATALIZA 

 

Ako  se  reaktanti,  produkti  i  katalizator  nalaze  u  jednoj  fazi,  govori  se  o  homogenoj 

katalizi.  Ako  se  supstance  koje  reaguju  i  katalizator  nalaze  u  različitim  fazama,  u  sistemu  se 

odigrava  heterogena  kataliza.  Prelaznu  grupu  čine  koloidni  sistemi,  u  kojima  se  reaktanti 

nalaze  u  rastvoru,  a  katalizatori  su  makromolekuli  ili  molekulski  agregati.  U  ovu  grupu 

spadaju mnoge reakcije enzimske katalize. 

Osnovne  prednosti  heterogene  katalize  su  veća  stabilnost  i  selektivnost  dejstva 

katalizatora  i  bolja  mogućnost  odvajanja  proizvoda  reakcije  od  katalizatora.  U  homogenoj 

katalizi  postiže  se  bolji  kontakt  katalizatora  sa  reagujućim  supstancama,  tako  da  se  proces 

može  voditi  u  blažim  eksperimentalnim  uslovima.  Nedostaci  homogenih  katalizatora  su 

njihova  veća  osetljivost  na  hemijske  promene,  teškoće  prilikom  odvajanja  od  proizvoda, 

mogućnost ireverzibilne hemijske konverzije samog katalizatora i drugo. 

U  cilju  korišćenja  prednosti  i  prevazilaženja  nedostataka  homogenih  i  heterogenih 

procesa, savremeni razvoj katalize kreće se u dva pravca. Homogenizacija heterogene katalize 

sastoji  se  u  korišćenju  heterogenih  katalizatora  u  vidu  fino  dispergovanih  čestica  u 

fluidizovanom  sloju.  Heterogenizacija  homogene  katalize  sastoji  se  u  nanošenju  visoko 

aktivnih  homogenih  katalizatora  na  nosač.  U  ovom  pravcu  postignuti  su  izuzetno  značajni 

rezultati. 

 

HOMOLITIČKE I HETEROLITIČKE REAKCIJE 

 

U odnosu na način raspodele elektrona prilikom raskidanja hemijske veze, razlikuju se 

homolitičke  i  heterolitičke  reakcije.  Prema  heterolitičkom  mehanizmu,  pri  raskidanju  veze 

nepodeljen  elektronski  par  pripada  jednom  od  atoma.  Podelom  katalitičkih  reakcija  na 

homolitičke  i  heterolitičke  postiže  se  i  odgovarajuća  klasifikacija  katalizatora  prema 

sposobnosti  da  u  intermedijarnim  procesima  uzmu  učešće  sa  nesparenim  elektronom  ili  sa 

slobodnim elektronskim parom, odnosno nepopunjenom orbitalom. Ova podela nije stroga, 

jer je uzajamno dejstvo katalizatora i reaktanata složeno i ne može se uvek svesti na osnovne 

šeme homolitičkih i heterolitičkih procesa. Međutim, navedena klasifikacija ipak omogućuje 

da se za određene tipove hemijskih reakcija grupišu pogodni katalizatori. U tabeli 7-1 dati su 

primeri homolitičkih i heterolitičkih katalitičkih procesa i odgovarajućih katalizatora. 

 

SUŠTINA KATALITIČKOG DEJSTVA 

 

Brzina  hemijske  reakcije  zavisi  od  toga  koliko  će  se,  u  jedinici  zapremine  i  vremena, 

sudariti molekula koji sadrže energiju dovoljnu za raskidanje postojećih i uspostavljanje novih 

hemijskih veza.

 

U pozitivnoj katalizi, brzina hemijske reakcije može se povećati ili povećanjem 

broja molekula bogatih energijom, ili smanjenjem potrebne energije aktivacije, 

E

a

. Prvi način 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

77

 

katalitičkog  dejstva  podrazumeva  odvijanje  lančanog  mehanizma  hemijske  reakcije,  dok  se 

drugi način zasniva na vođenju reakcije novim reakcionim putevima. 

Tabela 7-1. Primeri važnijih industriskih katalitičkih procesa i katalizatora 

PROCESI 

KATALIZATORI 

I Homolitički procesi 

Hidrogenovanje dvostruke veze 

fenola, benzena, anilina 

Ni, Pd, Pt, Ru, Co na inertnim 

nosačima 

Hidrogenovanje CO do CH

4

 

Ni na Cr

2

O

3

, Al

2

O

3

, SiO

2

, MgO 

Sinteza amonijaka iz azota i vodonika 

Fe promotorovano sa: K

2

O, Al

2

O

3

SiO

2

, MgO 

Sinteza alkohola iz CO i vodonika 

ZnO i Cr

2

O

3

 sa eventualnim dodatkom 

CuO i K

2

Dobijanje vodonika iz CO i H

2

Fe

3

O

4

 i Cr

2

O

3

, CuO, ZnO, Cr

2

O

3

 

Konverzija metana vodenom parom 

Ni na termostabilnim nosačima 

Oksidacija SO

2

 u SO

3

 

V

2

O

5

 i K

2

S

2

O

7

 na silikatnim nosačima 

Oksidacija NH

3

 do NO 

Pt sa dodatkom Rh 

Oksidacija etilena u acetaldehid 

Soli Pd 

II Heterolitički procesi 

Kreking ugljovodonika 

Amorfni alumosilikati, kristalni zeoliti 

Dehidratacija alkohola 

Al

2

O

3

, ThO

2

, alumoslilikati 

Izomerizacija i alkilovanje 

ugljovodonika 

AlCl

3

, AlBr

3

, HF, fosfati 

 

Na  slici  7-1  prikazano  je  odigravanje  jedne  hemijske  reakcije  po  putu 

1

,  u  odsustvu 

katalizatora, i po reakcionim putevima 

2

3

4

5

 i 

6

, u prisustvu katalizatora. 

Reakcioni  putevi 

2

3

  i 

4

  uključuju  intermedijerne  (prelazne)  stupnjeve  čije  su 

vrednosti energije aktivacije niže od energije aktivacije prelaznog stanja reakcije koja teče u 

odsustvu katalizatora. 

Reakcioni  put 

5

  takođe  teče  preko  dva  stadijuma.  Apsolutna  visina  energetske 

barijere drugog stadijuma, posmatrana u odnosu na energiju polaznih supstanci, jednaka je 

apsolutnoj  visini  energetske  barijere  reakcije  u  odsustvu  katalizatora.  Na  ovom  reakcionom 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

79

 

TEORIJA HETEROGENE KATALIZE 

 

Empirijski  razvoj  industrijske  katalize  do  sada  je  prethodio  teorijskim  istraživanjima, 

koja  su,  uglavnom,  imala  za  cilj  objašnjenje  zapaženih  katalitičkih  pojava  i  poboljšanje 

katalitičkih  procesa.  U  novije  vreme,  uloga  teorije  u  razvoju  novih  katalizatora  i  katalitičkih 

procesa postaje sve istaknutija. 

Raznovrsnost  mehanizma  katalitičkih  reakcija  i  njihova  zavisnost  od  velikog  broja 

parametara  katalitičkog  sistema  i  reakcionih  uslova  onemogućuju  formulaciju  jedinstvene 

teorije  katalize,  pomoću  koje  bi  se  mogli  kvantitativno  opisati  svi  postojeći  procesi  i 

predviđati delovanje novih katalizatora. Opšte teorijske postavke su nedovoljno konkretne, a 

detaljnija  teorijska  tumačenja  mogu  uspešno  da  se  primene  samo  na  odvojena  područja 

heterogene, homogene ili enzimske katalize. 

 

AKTIVNI CENTRI KATALIZE 

 

Tejlor  (Teylor)  je definisao  aktivne  centre  katalize  kao  atome na površini katalizatora 

čija je energija, iz bilo kog razloga, veća od srednje površinske energije, tako da su sposobni 

da učestvuju u intermedijernim, prelaznim reakcijama (1926. godina). 

Roginski je dao termodinamičko tumačenje aktivnih centara katalize, polazeći od toga 

da je idealan kristal termodinamički najstabilniji  oblik čvrstog tela sa najmanjom energijom. 

Mesta  na  kojima  je,  iz  bilo  kog  razloga,  narušena  kristalna  rešetka,  odlikuju  se  većom 

energijom  i  predstavljaju  aktivne  centre  katalize.  To  su,  zapravo,  delovi  sistema  presićeni 

energijom.  Njihova  aktivnost  je  utoliko  veća,  što  je  veći  stepen  narušavanja  kristalne 

strukture. 

Kako  hemisorpcija  predstavlja  prvi  stupanj  heterogene  katalize,  aktivni  centri 

adsorpcije  predstavljaju  i  aktivne  centre  katalize.  Međutim,  u  katalizi  je  pojam  aktivnih 

centara  složeniji,  pošto  obuhvata  i  geometrijski  raspored  i  elektronska  stanja  atoma  na 

površini,  atoma  metala  na  nosaču,  centralnog  metalnog  jona  u  koordinacionoj  sferi 

kompleksa, itd. 

 

KOMPONENTE HETEROGENIH KATALIZATORA 

 

Heterogeni katalizatori su složeni sistemi, sastavIjeni od više komponenata čija uloga 

može biti različita, u zavisnosti od hemijskog sastava, fizičkih osobina, kvantitativnih odnosa, 

načina  i  redosleda  dodavanja  drugih  komponenata  i  uslova  rada  katalizatora.  Primarna 

komponenta, koja neposredno učestvuje u katalitičkoj reakciji, može se sastojati od jedne ili 

više aktivnih vrsta. Tako se razlikuju monometalni i polimetalni katalizatori i polifunkcionalni 

katalizatori.  Primarna  komponenta  može  se  nalaziti  u  obliku  velikih  čestica,  zatim  u 

mehaničkoj smeši različitih komponenata, naneta na površinu nosača ili ugrađena u njegovu 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine

strukturu.  Sekundarne  komponente  (

poboljšanja aktivnosti i drugih osobina

Osnovna  uloga  nosača  heterogenog  katalizatora  je  da  omoguć

aktivnih  komponenata,  dobar  prenos  mase  i  toplote  i  potrebne  mehaničke  osobine

katalizatora. Međutim, nosač vrlo često utiče 

elektronske karakteristike aktivnih supstanci ili učestvujući u

Proučavanje  interakcija  komponenata  heterogenih 

vreme,  neophodnim  za  teorijsko  objaš

pripreme i primene, kao i za 

 

FIZIČKO-HEMIJSKE 

 

Katalitička  aktivnost  je  prvenstveno  usl

Međutim,  fizičke  osobine  kao  što  su  struktura,  tekstura,  termička,  električna  i  magnetna 

svojstva su takođe značajne pri karakterizaciji

sastava, načina pripreme, fizič

šemom: 

 

 

Fizičko-hemijska  ispitivanja  katalizatora  imaju  velik  značaj  u  kontroli  kvaliteta 

katalizatora i ispitivanju uzroka deak

U  ovim  ispitivanjima  koriste  se  adsorpcione,  spektroskopske,  mikr

difrakcione metode, a dobijaju se raznovrsni podaci 

katalizatora,  vrstama  i  rasporedu  aktivnih 

na  površini.  Značajan  napredak  u  teorijskoj  katalizi  ostvar

ispitivanjem  površine  katalizatora  na  atomskom  i  molekulskom  nivou,  pomoću 

spektroskopskih  metoda  velike  osetljivosti:

spektroskopije  (AES),  sekundarne  jon

zraka (EXAFS), difrakcije elektrona male energije (LEED

 

 

 

 

PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

enjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka

turu.  Sekundarne  komponente  (promotori)  se  dodaju  u  malim  koli

i i drugih osobina katalizatora. 

Osnovna  uloga  nosača  heterogenog  katalizatora  je  da  omoguć

aktivnih  komponenata,  dobar  prenos  mase  i  toplote  i  potrebne  mehaničke  osobine

utim, nosač vrlo često utiče i na aktivnost katalizatora,

elektronske karakteristike aktivnih supstanci ili učestvujući u hemijskoj re

interakcija  komponenata  heterogenih  katalizatora  pokazalo  se

neophodnim  za  teorijsko  objašnjenje  ponašanja  katalizatora  u 

za planiranje uslova i vremena korišćenja novih katali

JSKE OSOBINE KATALIZATORA 

ka  aktivnost  je  prvenstveno  uslovljena  hemijskom  prirodom  katalizatora. 

utim,  fizičke  osobine  kao  što  su  struktura,  tekstura,  termička,  električna  i  magnetna 

e značajne pri karakterizaciji katalizatora. Uzajamna veza izme

sastava, načina pripreme, fizičkih osobina i aktivnosti katalizatora može s

hemijska  ispitivanja  katalizatora  imaju  velik  značaj  u  kontroli  kvaliteta 

ispitivanju uzroka deaktivacije, kao i u teorijskoj katalizi. 

U  ovim  ispitivanjima  koriste  se  adsorpcione,  spektroskopske,  mikr

difrakcione metode, a dobijaju se raznovrsni podaci o zapreminskim i površinskim osobinama 

katalizatora,  vrstama  i  rasporedu  aktivnih  centara,  sastavu  i  migraciji  in

napredak  u  teorijskoj  katalizi  ostvaren  je  tokom  poslednjih  godina

površine  katalizatora  na  atomskom  i  molekulskom  nivou,  pomoću 

ih  metoda  velike  osetljivosti:  fotoelektronske  spektrospije  (XPS  i  UPS)

ekundarne  jon-masene  spektroskopije  (JRS),  pojač

elektrona male energije (LEED) i drugih metoda

 

Fakultet tehničkih nauka 

80

 

omotori)  se  dodaju  u  malim  količinama  radi 

Osnovna  uloga  nosača  heterogenog  katalizatora  je  da  omogući  povoljan  raspored 

aktivnih  komponenata,  dobar  prenos  mase  i  toplote  i  potrebne  mehaničke  osobine 

katalizatora, menjajući strukturu i 

reakciji. 

izatora  pokazalo  se,  u  novije 

našanja  katalizatora  u  različitim  uslovima 

iranje uslova i vremena korišćenja novih katalizatora. 

ovljena  hemijskom  prirodom  katalizatora. 

utim,  fizičke  osobine  kao  što  su  struktura,  tekstura,  termička,  električna  i  magnetna 

. Uzajamna veza između hemijskog 

nosti katalizatora može se prikazati sledećom 

 

hemijska  ispitivanja  katalizatora  imaju  velik  značaj  u  kontroli  kvaliteta 

U  ovim  ispitivanjima  koriste  se  adsorpcione,  spektroskopske,  mikroskopske  i 

zapreminskim i površinskim osobinama 

centara,  sastavu  i  migraciji  intermedijernih  oblika 

en  je  tokom  poslednjih  godina, 

površine  katalizatora  na  atomskom  i  molekulskom  nivou,  pomoću 

ronske  spektrospije  (XPS  i  UPS),  Auger 

(JRS),  pojačane  apsorpcije  X 

) i drugih metoda. 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

82

 

postojećim radnim uslovima i prema mehaničkim oštećenjima usled udara, pritiska, abrazije i 

drugog. 

Do  degradacije  katalitičke  aktivnosti  tokom  primene  dolazi  iz  dva  razloga:  usled 

starenja i usled trovanja katalizatora. Starenjem se nazivaju promene u strukturi katalizatora, 

prvenstveno  na  površini,  pod  uticajem  povišene  temperature,  a  posebno  usled  lokalnih 

pregrevanja  na  pojedinim  delovima.  Starenju  mogu  doprineti  i  hemijske  promene  koje 

povlače za sobom promenu strukture. 

Trovanje  je  pojava  degradacije  aktivnosti  katalizatora  usled  delovanja  primesa  u 

reakcionoj smeši ili usled dejstva produkata hemijske reakcije. Trovanje katalizatora može biti 

hemijsko  ili  mehaničko.  Hemijski  otrovi  deluju  tako  što  putem  hemijske  reakcije  ili  jake 

hemisorpcije blokiraju aktivne centre na katalizatoru na kojima se odvija katalitička reakcija. 

Takođe,  otrovi  mogu  da  menjaju  i  elektronske  karakteristike  površine  katalizatora  ili  da 

katališu  nepoželjne  reakcije.  Mehaničko  trovanje  nastaje  usled  taloženja  produkata  reakcije 

koji mehanički blokiraju površinu. 

 

HOMOGENA KATALIZA 

Procesi homogene katalize najčešće se odvijaju u rastvoru. Intermedijerni kompleksi 

koji  se  grade  između  reaktanata  i  katalizatora  nalaze  se  takođe  u  rastvoru,  a  njihova 

koncentracija zavisi od brzine stvaranja i razlaganja aktiviranog kompleksa.  

Reakcija koja se u odsustvu katalizatora odigrava po šemi 

A + B 

 (AB)

 

 C 

može se, u slučaju homogene katalize, prikazati u najopštijem obliku sledećom relacijom: 

A + K 

ς

 AK 

AK + B 

 (AB)

(AB)

 C + K 

Reakcije homogene katalize odigravaju se po različitim mehanizmima, u zavisnosti od 

vrste katalizatora, prirode sistema i uslova rada. Zbog toga ni za homogenu katalizu ne postoji 

jedinstvena teorija. 

 

Korišćena literatura: 

Bajalović,  I., 

Osnovi  fizičke  hemije

,  Univerzitet  u  Beogradu,  Peto  izdanje,  IRO  „Građevinska 

knjiga“, Beograd, 1983. 

Holclajtner Antunović, I., 

Opšti kurs fizičke hemije

, Univerzitet u Beogradu, Fakultet za fizičku 

hemiju, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2000. 

Putanov,  P., 

Osnove  fizičke  hemije  II  deo

,  Univerzitet  u  Novom  Sadu,  Tehnološki  fakultet, 

Institut  za  hemiju,  gas,  naftu  i  hemijsko  inženjerstvo  –  Novi  Sad,  Treće  izdanje,  Novi  Sad, 

1989. 

 

k

k

k

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

83

 

8. GREŠKE U HEMIJSKOJ ANALIZI 

 

Analitička  hemija  uključuje  oređivanje,  dokazivanje  i  odvajanje  pojedinih  sastojaka 

(analita)  u  uzorku  supstance.  Kvalitativnom  analizom  se  dolazi  do  saznanja  o  hemijskom 

identitetu  analita  u  uzorku,  a  kvantitativna  analiza  daje  brojačane  podatke  o  relativnim 

količinama jednog ili više analita. Pre izvođenja kvantitativne analize, potrebni su kvalitativni 

podaci.  Odvajanje  je  često  deo  i  kvalitativne  i  kvantitativne  analize.  Znači,  sastojak  uzorka 

koji se određuje zove se

 analit

Rezultati  tipične  kvantitativne  analize  dobijaju  se  iz  dve  vrste  merenja.  Jedno  je 

merenje  mase  ili  zapremine  uzorka  za  analizu,  a  drugo,  čime  se  najčešće  analiza  završava, 

jeste  merenje  nekog  svojstva  koje  je  srazmerno  količini  analita  u  tom  uzorku.  Hemičari 

klasifikuju  analitičke  metode  prema  prirodi  završnog  merenja.  Gravimetrijskim  metodama 

određuje  se  masa  analita  ili  neke  mešavine  koja  je  u  poznatom  hemijskom  odnosu  sa 

analitom.  Volumetrijskim  metodama  meri  se  volumen  rastvora  reagensa  potrebnog  za 

potpunu reakciju sa analitom. Elektroanalitičkim metodama mere se električna svojstva kao 

što  su  potencijal,  jačina  struje,  otpor  i  količina  elektriciteta.  Spektroskopske  metode 

zasnivaju se na merenju interakcije između elektromagnetnog zračenja i atoma ili molekula 

analita, ili na merenju zračenja koje analit emituje. Na kraju, treba spomenuti grupu različitih 

metoda  koje  se  zasnivaju  na  merenju  svojstava  kao  što  je  odnos  mase  prema  naboju 

(masena  spektrometrija),  brzina  radioaktivnog  raspada,  toplota  reakcije,  termička 

provodljivost, optička aktivnost i indeks raspada. 

