2
UVOD
Autorska prava i prava industrijske svojine pripadaju široj grani nematerijalnih dobara.
Njihova je karakteristika što su ona produkt ljudskog intelekta, te što zadržavaju svoju
samostalnost i svoju vrijednost tj. postojanost u vremenu i prostoru, iako su odvojena od svog
stvaraoca.
Autorsko pravo od svog nastanka, spada među grane privatnog prava koje se najbrže
razvijaju. Najšire shvaćeno, autorsko pravo se pojavljuje uporedo sa pojavom tehničkih
sredstava za umnožavanje pisanih djela, štamparskim presama, ali i sa porastom pismenosti
na koji način se demonopolizuje pismenost i tako omogućava većem broju da stvaraju pisana
djela kao i da im pristupe na odgovarajući način. Savremeno autorsko pravo se može sagledati
iz aspekta nastanka kao dug put upornosti autora i korisnika autorskih djela da stvore pravni
sistem koji će počivati na zakonima, umjesto na subjektivnim privilegijama srednjovjekovnog
prava.
Kada definišemo sam pojam autorskog prava, moramo voditi računa da se autorsko
pravo može definisati na dva načina: objektivno i subjektivno. Objektivno autorsko pravo
predstavlja skup normi kojima se regulišu odnosi i pojave u vezi sa stvaranjem i korištenjem
autorskog djela iz oblasti književnosti, nauke i umjetnosti. Subjektivno autorsko pravo kao
cjelovito pravo autora na djelo sastoji se od moralnih i imovinskih ovlaštenja. Zato
subjektivno autorsko pravo predstavlja jedinstveno pravo iz kojeg proizilaze pojedinačna
ovlaštenja moralne i imovinske prirode. Autorsko subjektivno pravo nastaje samim
nastankom autorskog djela kao produkta intelektualnog napora samog autora. Izvorni nosilac
autorskog subjektivnog prava je uvijek autor kao fizičko lice, a ako su u stvaranju autorskog
djela učestvovala još neka lica tj. više njih, onda su ta lica koautori djela i zajednički nosioci
jedinstvenog subjektivnog autorskog prava.
Cilj autorskog prava je da pravno reguliše društveni i kulturni život, kao i da podigne
kulturno i duhovno stvaralaštvo i da uskladi dijelom podjeljene interese autora, izdavača i
korisnika autorskog djela i da pravno reguliše međusobne odnose između njih.
Prvi zakon o autorskom pravu bio je engleski Copyright act iz 1709. godine. Prvi
propis o autorskom pravu koji se primjenjivao na tlu Bosne i Hercegovine bio je austrijski
carski Patent o autorskom pravu iz 1846. godine, a zatim Zakon o autorskom pravu iz 1895.
godine. Prvi jugoslovenski zakon o autorskom pravu donesen je 1929. godine. Nakon II sv.
rata donesen je novi Zakon o zaštiti autorskog prava iz 1946. godine. Nakon više revizija u
zakonodavstvu iz ove oblasti, 1978. godine donesen je Zakon o autorskom pravu koji je bio
na snazi do raspada SFRJ. Današnji izvor prava u BiH iz ove oblasti je Zakon o autorskom
pravu i srodnim pravima u BiH donesen u martu 2002. godine.
4
Što se tiče rokova koji važe za zbirke, nebitne promjene u izboru, usklađivanju ili
rasporedu sadržaja zbirke ne produžavaju trajanje autorskog prava na zbirci. Kao nebitne
promjene smatraju se dodavanja, ispuštanja ili druga preinačavanja u pogledu izbora,
usklađivanja ili rasporeda građe, koja su potrebna da zbirka zadrži svoj prvobitan karakter i
namjenu, na način koji je predvidio njen autor.
Svi naprijed pomenuti rokovi počinju teći od 1. januara godine koja slijedi poslije
godine u kojoj je nastala činjenica od koje se računa početak roka. Istekom rokova trajanja
autorskog prava, autorsko djelo prestaje da bude autorskopravno zaštićeno.
Shodno navedenom, treba dodati da autor ima mogućnost takozvanog prava pokajanja,
a isto daje isključivo pravo autoru da jednostranom izjavom volje raskine ugovor kojim je
prenio autorska imovinska prava i uskrati dalje iskorištavanje svog djela ako za to ima
ozbiljne moralne razloge i ako prethodno nadoknadi običnu štetu nosiocu tih prava.
Autori djela iz područja književnosti, nauke i umjetnosti imaju isključivo pravo
korištenja svog djela, a drugima mogu odobriti ili zabraniti korištenje djela. Autor može
zabraniti odnosno pod ugovorenim uslovima odobriti umnožavanje, javno izvođenje,
snimanje, emitiranje, prijevod ili prilagođavanje svog djela. Autori često imovinska
(ekonomska) prava nad svojim djelima ustupaju pojedincima ili pravnim osobama koje ih
mogu najbolje komercijalno iskorištavati, u zamjenu za plaćanje naknade koje ovise o
korištenju djela. Međutim, moralna prava autora vezana su uz osobu autora i nisu prenosiva.
