1
UVOD
Diplomacija je, prije svega, oblike državne djelatnosti usmjeren na odnose s drugim
zemljama i međunarodnim sudionicima. Isti pojam označava i cjelokupnu državnu strukturu
koja služi za predstavljanje vlastite zemlje u svijetu i za održavanje službenih odnosa s
drugim subjektima međunarodnih odnosa. Sastavni su dijelovi te strukture, gotovo u svakoj
zemlji, ministarstvo vanjskih poslova te diplomatsko - konzularna predstavništva.
U djelima koja se bave diplomacijom najčešće se tvrdi kako je tzv. klasična
diplomacija bila vezana uz nastanak diplomatske aktivnosti u doba kardinala Richelieua i kroz
tri stoljeća pokazala se kao korisna i svrsihodna djelatnost, nužno potrebna državama.
1
Diplomacija u subjektivnom smislu označava sposobnost, znanje, vještinu, metodu
komuniciranja, održavanja međunarodnih odnosa, pregovaranja, rješavanja konfliktnih
situacija. To su karakteristike koje treba posjedovati diplomat, odnosno osoba čija je profesija,
karijera, odnosno struka predstavljanje države u međunarodnim odnosima. Profesija kojom se
bave diplomati naziva se diplomacijom.
I na kraju, diplomacija je znanost koja proučava i podučava o relevantnim pitanjima u
međunarodnim odnosima i vođenju vanjske politke. Kao znanost ona je kompilacija raznih
znanstvenih područja prije svega politike, ali i povijesti, zemljopisa, prava, ekonomije i
drugih.
U sadašnjim okolnostima izraz ''bilateralna diplomacija'' ne znači ništa više doli
komunikaciju koja je u bilo kojem trenutku ograničena na dvije strane. Ne označava način ni
kontekst u kojemu one komuniciraju. Bilateralna diplomacija će značiti održavanje odnosa na
osnovama ''države prema državama'' preko formalno akreditiranih stalnih poslanstava, što je
konvencionalni postupak vođenja bilateralne diplomacije.
1
Radovan Vukadinović, Politika i diplomacija, Zagreb 2004., 19.str.
2
1. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima
Zaštitni znak Bečke konvencije o diplomatskim odnosima bio je nedvosmisleno
''funkcionalni'' pristup diplomatskim povlasticama i imunitetima koje su usvojili njezini
sastavljači. To je jednostavno značilo da su povlastice stalnog poslanstva bile opravdane
isključivo potrebom da se osigura njegovo najučinkovitije djelovanje. Drugim riječima, nisu
im bila opravdanje dva do tad popularna objašnjenja: da veleposlanstvo ima obilježje
eksteritorijalnosti
2
ili da je voditelj poslanstva, ako je u rangu veleposlanika, predstavnik
poglavara države, premda u preambuli Bečke konvencije o diplomatskim odnosima postoji
odjek tumačenja te teorije.
Najvažnija funkcionalna povlastica koju zahtijeva stalno poslanstvo uvijek je bila
nepovredivost njegovih prostorija. To upućuje na njegovo pravo da djeluje bez ometanja bilo
da ono proizlazi od vlade zemlje primateljice u obliku prisilnog policijskog ulaska ili od
drugih elemenata. Doista, zemlja primateljica mora svim diplomatskim poslanstvima pružiti
''posebnu zaštitu''.
Odlučno je napomenuto da prostorije poslanstva trebaju biti nepovredive i odbačeni su
bilo kakvi izuzeci. To, naravno, vrijedi i u slučaju prekida diplomatskih odnosa ili oružanog
sukoba. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima također je razradila važnost
nepovredivosti s posebnim naglaskom naznačujući na određene dijelove poslanstva koji su
bitni za njegovo učinkovito funkcioniranje.
Bečka konvencija o diplomatskim odnosima bavi se samo tradicionalnom bilateralnom
diplomacijom i, prema tomu, isključila je odnose s međunarodnim organizacijama i posebna
poslanstva. To je bio jedan od razloga njezinog uspjeha. Među ostalim razlozima bila je
činjenica da su sve države istodobno države pošiljateljice i primateljice.
2
Geoff R. Berridge, Diplomacija: Teorija i praksa, politička misao, Zagreb, 2004. 105.str
4
3. Pregovaranje
I u pregovaranju, najvažnijoj funkciji općenito shvaćene diplomacije, stalni
veleposlanik i dalje zadržava više od sporedne uloge, čak i kad politička ili zemljopisna
blizina pogoduje političkim liderima i višim dužnosnicima da preuzmu vodstvo. Uključivanje
stalnog veleposlanika u pregovore izbjegavaju se i nedostaci slanja posebnih pregovarača –
neželjeni publicitet, nepoznavanje lokalnog raspoloženja i iskušenje da se prijevremeno
odustane od pogodbe ili možda učine nepromišljeni ustupci radi bržeg povratka. Stoga ne čudi
da se predvođenje u određenim pregovorima još uvijek temelji na veleposlaniku.
Predmet pregovaranja može biti bilo kakvo pitanje iz odnosa dviju država: sudbina
građanina jedne od njih uhićenog u drugoj, reguliranje uzajamnih potraživanja, sklapanje
nekog ugovora, sporazum o otvaranju prijelaza za malogranični promet, zauzimanje
zajedničkog stava prema nekoj situaciji u međunarodnim odnosima ili prema nekoj trećoj
državi, sklapanje saveza, prekid međusobnih neprijateljstava itd.
4
Uloga veleposlanstva možda je najveća u važnim pregovorima koji su naporni i dugotrajni.
Veleposlanicima katkada treba dopustiti da preuzmu vodeću ulogu u važnim pregovorima,
ako ni zbog čega drugog, onda zato što njihovi politički vođe ne mogu biti u isto vrijeme na
svim mjestima ili u stalnom i angažiranom razgovoru sa svima. Njih katkad treba vratiti u
pregovore da bi ojačali domaći tim.
Ako, dakle, veleposlanstva još uvijek mogu odigrati sporednu ili vodeću ulogu u
važnim pregovorima ne bi trebalo čuditi da je njihova uloga u pregovorima o dosadnijim
stvarima doista vrlo velika. Ministri i viši dužnosnici ne žele da ih se time uznemirava.
Nadalje, i napredak u komunikacijama koji je omogućio domaćim ministarstvima da
ostvare izravni kontakt s inozemnim vladama čini i veleposlanstvo još prikladnijim
instrumentom u pregovorima svih vrsta.
4
Stanko Nick, Diplomacija: metode i tehnike, Zagreb 2010., 127.str.