Tipična  kvantitativna  analiza  sastoji  se  od  nekoliko  koraka  prikazanih  na  slici  8-1. 

Ponekad  se  pojedini  koraci  mogu  zaobići.  Međutim,  najčešće  svi  oni  imaju  važnu  ulogu  u 

uspešnoj  analizi.  Završno  merenje  obuhvata  određivanje  jednog  od  ranije  spomenutih 

fizičkih  svojstava.  U  pretposlednjoj  fazi  kvantitativne  analize  računa  se  relativna  količina 

analita u uzorku. Poslednji korak se sastoji u proceni kvaliteta i pouzdanosti rezultata. 

Nemoguće  je  izvesti  hemijsku  analizu  tako  da  rezultat  bude  potpuno  bez  greške  ili 

neodređenosti. Slika 8-2 prikazuje kako greške utiču na analitičke podatke koji predstavljaju 

rezultate  kvantitativnog  određivanja  Fe

3+

  jona.  Šest  jednakih  delova  vodenog  rastvora,  za 

koje  se  zna  da  sadrže  tačno  20,00  ppm  Fe

3+

  jona,  analizirano  je  na  potpuno  isti  način. 

Rezultati  prikazani  na  slici  kreću  se  u  rasponu  od  19,40  ppm  do  20,30  ppm  Fe

3+

.  Prosečna 

vrednost podataka 

x

 je 19,80 ppm. 

Svako  merenje  je  podložno  mnogim  nesigurnostima,  zbog  čega  rezultat  merenja 

izgleda kao na slici 8-2. Budući da se te nesigurnosti nikada ne mogu potpuno otkloniti, prava 

vrednost  neke  izmerene  veličine  uvek  je  nepoznata.  Međutim,  kako  se  veličina  greške 

merenja može proceniti, moguće je odrediti i granice u kojima će se nalaziti prava vrednost 

posmatrane veličine, za dati nivo verovatnoće. 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

85

 

                                                                         

N

x

x

N

i

i

=

=

1

                                                            (8-1) 

gde 

x

  izražava  pojedinačne  vrednosti  od 

x

,  od  kojih  se  sastoji  skup  od 

N

  rezultata  istih 

merenja. 

Medijana skupa podataka je srednji rezultat u nizu po veličini poređanih rezultata. Isti 

broj  podataka  je  veći  i  manji  od  medijane.  Za  neparan  broj  rezultata  medijana  se  može 

direktno proceniti. Za paran broj se računa sredina srednjeg para. 

 

PRECIZNOST 

 

Preciznost  opisuje  slaganje  između  dva  ili  više  merenja  izvedenih  na  potpuno  isti 

način. Preciznost se izražava na nekoliko načina. 

 

−−−−

 

Eksperimentalno standardno odstupanje (s) 

 

Eksperimentalno  standardno  odstupanje  je  statistička  veličina  kojom  se  naučnici  i 

inženjeri  koriste  kao  merom  preciznosti.  Za  mali  skup  podataka,  standardno  odstupanje  se 

računa prema sledećoj jednačini: 

                                                                      

1

2

_

=

N

x

x

s

i

                                                        (8-2) 

gde

 

i

x

 - 

_

x

 označava odstupanje od sredine rezultata i-tog merenja. 

 

−−−−

 

Varijansa (s

2

 

Varijansa predstavlja kvadrat standardnog odstupanja: 

                                                                   

1

1

2

_

2

=

=

N

x

x

s

N

i

i

                                                          (8-3) 

Proračun  standardnog  odstupanja  i  varijanse  za  podatke  sa  slike  8-2  prikazan  je  u 

tabeli 8-1. Iz tabele se može uočiti da standardno odstupanje iznosi 0,35 ppm Fe

3+

, varijansa 

0,13 (ppm Fe

3+

)

2

, dok je broj stepeni slobode 

(N – 1)

, 5. 

Treba uočiti da standardno odstupanje ima iste jedinice kao i sami podaci, a varijansa 

se izražava u jedinicama podataka na kvadrat. Naučnici i inženjeri češće koriste standardno 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

86

 

odstupanje,  kao  meru  preciznosti,  u  odnosu  na  varijansu,  jer  je  lakše  povezati  preciznost 

rezultata i sam rezultat ako imaju iste jedinice. 

Tabela 8-1: Načini izražavanja tačnosti i preciznosti 

Koncentracija Fe

3+

i

x

 [ppm] 

Odstupanje od sredine, 

_

x

x

i

 

2

_

x

x

i

 

=

1

x

19,4 

0,38 

0,1444 

=

2

x

19,5 

0,28 

0,0784 

=

3

x

19,6 

0,18 

0,0324 

=

4

x

19,8 

0,02 

0,0004 

=

5

x

20,1 

0,32 

0,1024 

=

6

x

20,3 

0,52 

0,2704 

7

.

118

=

i

x

 

 

6284

.

0

2

_

=

x

x

i

 

Sredina 

+

=

=

=

3

8

.

19

78

.

19

6

/

7

.

118

Fe

ppm

x

 

Standardno odstupanje  

+

=

=

=

=

=

3

2

35

.

0

354

.

0

1257

.

0

1

6

6284

.

0

1

Fe

ppm

N

x

x

s

i

 

 Varijansa 

2

3

2

_

)

(

13

.

0

1257

.

0

1

6

6284

.

0

1

+

=

=

=

Fe

ppm

N

x

x

i

 

Raspon ili područje 

+

=

=

=

3

9

.

0

4

.

19

3

.

20

Fe

ppm

w

 

Relativno standardno odstupanje 

ppt

ppt

x

s

18

9

.

17

1000

78

.

19

354

.

0

1000

_

=

×

=

×

=

 

Koeficijent varijanse 

ppt

x

s

KV

8

.

1

%

100

78

.

19

354

.

0

%

100

×

=

×

=

=

 

Apsolutna greška 

+

=

=

=

3

2

.

0

22

.

0

00

.

20

78

.

19

Fe

ppm

 

Relativna greška 

%

1

.

1

%

100

00

.

20

00

.

20

78

.

19

=

×

 (Za uzorak se zna da sadrži 20,00 ppm Fe

3+

 

 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

88

 

TAČNOST 

 

Osnovnu  razliku  između  tačnosti  i  preciznosti  pokazuje  slika  8-3.  Izraz  tačnost  ili 

ispravnost  označava  bliskost  rezultata  merenja  i  njegove  stvarne  odnosno  prihvaćene 

vrednosti, i izražava se kao greška. Tačnost meri slaganje između rezultata i prave vrednosti.  

Preciznost  opisuje  slaganje  između  nekoliko  rezultata  dobijenih  na  isti  način. 

Preciznost se može odrediti jednostavnim ponavljanjem merenja. Nasuprot tome, tačnost se 

ne  može  odrediti  egzaktno,  jer  prava  vrednost  nikada  nije  poznata.  Umesto  nje  se 

upotrebljava prihvaćena vrednost. 

 

Slika 8-3: Tačnost i preciznost 

 

−−−−

 

Apsolutna greška 

Apsolutna greška 

E

 u merenju veličine 

i

x

 data je jednačinom: 

                                                                          

t

i

x

x

E

=

                                                              (8-7) 

gde je 

t

x

 prava ili prihvaćena vrednost. Ako se vratimo na primer u tabeli 8-1, videćemo da 

je  apsolutna  greška  -0,2  ppm  Fe

3+

.  Može  se  uočiti  da  se  kod  apsolutne  greške  predznak 

zadržava  (za  razliku  od  predznaka  kod  preciznosti).  Negativni  predznak  u  posmatranom 

primeru pokazuje da je eksperimentalni rezultat manji od prihvaćene vrednosti. 

 

−−−−

 

Relativna greška 

Procenat relativne greške, 

E

r

, dat je izrazom: 

                                                                 

%

100

×

=

t

t

i

r

x

x

x

E

                                                       (8-8) 

Relativna  greška  takođe  se  izražava  u  delovima  po  hiljadu  (

ppt

).  Tako  se  relativna 

greška za sredinu podataka u tabeli 8 može prikazati kao -1,1% ili kao -11 ppt. 

 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

89

 

VRSTE GREŠAKA U EKSPERIMENTALNIM PODACIMA 

 

Preciznost  merenja  se  lako  određuje  upoređivanjem  podataka  iz  ponovljenih 

merenja.  Međutim,  procena  tačnosti  nije  tako  jednostavna.  Da  bi  se  odredila  tačnost, 

potrebno je poznavati pravu vrednost, a to je upravo ono što tražimo. 

Poznavanje preciznosti rezultata često nas stavlja u iskušenje da pretpostavimo kako 

poznajemo i tačnost. Opasnost takve pretpostavke daje nam slika 8-4, koja sažeto prikazuje 

rezultate  određivanja  azota  u  dve  čiste  mešavine.  Tačke  prikazuju  apsolutne  greške  istih 

merenja, koje su dobila četiri analitičara. 

Sa  slike  8-4  se  može  uočiti  da  analitičar  1  dobija  relativno  veliku  preciznost  i  veliku 

tačnost.  Analitičar  2  ima  skromniju  preciznost,  ali  dobru  tačnost.  Rezultati  koje  je  dobio 

analitičar  3  imaju  veliku  preciznost,  ali  je  brojčani  prosek  podataka  netačan.  Rezultati 

analitičara 4 imaju malu preciznost i malu tačnost. 

Slike 8-2 i 8-4 ukazuju na najmanje dve vrste grešaka koje utiču na hemijsku analizu. 

Zbog  prisustva  slučajnih  grešaka  podaci  su  više  ili  manje  rasuti  simetrično  oko  srednje 

vrednosti.  Slučajne  greške  u  nekoj  analizi  ogledaju  se  u  preciznosti  podataka.  Tako  se, 

ponovnim  vraćanjem  na  sliku  8-4,  može  uočiti  da  su  rezultati  rada  analitičara  1  i  3  mnogo 

manje razbacani nego kod analitičara 2 i 4.  

Druga vrsta grešaka, koje se nazivaju sistematske (ili objašnjive) greške, prouzrokuju 

da se sredina skupa podataka razlikuje od prihvaćene vrednosti. Na primer, podaci na slici 8-

2 imaju sistematsku grešku od -0,22 ppm Fe

3+

Rezultati  koje  su  izveli  analitičari  1  i  3  na  slici  8-4  imaju  malu  sistematsku  grešku,  a 

podaci analitičara 3 i 4 pokazuju sistematske greške od -0,7 i -1,2 azota. 

Treća grupa grešaka su grube greške. One se razlikuju od slučajnih i sistematičnih po 

tome što se pojavljuju samo povremeno, često su velike, a mogu prouzrokovati da rezultat 

bude ili visok ili nizak. Grube greške su razlog što se rezultat izrazito razlikuje od svih ostalih 

podataka u skupu uporednih merenja. Ništa ne upućuje na to da među podacima na slikama 

8-2 i 8-4 ima grubih grešaka. 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

91

 

2.

 

Greške  metoda  koje  proizilaze  iz  nesavršenosti  hemijskog  ili  fizičkog  ponašanja 

analitičkog sistema; 

3.

 

Lične greške koje nastaju zbog neopreza, nemara ili ličnih ograničenja izvođača. 

 

1.

 

Greške instrumenata 

Sve  merne  sprave  su  izvori  sistematskih  grešaka.  Na  primer,  pipete,  birete  i 

volumetrijske boce mogu imati nešto različite zapremine od onih koje su na njima označene. 

Te razlike mogu nastati zbog upotrebe staklenog pribora pri temperaturama koje se znatno 

razlikuju  od  temperature  baždarenja,  krivljenja  zidova  pri  zagrevanju  tokom  sušenja,  zbog 

grešaka  u  početnom  baždarenju  ili  nečistoća  na  unutrašnjoj  površini  posuđa.  Većina 

sistematskih grešaka te vrste lako se uklanja baždarenjem. 

Instrumenti  koji  se  priključuju  na  izvor  električne  struje  često  su  izvor  sistematskih 

grešaka.  Nesigurnosti  nastaju  zbog  opadanja  napona  baterija  tokom  upotrebe.  Greške 

nastaju  i  zbog  povećanja  otpora  u  strujnim  kolima  usled  nečistoća  na  električnim 

kontaktima. Na otpornike i standardne izvore napona utiče i temperatura. Struje indukovane 

u vodovima gradske mreže utiču na elektronske instrumente. Greške iz tih i drugih izvora se 

mogu dokazati i ukloniti. 

 

2.

 

Greške metoda 

Sistematske  greške  metoda  su  česte,  a  posledica  su  lošeg  hemijskog  i  fizičkog 

ponašanja  reagensa  i  reakcija  na  kojima  se  analiza  temelji.  Takvi  izvori  nesavršenosti  su 

sporost  nekih  reakcija,  nepotpunost  drugih,  nestabilnost  određenih  hemijskih  vrsta, 

nespecifičnost  mnogih  reagenasa  i  mogući  tok  uporednih  reakcija  koje  ometaju  merni 

postupak. 

Na  primer,  česta  greška  metode  u  volumetriji  nastaje  zbog  malog  viška  reagensa 

potrebnog da bi indikator promenio boju, što upućuje na kraj reakcije. Zbog toga je tačnost 

takve analize ograničena istom pojavom koja omogućava titraciju. 

Drugi primer greške metode opisan je ranije u odnosu sa rezultatima analitičara 3 i 4 

na  slici  57.  Tu  je  izvor  greške  bila  nepotpunost  reakcije  između  piridinskog  prstena  u 

nikotinskoj kiselini i sumporne kiseline. 

Greške  svojstvene  metodama  je  izuzetno  teško  detektovati  i  zbog  toga  su  one 

najozbiljnije od tri spomenute vrste sistematskih grešaka.  

 

3.

 

Lične grške 

Mnoga  merenja  zahtevaju  lične  procene.  Primeri  su  nameštanje  položaja  kazaljke 

između dve podele na skali, boja rastvora u završnoj tački titracije ili nivo tečnosti u odnosu 

na  podeoke  na  pipeti  ili  bireti.  Procene  te  vrste  često  su  uzrok  sistematskih  jednosmernih 

grešaka. Na primer, jedna osoba može očitavati položaj kazaljke uvek previsoko, druga može 

biti malo spora pri uključivanju štoperice, a treća može biti slabo osetljiva na promene boje. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

92

 

Analitičar  neosetljiv  na  promene  boje  sklon  je  upotrebi  viška  reagensa  u  volumetrijskoj 

analizi. Fizički nedostatak čest su izvor ličnih sistematskih grešaka. 

Opšti izvor ličnih grešaka su predrasude, pa su tako predrasude o brojevima još jedan 

veoma  rasprostranjen  uzrok  ličnih  grešaka.  Najčešća  predrasuda  dešava  se  pri  očitavanju 

položaja  kazaljke  mernog  instrumenta,  pri  čemu  se  daje  prednost  brojevima  0  i  5.  Takođe, 

preovladava  i  sklonost  prema  malim  vrednostima  brojeva,  kao  i  prema  parnim  brojevima. 

Digitalne skale na pH-metrima, vagama i drugim elektronskim instrumentima uklanjaju lične 

greške, jer kod njih nije potrebna procena pri očitavanju. 

 

 

Uticaj sistematskih grešaka na rezultate analize 

 

Sistematske greške mogu biti konstantne ili srazmerne. Veličina konstantnih grešaka 

je nezavisna od veličine uzorka koji se analizira. Srazmerne greške se povećavaju ili smanjuju 

srazmerno veličini uzetog uzorka za analizu. 

 

1.

 

Konstantne greške 

Konstantne  sistematske  greške  postaju  značajne  ukoliko  se  količina  koja  se  meri 

smanjuje. Na primer, količina viška reagensa koja je potrebna da bi se izazvala promena boje 

prilikom  operacije  titracije  može  biti  primer  konstantne  greške.  Ta  zapremina,  koja  je 

najčešće mala, ostaje ista bez obzira na ukupnu zapreminu reagensa potrošenog za titraciju. 

S  druge  strane,  relativna  greška  postaje  značajna  kako  se  ukupna  zapremina  reagensa 

smanjuje. Jedan od načina smanjenja konstantne greške jeste upotreba što je moguće većeg 

uzorka. 

2.

 

Srazmerne greške 

Čest  uzrok  srazmernim  greškama  je  postojanje  nečistoća  u  uzorku.  Na  primer, 

metoda  za  određivanje  bakra,  koja  se  veoma  često  koristi,  zasniva  se  na  reakciji  bakar(II) 

jona sa kalijumjodidom pri čemu nastaje jod. Zatim  se meri količina joda koja je srazmerna 

količini bakra. Gvožđe(III) jon, ako je prisutan u uzorku, takođe oslobađa jod iz kalijumjodida. 

Ako pre analize nije preduzet korak za odvajanje jona Fe

3+

 iz uzorka, dobiće se visok rezultat 

za procenat bakra jer će nastali jod odgovarati ukupnoj količini bakar(II) i gvožđe(III) jona u 

uzorku.  Veličina  te  greške  određena  je  udelom  nečistoća  gvožđa,  koja  je  nazavisna  od 

veličine uzorka. Ako se veličina uzorka udvostruči, količina oslobođenog joda, i od bakra i od 

gvožđa, takođe će se udvostručiti. Znači, rezultat za udeo bakra u uzorku ne zavisi od veličine 

uzorka. 

 

Otkrivanje sistematskih instrumentalnih i ličnih grešaka 

 

Sistematske  instrumentalne  greške  uglavnom  se  ustanovljavaju  i  uklanjaju 

baždarenjem.  Povremeno  baždarenje  je  poželjno,  jer  se  odgovor  najvećeg  broja 

instrumenata sa vremenom menja zbog habanja, korozije i lošeg rukovanja. 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

94

 

analitičaru  korekciju  titracijskih  podataka  za  zapreminu  reagensa  potrebnog  da  indikator 

promeni boju kod završne tačke titracije. 

 

4.

 

Menjanje veličine uzoraka 

Konstantne greške se smanjuju sa povećanjem količine uzorka koji se analizira. Zbog 

toga se sistematske greške mogu ustanoviti i menjanjem veličine uzorka. 

 

GRUBE GREŠKE 

 

Grube  greške  su,  najčešće,  lične  prirode  i  nastaju  zbog  neopreza  ili  nesposobnosti 

izvođača  analize.  Grube  greške  mogu  biti  slučajne,  ali  se  događaju  tako  retko  da  se  ne 

ubrajaju  u  slučajne  greške.  Uzroci  grubih  grešaka  su  aritmetičke  zabune,  premeštanje 

brojeva pri beleženju podataka, očitavanje sa skala naopako, obrtanje predznaka, upotreba 

pogrešne  skale,  prosipanje  rastvora.  Neke  grube  greške  utiču  samo  na  jedan  rezultat,  a 

druge,  kao  što  je  upotreba  pogrešne  skale  instrumenata,  utiču  na  celu  grupu  uporednih 

merenja. Takođe, grube greške mogu nastati i kao rezultat trenutnog prekida struje, vode ili 

drugih sličnih događaja. 

Grube greške se mogu ukloniti samodisciplinom. Mnogi naučnici sprovode postupak 

ponovnog  očitavanja  sa  instrumenta  pošto  je  vrednost  već  zapisana,  a  zatim  novi  podatak 

upoređuju sa prethodnim. 