Moralna prava autora samo su djelomično prenosiva u slučaju smrti autora.
Autorskim pravom ne štiti se ideja nego autorsko djelo koje je izražaj ideje, bez obzira
na vrstu ili kvalitetu izražavanja. Autorsko pravo nastaje samim ostvarenjem djela i za razliku
od većine drugih oblika intelektualnog vlasništva, ne podliježe administrativnim ili
registracijskim postupcima.
Srodna prava su prava koja su bliska (odnosno srodna ili susjedna) autorskom pravu,
pretpostavljaju već postojanje autorskog djela i imaju svoj poseban predmet zaštite, a u Bosni
i Hercegovini prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (skraćeno ZAPSP)
pružaju zaštitu:
1. Umjetnicima izvođačima na njihovim izvedbama,
2. Proizvođačima fonograma na njihovim fonogramima,
3. Filmskim producentima,
4. Organizacijama za radiodifuziju,
5. Izdavačima,
6. Proizvođačima baza podataka.
2
Autorsko pravo i srodna prava ključni su za ljudsko stvaralaštvo, jer pružaju autorima
podsticaj u obliku priznanja i novčanih naknada, a sa druge strane pružaju im određenu
sigurnost da se njihova djela mogu distribuirati bez straha od neovlaštenog kopiranja ili
piraterije, a ukoliko do toga dođe, osigurana im je određena zaštita autorskog prava.
2
Zakon o autorskom i srodnim pravima Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, broj 63; 3.august.2010.g
5
2. RAZVOJ MEĐUNARODNOG AUTORSKOG PRAVA
Od prvog zakona o autorskim pravima u svakoj državi se mora voditi računa o pitanju
međunarodne zaštite autorskih prava. Tako, unutrašnja pravila po pitanju autorskopravne
zaštite treba da su aktuelna i usklađena sa međunarodnim odlukama, procedurama,
standardima i konvencijama.
Strani autori i njihova djela nisu imali pravnu zaštitu već je to zavisilo od potpisanih
bilateralnih sporazuma između država odakle je autor i one države gdje je autor tražio pravnu
zaštitu. Navedeni sporazumi bili su malobrojni i oni su u suštini obezbjeđivali pravnu zaštitu
samo onim državljanima, države koja je imala potpisan bilateralni sporazum. Po ugovorima
su bila regulisana i druga sporna pitanja među državama potpisnicama, pa su autorska prava
dijelila sudbinu i drugih pravnih odnosa. Kada je ugovor istekao tada su i autori gubili pravnu
zaštitu.
Zbog svega ovoga postojala je potreba da se donese međunarodna regulativa, kao neka
vrsta multilateralnog ugovora međunarodnog autorskog prava. pripreme u tom pravcu izvršilo
je Međunarodno i umjetničko udruženje koje je osnovano 1878. godine gdje je počasni
predsjednik bio Viktor Igo. Ovo udruženje sazivalo je sastanke na međunarodnom nivou gdje
su usvajana neka načela koja su poslužila kao osnovna pravila za pripremu buduće
konvencije. Konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela donjeta je 1886. godine u
Bernu (Bernska konvencija). Konvencijom je osnovana Međunarodna unija za zaštitu
književnih i umjetničkih djela koja je okupila i u članstvu imala 159 država. To je značilo da
državljani ovih država uživaju pravnu zaštitu bez teritorijalnih ograničenja u svim državama
Bernske unije. Od donošenja Bernske konvencije izvršeno je nekoliko revizija. Prva je bila u
Parizu 1898. godine, kao i zadnja koja je također održana u Parizu 1971. godine.
Druga značajna internacionalna konvencija je Univerzalna konvencija o autorskom
pravu, donjeta 1952. godine u Ženevi, a revidirana je u Parizu 1971. godine. Pored Bernske i
Univerzalne konvencije u oblasti autorskih prava veoma je značajan i Ugovor o autorskom
pravu koji je donijela Svjetska organizacija za intelektualnu svojinu 1996. godine u Ženevi.
Pored napora koji su se ulagali da se donesu konvencije za zaštitu autorskih prava,
uporedo se radilo i na zaštiti srodnih prava na internacionalnom planu pa su tako donesene:
-
Konvencija o zaštiti umjetnika, izvođača, proizvođača fonograma i ustanova za
radiodifuziju od 1961. godine,
-
Konvencija o zaštiti proizvođača fonograma od neovlaštenog umnožavanja njihovih
fonograma od 1971. godine,
-
Konvencija o distribuciji signala za prenos programa preko satelita od 1974. godine,
-
Ugovor o interpretaciji i fonogramima donijet od strane Svjetske organizacije za
intelektualnu svojinu od 1996. godine.
3
3
Kresoja, Marinko, Autorsko pravo, Distrikt Brčko, 2013. str. 17