 

SLUČAJNE GREŠKE 

 

Slučajne  (neodređene)  greške  su  posledica  mnogih  promenljivih  koje  se  ne  mogu 

nadzirati, a koje neizbežno postoje u svakom fizičkom ili hemijskom merenju. 

Postoji mnogo izvora slučajnih grešaka, ali se nijedan ne može sa sigurnošću dokazati 

ili meriti. Međutim, zbirni uticaj pojedinačnih slučajnih grešaka čini da se podaci iz grupe istih 

merenja šire oko sredine grupe. 

Na  primer,  rasipanje  podataka  na  slikama  8-2  i  8-4  direktna  je  posledica 

nagomilavanja slučajnih grešaka. Treba uočiti na slici 8-4 da su veće slučajne greške u radu 

analitičara 2 i 4, nego u radu analitičara 1 i 3. 

 

 

Izvori slučajnih grešaka 

 

Kvalitativna  slika  o  načinu  na  koji  male  greške  čine  ukupnu  nesigurnost,  mogu  se 

dobiti na primeru čiji je prikaz dat u tabeli 8-2. Pretpostavljeno je da, prilikom analize nekog 

uzorka, nastaju četiri manje greške koje daju ukupnu grešku. Takođe se smatra da svaka od 

tih grešaka ima istu verovatnoću i da svaka može uticati na to da konačan rezultat bude veći 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

95

 

ili  manji  za  veličinu 

±

U.  Tabela  8-2  prikazuje  načine  na  koje  se  četiri  greške  mogu 

kombinovati  kako  bi  se  dobilo  naznačeno  odstupanje  od  sredine.  Tako  jedna  kombinacija 

grešaka daje odstupanja 

±

4U, četiri kombinacije daju odstupanja 

±

2U, a šest kombinacija, 

0U. Odnos kombinacija 1 : 4 : 6 : 4 : 1 je mera verovatnoće za odstupanje svake veličine. Ako 

se  izvede  dovoljno  velik  broj  merenja,  može  se  očekivati  raspodela  učestalosti  slična 

raspodeli  datoj  na  slici  8-5.a.  Ordinate  dijagrama  koji  su  prikazani  na  slici  8-5  predstavljaju 

relativnu učestalost događaja pet mogućih kombinacija. 

Tabela 8-2: Moguće kombinacije od četiri nesigurnosti jednake veličine 

Kombinacije nesigurnosti 

Veličine slučajnih grešaka 

Broj kombinacija 

Relativna učestalost 

+U

1

+U

2

+U

3

+U

4

 

+4U 

1/16=0.0625 

-U

1

+U

2

+U

3

+U

4

 

+U

1

-U

2

+U

3

+U

4

 

+U

1

+U

2

+U

3

-U

4

 

+U

1

+U

2

+U

3

-U

4

 

 

+2U 

 

 

4/16=0.250 

-U

1

-U

2

+U

3

+U

4

 

+U

1

+U

2

-U

3

-U

4

 

+U

1

-U

2

+U

3

-U

4

 

-U

1

+U

2

-U

3

-U

4

 

-U

1

+U

2

+U

3

-U

4

 

+U

1

-U

2

-U

3

+U

4

 

 

 

 

 

 

 

6/16=0.375 

+U

1

-U

2

-U

3

-U

4

 

-U

1

+U

2

-U

3

-U

4

 

-U

1

-U

2

+U

3

-U

4

 

-U

1

-U

2

-U

3

+U

4

 

 

-2U 

 

 

4/16=0.250 

-U

1

-U

2

-U

3

-U

4

 

-U4 

1/16=0.0625 

Slika  8-5.b  pokazuje  teorijsku  raspodelu  za  deset  nesigurnosti  iste  veličine.  Opet  se 

uočava  da  je  najčešće  nulto  odstupanje  od  sredine.  Druga  krajnost,  najveće  odstupanje  od 

10U događa se samo, otprilike, jednom u 500 merenja. 

Kada se isti postupak primeni na vrlo veliki broj pojedinačnih grešaka, dobija se kriva 

prikazana na slici 8-5.c. Ta kriva se zove Gausova ili normalna kriva. 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

97

 

gde brojevi u zagradama predstavljaju apsolutna standardna odstupanja. Ako bi se dogodilo 

da predznaci tri pojedinačna odstupanja budu jednaki, standardno odstupanje zbira moglo bi 

biti + 0,02 + 0,03 + 0,05 = + 0,10 ili - 0,02 - 0,03 - 0,05 = - 0,10. S druge strane, moguće je da 

se ta tri predznaka tako iskombinuju da ukupna vrednost bude nula: - 0,02 - 0,03 + 0,05 = 0. 

Međutim,  mnogo  je  verovatnije  da  će  zbir  standardnih  odstupanja  biti  negde  između  tih 

krajnosti. Prema tabeli 8-3, standardna odstupanja zbira ili razlike mogu se dobiti uzimanjem 

drugog korena zbira kvadrata pojedinačnih apsolutnih standardnih odstupanja. Tako je  za: 

                                                         

( ) ( ) ( )

c

b

a

s

c

s

b

s

a

y

±

±

+

±

=

                                            (8-9)

 

apsolutno standardno odstupanje rezultata, 

S

y

, dato jednačinom: 

                                                                 

2

2

2

c

b

a

y

s

s

s

s

+

+

=

                                                  (8-10) 

gde su 

S

a

S

b

 i 

S

c

 standardna odstupanja tri člana zbira. Uvrštavanje standardnih odstupanja iz 

gornjeg primera daje: 

(

) (

) (

)

06

,

0

05

,

0

03

,

0

02

,

0

2

2

2

±

=

±

+

±

+

±

=

y

s

 

a zbir se može prikazati kao 2,63 (

±

0,06). 

 

 

Standardno odstupanje proizvoda i količnika  

 

Razmotrimo  sledeće  računanje  gde  su  brojevi  u  zagradama  ponovo  apsolutna 

odstupanja: 

(

)

(

)

(

)

( )

?

010406

,

0

04

,

0

97

,

1

0001

,

0

0050

,

0

02

,

0

10

,

4

±

=

±

±

×

±

 

U datom primeru, standardno odstupanje za dva podatka veće je od samog rezultata. 

Može se zaključiti da za množenje i deljenje ne važi isti pristup kao za sabiranje i oduzimanje. 

Kao  što  je  prikazano  u  tabeli  8-3,  relativno  standardno  odstupanje  proizvoda  ili  količnika 

određeno je relativnim standardnim odstupanjem pojedinačnih podataka. Za: 

                                                                           

c

b

a

y

×

=

                                                             (8-11) 

relativno  standardno  odstupanje 

S

y

/y

  rezultata 

y

  dobija  se  sabiranjem  kvadrata  relativnih 

standardnih odstupanja od 

a

b

 i 

c

 i vađenjem korena iz zbira: 

                                        

2

2

2

+

+

=

c

s

b

s

a

s

y

s

c

b

a

y

                            (8-12)

 

Primenom jednačine (8-12) na eksperimentalne podatke iz primera, dobija se: 

(

) (

) (

)

0289

,

0

0203

,

0

0200

,

0

0049

,

0

97

,

1

04

,

0

005

,

0

0001

,

0

10

,

4

02

,

0

2

2

2

2

2

2

±

=

+

+

=

±

+

±

+

±

=

y

s

y

 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

98

 

Da  bi  se  račun  upotpunio,  potrebno  je  naći  apsolutno  standardno  odstupanje 

rezultata: 

(

)

(

)

000301

,

0

0289

,

0

0104

,

0

0289

,

0

±

=

±

×

=

±

×

=

y

s

y

 

Po dogovoru, nesigurnost se piše kao 0,0104(

±

0,0003). 

 

 

Standardno odstupanje eksponencijalnog računanja 

 

Razmotrimo jednačinu: 

x

a

y

=

 

i  pretpostavimo  da  eksponent 

x

  ne  sadrži  nesigurnost.  Kako  se  može  videti  u  tabeli  8-3, 

relativno standardno odstupanje za 

y

, koje potiče od nesigurnosti u 

a

, iznosi: 

                                                                               

a

s

x

y

s

a

y

=

                                                              (8-13)

 

Tako  je  relativno  standardno  odstupanje  kvadrata  nekog  broja  jednako  dvostrukom 

relativnom  standardnom  odstupanju  tog  broja,  a  relativno  standardno  odstupanje  trećeg 

korena nekog broja je trećina relativnog standardnog odstupanja tog broja itd. 

 

 

Standardno odstupanje logaritma i antilogaritma 

 

U tabeli 8-3 je prikazano da je za 

y=log

10

a

 apsolutno standardno odstupanje: 

                                                                     

a

s

s

a

y

434

,

0

=

                                                         (8-14)

 

dok se relativno standardno odstupanje za 

y=antilog

10

a

 računa primenom relacije: 

                                                                

a

y

s

y

s

303

,

2

=

                                                       (8-15)

 

Zbog  toga  je  apsolutno  standardno  odstupanje  logaritma  nekog  broja  određeno 

relativnim standardnim odstupanjem tog broja, i obrnuto, relativno standardno odstupanje 

antilogaritma nekog broja određeno je apsolutnim standardnim odstupanjem tog broja. 

 

METODE IZRAŽAVANJA ANALITIČKIH PODATAKA 

 

Kako brojčani rezultat, ako se njegova tačnost ne zna, ne znači mnogo, neophodno je 

uvek  protumačiti  pouzdanost  eksperimentalnih  podataka.  Jedan  od  najboljih  načina 

izražavanja  pouzdanosti  je  davanje  granica  pouzdanosti  na  90  ili  95%-tnom  nivou 

pouzdanosti.  Druga  mogućnost  je  da  se  izražavanje  apsolutnog  standardnog  odstupanja  ili 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

100

 

 

a)

 

Zbir i razlika 

Kod  sabiranja  i  oduzimanja,  rezultati  se  zaokružuju  tako  da  sadrže  onaj  broj 

decimalnih  mesta  koliko  decimalnih  mesta  ima  u  broju  sa  najmanjim  brojem  decimalnih 

mesta. 

Na primer, u računu: 

3,4 + 0,020 + 7,31 = 10,73 = 10,7 

drugo  i  treće  decimalno  mesto  u  rezultatu  očito  ne  može  biti  značajno,  jer  je  broj  3,4 

nesiguran na prvom decimalnom mestu. Treba uočiti da rezultat sadrži tri značajne cifre, iako 

ih dva broja u zbiru imaju samo po dve. 

 

b)

 

Proizvod i količnik 

Pravilo  za  množenje  i  deljenje,  koje  se  ponekad  koristi,  jeste  da  se  rezultati 

zaokružuju tako da sadrže onaj broj značajnih cifara koliko ih ima broj sa najmanje značajnih 

cifara. Na žalost, taj postupak može često navesti na pogrešno zaokruživanje. 

Kao primer, potrebno je razmotriti sledeća dva računa: 

08

,

1

0

,

100

52

,

4

24

=

×

 i 

965

,

0

0

,

100

02

,

4

24

=

×

 

Prema pravilu koje je prethodno opisano, prvi rezultat bi se zaokružio na 1,0, a drugi 

na  0,96.  Međutim,  ako  je  nesigurnost  u  poslednjoj  cifri  svakog  broja  u  prvom  količniku 

jednaka  1,  relativne  nesigurnosti  koje  nose  ti  brojevi  su  1/24,  1/452  i  1/100.  Kako  je  prva 

relativna  nesigurnost  veća  od  druge  dve,  smatra  se  da  je  relativna  nesigurnost  u  rezultatu 

takođe 1/24. Apsolutna nesigurnost je zbog toga 

04

,

0

045

,

0

24

/

1

08

,

1

=

=

×

 

Iz istog razloga, apsolutna nesigurnost drugog rezultata iznosi:  

04

,

0

040

,

0

24

/

1

965

,

0

=

=

×

 

Zbog  toga  bi  se  prvi  rezultat  trebao  zaokružiti  na  tri  značajne  cifre,  ili  1,08,  a  drugi 

samo na dve, odnosno 0,96. 

 

c)

 

Logaritmi i antilogaritmi 

Posebnu  pažnju  bi  trebalo  obratiti  prilikom  zaokruživanja  rezultata  računanja  koji 

sadrže logaritme. U većini primera mogu se primeniti sledeća pravila: 

1.

 

U  logaritmu  broja  zadržite  onoliko  cifara  desno  od  decimalnog  zareza  koliko  je 

značajnih cifara u osnovnom broju. 

2.

 

U antilogaritmu broja zadržite onoliko cifara koliko je cifara desno od decimalnog 

zareza u osnovnom broju. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

101

 

Mantisa  logaritma  predstavlja  cifre  desno  od  decimalnog  zareza.  Karakteristika 

logaritma  sadrži  cifre  levo  od  decimalnog  zareza.  Broj  značajnih  cifara  u  mantisi,  ili  u 

brojevima desno od decimalnog zareza, jednak je broju značajnih cifara u osnovnom broju. 

 

 

Zaokruživanje podataka 

 

Izračunate  rezultate  hemijskih  analiza  uvek  bi  trebalo  zaokruživati  na  isti  način.  Na 

primer, razmotrimo četiri rezultata istih eksperimenata: 61,60, 61,46, 61,55 i 61,61. Sredina 

tih podataka je 61,555, a standardno odstupanje 0,069. Pri zaokruživanju sredine moramo se 

odlučiti  treba  li  uzeti  61,55  ili 61,56.  Dobar  pravac  je  da  se  cifra  5  uvek zaokruži  na  najbliži 

paran broj. Na taj način se uklanja bilo kakva sklonost zaokruživanja u istom smeru. Drugim 

rečima, u svakoj datoj situaciji postoji jednaka verovatnoća da će parni susedni broj biti veći 

ili  manji. Prema tome,  rezultat  bismo  mogli  izraziti  kao  61,56

±

0,07.  Ako  imamo  razloga za 

sumnju u pouzdanost procenjenog standardnog odstupanja, možemo se odlučiti da rezultat 

iskažemo kao 61,6

±

0,1. 

 

 

Zaokruživanje rezultata hemijskih računa 

 

Važno  je  zapamtiti  da  zaokruživanje  treba  odložiti  do  kraja  računanja.  Kroz  sva 

računanja trebalo bi zadržati najmanje jednu cifru više od značajnih, kako bi se izbegla greška 

zbog  zaokruživanja.  Ta  dodatna  cifra  se  ponekad  zove  zaštitna  cifra.  Savremeni  kalkulatori 

uglavnom  zadržavaju  nekoliko  dodatnih  beznačajnih  cifara  i  korisnik  mora  voditi  računa  da 

konačni rezultat zaokruži tako da zadrži samo značajne cifre. 

Znači,  odluka  o  zaokruživanju  je  važan  deo  svakog  računanja  i  takva  odluka  se  ne 

može bazirati na broju cifara koje se mogu očitati na kalkulatoru. 

 

 

 

Korišćena literatura: 

Marjanović, N., 

Instrumentalne metode analize, I/1. Metode razdvajanja

, Univerzitet u Banjoj 

Luci, Tehnološki fakultet, Banja Luka, 2001. 

Skoog, D.A., West, D.M., Holler, F.J., 

Fundamentals of Analytical Chemistry

, 6th ed., Saunders 

College Pub., 1992. 

Pantelić,  I., 

Uvod  u  teoriju  inženjerskog  eksperimenta

,  Radnički  univerzitet  „Radivoj 

Ćirpanov“, Novi Sad, 1976. 

 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

103

 

                                                              

(

)

1

1

2

=

=

N

i

s

N

i

x

x

                                                   (9-1) 

Standardno odstupanje populacije, 

σ

, koje je ujedno i pravo standardno odstupanje, 

predstavljeno je izrazom: 

                                                                  

(

)

N

i

N

i

x

=

=

1

2

µ

σ

                                                     (9-2) 

Može  se primetiti  da između  jednačine  (9-2)  i  jednačine  (9-1)  postoje  dve  razlike:  u 

brojiocu  jednačine  (9-2)  se,  umesto  sredine  uzorka 

x

pojavljuje  populacijska  sredina, 

µ

;  u 

jednačini (9-2) 

N

 zamenjuje broj stepeni slobode, 

N-1

, koji sadrži jednačina (9-1). 

Razlog  za  upotrebu  broja  stepeni  slobode  kada  je 

N

  mali  broj  je  sledeći  -  ako  je 

σ

 

nepoznato, moraju se iz skupa podataka izvaditi 

x

 i 

s

; jedan stepen slobode upotrebljava se 

prilikom  određivanja 

x

,  jer  zbir  pojedinačnih  odstupanja  mora  biti  nula;  tako,  kada  se 

izračuna 

N-1

 odstupanje, poslednje odstupanje je poznato. 

 

 OSOBINE NORMALNE KRIVE GREŠAKA 

 

Slika  9-1.a  prikazuje  dve  Gausove  krive  u  kojima  je  relativna  učestalost  događaja 

različitih  odstupanja  od  sredine  data  u  funkciji  od  odstupanja  od  sredine 

(x  -  µ)

.  Dve  krive 

predstavljaju  dve  populacije  podataka  koje  se  razlikuju  samo  u  standardnom  odstupanju. 

Standardno  odstupanje  za  populaciju  koja  ima  širu,  ali  nižu  krivu  (

B

)  dvostruko  je  veće  od 

standardnog odstupanja za populaciju koja daje krivu 

A

Slika 9-1.b. prikazuje drugi tip normalne krive u kojoj je apscisa nova promenljiva, 

z

definisana kao:  

                                                                          

(

)

x

z

µ

σ

=

                                                               (9-3) 

Treba  primetiti  da  je 

z

  standardno  odstupanje  podataka  izraženo  u  jedinicama 

standardnog  odstupanja.  To  znači,  kada  je 

x-µ=σ

z

  je  jednako  jednom  standardnom 

odstupanju,  kada  je 

x-µ=2σ

z

  ima  vrednost  dva  standardna  odstupanja,  itd.  Kako  je 

z

 

odstupanje od sredine u jedinicama standardnog odstupanja, dijagram koji prikazuje odnos 

relativne učestalosti i veličine 

z

 daje jedinstvenu Gausovu krivu koja opisuje celu populaciju 

podataka, bez obzira na standardno odstupanje. Znači, slika 9-1.b. je normalna kriva za oba 

skupa podataka prikazanih krivama A i B na slici 9-1.a. 

Opšte osobine normalne krive grešaka su: 

1.

 

Sredina se nalazi u središnjoj tački s najvećom učestalošću događaja; 

2.

 

Postoji simetrična raspodela pozitivnih i negativnih odstupanja oko maksimuma; 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

104

 

3.

 

Učestalost događaja se eksponencijalno smanjuje s povećanjem odstupanja; zato 

se  male  slučajne  nesigurnosti  mnogo  češće  opažaju  od  velikih  slučajnih 

nesigurnosti. 

 

 

Slika 9-1

Normalne krive. Standardno odstupanje za krivu B dvostruko je veće nego za krivu A, 

odnosno σB=2σA. (a) Apscisa predstavlja odstupanje od sredine u mernim jedinicama. (b) Apscisa 

predstavlja odstupanje od sredine u jedinicama σ.

 

 

−−−−

 

Površine pod normalnom krivom 

 

Može  se  pokazati  da  se  68,3%  površine  ispod  svake  normalne  krive  nalazi  u 

granicama jednog standardnog odstupanja (±1

σ

) od sredine 

µ

. Prema tome, 68,3% podataka 

koji čine populaciju je u tim granicama. Zatim, približno 95,5% svih podataka su u granicama 

±2

σ

  od  sredine,  a  99,7%  u  granicama  ±  3

σ

.  Vertikalne  isprekidane  linije  na  slici  9-1.b 

prikazuju  površine  oivičene  sa  ±1

σ

,  ±2

σ

  i  ±3

σ

.  Zbog  takvog  odnosa  površina,  standardno 

odstupanje populacije podataka je upotrebljivo sredstvo za predviđanje. Na primer, može se 

reći  da  su  šanse  68,3  posto  da  slučajna  greška  bilo  kog  pojedinačnog  merenja  u normalnoj 

raspodeli nije veća od ±1

σ

. Slično, verovatnoća je 95,5 do 100 posto da je greška manja od 

±2

σ

, itd. 

 

−−−−

 

Standardna greška sredine 

 

Računanje na postotak raspodele, kako je opisano u prethodnom pasusu, odnosi se 

na  verovatnoću  greške  za  jedno  merenje.  Za  niz  uzoraka,  od  kojih  svaki  sadrži  N  slučajno 

uzetih  podataka  iz  populacije,  sredina  će  se  sve  manje  rasipati,  kako  se  N  povećava. 

Standardno odstupanje svake sredine je poznato kao standardna greška sredine i označava 

se  kao 

σ

m

.  Može  se  pokazati  da  je  standardna  greška  obrnuto  srazmerna  drugom  korenu 

broja podataka 

N

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

106

 

pretpostaviti  da  je,  za  sve  uzorke,  izvor  slučajnih  grešaka  isti.  Uvedena  pretpostavka 

uglavnom je tačna ukoliko uzorci imaju sličan sastav i ako se analiziraju na potpuno isti način. 

Da  bi  se  dobilo  ukupno  standardno  odstupanje, 

s

ukupno

,  odstupanja  od  srednje 

vrednosti za svaki podskup se kvadriraju, kvadrati svih podskupova saberu, a zatim sve podeli 

odgovarajućim brojem stepeni slobode kako prikazuje jednačina (9-6). Jedan stepen slobode 

izgubi se na svaki podskup podataka. Prema tome, broj stepeni slobode za 

s

ukupno

 jednak je 

ukupnom broju merenja umanjenom za broj podskupova. 

                                 

(

)

(

)

(

)

s

N

i

N

k

k

N

j

j

i

ukupno

N

N

N

N

x

x

x

x

x

x

s

+

+

+

+

+

+

=

=

=

=

...

...

3

2

1

1

1

2

3

1

2

2

2

1

1

3

2

                         (9-6) 

N

1

  je  broj  podataka  u  skupu  1, 

N

2

  je  broj  podataka  u  skupu  2,  itd.  Član 

N

s

  je  broj 

(pod)skupova sakupljenih podataka. 

 

PRIMENA STATISTIKE 

 

Eksperimentatori  primenjuju  statistički  račun  kako  bi  poboljšali  svoju  procenu  o 

uticaju slučajnih grešaka. Najčešća primena statistike u analitičkoj hemiji sastoji se iz: 

1.

 

Definisanja  intervala  oko  sredine  skupa  u  kojem  se  može  očekivati  da  će  se,  s 

datom verovatnoćom, naći populacijska sredina; 

2.

 

Određivanja  broja  istovetnih  merenja  koji  je  potreban  da  eksperimentalna 

sredina, s datom verojatnoćom, leži u granicama prethodno određenog intervala 

oko populacijske sredine; 

3.

 

Pomoći prilikom odluke da li neku sumnjivu vrednost u skupu rezultata istovetnih 

merenja, pri izračunavanju sredine skupa, treba zadržati ili odbaciti; 

4.

 

Izračunavanja verovatnoće da su dva uzorka, analizirana istom metodom, znatno 

različitog  sastava,  odnosno  da  li  je  razlika  u  eksperimentalnim  rezultatima 

posledica slučajne greške ili stvarne razlike u sastavu uzorka; 

5.

 

Proceni verovatnoće da postoji razlika u preciznosti između dva skupa podataka 

koje su dobila dva različita izvođača, ili su podaci dobijeni različitim metodama; 

6.

 

Definisanju i određivanju granica dokazivanja; 

7.

 

Obradi podataka dobijenih baždarenjem. 

 

GRANICE POUZDANOSTI 

 

Prava vrednost sredine za populaciju podataka, 

µ

, ne može se nikada tačno odrediti, 

zato  što  bi  takvo  određivanje  zahtevalo  beskonačan  broj  merenja.  Međutim,  uz  pomoć 

statističke  teorije  moguće  je  postaviti  granice  oko  eksperimentalno  dobijene  sredine 

x

,  u 

kojima  se  očekuje  da  se  nalazi  prava  sredina 

µ

  sa  datim  stepenom  verovatnoće.  Granice 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

107

 

dobijene  na  taj  način  nazivaju  se  granicama  pouzdanosti,  a  interval  koji  one  obuhvataju 

poznat je kao interval pouzdanosti. 

Veličina intervala pouzdanosti izvedenog iz standardnog odstupanja uzorka zavisi od 

sigurnosti  sa  kojom  je  poznato 

s

.  Ako  je 

s

  dobra  aproksimacija  od 

σ

,  tada  interval 

pouzdanosti može biti mnogo uži nego ako se procena 

s

 zasniva samo na dva ili tri merenja. 

 

−−−−

 

Interval pouzdanosti kada je 

s

 dobra aproksimacija od 

σ

 

 

Na  slici  9-3  prikazan  je  niz  od  pet  normalnih  krivih.  Na  svakoj  krivoj  učestalost  je 

nanesena  kao  funkcija  veličine 

z

  (jednačina  9-3),  koja  predstavlja  odstupanje  od  sredine  u 

jedinicama  standardnog  odstupanja  populacije.  Osenčena  površina  ispod  svake  krive  se 

nalazi  između  vrednosti 

-z

  i 

+z

,  koje  su  označene  levo  i  desno  od  same  krive.  Broj  na 

osenčenoj  površini  ispod  krive  predstavlja  procenat  od  ukupne  površine  koja  je  pokrivena 

krivom  unutar 

z

  vrednosti.  Na  primer,  kako  pokazuje  prva  kriva,  50%  površine  ispod  svake 

Gausove krive smešteno je između 

-0,67σ

 i 

+0,67σ

. Nastavljajući dalje, uočava se da se 80% 

površine  ispod  Gausove  krive  nalazi  između 

-1,29σ

  i 

+1,29σ

,  dok  je  90%  između 

-1,64σ

  i 

+1,64σ

.  Dati  odnosi  omogućuju  definisanje  opsega  vrednosti  u  kojem  će  se  nalaziti  prava 

vrednost,  sa  određenom  verovatnoćom.  Na  primer,  sa  verovatnoćom  od  90%  može  se 

pretpostaviti  da  će  prava  sredina, 

µ

,  biti  u  granicama 

+1,64σ

  svakog  izvedenog  merenja. 

Ovde nivo pouzdanosti iznosi 90%, dok je interval pouzdanosti 

±zσ = ±1,64σ

 

 

 

 

 

Sika 9-3: Površina ispod Gaussove krive za različite vrednosti ± z 

Opšti  izraz  za  granice  pouzdanosti  (

GP

)  pojedinačnog  merenja  dobija  se 

preuređenjem jednačine (149). Kako vrednost 

z

 može biti pozitivna ili negativna, važi relacija: 

                                                                       

GP

 za 

µ = x±zσ

                                                            (9-7) 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

109

 

                                                                           

x

t

s

µ

=

                                                                 (9-9) 

Kao  i 

z

  u  jednačini  (9-3), 

t

  zavisi  od  željenog  nivoa  pouzdanosti  i  od  broja  stepeni 

slobode pri izračunavanju 

s

Tabela  9-2  sadrži  vrednosti 

t

  za  nekoliko  stepeni  slobode.  Mnogo  potpunije  tablice 

mogu  se  naći  u  različitim  matematičkim  i  statističkim  priručnicima.  Treba  uočiti  da 

t→z

 

(tabela 9-1) ukoliko broj stepeni slobode postane beskonačan. 

Granice  pouzdanosti  za  sredinu 

x

  od 

N

  istovetnih  merenja  mogu  se  izvesti 

korišćenjem vrednosti 

t

 pomoću jednačine slične jednačini (9-8): 

                                                                   

GP

 za 

N

ts

x

±

=

µ

                                                       (9-10) 

Tabela 9-2: 

t

 vrednosti za različite nivoe pouzdanosti 

Stepeni slobode 

Faktor za nivo pouzdanosti 

80% 

90% 

95% 

99% 

99,9% 

3,08 

6,31 

12,7 

63,7 

637 

1,89 

2,92 

4,30 

9,92 

31,6 

1,64 

2,35 

3,18 

5,84 

12,9 

1,53 

2,13 

2,78 

4,60 

8,60 

1,48 

2,02 

2,57 

4,03 

6,86 

1,44 

1,94 

2,45 

3,71 

5,96 

1,42 

1,90 

2,36 

3,50 

5,40 

1,40 

1,86 

2,31 

3,36 

5,04 

1,38 

1,83 

2,26 

3,25 

4,78 

10 

1,37 

1,81 

2,23 

3,17 

4,59 

11 

1,36 

1,80 

2,20 

3,11 

4,44 

12 

1,36 

1,78 

2,18 

3,06 

4,32 

13 

1,35 

1,77 

2,16 

3,01 

4,22 

14 

1,34 

1,76 

2,14 

2,98 

4,14 

 

1,29 

1,64 

1,96 

2,58 

3,29 

 

ODBACIVANJE SUMNJIVIH REZULTATA 

 

Kada  skup  podataka  sadrži  podatak  čija  se  vrednost  previše  razlikuje  od  proseka, 

treba doneti odluku o tome da li će se taj podatak zadržati ili odbaciti.  

 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

110

 

−−−−

 

Statistički testovi 

 

Postoji nekoliko statističkih postupaka, kao što su testovi 

Q

 i 

T

n

, kojima se određuju 

kriterijumi za odbacivanje ili zadržavanje sumnjivih podataka. Ti testovi podrazumevaju da je 

raspodela  populacije  normalna,  tj.  Gaussova.  Nažalost,  taj  uslov  se  ne  može  dokazati  niti 

opovrgnuti za uzorke koji imaju manje od 50 rezultata. Posledica je da se statistička pravila, 

koja  su  potpuno  pouzdana  za  normalnu  raspodelu  podataka,  trebaju  koristiti  s  krajnjim 

oprezom kada se primenjuju na uzorke koji sadrže samo nekoliko podataka.  

 

−−−−

 

Dixon-ov test (Q-test) 

 

Test  Q  je  jednostavan  statistički  test  koji  se  često  koristi  za  male  uzorke.  Kod  ovog 

testa,  apsolutna  vrednost  razlike  između  rezultata  sumnjive  vrednosti, 

x

q

,  i  rezultata  koji  je 

najbliži sumnjivom podatku, 

x

n

, podeli se sa rasejanjem 

w

 ukupnog skupa podataka čime se 

dobije veličina 

Q

eksp

(

)

vrednost

vrednost

vrednost

najbliža

vrednost

sumnjiva

Q

eksp

min

max

=

 

ili 

                                                                       

w

x

x

Q

n

q

eksp

=

                                                         (9-

11) 

Taj se odnos, zatim, uporedi sa tabelarnim vrednostima za odbacivanje, 

Q

krit

, koje se 

nalaze  (tabela  9-3).  Ako  je 

Q

eksp

  veće  od 

Q

krit

,  sumnjivi  rezultat  se  može  odbaciti  sa 

naznačenim stepenom pouzdanosti. 

Tabela 9-3: Kritične vrednosti koeficijenta 

Q

 za odbacivanje 

Q

krit

 (odbaci ako je Q

eksp

 > Q

krit

Broj zapažanja 

90% pouzdanosti 

95% pouzdanosti 

99% pouzdanosti 

0,941 

0,970 

0,994 

0,765 

0,829 

0,926 

0,642 

0,710 

0,821 

0,560 

0,625 

0,740 

0,507 

0,568 

0,680 

0,468 

0,526 

0,634 

0,437 

0,493 

0,598 

10 

0,412 

0,466 

0,568 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

112

 

sredinu sada većeg skupa podataka. 

4.

 

Ako  se  ne  mogu dobiti dodatni podaci,  treba primeniti 

Q

  ili 

T

n

  test na  postojeći 

skup,  kako  bi  se  videlo  da  li  se  sumnjivi  rezultat  može  zadržati  ili  odbaciti  na 

statističkoj osnovi. 

5.

 

Ako  statistički  test  upućuje  na  zadržavanje,  treba  izraziti  medijanu  skupa,  a  ne 

sredinu. Medijana ima dobru osobinu da dozvoljava uključivanje svih podataka u 

skupu,  bez  značajnog  uticaja  sumnjivih  rezultata.  Osim  toga,  pokazano  je  da 

medijana  normalno  raspodeljenog  skupa,  koji  sadrži  tri  merenja,  daje  bolju 

procenu prave vrednosti nego sredina skupa pošto je sumnjivi podatak odbačen. 

 

KALIBRACIJA PRIMENOM METODE NAJMANJIH KVADRATA 

 

Kalibracija  je

 

postupak  poređenja  korišćenog  mernog  sistema  sa  standardizovanim 

sistemom.  Svrha  kalibracije  je  uklanjanje  ili  svođenje  na  minimum  greške  mernog  sistema. 

Kao  rezultat  kalibracionog  postupka  može  se  dobiti  kalibraciona  kriva  ili  prava  za 

jednokomponentne sisteme, kao i kalibraciona površina, za višekomponentne sisteme. 

Veliki  broj  analitičkih  metoda  zasniva  se  na  kalibraciji  u  kojem  se  merena  veličina 

y

 

nanosi  kao  funkcija  poznate  koncentracije 

x

  za  niz  standarda.  Slika  9-4  prikazuje  tipičnu 

kalibracionu  pravu  za  određivanje  izooktana  u  uzorku  ugljovodonika.  Ordinata  (zavisna 

promenljiva) predstavlja površinu hromatografskog signala za izooktan, a apscisa (nezavisna 

promenljiva)  predstavlja  molski  udeo  izooktana.  Kao  što  je  tipično  (i  poželjno),  odnos  je 

približno pravolinijski. Međutim, treba znati da sve izmerene vrednosti ne leže tačno na liniji, 

zbog prisustva slučajnih grešaka u postupku merenja. U tom slučaju, analitičar mora potražiti 

"najbolji" pravac za dobijene tačke. Statistički postupak, koji se naziva regresionom analizom, 

omogućava objektivno dobijanje takvog pravca, a takođe i nesigumosti koje idu uz njegovu 

primenu. 

 

−−−−

 

Pretpostavke metode najmanjih kvadrata 

 

Da  bi  se  dobila  kalibraciona  prava  korišćenjem  metode  najmanjih  kvadrata, 

neophodne  su  dve  pretpostavke.  Prva  je  da  stvarno  postoji  linearan  odnos  između 

koncentracije analita (

x

) i merne osobine (

y

). Taj odnos matematički se prikazuje kao: 

y = mx + b, 

gde  je 

b

  odsečak  na  ordinati  (vrednost 

y

  kad  je 

x

  jednako  nuli),  a 

m

  je  nagib  prave 

(videti  sliku  9-4).  Takođe  se  podrazumeva  da  je  svako  odstupanje  pojedine  tačke  od  prave 

posledica greške u merenju. To znači da moramo pretpostaviti da su koncentracije standarda 

tačno poznate (odnosno da vrednosti 

x

 ne sadrže greške). Za većinu analitičkih metoda obe 

pretpostavke su tačne. 

 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

113

 

 

Slika 9-4. Baždarni pravac za određivanje izooktana u smesi ugljovodonika 

 

−−−−

 

Izvođenje prave najmanjih kvadrata 

 

Kao što je prikazano na slici 9-4, vertikalno odstupanje svake tačke od prave naziva se 

pomakom.  Prava  koji  se  dobije  metodom  najmanjih  kvadrata  minimizuje  zbir  kvadrata  svih 

pojedinačnih  odstupanja  od  posmatrane  prave.  Kako  bi  se  dobila  prava  koja  najbolje 

odgovara eksperimentalnim tačkama, metodom najmanjih kvadrata se određuju standardna 

odstupanja za 

m

 i 

b

. Na početku je neophodno definisati veličine 

S

xx

 

S

yy

 i 

S

xy

                                                   

(

)

( )

N

x

x

x

x

S

i

i

i

xx

2

2

2

=

=

                                        (9-12) 

                                                  

(

)

(

)

N

y

y

y

y

S

i

i

i

yy

2

2

2

=

=

                                        (9-13) 

                                        

(

)

(

)

N

y

x

y

x

y

y

x

x

S

i

i

i

i

i

i

xy

2

2

,

∑ ∑

=

=

                            (9-14) 

gde su 

x

i

 i 

y

i

 pojedinačni parovi vrednosti za 

x

 i 

y

N

 je broj parova koji se upotrebljavaju za 

iznalaženje kalibracione prave, a 

x

y

 su prosečne vrednosti za promenljive, odnosno: 

 

=

N

x

x

i

, a 

=

N

y

y

i

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

115

 

Jednačina  (9-20)  omogućava  izračunavanje  standardnog  odstupanja  skupa  od 

M

 

istovetnih  analiza  od  sredine, 

c

y

,  kada  se  koristi  kalibraciona  prava  koja  sadrži 

N

  tačaka. 

Vrednost 

y

  je  aritmetička  sredina  vrednosti 

y

  za 

N

  kalibracionih  podataka.  Standardno 

odstupanje od regresije, 

s

r

, je standardno odstupanje od vrednosti 

y

 kada se odstupanja ne 

mere od aritmetičke sredine 

y

 (kao što je uobičajeno), već od izvedene prave: 

                                                             

(

)

[

]

2

1

2

+

=

=

N

mx

b

y

s

N

i

i

i

r

                                                 (9-

21) 

U  jednačini  (9-21)  broj  stepeni  slobode  je  N-2,  jer  se  jedan  stepen  izgubi  za 

izračunavanje 

m

, a jedan za određivanje vrednosti 

b

 

 

 

Korišćena literatura: 

Skoog, D.A., West, D.M., Holler, F.J., 

Fundamentals of Analytical Chemistry

, 6th ed., Saunders 

College Pub., 1992. 

Pantelić,  I., 

Uvod  u  teoriju  inženjerskog  eksperimenta

,  Radnički  univerzitet  „Radivoj 

Ćirpanov“, Novi Sad, 1976. 

 

 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

116

 

10. METODE ANALIZE 

 

Metode analize se, najčešće, svrstavaju u četiri grupe: 

1.

 

Hemijske metode analize, 

2.

 

Senzorne metode analize, 

3.

 

Biohemijske metode analize, 

4.

 

Instrumentalne metode analize. 

Za  međusobno  poređenje  i  ocenu  analitičkih  metoda  moraju  se  koristiti  objektivni 

kriterijumi koji se, pojednostavljeno, mogu podeliti u dve osnovne grupe: 

1.

 

Opšti zahtevi i 

2.

 

Specifični zahtevi. 

Opšti zahtevi obuhvataju: 

-

 

Brzinu, 

-

 

Tačnost (reproduktivnost), 

-

 

Osetljivost, 

-

 

Selektivnost, 

-

 

Cenu, 

-

 

Objektivnost. 

Navedeni zahtevi su, u poslednje vreme, dopunjeni i zahtevima za: 

-

 

Obučenost, 

-

 

Mehanizovanost, 

-

 

Automatizovanost, 

-

 

Komjuterizovanost. 

Dodatni  zahtevi  su,  praktično,  razrada  poslednjeg  zahteva  u  prvoj  grupi 

(objektivnost). 

Specifični  zahtevi  su  uslovljeni  velikim  brojem  faktora,  ali  se  mogu  svrstati  u  dve 

grupe koje zavise od: 

-

 

Svrhe analize i 

-

 

Karaktera uzorka. 

Uzimajući u obzir navedene opšte i specifične zahteve, unapred se mogu izvesti dva 

zaključka: 

1.

 

Nijedna od navedenih grupa metoda ne zadovoljava sve zahteve; 

2.

 

Najveći broj zahteva ispunjavaju instrumentalne metode analize. 

Nažalost,  drugi  zaključak  u  praksi,  posebno  kod  onih  koji  nedovoljno  poznaju  ovu 

materiju,  dovodi  do  stvaranja  potpuno  pogrešnog  mišljenja  da  su  instrumentalne  metode 

dovoljne za rešavanje svih analitičkih zadataka i da ostale metode nisu potrebne. Najčešće se 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

118

 

 

Ocena prihvatljivosti proizvoda. 

Navedene osnove senzornih metoda analize se međusobom bitno razlikuju. 

Kvalitet  ili  promenu  kvaliteta  proizvoda  ocenjuje  grupa  odabranih  i  obučenih 

ocenjivača.  Ocenjivanje  se  obavlja  po  različitim  sistemima  (testovi  razlike,  brojčanog 

vrednovanja, razblaženja i dr.) u strogo kontrolisanim uslovima (prostor, priprema, redosled i 

dr.)  i  uz  rigoroznu  statističku  obradu  rezultata  radi  obezbeđivanja  maksimalno  moguće 

objektivnosti.  Obimna  istraživanja  su  ukazala  na  mogućnost  zamene  senzornih  ocena 

rezultatima  određivanja  pomoću  instrumentalnih  metoda  analize,  ali  na  ovom  polju  nije 

načinjen  bitan  pomak.  Ipak,  treba  očekivati  da  u  budućnosti  gotovo  sve  senzorne  ocene 

kvaliteta budu zamenjene ocenama dobijenim pomoću instrumentalnih metoda analize, pre 

svega  zbog  veće  objektivnosti.  Ukoliko  se  osetljivost  i  selektivnost  instrumentalnih  metoda 

povećaju  toliko  da,  na  primer,  budu  veće  od  čovekovog  čula  mirisa,  to  će  biti  ostvarljivo, 

samo što je u ovom momentu teško predvideti kada će se to dogoditi. Naime, kada je reč o 

mirisima,  lako  je  računskim  putem  pokazati  da  je  još  uvek  lakše,  odnosno  osetljivije, 

detektovati  pojedine  komponente  čulom  mirisa  nego  primenom  najosetljivijeg  detektora  - 

gasnog hromatografa. 

Ocenu  prihvatljivosti  proizvoda  daje  grupa  slučajno  odabranih  ocenjivača,  najčešće 

prosečnih potrošača datog proizvoda. Pošto se ne radi o obučenim ocenjivačima, sasvim je 

jasno  da  njihova  ocena  sa  gledišta  kvaliteta  ne  može  biti  potpuno  verodostojna,  ali  joj  se 

mora priznati veliki značaj za definisanje upotrebne vrednosti, pre svega sa gledišta uživanja 

u  datom  proizvodu.  Naime,  može  neki  proizvod  široke  potrošnje  (na  primer  prehrambeni, 

kozmetički  i  sl.)  potpuno  zadovoljiti  kriterijume  kvaliteta  sa  analitičke  tačke  gledišta, 

definisanog  pomoću  hemijskih,  biohemijskih  ili  instrumentalnih  metoda  analize,  ali  ako  se 

potrošačima  ne  sviđa  po  subjektivnim  senzornim  ocenama,  neće  ga  kupovati,  odnosno 

trošiti, što ga na tržištu čini gotovo bezvrednim.To znači da iz ocene prijatnosti, kao logična 

posledica, sledi ocena prihvatljivosti datog proizvoda. 

Ovo  se  može  jednostavno  prikazati  posmatranjem  uobičajenog  postupka  ocene 

upotrebne vrednosti, odnosno prihvatljivosti nekog proizvoda koji izvode potrošači. 

Tok  senzorne  ocene  prosečnog  potrošača  pri  nabavci,  na  primer,  nekog 

prehrambenog proizvoda je najčešće sledeći: 

-

 

Proizvodu  se  u  prodavnici  ocenjuje  boja,  izgled  i  po  mogućnosti  miris  i 

konzistencija i donosi odluka o kupovini; 

-

 

Kod  kuće  se  proizvodu  ponovo  ocenjuju  osobine  koje  su  približno  ocenjene  u 

prodavnici,  a  zatim  se  ocenjuju:  miris,  ukus  i  aroma  (aroma  je  po  definiciji  kombinacija 

jednog ili više ukusa i mirisa i fiziološkog faktora); 

-

 

Sve informacije se percipiraju pomoću čula, a zatim se informacije o percipiranim 

osobinama stiču u čovekovom mozgu; 

-

 

Nakon  obrade  informacija  u  čovekovom  mozgu,  on  izražava  svoju  reakciju, 

odnosno ocenu gestom, govorom ili na neki drugi način. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

119

 

U skladu sa donetom ocenom sledi odluka o prihvatljivosti, odnosno o daljoj nabavci 

datog proizvoda. Mora se ipak reći da je u ovom razmatranju potpuno zanemaren uticaj cene 

proizvoda, pakovanja i reklame. 

Uticaj sredine, vaspitanja i obrazovanja, rase, pola, veroispovesti i drugog su takvog 

karaktera da, najverovatnije, nikada ni jedna od ostalih grupa metoda analize neće moći da 

zameni ovu grupu senzornih metoda analize, odnosno ocenu prijatnosti proizvoda. Iako je u 

velikoj  meri  subjektivna,  ona  će  u  analitici  veoma  dugo  opstati  kao  neophodna  i 

najverovatnije nikada neće prestati potreba za njom. Zbog povećanja opšteg nivoa saznanja, 

može  se  očekivati  da  će  ocene  prijatnosti  u  budućnosti  neminovno  sadržati  i  elemente 

objektivne ocene kvaliteta. 

U  praksi  se  često  pogrešno  misli  da  se  senzorne  metode  analize  mogu  samostalno 

primeniti  i  da,  kada  je  reč  o  proizvodima  široke  potrošnje,  imaju  glavnu  ulogu  u  oceni 

kvaliteta  proizvoda.  Od  velikog  broja  razloga  zašto  ovakvo  mišljenje  nije  dobro,  a  ovakva 

praksa može biti pogrešna, pa čak i pogubna, navešćemo samo dva: 

1.

 

Čovekova  čula  su  veoma  malo  osetljiva  na  čitav  niz  opasnih  ili  kancerogenih 

supstanci koje su toksične u veoma malim količinama (teški metali, pesticidi, nitrozoamini i 

dr.),  tako  da  su  im  sadržaji,  kada  ih  čovek  oseti  čulima,  najverovatnije  daleko  veći  od 

maksimalno dozvoljenih količina (MDK), 

2.

 

Savremene  instrumentalne  metode  analize  (najčešće  kombinacija  gasne 

hromatografije  i  masene  spektrometrije)  su  omogućile  identifikaciju  i  karakterisanje 

osnovnih  komponenata  koje  učestvuju  u  stvaranju  karakteristične  arome  prehrambenih 

proizvoda.  Sintetisanjem  ovih  komponenata  i  njihovim  dodavanjem  u  proizvode  slabijeg 

kvaliteta može se stvoriti utisak da se radi o najkvalitetnijim proizvodima, ukoliko se ocena 

izvodi samo senzornim metodama analize. 

Iako  je  nesporna  vrednost  senzornih  metoda  analize,  na osnovu  navedenih  primera 

se  može  zaključiti  da  se  senzorne  metode  nikada  ne  smeju  izvoditi  samostalno,  već  se  za 

karakterisanje proizvoda moraju koristiti i druge metode analize. 

 

BIOHEMIJSKE METODE ANALIZE 

 

Biohemijske metode analize u praksi nisu jednoznačno definisane. Nekad se nazivaju 

i mikrobiološkim metodama, kada se u analizi koriste kompletni mikroorganizmi specifičnog 

soja  sa  veoma  selektivnim  enzimskim  sistemom,  a  moguće  je  koristiti  i  izolovane  enzime  iz 

tih mikroorganizama. Obično se u prvom slučaju govori o analizi 

in vivo

 (u živo), a u drugom 

slučaju  – 

in  vitro

  (u  staklu,  odnosno  epruveti).  No,  bez  obzira  na  podele,  radi  se  o  veoma 

značajnim analitičkim metodama koje se, za sada, ne mogu zameniti drugim metodama, pre 

svega po selektivnosti i osetljivosti. 

Kao  primer  iz  prve  grupe  metoda  može  se  navesti  da  se  danas  kao  najselektivnija  i 

najosetljivija metoda za određivanje vitamina B12 (cijanokobaltamina) koristi mikrobiološka 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

121

 

zaključiti  da  je,  posebno  u  našim  uslovima,  prvi  element  cene  negativna  karakteristika, 

posebno ako se oprema malo koristi. Drugi element cene najčešće nema negativan karakter, 

naročito  ako  je  oprema  poznatih  proizvođača,  dok  treći  element  cene  zavisi  od  vrste 

instrumentacije  i  za  njega  se  ne  mogu  izvesti  opšti  zaključci.  Na  primer,  u  gasnoj 

hromatografiji i visokopritisnoj tečnoj hromatografiji prva dva elementa cene su slična, dok 

je  treći  element  uglavnom  takav  da  se  mogu  izvesti  obrnuti  zaključci.  Naime,  cena 

eksploatacije  gasnog  hromatografa  je  uglavnom  niska,  a  cena  eksploatacije  visokopritisnog 

tečnog hromatografa najčešće je visoka. 

Ponekad se kao nedostaci instrumentalnih metoda analize navode i: 

-

 

Nemogućnost nabavke i održavanja opreme; 

-

 

Komplikovana upotreba; 

-

 

Nedovoljno obrazovanje i obuka analitičara; 

-

 

Neodgovarajuća uputstva za rad; 

-

 

Na  našim  prostorima  nema  proizvođača  instrumenata,  nego  se  instrumenti  i 

komponente  nabavljaju  iz  uvoza,  što  usporava  nabavku,  opravku  i  održavanje,  i  uslovljava 

povećanje troškova. 

-

 

Savremeni  visokosofisticirani instrumenti često stvaraju lažnu sliku o tome da je 

analitičaru dovoljno da stisne dugme, a da instrument sam obavlja analizu i tumači rezultate. 

Međutim,  činjenica  je  da  ovakvi  instrumenti  zahtevaju  dobro  obrazovane  i  obučene 

analitičare. Ukoliko to nije slučaj, javljaju se grube greške kako u radu instrumenata, tako i u 

tumačenju  rezultata.  Komplikovana  primena  je  uzrokovana,  pre  svega,  razlikama  u 

shvatanjima stručnjaka koji konstruišu i programiraju instrumente i onih koji ih koriste. 

-

 

Nedovoljno  obrazovanje  je  kompleksan  problem  koji  obuhvata  pitanje  kadrova, 

opreme, prostora, planova i programa obrazovanja i obuke (posebno permanentne obuke), 

kao i literaturu na našem jeziku. 

- Uputstva  za  rad  na  instrumentima  su  najčešće  neodgovarajuća  zbog  navedene 

nesaglasnosti kadrova koji pripremaju uputstva i analitičara. 

Principijelno posmatrano, kvalitativna analiza (u pravom smislu te reči), kvantitativna 

analiza i karakterisanje procesa u instrumentalnim metodama analize izvode se tako što se 

osnovne  veličine  ispitivanog  sistema  (na  primer  koncentracija,  vrsta,  struktura  i  dr.) 

jednostruko ili višestruko prevode u veličinu koja se može preneti, izmeriti, zapisati i obraditi 

(informaciju) tako da se posredno, merenjem i obradom krajnje veličine, donosi zaključak o 

osnovnoj  veličini  sistema.  Naravno,  da  bi  se  sve  ovo  moglo  izvesti,  moraju  biti  poznate  ili 

pouzdano  eksperimentalno  utvrđene  funkcionalne  veze  između  polaznih  i  krajnjih  veličina. 

Pri  tome  se  osnovne  veličine  sistema  mogu  selektivno  prevoditi  u  krajnju  (najčešće 

električnu)  veličinu,  a  ako  se  koriste  neselektivni  postupci  prevođenja,  tada  se,  pre 

prevođenja  (što  je  najčešći  slučaj  kada  je  reč  o  analizi  realnih  uzoraka  koji  sadrže  slične 

komponente),  osnovne  veličine  (komponente)  ispitivanog  sistema  moraju  razdvojiti  u 

prostoru ili vremenu. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

122

 

Krajnje  veličine  mogu  biti  različitog  karaktera,  ali  su  u  poslednje  vreme  najčešće 

električne prirode. Razloga za ovo ima više, a najvažniji su: 

-

 

Električna merenja su na najvišem stepenu razvoja; 

-

 

Električne veličine se lako prenose; 

-

 

Električne  veličine  se  lako  transformišu  (pojačavaju,  integrišu,  derivišu)  i  tim 

operacijama, teorijski, nema ograničenja; 

-

 

Analogne  (kontinualne)  električne  veličine  se  mogu  prevesti  u  digitalne 

(diskretne) čime se omogućava primena moćnih digitalnih komponenata ili uređaja, odnosno 

računara.  Veoma  brz  razvoj  računarske  tehnike  utiče  na  razvoj  instrumentalne  analitike. 

Nažalost,  opšti  razvoj  računarske  tehnike,  kako  elektronske,  tako  i  programa  (hardware  i 

software) uslovljena je razlozima koji nisu analitičke prirode tako da, sa izuzetkom specijalnih 

slučaja,  računarska  tehnika  doprinosi  samo  komfornosti  i  brzini  rada.  Ispravnost  rada 

instrumentacije i dalje, kao što je već rečeno, zavisi isključivo od analitičara. 

Na  kraju  uvodnih  napomena  treba  reći  da  su  u  prošlosti  instrumentalne  metode 

često nazivane fizičko-hemijskim metodama analize, ali u poslednjih tridesetak godina za njih 

se  skoro  isključivo  koristi  naziv  instrumentalne  metode  analize  ili  instrumentalne  metode 

hemijske  analize  (engl.  Instrumental  Methods  of  Analysis  ili  Instrumental  methods  of 

Chemical Analysis ). 

Instrumentalne metode analize se, najčešće, izučavaju u četiri grupe: 

1.

 

Metode razdvajanja; 

2.

 

Optičke metode; 

3.

 

Elektroanalitičke metode; 

4.

 

Termijske metode 

Njima se, ponekad, dodaju i metode merenja radioaktivnosti. 

 

 

 

Korišćena literatura: 

Marjanović, N., 

Instrumentalne metode analize, I/1. Metode razdvajanja

, Univerzitet u Banjoj 

Luci, Tehnološki fakultet, Banja Luka, 2001. 

 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

124

 

minimuma kroz istu tačku u prostoru naziva se 

periodom zračenja

p

Frekvencija

ν

, je broj 

oscilacija u jedinici vremena i jednaka je 

1/p

Frekvencija

 

zračenja određena je izvorom zračenja i ostaje nepromenjena, bez obzira 

na  sredinu  kroz  koju  zračenje  prolazi.  Nasuprot  tome, 

brzina

 

v

i

,

  kojom  front  talasa  prolazi 

kroz neku sredinu, zavisi kako od sredine, tako i od frekvencije. 

 

Slika 11-1. Prikaz snopa monohromatskog zračenja talasne dužine λ i amplidute A 

Drugi  važan  parametar  je 

talasna  dužina

λ

i

,  definisana  kao  linearna  udaljenost 

između  dva  uzastopna  maksimuma  talasa.  Proizvod  frekvencije  [broj  talasa  u  sekundi]  i 

talasne dužine [cm] jednak je brzini oscilovanja talasa 

[cm/s]: 

                                                                             

i

i

v

νλ

=

                                                                 (11-1) 

U  vakuumu,  brzina  prostiranja  talasa  postaje  nezavisna  od  talasne  dužine  i  dostiže 

svoj maksimum. Određeno je da ta brzina, čiji je simbol 

c

, iznosi 2,99792

×

10

10 

 cm/s. Brzina 

zraka  u  vazduhu  neznatno  je  manja  od 

c

  (približno  0,03%).  Znači,  ako  uzmemo  u  obzir  tri 

značajne  vrednosti,  jednačina  (11-2)  jednako  je  primenljiva  kako  za  vazduh,  tako  i  za 

vakuum: 

                                                             

s

cm

c

/

10

00

,

3

10

×

=

=

νλ

                                                   (11-2) 

Brzina  prostiranja  talasa  u  sredini  koja  sadrži  neku  materiju  manja  je  od 

c

.  Tada 

počinje međudejstvo elektromagnetnih polja zračenja i elektrona u atomima ili molekulima 

koji se nalaze u toj sredini. Posledica toga je smanjenje brzine zračenja. Kako je frekvencija 

zračenja nepromenljiva i određena izvorom, talasna dužina se mora smanjivati pri prelazu iz 

vakuuma u sredinu koja sadrži neku materiju (jednačina 11-1). Za snop vidljivog zračenja, taj 

efekat je prikazan slikom 11-2.  

Talasna  dužina  se  skraćuje  za,  približno,  200nm,  ili  više  od  30%,  prilikom  prolaska 

zraka iz vazduha u staklo; obrnuta promena se dešava pri ponovnom ulasku zraka u vazduh. 

Talasni  broj

ν

,  definisan  kao  recipročna  vrednost  talasne  dužine  izražene  u 

centimetrima (

1/λ

), je još jedna veličina za opisivanje elektromagnetnog zračenja. Jedinica za 

ν

 je cm

-1

, što označava broj talasa određene frekvencije u 1cm. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

125

 

 

 Slika 11-2. Promena talasne dužine pri prolazu zračenja iz vazduha u staklo i opet u vazduh 

 

 

Čestična svojstva zračenja 

 

Za razumevanje mnogih međudejstva zračenja i materije neophodno je pretpostaviti 

da se elektromagnetno zračenje sastoji od čestica energije zvanih 

fotoni

 (ili 

kvanti

). Energija 

fotona zavisi od frekvencije zračenja i prikazuje se jednačinom: 

                                                               

=

E

hv

                                                                  (11-3) 

u  kojoj  je 

h

  Plankova  konstanta  (6,63

Js

34

10

×

).  Prikazana  preko  talasne  dužine  i  talasnog 

broja, energija je jednaka: 

                                                                      

v

hc

hc

E

=

=

λ

                                                             (11-4) 

Dakle , talasni broj je baš kao i frekvencija, srazmeran energiji. 

 

ELEKTROMAGNETNI SPEKTAR 

 

Elektromagnetni  spektar  obuhvata  široko  područje  talasnih  dužina  i  energija.  Na 

primer,  foton  X-zraka  (

λ≈

10

-10

  m

)  ima  približno  10.000  puta  veću  energiju  od  fotona  koji 

emituju  užarene  volframove  žice  (

λ≈

10

-6

  m

),  a 

11

10

  puta  veću  energiju  od  fotona  iz 

radiofrekventnog  područja.  Područje  zračenja  koje  zapaža  ljudsko  oko, 

vidljivi  deo  spektra

kreće se približno od 380nm do 780nm. 

Na  slici  11-3  prikazana  su  područja  elektromagnetnog  spektra  koja  se  primenjuju  u 

analitičkoj spektroskopiji. 

 

APSORPCIJA ZRAČENJA 

 

U oblasti spektroskopije, 

apsorpcija

 je proces u kom neka hemijska vrsta prisutna u 

transparentnoj  sredini  selektvino  prigušuje  intenzitet  neke  frekvencije  elektromagnetnog 

zračenja.  Prema  kvantnoj  teoriji,  svaka  elementarna  čestica  (atom,  jon,  molekul)  ima 

vazduh 

vazduh 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

127

 

(slika  11-4)  može  biti  propustljivost  (transmisija)  izražena  u  procentima,  apsorbancija  ili 

logaritamska vrednost apsorbancije. 

 

Slika 11-4: Načini prikazivanja spektralnih podataka 

 

 

Atomska apsorpcija 

 

Pri  prolazu  polihromatskog  ultraljubičastog  ili  vidljivog  zračenja  kroz  sredinu  koja 

sadrži  gasovit  uzorak,  samo  je  nekoliko  frekvencija  oslabilo  apsorpcijom.  Spektar  se  zato 

sastoji samo od malog broja vrlo uskih (približno 0,005 nm) 

apsrorpcionih linija

. Slika 11-5.a 

prikazuje ultraljubičasti i vidljivi (UV/VIS) apsorpcioni spektar gasovitih atoma natrijuma. Na 

koordinati  su  prikazane  vrednosti 

apsorbancije

,  veličine  koja  predstavlja  meru  slabljenja 

osnovnog snopa zračenja.  

Slika  11-5.b  prikazuje  apsorpcioni  spektar  natrijuma.  Prelazi  nastaju  zbog 

pobuđivanja jednog valentnog elektrona natrijuma iz njegovog osnovnog stanja orbitale 3s, 

u  orbitale  3p,  4p  i  5p.  Pobuđivanja  nastaju  apsorpcijom  fotona  zračenja,  odnosno  energije 

koja se tačno poklapa sa razlikama energije između pobuđenih i osnovnih stanja. 

talasna dužina, nm 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

128

 

Apsorpcioni  spektri  atoma  alkalnih  metala  mnogo  su  jednostavniji  od  spektra 

elemenata  sa  više  valentnih  elektrona.  Prelazni  metali  daju  atomske  spektre  sa  velikim 

brojem linija, a postoje i elementi koji daju po nekoliko hiljada apsorpcionih linija. 

 

Slika 11-5: (a)Apsorpcioni spektar natrijuma. (b) Delimičan dijagram energetskih nivoa natrijuma 

 

 

Molekulska apsorpcija 

 

Postoje  tri  vrste  kvantnih  prelaza  kojima  podležu  molekuli  prilikom  pobuđivanja 

ultraljubičastim,  vidljivim  ili  infracrvenim zračenjem.  Pobuđivanje  ultraljubičastim  i  vidljivim 

zračenjem  uključuje  prelaz  elektrona  koji  se  nalaze  u  molekulskoj  ili  u  atomskoj  orbitali  sa 

niskom  energijom,  u  orbitalu  više  energije.  Prethodno  je  naglašeno  da  energija  fotona, 

h

ν

mora biti tačno jednaka energetskoj razlici između dve orbitale. Prelaz elektrona između dve 

orbitale  naziva  se 

elektronskim  prelazom

,  a  apsorpcioni  proces  koji  se  pri  tom  odigrava, 

elektronskom apsorpcijom

Osim  elektronskih,  u  molekulu  se  javljaju  još  dve  vrste  prelaza  koji  su  inicirani 

zračenjem - 

vibracioni

 i 

rotacioni

 prelazi.  

Slika 11-6 je prikaz dijagrama energetskih nivoa. Energetski nivoi E

1

 i E

2

 su prikazani 

relativno, prema energiji osnovnog stanja E

0. 

Relativne energije vibracionih stanja povezanih 

sa svakim pojedinačnim elektronskim stanjem prikazane su tanjim horizontalnim linijama. 

Priroda  vibracionih  stanja  može  se  objasniti  ako  se  veza  u  molekulu  zamisli  kao 

elastična  opruga  sa  atomima  povezanim  na  oba  kraja  opruge.  Slika  11-7.a  prikazije  dva 

načina  vibracije  rastezanja.  Svaka  vibracija  međusobno  primiče  i  odmiče  atome,  dok 

potencijalna  energija  takvog  sistema  u  svakom  trenutku  zavisi  od  dostignutog  stezanja  ili 

rastezanja  opruge.  U  običnoj  opruzi,  energija  sistema  se  neprekidno,  kontinuirano  menja  i 

postiže  maksimum  kada  je  pero  potpuno  rastegnuto  ili  potpuno  stegnuto.  Nasuprot  tome, 

energija  sistema  opruge  atomskih  dimenzija  može  postići  samo  neke  diskretne  energije 

nazvane vibracionim energetskim nivoima. 

talasna dužina, nm 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

130

 

(najniže  vibraciono  stanje  označeno  je  nulom).  Razlike  enerija  između  vibracionih  stanja 

znatno su manje, najčešće za red veličine, od razlika između elektronskih stanja. 

Iako  nisu  prikazana,  molekuli  imaju  veliki  broj  kvantiziranih  rotacionih  stanja 

povezanih sa rotacionim pokretima molekula oko svog težišta. Rotaciona energetska stanja 

su  superponirana  vibracionim  stanjima  prikazanim  na  slici  11-6.  Energetske  razlike  između 

rotacionih stanja manje su za red veličine od energetskih razlika između vibracionih stanja. 

Ukupna energija molekula, 

E

, može se prikazati jednačinom: 

                             

na

translacio

rotaciona

vibraciona

a

elektronsk

E

E

E

E

E

+

+

+

=

                               (11-7) 

Pri  tome  je 

a

elektronsk

E

  energija  povezana  sa  elektronima  u  različitim  valentnim 

orbitalama  molekula, 

vibraciona

E

  energija  međuatomskih  vibracija  molekula  kao  celine,  a 

rotaciona

E

 je energija koja odgovara rotacijama molekula oko težišta. Poslednji član jednačine 

označava translacionu energiju molekula. 

 

−−−−

 

Pojmovi i nazivi u apsorpcionoj spektroskopijI 

 

U  tabeli  11-1  navedeni  su  nazivi  i  simboli  koji  se  primenjuju  u  apsorpcionoj 

spektroskopiji.  Korišćene  nazive  je  preporučilo  Američko  društvo  za  ispitivanje  materijala  i 

Američko  hemijsko  društvo  (American  Society  for  Testing  Materials;  American  Chemical 

Society). Treća kolona sadrži alternativne simbole koji se mogu sresti u starijoj literaturi.  

1.

 

Transmisija 

Transmisija je mera količine neapsorbovanog zračenja. 

 

Slika 11-8: Prigušivanje snopa zračenja kao rezultat apsorpcije u rastvoru 

Slika  11-8  prikazuje  snop  paralelnog  zračenja  pre  i  nakon  prolaza  kroz  sloj  rastvora 

debljine 

b

i  koncentracije 

c

  supstance  koja  apsorbuje.  Posledica  međusobnog  delovanja 

fotona i čestica koje apsorbuju zračenje je smanjenje snage snopa zračenja sa 

0

P

na 

P

.  

Transmisija  ratvora 

T

  definise  se  kao  udeo  upadnog  zračenja  koji  je  prošao  kroz 

rastvor: 

                                                                           

0

P

P

T

=

                                                                (11-8) 

Transmisija se često izražava u procentima. 

Rastvor koji 

apsorbuje, 

koncentracije c 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

131

 

Tabela 11-1: Nazivi i simboli koji se primenjuju u apsorpcijskim merenjima 

Naziv i simbol 

Definicija 

Alternativni naziv i simbol 

Snaga zračenja 

P

,

P

0

 

Energija  zračenja  koja  u  1 

sekundi  pada  na  1cm

2

  površine 

detektora 

Intenzitet zračenja 

0

I

I

 

Apsorbancija 

A

 

log 

0

P

P

 

Optička gustina 

D

Ekstinkcija 

E

 

Transmisija 

T

 

0

P

P

 

Transmisija 

T

 (propustljivost) 

Dužina puta zračenja

*

 

b

 

d

,

 

Apsorptivnost

*

 

a

 

bc

A

 

Koeficijent ektinkcije 

k

 

Molarna apsorptivnost

** 

ε

 

bc

A

 

Molarni ekstinkcijski koeficijent 

*

c

  se  može  izraziti  u  g/l  ili  bilo  kojim  jedinicama  masene  koncentracije; 

b

  se  može  izraziti  u  cm  ili  bilo  kojim 

jedinicama za dužinu 

**

 

c

 se izražava u mol/l; 

b

 se izražava u cm.

 

 

2.

 

Apsorbancija 

Apsorbancija rastvora 

A

 definiše se jednačinom: 

                                                  

P

P

T

A

0

10

log

log

=

=

                                                    

(11-9) 

Suprotno  transmisiji,  apsorbancija  rastvora  se  povećava  sa  prigušenjem  osnovnog 

snopa.  Jednačina  (11-9)  podrazumeva  da  apsorpciona  skala  bude  logaritamska,  tako  da  je 

uređaj za očitavanje u spektrofotometrima baždaren za pokazivanje vrednosti i transmisije i 

apsorbancije. Na slici 11-9 prikazana je tipična skala uređaja. 

 

−−−−

 

Odnos između apsorbencije i koncentracije: Berov zakon 

 

Funkcionalna  zavisnost  između  veličine  merene  apsorpcionom  metodom  (

A

)  i  one 

koja se određuje (koncentracija 

c

) poznata je kao Berov (Beer) zakon: 

                                                    

abc

P

P

A

=

=

)

/

log(

0

                                                 

(11-10) 

gde  je 

a

  konstanta  proporcionalnosti, 

apsorptivnost

  (

apsorpcijski  koeficijent

),  a 

b

  dužina 

puta  zračenja  kroz  uzorak.  Budući  da  je  apsorbancija  veličina  bez  dimenzija,  jedinice  za 

apsorpcijski  koeficijent  određuju  se  uz  pretpostavku  da  je  leva  strana  jednačine 

bezdimenzionalna. 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

133

 

 

Slika 11-10: Gubici zbog refleksije i raspršenja

 

Za  kompenzaciju  opisanih  efekata  najčešće  se  poredi  snaga  zračenja  snopa  koji  je 

propušten  kroz  mernu  posudu  napunjenu  rastvorom  koji  apsorbuje,  sa  snagom  snopa  koji 

prolazi  kroz  identičnu  posudu  napunjenu  samo  rastvaračem.  Eksperimentalna  apsorbancija 

se tada definiše jednačinom: 

                                               

P

P

P

P

A

rastvor

a

č

rast

0

var

log

log

=

=

                                               (11-12) 

Takve eksperimentalne apsorbancije u skladu su sa Berovim zakonom i predstavljaju 

dobre  aproksimacije  apsorbancija  u  stvarnosti.  U  daljem  će  se  tekstu  naziv  apsorbancija 

odnositi  na  odnos  dat  jednačinom  (11-12),  gde  je 

0

P

  snaga  zračenja  nakon  prolaza  kroz 

posudu sa rastvaračem, a 

P

 nakon prolaza kroz identičnu posudu sa rastvorom analita. 

 

 

Primena Berovog zakona na smeše 

 

Berov zakon se može primeniti i na rastvore koji sadrže više različitih supstanci koje 

apsorbuju. Uz uslov da ne postoji međusobno delovanje različitih vrsta, ukupna apsorbancija 

višekomponentnog sistema iznosi: 

                    

n

n

n

ukupno

bc

bc

bc

A

A

A

A

ε

ε

ε

+

+

+

=

+

+

+

=

....

......

2

2

1

1

2

1

                    (11-13) 

gde indeks 

n

 označava komponente 1,2,...n koje apsorbuju. 

 

 

Ograničenja primenljivosti Berovog zakona 

 

Nije  poznat  nijedan  izuzetak  od  linearnog  odnosa  apsorbancije  i  dužine  puta  pri 

jednoj  određenoj  koncentraciji  supstance  koja  apsorbuje.  Međutim,  često  se  mogu  uočiti 

odstupanja  od  direktne  proporcionalnosti  apsorbancije  i  koncentracije,  pri  konstantnoj 

dužini puta. Odstupanja mogu biti posledica ili načina merenja apsorbancije (instrumentalna 

gubici u 
rastvoru 
zbog raspršivanja 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

134

 

odstupanja)  ili  hemijskih  promena  povezanih  sa  promenama  koncentracije  (hemijska 

odstupanja). 

Berov  zakon  uspešno  opisuje  apsorpciono  ponašanje  samo  razblaženih  rastvora,  pa 

je  u  tom  smislu,  Berov  zakon 

granični  zakon

.  Pri  visokim  koncentracijama  analita  (najčešće 

većim  od  0,01  M)  smanjuju  se  prosečne  udaljenosti  između  čestica  koje  apsorbuju,  i  to  do 

stepena  pri  kojem  svaka  čestica  utiče  na  raspodelu  naboja  susedne  čestice.  Takvo 

međudejstvo  može  menjati  sposobnost  čestica  da  vrše  apsorpciju  pri  određenoj  talasnoj 

dužini.  Kako  granica  međusobnog  dejstva  zavisi  od  koncentracije  analita,  opisana  pojava  je 

uzrok  odstupanja  od  linearnog  odnosa  apsorbancije  i  koncentracije.  Sličan  princip  važi  i  u 

slučaju  razblaženih  rastvora  u  kojima  se  nalaze  visoke  koncentracije  drugih  vrsta,  posebno 

elektrolita.  Blizina  stranih  jona  i  supstance  koja  apsorbuje  menja  molarnu  masu  analita 

elektrostatičkim međudejstvom, što uzrokuje odstupanje od Berovog zakona. 

Iako  efekat  molekulskog  međudejstva  najčešće  nije  značajan  pri  koncentracijama 

manjim od 0,01 M, izuzeci postoje u slučaju određenih velikih organskih jona ili molekula. 

Odstupanja od Berovog zakona javljaju se i zbog zavisnosti apsorptivnosti od indeksa 

loma rastvora. Tako, ako su promene u koncentraciji uzrok znatnih promena u indeksu loma 

rastvora, pojavljuje se i odstupanje od Berovog zakona. Uopšteno, opisan efekat je neznatan 

i retko izražen pri koncentracijama analita manjim od 0,01 M. 

 

EMISIJA ELEKTROMAGNETNOG ZRAČENJA 

 

Atomi, joni i molekuli se mogu pobuditi u jedno ili u nekoliko viših energetskih stanja 

na  različite  načine.  Procesi  koji  to  prouzrokuju  uključuju  bombardovanje  elektronima  ili 

drugim  elementarnim  česticama,  izlaganje  visokonaponskoj  naizmeničnoj  struji  ili  uticaju 

toplote  u  plamenu,  ili  izlaganje  izvoru  elektromagnetnog  zračenja.  Vreme  života  pobuđene 

vrste je vrlo kratko (10

-6

-10

-9

s), a povratak (relaksacija) u niže ili osnovno stanje dešava se uz 

otpuštanje viška energije u obliku elektromagnetnog zračenja, toplote ili i jednog i drugog. 

Zračenje  izvora  uglavnom  se  opisuje  pomoću 

emisionog  spektra

,  koji  daje  prikaz 

relativne  snage  emitovanog  zračenja  u  funkciji  talasne  dužine  ili  frekvencije.  Slika  11-11 

prikazuje  tipičan  emisioni  spektar  dobijen  usisavanjem  rastvora  morske  soli  u  plamenu 

kiseonik-vodonik. Na slici se uočavaju tri vrste spektra: 

linijski

trakasti

 i 

kontinualni

. Linijski 

spektar prikazuje niz oštrih, definisanih maksimuma koji nastaju pobuđivanjem pojedinačnih 

atoma.  Trakasti  spektar  se  sastoji  od  nekoliko  skupova  linija  smeštenih  međusobno  tako 

blizu  da  se  ne  mogu  jasno  razlikovati;  izvor  takvih  traka  su  mali  molekuli  ili  radikali. 

Kontinualni  spektar  je  odgovoran za  pojačanje  pozadinskog  zračenja  pri talasnim dužinama 

većim od približno 350nm. Linijski i trakasti spektri su superponirani kontinualnom spektru. 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

136

 

Emisioni proces je prikazan kraćom, desnom, ravnom strelicom na slici 11-12.a. 

Na  primeru  atoma  natrijuma, 

2

E

  odgovara  energijom  bogatijem  stanju,  4p;  kao 

rezultat  toga,  zračenje 

2

λ

  se  pojavljuje  pri  manjim  talasnim  dužinama.  Linija  pri  približno 

λ

=330nm na slici 11-11 rezultat je tog prelaza. Prelazom sa 3p na 3s orbitalu, nastaje linija 

talasne dužine od oko 590nm. Važno je naglasiti da su zbog prelaza između ista dva stanja, 

emitovane talasne dužine 

identične talasnim dužinama apsorpcionih maksimuma

 natrijuma 

(slika 11-5). 

 

Slika 11-12: Dijagrami energetskih nivoa atoma natrijuma i jednostavnog molekula. Prikazano je 

nastajanje (a) linijskog spektra i (b) trakastog spektra 

 

 

Trakasti spektri 

 

Spektralni  izvori,  zbog  prisustva  gasovitih  radikala  ili  malih  molekula,  često  sadrže 

trakaste  spektre.  Na  primer,  na  slici  11-11  označene  su  trake  za  OH,  MgOH  i  MgO,  koje  se 

sastoje  od  niza  blizu  smeštenih  linija  koje  se  ne  mogu  potpuno  razdvojiti  korišćenim 

instrumentom.  Trake  nastaju  zbog  velikog  broja  kvantiziranih  vibracionih  nivoa 

superponiranih osnovnom elektronskom energetskom stanju molekula. 

Slika 11-12.b je delimičan dijagram energetskih nivoa molekula, a prikazuje osnovno 

stanje, 

0

E

, i dva od nekoliko pobuđenih stanja, 

1

E

 i 

2

E

. Prikazano je i nekoliko od mnogih 

vibracionih nivoa povezanih sa osnovnim stanjem. Vibracioni nivoi koji pripadaju pobuđenim 

stanjima  su  izostavljeni,  pošto  je  vreme  života  pobuđenog  vibracionog  stanja  neznatno  u 

poređenju sa elektronskim (10

-15

s prema 10

-

8s). Posledica ovakve razlike u vremenima života 

ogleda  se  u  činjenici  da  se  elektron  pobuđen  u  jedno  od  viših  vibracionih  nivoa  nekog 

elektronskog  stanja,  relaksira  u  najniže  vibraciono  stanje  brže  nego  što  se  dogodi  prelaz  u 

osnovno  elektronsko  stanje.  Zbog  toga  zračenje,  koje  je  rezultat  električnog  ili  toplotnog 

Toplotna ili 

elektri

č

na energija 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

137

 

pobuđivanja  višeatomske  supstance,  gotovo  uvek  uključuje  prelaze  sa 

najnižeg  vibracionog 

nivoa pobuđenog elektronskog stanja

 na neki od nekoliko vibracionih nivoa osnovnog stanja. 

Mehanizam  kojim  se  vibracione  pobuđene  vrste  relaksiraju  u  najbliže  elektronsko 

stanje uključuje prenos viška energije na druge atome sistema nizom sudara. Taj proces teče 

velikom brzinom. Relaksacija iz jednog elektronskog stanja u drugo može se takođe dogoditi 

prenosom  energije  sudarima,  ali  je  brzina  tog  procesa  dovoljno  mala  da  prednost  ima 

relaksacija otpuštanjem fotona. 

Dijagram  energetskih  nivoa  na  slici  11-12.b  prikazuje  mehanizam  emitovanja  dve 

trake zračenja koje se sastoje od pet blizu smeštenih linija, koje emituje molekul pobuđen od 

strane toplotne ili električne energije. U stvarnosti je broj pojedinačnih linija mnogo veći jer 

osnovno  stanje  sadrži  daleko  više  vibracionih  nivoa  nego  što  je  prikazano.  Uz  to,  svakom 

vibracionom  nivou  superponirano  je  više  rotacionih  stanja.  Razlike  u  energijama  između 

rotacionih  nivoa  za  približno  jedan  red  su  manje  od  onih  koje  odgovaraju  vibracionim 

stanjima.  Stoga  je  stvarna  molekulska  traka  sastavljena  od  mnogo  više  linija  nego  što  je 

slikom prikazano, i one su smeštene međusobno mnogo bliže. 

 

 

Kontinualni spektri 

 

Pravo kontinualno zračenje nastaje zagrevanjem čvrste faze do usijanja (slika 11-13). 

Zračenje  takve  vrste,  koje  se  naziva  zračenje  crnog  tela,  više  je  zavisno  od  temperature 

površine  nego  od  materijala  te  površine.  Zračenje  crnog  tela  nastaje  zbog  bezbrojnih 

atomskih  i  molekulskih  oscilacija  pobuđenih  toplotnom  energijom  u  kondezovanoj  čvrstoj 

fazi.  Na  slici  11-13  se  može  uočiti  pomak  energetskih  maksimuma  prema  manjim  talasnim 

dužinama, pri povišenju temperature. Jasno je da su potrebne vrlo visoke temperature da bi 

toplotni  pobuđeni  izvor  emitovao  znatan  deo  svoje  energije  u  obliku  ultraljubičastog 

zračenja. 

Kako je ranije spomenuto, deo kontinualnog pozadinskog zračenja u spektru plamena 

(slika  11-11)  verovatno  predstavlja  toplotnu  emisiju  užarenih  čestica  u  plamenu.  Takvo  se 

pozadinsko zračenje naglo smanjuje sa približavanjem ultraljubičastom spektru. 

 

Uticaj  koncentracije  na  linijske  i  trakaste  spektre.

  Snaga  zračenja  linije  ili  trake, 

P

direktno  zavisi  od  broja  pobuđenih  atoma  ili  molekula,  koji  je  srazmeran  ukupnoj 

koncentraciji, 

c

, vrsta prisutnih u izvoru. Prema tome, sledi: 

                                                                               

kc

P

=

                                                              (11-14) 

gde  je 

k

  konstanta  proporcionalnosti.  Gornja  jednačina  je  osnov  kvantitativne  emisione 

spektroskopije. 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

139

 

12. INSTRUMENTI U OPTIČKOJ SPEKTROSKOPIJI 

 

Osnovni  delovi  analitičkih  instrumenata  za  emisionu  i  apsorpcionu  spektroskopiju 

međusobno su vrlo slični, kako u funkciji, tako i u izvođenju analitičkog postupka, bez obzira 

na  to  jesu  li  predviđeni  za  rad  u  ultraljubičastom,  vidljivom  ili  infracrvenom  delu  spektra. 

Upavo  zbog  te  sličnosti,  instrumenti  za  spektroskopiju  se  često  nazivaju 

optičkim 

instrumentima

,  čak  i  kad  su  namenjeni  za  primenu  u  području  zračenja  koje  se  ne  može 

videti golim okom.  

 

DELOVI INSTRUMENATA 

 

Većina  spektroskopskih uređaja  je  sastavljena  od  pet  osnovnih  delova:  (1)  stabilnog 

izvora  enegije  zračenja,  (2)  selektora  talasnih  dužina  koji  omogućava  izdvajanje  određenog 

talasnog područja, (3) jednog ili više postolja za uzorak, (4) detektora zračenja ili konvertora 

energije  zračenja  u  merljiv  signal  i  (5)  procesora  signala  i  uređaja  za  njegovo  učitavanje. 

Slikom  12-1  je  prikazan  način  sastavljanja  pojedinih  delova  u  instrumentima  za  emisionu  i 

apsorpcionu spektroskopiju. Očigledno je da je međusoban položaj četvrtog i petog dela isti 

u oba tipa uređaja. 

 

Slika 12-1: Sastavni delovi različitih tipova instrumenata za optičku spektroskopiju: (a)emisiona 

spektroskopija; (b) apsorpciona spektroskopija 

selektor 

talasnih dužina 

selektor 

talasnih dužina 

detektor 

detektor 

uzorak 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

140

 

U  slučaju  instrumenata  za  emisionu  spektroskopiju,  izvor  karakterističnog  zračenja 

(električni  luk,  svetlost,  zagrejana  površina  ili  plamen)  može  istovremeno  da  bude  i  mesto 

postavljanja  uzorka.  Nasuprot  tome,  apsorpciona  spektroskopija  zahteva  da  izvor  energije 

zračenja  i  prostor  za  skladištenje  uzoraka  budu  odvojeni.  U  apsorpcionim  merenjima,  snop 

zraka koji dolazi iz izvora prolazi kroz uzorak tek nakon izlaza iz selektora talasnih dužina. 

 

 

Prozirnost materijala za izradu optičkih delova uređaja 

 

Slika  12-2  prikazuje  spektralne  prozirnosti  (transmisiju)  različitih  materijala  koji  se 

primenjuju  za  izradu  prozora,  sočiva,  kiveta  i  prizmi  u  spektroskopskim  instrumentima.  U 

uređajima za primenu u vidljivom delu spektra najčešće se koristi silikatno staklo. Upotreba 

topljenog  silicijum-dioksida  (SiO

2

)  i  kvarca  proširuje  područje  primene  spektroskopskih 

instrumenata  do  180  i  200  nm  u  ultraljubičastom  delu  spektra.  Infracrvena  spektroskopija 

zahteva  primenu  prozora  načinjenih  od  materijala  kao  što  je  polirani  natrijum,  kalijum  ili 

srebrohlorid.  

 

Slika 12-2: Transmisiono područje različitih materijala za izradu delova optičkih instrumenata 

 

 

Spektroskopski izvori zračenja 

 

Apsorpciona  spektroskopija  zahteva  spoljašnji  izvor  konstantnog  i  dovoljno  snažnog 

zračenja koje omogućava jednostavnu detekciju i merenje. Najčešće se snaga izvora zračenja 

eksponencijalno menja sa naponom izvora električne energije. Zbog toga se često, uz izvore 

zračenja, upotrebljavaju i regulatori napona. 

Pitanje  stabilnosti  (konstantnosti)  izvora  zračenja  ponekad  se  rešava  cepanjem 

izlaznog  snopa  izvora  u  dva  snopa,  referentni  koji  prolazi  kroz  rastvarač  i  drugi  koji  prolazi 

kroz rastvor analita.

 

Tada je detektor ozračen naizmenično sa dva snopa, a odnos intenziteta 

Talasna dužina, nm 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

142

 

hv

E

E

E

E

e

+

+

=

=

Η ′′

Η′

Η

2

 

gde je 

Η

2

E

 

fiksna kvantizirana energija

 

*

2

H

, a 

Η′

E

 i 

Η ′′

E

 su 

kinetičke energije

 dva vodonikova 

atoma  zbog  kojih  energija  može  varirati  od  nule  do  vrednosti 

Η

2

E

.  Prema  tome,  energija  i 

frekvencija fotona takođe mogu varirati u granicama tog područja energija. To znači da, ako 

su dve kinetičke energije male, proizvod 

hv

 je velik, i obrnuto, ako su dve kinetičke energije 

velike, 

hv

 je mali. Posledica opisane pojave je kontinualni spektar koji se proteže od 160 nm 

do početka vidljivog područja. 

 

Slika 12-3: Deuterijumova sijalica 

Većina savremenih sijalica za proizvodnju ultraljubičastog zračenja su niskonaponske 

i sadrže deuterijum. U njima luk nastaje između zagrejane niti sijalice premazane oksidom i 

metalne  elektrode  (slika  12-3).  Ugrejana  nit  daje  elektrone  za  održavanje  jednosmerne 

struje,  pri  naponu  od  približno  40  V.  Za  postizanje  stalnih  intenziteta  potreban  je  izvor 

energije koji se može regulisati. 

Kako  deuterijumova,  tako  i  vodonikova  sijalica,  proizvode  upotrebljiv  kontinualni 

spektar u području od 160 do 375 nm (slika 12-4). Intenzitet deuterijumove sijalice veći je od 

intenziteta vodonikove, što je razlog češćoj primeni D

2

 lampe. 

 

 

Slika 12-4: Izlazni signal deuterijumove sijalice 

 

talasna dužina, nm 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

143

 

Sijalica sa volframovom niti 

Najčešće korišćeni izvor vidljivog zračenja i zračenja u bliskom infracrvenom području 

je  sijalica  sa  volframovom  niti  (slika  12-5).  Raspodela  energije  zračenja  sijalice  sa 

volframovom niti slična je energiji crnog tela, tako da ona zavisi od temperature. Slika 11-13 

prikazuje izlazno zračenje sijalice sa volframovom niti pri 3000 K. Veći deo energije se pri toj 

temperaturi emituje u infracrvenom delu spektra. Sijalica sa volframovom niti primenjiva je u 

području  talasnih  dužina  između  320  i  2500  nm.  Donja  granica  je  određena  apsorpcijom 

staklenog omotača oko niti. 

 

Slika 12-5: Volframova sijalica 

 

Izvori infracrvenog zračenja  

Kontinualno  infracrveno  zračenje  dobija  se  pomoću  toplih  inertnih  čvrstih  tela. 

Globarov

 

štapić

  silicijumovog  karbida  je  dimenzija  5

×

50mm.  Prolazom  elektriciteta, 

Globarov izvor se zagreva na približno 1500

0

C i pri tome emituje zračenje u području 1 do 40 

µ

m. 

Nernstov  štapić

  je  valjak  sastavljen  od  cirkonovog  i  itrijumovog  oksida,  dimenzija 

20

2

×

mm;  Nernstov  izvor  emituje  infracrveno  zračenje  pri  zagrevanju  do  visokih 

temperatura  pomoću  električne  struje.  Električno  grejane  Ni-Cr  žice  takođe  služe  kao  izvor 

infracrvenog zračenja.  

 

 

Selektori talasnih dužina 

 

Spektroskopski  instrumenti  uglavnom  sadrže  uređaj  koji  sužava  zračenje  do  uske 

trake  koju  uzorak  apsorbuje  ili  emituje,  što  bitno  utiče  na  selektivnost  i  osetljivost 

instrumenta.  Takođe,  u  apsorpcionim  merenjima,  uske  trake  povećavaju  verovatnoću 

slaganja sa Berovim zakonom. 

Nema selektora koji bi mogao izdvojiti zračenje samo jedne talasne dužine. Umesto 

toga, izdvaja se skup susednih talasnih dužina, koji se naziva trakom. Dobijene talasne dužine 

su  raspoređene  više  ili  manje  simetrično  oko  srednje, 

nominalne  (nazivne)  talasne  dužine

Efektivna  širina  trake

  ili 

širina  trake  selektora

  (slika  12-6)  definiše  se  kao  ona  širina  trake, 

izražena  u  jedinicama  talasne  dužine,  koja  odgovara  širini  maksimuma  u  polovini  njegove 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

145

 

materijala  od  koga  je  svaki  pojedinačni  deo  načinjen  zavisi  od  talasnog  područja  primene 

monohromatora (slika 12-2). 

Optički  element  svih  monohromatora  se  sastoji  od  sledećih  delova  (slika  12-7):  (1) 

ulazna pukotina, (2) kolimaciono sočivo ili ogledalo koje proizvodi paralelan snop, (3) prizma 

ili  rešetka  koja  raspršuje  zračenje  u  pojedinačne  komponente,  odnosno  talasne  dužine 

(disperzno  sredstvo)  i  (4)  deo  za  fokusiranje  koji  projektuje  niz  pravougaonih  slika  izlazne 

pukotine  na  ravnu  površinu  nazvanu 

žarišnom  ravni

.  Takođe,  većina  monohromatora  ima 

izlazne  i  ulazne 

prozore

  koji  štite  unutrašnje  delove  instrumenta  od  prašine  i  korozivnih 

laboratorijskih para.  

 

Slika 12-7: Monohromator sa prizmom 

 

 

Detektori zračenja i pretvarači 

 

Detektor  je  sprava  koja  pokazuje  postojanje  neke  fizičke  pojave.  Poznati  primeri 

detektora  uključuju  fotografski  film  za  određivanje  prisutnosti  elektromagnetnog  ili 

radioaktivnog zračenja, kazaljku vage za merenje razlike masa, zatim stub žive u termometru 

za pokazivanje temperaturnih promena. Ljudsko oko je takođe detektor koji pretvara vidljivo 

zračenje u električni signal koji dolazi do mozga preko lanca neurona u optičkom živcu. 

Pretvarač  je  posebna  vrsta  detektora  koji  pretvara  signale  kao  što  su  intenzitet 

svetlosti,  pH  vrednost,  masa,  temperatura,  u  električne  signale  koji  se,  nakon  toga,  mogu 

pojačavati, prilagođavati i konačno pretvoriti u broj koji označava veličinu početnog signala. 

 

Osobine pretvarača 

Idealan pretvarač elektromagnetnog zračenja ima brz odgovor za niske nivoe energije 

zračenja  u  širokom  području  talasnih  dužina.  Kasnije,  idealan  pretvarač  proizvodi  električni 

signal  koji  se  lako  pojačava,  tako  da  ima  relativno  nizak  šum.  Konačno, osnovni uslov  je da 

signal koji stvara pretvarač bude srazmeran snazi snopa zračenja, 

P

K

KP

G

+

=

 

gde  je 

G

  električni  odgovor  detektora  u  jedinicama  struje,  otpora  ili  potencijala.  Konstanta 

proporcionlnosti, 

K

,  meri  osetljivost  detektora  kao  električni  odgovor  po  jedinici  snage 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

146

 

zračenja. Mnogi detektori pokazuju mali stalan odgovor, poznat kao 

tamna

 struja, 

K

, čak i 

kad nikakvo zračenje ne dopire do njihove površine. Instrumenti čiji detektori pokazuju veći 

odgovor 

tamne

  struje,  uglavnom  su  snabdeveni  dodatnim  kompenzacionim  krugom  koji 

omogućava  oduzimanje  signala  srazmernog 

tamnoj

  struji,  kako  bi  se 

K

  smanjila  na  nulu. 

Dakle, pod uobičajenim okolnostima, može se pisati: 

KP

G

=

 

 

Vrste pretvarača 

Postoje  dve  osnovne  vrste  pretvarača,  oni  koji  daju  odgovor  na  fotone  i  drugi  koji 

reaguju  na  promenu  toplote.  Svi  fotonski  detektori  zasnivaju  se  na  interakciji  zračenja  i 

reaktivne  površine,  pri  čemu  ili  nastaju  elektroni  (fotoemisija)  ili  oni  prelaze  u  energetska 

stanja u kojima mogu provoditi elektricitet (fotoprovodljivost). Samo ultraljubičasto, vidljivo i 

blisko  infracrveno  zračenje  imaju  dovoljno  energije  za  postizanje  tih  procesa.  Time  je 

primena fotonskih detektora ograničena do talasnih dužina manjih od približno 2 

µ

m. 

Tabela 12-3: Detektori u spektroskopiji 

Vrsta 

Talasno područje, nm 

Fotonski detektori 

 

Fotocev 

150 – 1.000 

Fotomultiplikator 

150 – 1.000 

Sicilijumova fotodioda 

350 – 1.100 

Fotoćelija 

380 - 780 

Toplotni detektori 

 

Termočlanak 

600 – 20.000 

Bolometar 

600 – 20.000 

Pneumatski detektor 

600 – 40.000 

Piroelektrični detektor 

1.000 – 20.000 

 

Infracrveno  zračenje  se  detektuje  merenjem  porasta  temperature  zatamnjenog 

materijala  postavljenog  na  putu  snopa  zračenja.  Pošto  su  temperaturne  promene  koje  su 

rezultat  apsorpcije  infracrvene  enrgije  vrlo  male,  potrebna  je  stroga  kontrola  okolne 

temperature, kako bi se izbegle greške. Detektorski sistem je, uglavnom, onaj koji ograničava 

osetljivost i preciznost instrumenata za infracrveno područje. 

 

-

 

Procesori signala i uređaji za očitavanje 

Procesor  signala  najčešće  je  elektronska  sprava  koja  pojačava  električni  signal  iz 

detektora.  Pored  toga,  procesor  signala  može  promeniti  signal  od  jednosmernog  u 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

148

 

TIPOVI SPEKTROSKOPSKIH INSTRUMENATA 

 

Sastavni delovi spektroskopskih instrumenata mogu biti povezani na različite načine, 

pa  time  nastaje  niz  različito  konstruisanih  instrumenata  za  merenja.  Konstrukcije  se  mogu 

razlikovati od vrlo jednostavnih, pa do vrlo prefinjenih. Izbor instrumenta je određen vrstom 

posla i ekonomičnosti primene. 

Spektroskop

  je  uređaj  za  identifikaciju  elemenata  u  uzorku  koji  je  ekscitovan  u 

plamenu ili nekoj drugoj sredini na visokoj temperaturi. Sadrži modifikovani monohromator 

u  kom  je  žarišna  ravan  sa  izlaznom  pukotinom  zamenjena  pokretnim  sočivom  koje 

omogućava vizuelnu detekciju emisionih linija. Talasna dužina linije određuje se pomoću ugla 

koji grade upadni snop zračenja i put linije do sočiva. 

Definicija 

kolorimetra

  ukazuje  na  instrument  za  apsorpciona  merenja  koji  koristi 

ljudsko  oko  kao  detektor.  Za  svaku  upotrebu  instrumenta  potrebni  su  standardi  za 

upoređivanje. 

Fotometar

  je  jednostavan  instrument  koji  se  može  primeniti  za  apsorpciona  ili 

emisiona  merenja  sa  ultraljubičastim,  vidljivim  ili  infacrvenim  zračenjem.  Fotometri  se 

razlikuju  prema  ugrađenim  apsorpcionim  ili  interferencionim  filterima  za  biranje  talasnih 

dužina  i  fotoelektričnoj  spravi  za  merenje  snage  zračenja.  Instrumenti  koji  se  koriste  za 

apsorpciona merenja sa vidljivim zračenjem nazivaju se i fotoelektričnim kolorimetrima. 

Spektrograf

  je  monohromator  sa  pukotinom  učvršćenom  u  žarišnoj  ravni. 

Spektrometar sa fotopretvaračem se zove spektrofotometar. 

Slika  12-9  je  šematski  prikaz  instrumenta  sa  jednim  snopom  zračenja  koji  se 

primenjuje  za  apsorpciona  merenja.  Sastoji  se  od  izvora  zračenja  navedenih  u  tabeli  12-1, 

zatim od filtera ili monohromatora za odabir talasnih dužina (tabela 12-2), povezanih kiveta 

koje se naizmenično mogu umetnuti u snop, jednog od detektora navedenih u tabeli 12-3 i 

pojačala i uređaja za očitavanje. 

Merenje transmisije zahteva tri osnovna koraka: (1) podešavanje 0% transmisije, (2) 

podešavanje  100%  transmisije  i  (3)  određivanje  %  transmisije  uzorka.  Podešavanje  0% 

transmisije se sprovodi pomoću pregrade postavljene između izvora i fotodetektora. Položaj 

pregrade se podešava dok se ne postigne vrednost od 0% transmisije. Drugi korak se izvodi 

postavljenjem  rastvarača  na  put  svetlosti,  otvaranjem  pregrade  i  menjanjem  intenziteta 

zračenja, ili pojačavanjem električnog signala sa detektora do postizanja vrednosti od 100% 

transmisije. Intenzitet snopa se može menjati na nekoliko načina, uključujući i podešavanje 

električne snage na izvoru. U trećem koraku se posuda sa rastvaračem zamenjuje posudom 

koja sadrži uzorak i transmisija uzorka se očitava sa skale. 

Jednosnopan  instrument  zahteva  stabilno  napajanje  naponom,  kako  bi  se  izbegle 

greške  nastale  usled  promena  intenziteta  snopa  zračenja  za  vreme  podešavanja  100% 

transmisije i merenja transmisije uzorka. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

149

 

Velike  su  razlike  u  složenosti  i  radnim  uslovima  između  jednosnopnih  uređaja. 

Najjednostavniji jednosnopni uređaj se sastoji od volframove sijalice priključene na bateriju, 

niza staklenih filtera za selekciju talasnih dužina, epruvete kao merne posude, fotoćelije kao 

detektora i malog mikroampera kao uređaja za očitavanje. Sa druge strane, postoje složeni, 

kompjuterski  upravljani  instrumenti  koji  pokrivaju  područje  od  200  do  1000  nm,  koji  imaju 

naizmenično  postavljene  volframove  i  deuterijumove  lampe  kao  izvore,  primenjuju 

pravougaone  silikatne  kivete,  a  opremljeni  su  i  rešetkom  za  preciznu  diferencijaciju  i 

varijabilnom  pukotinom.  Kao  detektori  služe  fotomultiplikatori,  a  izlazni  podatak  često  je 

digitalan i može se ispisati u nekoliko oblika. 

 

Slika 12-9: Šematski prikaz fotometra i spektrofotometra 

 

 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

151

 

kolonu  uz  dalju  raspodelu  sastojaka  između  mobilne  faze  i  svežeg  dela  stacionarne  faze 

(vreme 

t

1

). 

 

Slika 13-1. (a) Dijagram pokazuje razdvajanje smeše sastojaka 

A

 i 

B

 eluacijskom hromatografijom na 

stubu; (b) Izlazni zapis odziva detektora na različitim stepenima eluacije prikazane u (a) 

 

Dodavanjem  rastvarača  molekuli  uzorka  putuju  niz  kolonu  uz  uspostavljanje 

ravnoteže između mobilne i stacionarne faze. Sastojci uzorka kreću se niz kolonu samo dok 

su  u  mobilnoj  fazi,  tako  da  prosečna  brzina  kojom  se  sastojak  kreće  kroz  kolonu  zavisi  od 

vremena koje sastojak provede u mobilnoj fazi. To je vreme kratko za sastojke koje snažno 

veže  stacionarna  faza  (sastojak 

B

  na  slici  86),  a  dugačko  za  sastojke  koje  snažnije  veže 

mobilna  faza  (sastojak 

A

).  Zbog  različitih  brzina  kretanja,  sastojci  smeše  se  razdvajaju,  pri 

čemu duž kolone nastaju 

trake 

ili 

zone 

(slika 13-2). 

Slika 13-2 prikazuje koncentracione profile traka sa sastojcima 

A

 i 

B

 u koloni sa slike 

86, u vremenu 

t

1

 i u kasnijem vremenu 

t

3

. Stacionarna faza snažnije veže sastojak 

B

 nego 

A

 i 

zato  sastojak 

B

,  tokom  kretanja  niz  kolonu,  zaostaje.  Udaljenost  između  njih  se  povećava 

kako  se  pomeraju  niz  kolonu,  a  potpuno  razdvajanje  sastojaka  moguće  je  jedino  ako  je 

kolona dovoljno dugačka i ako dovoljna količina mobilne faze protekne kroz kolonu. Tada iz 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

152

 

kolone  izlaze  razdvojeni  sastojci  (trake  se 

eluiraju 

iz  kolone)  koji  se  mogu  skupiti  u,  za  to, 

pripremljene posude (vreme 

t

3

 i 

t

4

 na slici 86). 

 

−−−−

 

Hromatogrami 

 

Hromatogram  je  zapis  bilo  koje  funkcije  koncentracije  analizirane  supstance  u 

zavisnosti od vremena ili volumena eluacije. 

 

Slika 13-2. Koncentracioni profil traka sastojaka 

A

 i 

B

 u različitim vremenima njihove eluacije niz 

kolonu (sa slike 13-1). Vremena 

t

1

 i 

t

3

 prikazana su na slici 86 

Ako se na izlaz iz kolone postavi detektor, čiji odziv zavisi od koncentracije sastojka u 

uzorku i koji se beleži kao funkcija vremena (ili volumena dodate mobilne faze), dobiće se niz 

simetričnih  eluacionih  kriva,  odnosno  pikova  (donji  deo  slike  13-1).  Takav  prikaz,  nazvan 

hromatogram, 

koristan  je  i  za  kvalitativnu  i  za  kvalitativnu  analizu.  Položaj  pika  na 

vremenskoj  osi  može  poslužiti  za  identifikaciju  sastojaka,  a  iz  površine  ispod  pika  može  se 

izračunati količina svakog razdvojenog sastojka. 

 

OSNOVNI POJMOVI U HROMATOGRAFIJI 

 

−−−−

 

Koeficijent raspodele 

 

Sva  hromatografska  odvajanja  zasnivaju  se  na  različitoj  raspodeli  analiziranog 

sastojka  između  mobilne  i  stacionarne  faze.  Za  sastojak  A  ravnoteža  je  opisana  sledećom 

jednačinom: 

a

stacionarn

a

mobi

A

A

ln

 

Konstanta  ravnoteže  reakcije, 

K

,  naziva  se 

odnosom  raspodele

  ili 

koeficijentom 

raspodele 

, i definisana je sledećim izrazom: 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

154

 

                                                               

R

t

L

V

=

                                                                  (13-2) 

gde je 

L

 dužina punjenja u koloni. 

Slično  tome,  prosečna  linearna  brzina  kretanja  molekula  mobilne  faze, 

u

,  je  data  je 

izrazom: 

                                                                

M

t

L

u

=

                                                                 (13-3) 

gde je 

t

M

 

vreme potrebno da molekuli mobilne faze prođu kroz kolonu. 

 

−−−−

 

Faktor kapaciteta 

 

Faktor kapaciteta 

je važan parametar kojim se opisuje brzina kretanja analita u koloni 

i definisan je sledećom relacijom: 

                                                            

M

S

A

A

V

V

K

k

=

        

  

                                                   (13-4) 

gde je 

K

A

 odnos raspodele za analit 

A

V

S

 je zapremina stacionarne, a 

V

M

 zapremina mobilne 

faze. 

Faktor kapaciteta se može definisati i na sledeći način: 

                                                           

M

M

R

A

t

t

t

k

=

                                                           (13-5) 

Kao što je prikazano na slici 13-3, 

t

R

 i 

t

M

 se mogu lako očitati iz hromatograma. Kada 

je faktor kapaciteta nekog analita značajno manji od jedan, eluacija je brza i teško je tačno 

očitati  vreme  zadržavanja  analita  u  koloni.  Kada  je  faktor  kapaciteta  veći  od  20,  vreme 

eluacije postaje dugo. Idealno je voditi proces eluacije pri uslovima uz koje faktori kapaciteta 

za analize u smeši iznose između 1 i 5. 

 

−−−−

 

Koeficijent selektivnosti 

 

Koeficijent selektivnosti kolone, 

α

, za dva analita 

A

 i 

B

 definiše se relacijom: 

                                                              

A

B

K

K

=

α

                                                                 (13-6) 

gde  je 

K

B

  odnos  raspodele  za  zadržani  analit 

B

,  a 

K

A

  je  odnos  raspodele za  slabije zadržani, 

odnosno brže  eluirani  analit 

A

.  Prema  datoj definiciji, 

α

  je  uvek  veće  od  jedan

Koeficijent 

selektivnosti  hromatografske  kolone  izračunat  za  dva  različita  analita,  pokazuje  koliko  će 

dobro posmatrana kolona razdvojiti sastojke smeše. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

155

 

Uvrštavanjem  jednačine  (13-4)  i  iste  jednačine  za  analit 

B

  u  izraz  (13-6),  posle 

sređivanja dobija se odnos između koeficijenta selektivnosti i faktora kapaciteta za analite 

A

 i 

B

                                                               

A

B

k

k

=

α

                                                                 (13-7) 

gde su 

B

k

 i 

A

k

 faktori kapaciteta za sastojak 

B

, odnosno 

A

. Uvrštavanjem jednačine (13-5) za 

posmatrana dva sastojka u jednačinu (13-7) dobija se izraz kojim se može odrediti vrednost 

α

 direktno iz hromatograma: 

                                                          

( )

( )

M

A

R

M

B

R

t

t

t

t

=

α

                                                         (13-8) 

 

−−−−

 

Odvajanje 

 

Odvajanje

 

kolone, 

R

s

, je kvantitativna mera kojom se izražava sposobnost razdvajanja 

dva analita na posmatranoj koloni. Važnost izraza prikazuje slika 13-4 sa dva hromatograma 

za sastojke 

A

 i 

B

 na tri kolone različite moći razdvajanja. Odvajanje svake pojedinačne kolone 

definisano je izrazom: 

                                        

( ) ( )

[

]

B

A

A

R

B

R

B

A

s

W

W

t

t

W

W

Z

R

+

=

+

=

2

2

                                           (13-9) 

gde  je 

Z

  rastojanje  između  vrha  dva  pika,  a 

W

A

  i 

W

B

  predstavljaju  širine  pikova  za 

komponente 

A

 i 

B

Sa  slike  13-4  može  se  uočiti  da  odvajanje  od  1,5  omogućava  potpuno  razdvajanje 

sastojaka 

A

  i 

B

,  dok  se  odvajanjem  0,75  ne  ostvaruje  potpuno  razdvajanje  komponenti 

smeše.  Odvajanjem  od  1,0  zona 

A

  sadrži  otprilike  0,4%  komponente 

B

,  dok  zona 

B

  sadrži 

približno 4% 

A

 

VRSTE HROMATOGRAFSKIH METODA 

 

gasnoj hromatografiji

, inertni gas - nosač, koji je mobilna, odnosno pokretna faza, 

eluira  sastojke  smeše  iz  kolone  ispunjene  stacionarnom  fazom.  Za  razliku  od  tečne 

hromatografije,  u  gasnoj  hromatografiji  analit  ne  reaguje  sa  mobilnom  fazom,  tako  da 

njegova brzina kretanja kroz kolonu ne zavisi od hemijske strukture mobilne faze. 

gasnoj  adsorpcionoj  hromatografiji

  stacionarna  faza  je  čvrsta  materija  velike 

specifične površine, na kojoj se adsorbuju analizirani sastojci. U adsorpcionoj hromatografiji, 

sastojci  uzorka  se  razdvajaju  kao  posledica  razlike  u  položaju  ravnoteže  koja  se  uspostavlja 

između  gasovitog  sastojka  uzorka  i  čvrste  površine  stacionarne  faze.  Primena  gasne 

adsorpcione hromatografije ograničena je na gasovite supstance male molarne mase kao što 

su oksidi ugljenika, kiseonik, azot i ugljovodonici. 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

157

 

PRIMENA HROMATOGRAFIJE 

 

Hromatografija je postala metoda koja ima apsolutnu prednost pri razdvajanju sličnih 

hemijskih  supstanci.  Pored  toga,  hromatografska  analiza  se  može  primeniti  za  kvalitativno 

dokazivanje i kvantitativno određivanje razdvojenih hemijskih vrsta. 

 

 

Kvalitativna analiza 

 

Hromatografska  analiza  se  primenjuje  prilikom  utvrđivanja  prisutnosti  ili  odsutnosti 

nekog  sastojka  u  smeši  poznatog  sastava.  Na  primer,  oko  30  aminokiselina  u  proteinskim 

hidrolizatima se može identifikovati na hromatogramu, uz prihvatljiv stepen pouzdanosti. Sa 

druge  strane,  hromatogram  pruža  samo  jedan  podatak  o  svakom  sastavu  prisutnom  u 

uzorku  (vreme  zadržavanja),  pa  je zato  primena  hromatografske tehnike  na  složene uzorke 

nepoznatog  sastava  ograničena.  Iz  tog  razloga  postalo  je  uobičajeno  da  se  hromatografske 

kolone  povežu  sa  ultraljubičastim,  infracrvenim  ili  masenim  spektometrima  koji  imaju  veće 

identifikacione  sposobnosti.  Tako  nastali 

povezani  uređaji

,

 

odnosno 

kombinovane  tehnike

moćno su sredstvo za određivanje sastava složenih smeša. Najčešće korišćene kombinovane 

tehnike su: (1) gasna hromatografija - masena spektroskopija (GC-MS); visokopritisna tečna 

hromatografija - masena spektroskopija (HPLC-MS); gasna hromatografija - IR spektroskopija 

(GC-IR). 

Najjednostavniji  i  najviše  primenjivani  postupak  kvalitativne  analize  je  upoređivanje 

kvalitativnih  pokazatelja,  odnosno  apcisa  maksimuma  pikova  na  hromatogramu.

 

 

Za 

poređenje  kvalitativnih  pokazatelja  ne  smeju  se  koristiti  literaturni  podaci,  već  podaci 

određeni pomoću standarda (čistih supstanci) koji su hromatografisani pod istim ili približno 

istim eksperimentalnim uslovima.  

Treba naglasiti da hromatogram ne mora nužno potvrditi prisutnost neke supstance, 

ali  sigurno  potvrđuje  njegovu  odsutnost.  Ako  se  na  hromatogramu  uzorka,  uz  isto  vreme 

zadržavanja koje ima standard, ne nalazi pik, neosporno je potvrda da tog sastojka u uzorku 

nema ili je prisutan u koncentracijama koje su manje od praga osetljivosti korišćene metode. 

 

 

Kvantitativna analiza 

 

Hromatografija  se  razvila  zahvaljujući  svojoj  brzini,  jednostavnosti,  relativno  niskoj 

ceni  i  mogućnosti  primene  kao  uređaja  za  razdvajanje.  Najveća  prednost  hromatografije 

sastoji se, ipak, u mogućnosti i kvantitativne analize. Kvantitativna hromatografija zasniva se 

na  poređenju  visine  ili  površine  analiziranog  pika  sa  visinom  ili  površinom  pika  standarda. 

Ako  su  radni  uslovi  hromatografske  analize  strogo  ponovljivi,  onda  se  visina,  odnosno 

površina analiziranog pika menja linearno sa koncentracijom. 

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

158

 

Za  kvantitativnu  hromatografsku  analizu  je  karakteristično  da  se  izvodi  isključivo 

relativnim metodama, a zasniva se na funkcionalnoj vezi između površine zahvaćene pikom i 

količine  supstance.  Prema  tome,  osnovni  koraci  u  kvantitativnoj  hromatografskoj  analizi  su 

sledeći: 

1.

 

Određivanje površine zahvaćene pikom; 

2.

 

Definisanje zavisnosti između površine ispod pika i količine supstance; 

3.

 

Računanje  količine  supstance  iz  površine  zahvaćene  pikom  koristeći  prethodno 

definisanu zavisnost. 

Za  određivanje  površine  zahvaćene  hromatografskim  pikom  koristi  se  više  metoda. 

Najviše  korišćen  i  najbrži  način  određivanja  površine  zahvaćene  hromatografskim  pikom  je 

metoda zasnovana na visini i širini pika na polovini visine. Postupak metode, prikazan na slici 

90, podrazumeva sledeće korake: 

1.

 

Povlačenje osnovne linije pika spajanjem minimuma;  

2.

 

Određivanje visine pika (H

P

);  

3.

 

Računanje polovine visine pika (H

P

/2);  

4.

 

Povlačenje srednje linije pika; 

5.

 

Merenje širine na polovini pika (b

1/2

);  

6.

 

Računanje površine ispod pika prema formuli: 

                                                                

P

H

b

A

=

2

1

                                                                   (13-10) 

 

Slika 13-5. Način merenja podataka za računanje površine zahvaćene pikom 

Mnogi  savremeni  hromatografski  uređaji  sadrže  elektronske  integratore  kojima  se 

mogu  izmeriti  relativne  površine  pikova.  Dok  manuelna  određivanja  površine  ispod 

hromatografskog  pika  omogućavaju  reproduktivnost  rezultata  od  2  do  5%,  digitalna  su 

nekoliko desetina puta tačnija. 

Metoda  za  određivanje  količine  supstance  u  uzorku  takođe  ima  više,  od  kojih  su 

najčešće korišćene: 

background image

 

ANALIZA PODATAKA O STANJU OKOLINE - Skripta

 

 

Departman za inženjerstvo zaštite životne sredine i zaštite na radu 

Fakultet tehničkih nauka 

160

 

Kalibracija primenom standarda 

Metoda  kalibracije  primenom  standarda  se  sastoji  u  pripremi  niza  standardnih 

kalibracionih rastvora koji su, po sastavu, slični analiziranom uzorku. Standardnom rastvoru 

snimi  se  hromatogram,  a  visine  pikova  ili  njihove  površine  prikažu  se  na  dijagramu  u 

zavisnosti  od  koncentracije.  Rezultati  analize  ispitivanog  uzorka  dobijaju  se  interpolacijom 

površina  pikova  iz  hromatograma  ispitivanog  uzorka  u  prethodno  definisanu  kalibracionu 

krivu. Radi postizanja velike tačnosti, postupak kalibracije je potrebno često ponavljati. 

Najčešći  izvor  grešaka  u  analizama  metodom  kalibracije  sa  standardima  je  u 

nepouzdanosti  unesene  zapremine  uzorka  u  kolonu.  Ponekad  na  greške  utiče  i  brzina 

unošenja  uzorka.  Količine  uzorka  su  često  male  (

1

µ

l),  tako  da  nepouzdanost  vezana  za 

reproduktivno unošenje uzorka može iznositi nekoliko procenata. 

 

Metoda unutrašnjeg standarda 

Primenom  metode  unutrašnjeg  standarda  postiže  se  izuzetna  preciznost  u 

hromatografskoj analizi.

 M

etodom unutrašnjeg standarda izbegavaju se nepouzdanosti koje 

nastaju zbog razlika u unetoj količini uzorka i standarda u hromatografsku kolonu. Metodom 

se u standardni rastvor i uzorak dodaje pažljivo izmerena količina unutrašnjeg standarda. Pri 

tome  je  analitički  parametar  vrednost  površine  (ili  visine)  pika  analiziranog  sastojka  i 

površine (ili visine) pika unutrašnjeg standarda. Kako bi metoda bila uspešna, pik unutrašnjeg 

standarda mora biti izdvojen od pikova ostalih sastojaka ispitivane smeše i mora se nalaziti u 

blizini  pika  analiziranog  sastojka.  Sa  pogodnim  unutrašnjim  standardom  mogu  se  postići 

preciznosti od 0,5 do 1%. 

 

 

 

Korišćena literatura: 

Marjanović, N., 

Instrumentalne metode analize, I/1. Metode razdvajanja

, Univerzitet u Banjoj 

Luci, Tehnološki fakultet, Banja Luka, 2001. 

Skoog, D.A., West, D.M., Holler, F.J., 

Fundamentals of Analytical Chemistry

, 6th ed., Saunders 

College Pub., 1992. 

 

 

Želiš da pročitaš svih 160 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti