OPERACIONA 

ISTRAŽIVANJA

*SKRIPTA ZA ZAVRŠNI 2012*

1. Koji ekonomski problemi mogu biti predmet modeliranja koriscenjem metoda 

linearnog programiranja?

Veliki broj privrednih aktivnosti se ostvaruje u uslovima ograničenog iznosa resursa, 

koji se na različite načine mogu koristiti za ostvarivanje unapred postavljenog cilja. Iz 

niza mogućih načina (programa) korišćenja raspoloživih resursa ekonomski subjekti su 

veoma zainteresovani  da odaberu onaj najpovoljniji, onaj za koji  će se ostvariti najveća 

moguća efikasnost ukupnih aktivnosti. Zbog toga optimizacija ekonomskih aktivnosti 

zauzima centralno mesto u okviru ekonomske analize i matematičkog modeliranja 

ekonomskih problema. Jedan od matematičkih metoda optimizacije, koji je tokom ovog 

veka doživeo punu afirmaciju, teorijsku razradu i široku primenu jeste model linearnog 

programiranja.
Linearno programiranje predstavlja model koji se veoma uspjesno koristi za resavanje 

velikog broja problema na nivou preduzeca. Tu spadaju:

a) Proizvodno planiranje - U uslovima ograničenog iznosa resursa   proizvodno 

preduzeće   može   proizvoditi   različite   količine   proizvoda   iz   sopstvenog 

asortimana. U namjeri da maksimizira ukupan rezultat svog poslovanja, koji je 

najčešće izražen visinom ostvarenog profita, preduzeće je veoma zainteresovano 

da iskoristi resurse sa kojima u određenom periodu raspolaže na najbolji mogući 

(optimalan) način.S toga je za jedno preuzece veoma vazna uloga linearnog 

programiranja u kreiranju optimalnog programa proizvodnje koji omogucava 

sintezu raspolozivih resursa i pozitivnog poslovnog rezultata.

b) Planiranje investicija – Problem planiranja investicija javlja se prije svega na 

podrucju   finansijskih   institucija,   banaka,   investicionih   fondova   kao   i   raznih 

osiguravajucih   kompanija.   U   ovom   slucaju   polazi   se   od   pretpostavke   o 

ogranicenosti investicionih sredstava. Uloga linearnog programiranja zasniva se 

na kreiranju optimalnog nivoa ulaganja u pojedine hartije od vrijednosti. 

c) Planiranje transporta robe – Cilj svakog uspjesnog preduzeca jeste ne samo da 

ostvari maksimalan profit vec i da trosak poslovanja svede na minimum. U tom 

smislu   trensport   robe   je   veoma   vazan.   Naime,   u   uslovima   teritorijalne 

razdvojenosti potrosaca i proizvodjaca transport robe izaziva znacajan trosak 

distribucije   i   prevoza.   Metodom   linearnog   programiranja   nastoji   se   odrediti 

optimalan   vid   transporta   koji   ce   omoguciti   minimizaciju   troskova.   Uloga 

linearnog programiranja u resavanju ovog problema je dvojaka jer ne samo da 

doprinosi ostvarenju osnovnog cilja preduzeca vec putem smanjenja troskova 

transporta   indirektno   utice   i   na   smanjenje   cijene   proizvoda   pa   na   taj   nacin 

zadovoljava i potrebe potrosaca.

d) Optimalno rasporedjivanje kadrova – Optimalno rasporejivanje kadrova odnosi 

se   na   odredjivanje   optimalnog   rasporeda   izvrsilaca   za   obavljanje   razlicitih 

poslova. Optimalan raspored podrazumijeva takav raspored koji ce omoguciti 

maksimalnu   efikasnost   u   radu.   Pri   tome   efikasnost   moze   biti   usmjerena   na 

minimizaciju troskova, minimizaciju radnog vremena ili maksimizaciju profita. 

Optimalan raspored omogucava se posebnim vidom linearnog programiranja – 

modelom asignacije, odnosno rasporedjivanja.

background image

karakteristican za ovu proizvodnju. Shodno tome, druga faza u kvantitativnoj analizi 

jeste definisanje modela.  U ovoj fazi glavnu ulogu imaju strucnjaci za matematicko i 

statisticko strukturiranje modela. U njoj se definise cilj i to u vidu neke funkcije (npr. 

maksimiziranje profita) a matematicki se moraju izraziti i sva ogranjicenja koja postoje u 

preduzecu.   Treca   faza   predstavlja   veoma   kompleksan   i   znacajan   posao   pripreme 

podataka, u okviru koga se moraju obezbijediti svi podaci neophodni za resavanje 

definisanog modela. Dakle, neophodno je kreirati informacionu osnovu. Medjutim, 

stalne promjene u poslovanju zahtjevaju da prikupljanje podataka bude permanentan 

proces koji ce omoguciti vremenski uspjesno koriscenje dfinisanog modela. Nakon 

prikupljanja neophodnih podataka prelazi se u fazu resavanja modela . U ovoj fazi vrsi 

se verifikacija rethodnih faza kvantitativne analize pri cemu se prevashodno ocjenjuje 

validnost modela i njegova upotrebljivost za konkretne potrebe. Ukoiko resavanjem 

konkretnog modela dobijemo moguca resenja koja zadovoljavaju ograničavajuće uslove 

i matematički izražen cilj realizacije konkretne odluke, onda takva rešenja možemo 

smatrati   optimalnim   i   koristiti   ih   kao   povoljnu   alternativu   poslovne   odluke.   U 

suprotnom, moramo se vratiti na prethodne faze i izvrsiti prilagodjavanje modela. U 

poslednjoj fazi dobijena resenja koriste se za donosenje optimalnih poslovnih odluka, u 

procesu poslovnog odlucivanja.

3. Objasniti opsti model matematickog programiranja.

Matematicko programiranje je oblast matematike ciji je predmet razmatranja teorijski i 

numerick postupak odredjivanja ekstremne vrijednosti funkcija vise promenljivih, u 

kojima postoje ogranicenja mogucih vrijednosti promjenljivih.
Matematicko programiranje moze biti:

a) Linearno

b) Nelinearno

Opšti oblik modela matematičkog programiranja možemo predstaviti u obliku zahteva 

za određivanjem vrednosti promenljivih X

1  

, X

2

,.....X

n

 ,koje zadovoljavaju m nejednačina 

i jednačina oblika:
g

i

(X

1  

, X

2

,.....X

n

) {≤, =, ≥} b

i                 

i= 1,....,m

I za koje se ostvaruje maksimalna ili minimalna vrijednost funkcije:
Z = f (X

1  

, X

2

,.....X

n

)

Uslove nazivamo sistemom ograničenja, dok funkcija predstavlja funkciju cilja modela 

matematičkog programiranja. U ovako predstavljenom modelu pretpostavljamo da su 

funkcije gi i f poznate, dok vrednosti bi predstavljaju unapred zadata ograničenja. U 

svakom od ograničenja pojavljuje se ili jednačina ili jedan od dva oblika nejednačina. 

Ukoliko su u sistemu ograničenja  svi uslovi predstavljeni u vidu jednačina, takav oblik 

problema   predstavlja   klasičan   problem   optimizacije   i   ne   predstavlja   posebno 

interesantan slučaj sa aspektra rešavanja zadataka matematičkog programiranja. 
Ukoliko sistem ograničenja i odgovarajuću funkciju cilja predstavimo u razvijenom 

obliku, model matematickog programiranja je:
(max)Z= f( x

1

,x

2

,...,x

n

)

g

1

(x)=g

1

(x

1

,x

2

,...,x

n

)≤b

1

g

2

(x)=g

2

(x

1

,x

2

,...,x

n

)≤b

2

.........
g

m

(x)=g

m

(x

1

,x

2

,...,x

n

)≤b

m

Sve vrijednosti promjenjivih   x=(x

1

,x

2

,...,x

n

) za koje su zadovoljene sve nejednacine 

sistema ogranicenja obrazuju tzv. Skup dopustivih ili mogucih rjesenja modela.
Cilj rjesavanja zadatka matematickog programiranja jeste određivanje one kombinacije 

vrijednosti   promjenjivih   iz   skupa   mogucih   rjesenja   za   koje   funkcija   cilja   ostvaruje 

ekstremnu vrijednost. Takvo rjesenje koje obiljezavamo sa x*=(x

1

,x

2

,...,x

n

) predstavlja 

optimalno rjesenje zadatka matematickog programiranja.
Ukoliko   je   u   modelu   matematickog   programiranja   makar   jedna   funkcija   gi   ili   f 

nelinearna,   takav   oblik   modela   linearnog   programiranja   predstavlja   nelinearno 

programiranje. Suprotno ukoliko su sve funkcije sistema ogranicenja i funkcija cilja 

modela linearne (i ukoliko predpostavimo da su promjenjive nenegativne velicine), 

takav oblik modela predstavlja model linearnog programiranja.

4. Objasniti osnovne pretpostavke modela linearnog programiranja.

Svaki   model   linearnog   programiranja   karakterisu   odredjene   pretpostavke   koje   se 

odnose Xna svaki od njih i to:

a) Linearnost

b) Izvjesnost

c) Djeljivost

d) Nenegativnost

Linearnost
Pretpostavka   linearnosti   podrazumeva   postojanje   linearnih   zavisnosti   između 

promenljivih u zadatku  linearnog programiranja. Kao posledica linearnosti u modelu 

linearnog   programiranja   zadovoljene   su   takođe   dve   osnovne   pretpostavke   i   to: 

proporcionalnost i aditivnost. 

background image

Standardni   problem   maksimuma   predstavlja   takav   oblik   modela   linearnog 

programiranja u kome se postavlja zahtjev za određivanjem  

maksimalne vrijednosti 

unaprijed poznate linearne funkcije (funkcije cilja), pod uslovima koji su predstavljeni 

sistemom nejednačina sa znakom ≤.

Ovakav   oblik   modela   linearnog   programiranja   definiše   se   u   uslovima   postojanja 

ograničenih   resursa   koje   treba   na   najracionalniji   način   utrošiti   radi   ostvarivanja 

maksimalnih ekonomskih efekata.

Zadatak standardnog problema maximuma predstavlja se na sljedeći način:

(max)Z= C

1

X

1

+ C

2

X

2

+...+ CpXp

a

11X1

+ a

12

x

2 +... + 

a

1p

x

≤ b

1

a

21

x

1

+a

22

x

2

+...+a

2p

x

≤ b

2

..............................................

a

m1

x

1

+a

m2

x

2

+...+a

mp

x

≤ b

m

x

1

,x

2

,....,x

≥ 0

Svaki problem LP mora da sadrži:

1.funkciju cilja

2.sistem ograničenja

3.uslov nenegativnosti

Funkcija cilja

 izražava osnovni cilj koji se unaprijed definiše i radi koga se formuliše i 

rešava   odgovarajući   model   linearnog   programiranja(maksimizacija   ukupnog 

profita,maksimizacija deviznih efekata,maksimalni stepen zaposlenosti i sl.). Pri tome 

radi ostvarivanja cilja predstavljenog funkcijom z u problemu postoji p djelatnosti(u 

najširem smislu) koje su predstavljene promjenjivima  x

1

,x

2

,...,x

p

 čiji su pojedinačni efekti 

izraženi parametrima c

1

,c

2

,...,c

p

(max)Z= C

1

X1+ C

2

X

2

+...+ CpXp

Sistem ograničenja 

izražava 

iznos

 i 

način

 korišćenja ograničenih resursa.

Iznos resursa

 je izražen slobodnim članovima sistema ograničenja:

b

1

,b

2

...,b

m

.

Način korišćenja

 resursa izražen je koeficijentima      a

ij  

(i=1,...,m; j=1,...,p)

Uslov nenegativnosti

  predstavlja obavezan elemenat modela. On osim metodoloških 

razloga on mora biti zadovoljen jer nijedna djelatnost ne može biti negativna.

x

1

,x

2

,....,x

p

≥0

Svi elementi modela izuzev promjenjivih x

1

,x

2

,....,x

p

 unaprijed su poznati što znači da su 

koeficijenti u funkciji cilja (c

j

), koeficijenti u sistemu ograničenja (a

ij

) i slobodni članovi 

sistema ograničenja(b

i

) parametri modela.

6. Zašto se u model LP uvode dodatne promenljive i koje je njihovo ekonomsko 

značenje?

U cilju rješenja problema linearnog programiranja, sistem nejednačina koji sačinjava 

sistem ograničenja transformišemo u sistem jednačina. Dodatne promjenjive uvodimo u 

svaku nejednačinu da bismo izjednačili lijevu i desnu stranu, pa je s toga njihova 

vrijednost jednaka razlici između lijeve i desne strane. Dodatne promjenjive imaju svoje 

metodološko i ekonomsko značenje. Ekonomsko značenje  odnosi se na to da pozitivne 

vrijednosti dodatnih promjenjivih  pokazuju iznos neiskorišćenih resursa u nekom od 

rješenja. Tako, vrijednosti dodatnih promjenjivih iz optimalnog rješenja pokazuju koliko 

resursa   ostaje   neiskorišćeno   u   situaciji   kada   su   vrijednosti   realnih   promjenjivih 

optimalne,   tj.   kada   funkcija   cilja   ostvaruje   svoju   maksimalnu   vrijednost.   Dodatne 

promjenjive uvode se i u funkciju cilja sa nultim vrijednostima koeficijenata.

7. Koje su osnovne karakteristike skupa mogućih rješenja?

Sve vrijednosti promjenjivih za koje su zadovoljene nejednačine, (jednačine) sistema 

ograničenja predstavljaju moguća rješenja odnosno obrazuju skup mogućih rješenja.

Skup m.r obrazovan  je od tačaka koje zadovoljavaju sve nejednačine(jednačine) sistema 

ograničenja,   odnosno   predstavlja   presjek   skupova   tačaka   za   koje   su   zadovoljene 

pojedine nejednačine. Iz linearnog karaktera ograničavajućih uslova proizilazi da tačke 

koje zadovoljavaju pojedine nejednačine obrazuju 

konveksan

 skup tačaka.Dakle, važna 

osobina skupa mogućih rješenja jeste 

konveksnost. 

On je takođe 

zatvoren skup, 

a moze 

biti i prazan skup u slucaju kada su postavljeni uslovi kontradiktorni, odnosno kada ne 

postoji ni jedna tacka x= (x1,x2,...,xn) za koju su zadovoljeni svi uslovi zadatka.

8. Dokazati da je skup mogućih rješenja konveksan skup.

Da bi se dokazalo tvrđenje teoreme, potrebno je pokazati 

da konveksna kombinacija svaka 

dva moguća rješenja takođe predstavlja moguće rješenje.

Neka su  tačke x'=(x

1',X2',...,Xn' 

) i x"=(

X1 ",X2 ",...,Xn"

) moguća rješenja problema, na osnovu čega 

je

Ax'= b i Ax"=b

background image

Optimalno   rešenje   problema   maksimuma   nalazi   se   u   jednoj   ekstremnoj   tacki 

(najudaljenijoj od koordinatnog pocetka) konveksnog, ogranicenog i zatvorenog skupa 

mogucih   rešenja.   Slicno,   samo   uz   inverzan   kriterijum,   predstavljali   smo   uslov   za 

optimalnost rešenja problema minimuma. To je jedinstveno optimalno resenje, gdje 

postoji samo jedna tacka u SMR koja zadovoljava sve uslove i u kojoj je vrijednost I SK 

za   nebazicne   promjenljive   <0,   u   slucaju   problema   maximuma.   Medutim,   u   nekim 

slucajevima   može   se   dogoditi   da   izracunato   optimalno   rešenje   zadatka   linearnog 

programiranja   nije   jedinstveno,     odnosno   da   postoji   višestruko   optimalno   rešenje. 

Ukoliko u okviru nekog moguceg bazicnog resenja postoji makar jedna razlika prvog 

simpleks kriterijuma (C

j

-Z

j

)

 

= 0 za prethodnu nebazicnu promenjivu, dok su vrednosti 

ovih razlika za ostale nebazicne promenljive negativne, izracunato optimalno rešenje 

nije jedinstveno. Uvodenjem u bazu promenljive xj u cilju odredivanja novog rešenja, i 

iskljucivanjem neke od prethodno bazicnih promenljivih na osnovu drugog simpleks 

kriterijuma, dobili bi takode optimalno rešenje za koje funkcija cilja ima istu vrijednost 

kao i u slucaju prethodnog rešenja. Usled osobina skupa mogucih rešenja, postojanje 

dva optimalna rešenja ima za posledicu da sve konveksne kombinacije ova dva rešenja 

takode   predstavljaju   optimalna   rešenja,   zbog   cega   kažemo   da   takav   zadatak   ima 

višestruko   (beskonacno   mnogo)   optimalno   rešenje.   Geometrijski,   slucaj   postojanja 

višestrukog   optimalnog   rešenja   se   javlja   kada   su   koeficijenti   pravca   prave   koja 

reprezentuje neko od ogranicenja i koeficijent pravca prave funkcije cilja jednaki.

10.  Dokazati da se optimalno resenje zadataka standardnog problema maximum 

nalazi u jednoj od extremnih tacaka skupa mogucih resenja.

Optimalno   rešenje   zadatka   linearnog   programiranja   nalazi   se   u   ekstremnoj   tacki 

konveksnog skupa mogucih rešenja.

Dokaz

Kako   je   skup   mogucih   rešenja   konveksan,   ogranicen   skup   postoji   konacan   broj 

(pretpostavimo k ) ekstremnih tacaka koje cemo oznaciti sa 

x

1

,x

2

,….,x

k

.

 Neka je x

 tacka 

za koju funkcija cilja ostvaruje maksimum, odnosno za koju imamo da je 

z (x

*

) ≥ z (x),

 za 

svako moguce rešenje x . Ako je x

*

 ekstremna tacka konveksnog skupa mogucih rešenja, 

teorema je dokazana. 

Pretpostavimo sada suprotno, tj. da x

*

  nije ekstremna tacka skupa mogucih rešenja. 

Tada tacku x

*  

 možemo izraziti kao konveksnu kombinaciju skupa ekstremnih tacaka , 

tj.

x

* = 

λ

1

x

1

 + λ

2

x

2

 + … + λ

k

x

gdje je 

λ

i

≥0 (i = 1,…,k) i  

          

=1. 

Kako je funkcija Z linearna, mozemo pisati :

z (x

*

) = z (λ

1

x

1

  + λ

2

x

2

 + … + λ

k

x

k

) = λ

1

 z(x

1

) + λ

z(x

2

) .

Ukoliko sada u poslednjoj jednacini, od k mogucih rešenja predstavljenih ekstremnim 

tackama moguceg skupa izaberemo tacku za koju funkcija  z  ostvaruje maksimalnu 

vrijednost, na primer x

k

 tada mozemo pisati : 

λ

1

 z(x

k

) + λ

z(x

k

)  +… + λ

k

 z(x

k

) ≥ λ

1

 z(x

1

) + λ

z(x

2

) + … + + λ

k

 z(x

k

) = z (x

*

)

.

Obzirom da su koeficijenti λ

i

≥0 i          =1 dobijamo 

λ

1

z (x

k

) + λ

z(x

k

)  +… + λ

k

 z(x

k

) = (λ

1 + 

λ

2

 +…+ λ

k

) z (x

k

) = z (x

k

)

  odnosno  

z (x

k

) ≥ z (x

*

), 

sto je i trebalo dokazati. Na taj nacin pokazano je da tacka x predstavlja optimalno 

resenje zadatka standardnog problema maximum jedino ukoliko je 

x

= x

k

 

 odnosno da 

se maximalna vrijednost funkcije Z ostvaruje u extremnoj tacki skupa mogucih resenja. 

11. Kada se primjenjuje graficki metod odredjivanja resenja u modelu LP i koji je 

postupak njegove primjene? 

Najjednostavniji   nacin   odredivanja   rešenja   u   zadatku   linearnog   programiranja 

predstavlja graficki metod.   Medutim, i pored izrazite jednostavnosti i preglednosti, 

mogucnosti   korišcenja   ovog   metoda   u   rešavanju   prakticnih   problema   linearnog 

programiranja   su   veoma   ogranicene.   Naime,   graficki   metod   resavanja   zadatka 

linearnog programiranja moze   se primjeniti samo u slucaju kada u zadatku postoje 

dvije realne promjenljive. Zbog toga, razmatranje grafickog metoda ima prevashodno 

karakter predstavljanja skupa mogucih resenja i postupaka trazenja optimalnog resenja, 

kao   i   ukazivanja   na   osnovni   karakter   postupka   odredjivanja   resenja   koriscenjem 

simplex metoda. 

Postupak njegove primjene je sledeci :

1. Formulisanje problema u obliku zadatka linearnog programiranja;

2. Graficko predstavljanje pravih koje reprezentuju nejednacine sistema ogranicenja;

3. Identifikacija skupa mogucih rešenja za koja su zadovoljene sve nejednacine sistema 

ogranicenja i uslov nenegativnosti;

4. Nanošenje prave koja reprezentuje funkciju cilja za nulte vrednosti promenljivih 

(prava funkcije cilja koja prolazi kroz koordinatni pocetak);

5. Translacija prave funkcije cilja sleva udesno, (nanošenje paralelnih pravih) sve dok ne 

ucrtamo   jednu   takvu   pravu   koja   sa   skupom   mogucih   rešenja   ima   samo   jednu 

zajednicku tacku;

6. Utvrdivanje optimalnih vrednosti promenljivih x

1

 i x

2

 

u vidu koordinata ekstremne 

tacke skupa mogucih rešenja najudaljenije od koordinatnog pocetka (identifikacijom sa 

grafika ili rešavanjem sistema jednacina pravih na cijem preseku se tacka nalazi), i

7. Odredivanje vrednosti funkcije cilja za optimalne vrednosti promenljivih.

Na kraju, važno je napomenuti da je postupak primene grafickog metoda odredivanja 

optimalnog   rešenja   istovetan   sa   razmatranim   i   u   slucaju   rešavanja   problema 

minimuma,   kao   i   mešovitog   problema   maksimuma.   U   slucaju   rešavanja   problema 

minimuma,   inverzan   zahtev   definisan   odgovarajucom   funkcijom   cilja,   determiniše 

egzistenciju   optimalnog   rešenja   u   tacki   skupa   mogucih   rešenja   koja   je   najbliža 

koordinatnom   pocetku.   Kod   mešovitog   problema   maksimuma   razlika   prilikom 

utvrdivanja skupa mogucih rešenja u odnosu na razmatrani postupak posledica je 

background image

predstaviti 

Kanonični oblik modela LP, kada koeficijente funkcije cilja izrazimo u obliku vektora 

c

=

 (c

1

,c

2

,…,c

p+m

), glasi : 

Postupak   određivanja 

optimalnog 

rešenja   primjenom 

simplex 

metoda,   započinje   sa 

određivanjem   početnog 

bazičnog 

rešenja. Pocetno bazicno 

rešenje 

standardnog problema maksimuma određuje se tako što se pretpostavlja da su realne 

promjenljive jednake 0, a dodatne promjenljive jednake slobodnim članovima sistema 

ograničenja, tj.

x

j

 = 0 za j = 1,...,p

x

p+i

 = b

i

 za i = 1,…,m .

Funkcija cilja za svako pocetno bazično rešenje jednaka je nuli, Z  = 0. Prema tome, 

slicno kao kod grafickog metoda, rešavanje zadatka standardnog problema maksimuma 

zapocinjemo   iz   pocetka  

m  

–dimenzionalnog   vektorskog   prostora.   Navedena 

pretpostavka, prema tome, ima za posledicu da vektorsku bazu na osnovu koje se 

utvrduje pocetno bazicno rešenje obrazuju

vektori koeficijenata uz dodatne promenljive, dok su vektori koeficijenata uz realne 

promenljive nebazicni. Vektori koeficijenata uz dodatne promenljive (kojih u našem 

problemu ima m) obrazuju jedinicnu matricu - cija inverzna matrica je takode jedinicna. 

Postavlja se pitanje, na koji način   se može odrediti rešenje za koje funkcija cilja ima 

veću vrijednost od 0? Odgovor na to pitanje jeste : izmjenom elemenata (vektora) 

vektorske baze. Na ovo pitanje nam odgovaraju I i II Dantzingov simpleks kriterijumi, I 

koji odgovara na pitanje koji vector ulazi u bazu, a II koji vekor napušta bazu. 

I SK – Kriterijum za uključivanje jednog od prethodno nebazičnih vektora u bazu sastoji 

se u tome da treba odabrati onaj vector (l-ti) kod koga je zadovoljen uslov C

j

-Z

j

 = max 

( C

j

-Z

j

 )>0. 

Ovaj   uslov   predstavlja   kriterijum   oprimalnosti,   odnosno   I   simplex   kriterijum   za 

izmjenu vektorske baze. Ukoliko su za neko od rešenja ove razlike za sve nebazične 

vektore negativne, tj ( C

j

-Z

j

 ) <0, takvo rešenje je optimalno rešenja ukoliko se radi o 

standardnom   problemu   maximuma.     (obrnuto   je   za   minimum  >0).

II SK – Kriterijum za izlazak vektora iz baze, odnosno II Dantzingov simplex kriterijum, 

na osnovu kojeg možemo konstatovati da iz baze treba iskjučiti onaj vektor A

k

 za koga 

bude zadovoljen uslov : 

Iz   baze,   prema   tome,   izlazi   onaj   vektor   A

k

 

za   koji   ovako

 

određen   količnik   bude 

minimalan 

pozitivan   broj   (manji   od 

ostalih vrijednosti) 

u slučaju problema minimuma 

i   maximuma. 

Nakon smjene vektora u bazi, 

na

 

osnovu 

primene   navedenih   simpleks 

kriterijuma, 

izracunava se novo poboljšano 

rešenje i ispituje da li ono daje optimalnu tj maximalnu/minimalnu vrijednost funkcije 

cilja.

13.  x

14.  x

15.  x

16.  x

17. x

18. x

19. x

20. x

background image

5. Slobodni clanovi sistema nejednacina dualnog problema jednaki su koeficijentima 

koji se uz promenljive nalaze u funkciji cilja primarnog problema;
6. Sve promenljive dualnog problema moraju biti nenegativne, zbog cega je ovaj uslov 

obavezno prisutan i u dualnom problemu.
Osnovni oblik standardnog problema maksimuma:

Dualni problem koji odgovara prethodnom problemu ,  možemo predstaviti u obliku:

Ukoliko problem maksimuma predstavimo u obliku

tada, njemu odgovarajuci dualni problem možemo predstaviti u obliku:

Ocigledno   je   da   izmedu   promenljivih   primarnog   i   dualnog   problema   postoji 

povezanost i medusobna uslovljenost rešenja. Da bi to pokazali, uvedimo u primarni 

problem

 

dodatne

 

promenljive

 

x

p

+1

,…x

p+m

  u njemu odgovarajuci dualni problem y

m+1

,…y

m+p

  , i izrazimo ih u sledecem 

kanonickom obliku:
Primarni problem - problem maksimuma

Dualni problem - problem minimum

Broj promenljivih u primarnom i dualnom problemu sada je jednak i iznosi p + m . Ova 

veza,   može   se   izraziti   na   sledeci   nacin:   svakoj   dodatnoj   promenljivoj   primarnog 

problema   odgovara     jedna   realna   promenljiva   dualnog   problema.A   svakoj   realnoj 

promjenljivoj   primarnog   problema   odgovara   jedna   dodatna   promjenljiva   dualnog 

problema.

22. Kakav   je   odnos   izmedju   optimalnih   vrijednosti   dodatnih   promjenljivih 

primarnog i realnih promjenljivih dualnog problema i obrnuto. Dokazati i 

objasniti

 Optimalne vrijednosti primarnog problema 

 odredjuje se kao negativna 

vrijednost razlike prvog simpleks kriterijuma,za dodatne promjenljive iy poslednjeg 

optimalnog rjesenja dualnog prblema tj.

Gdje   m   predstavlja   br   realnih   promjenljivih   u   DP   a   j   index   promjenljive   cija   se 

vrijednost trazi.

background image

Teorema  

Ukoliko   su  

moguca   rešenja 

primarnog i dualnog problema za koje su vrednosti funkcija cilja primarnog i dualnog 

problema jednake, tj.

Tada  

predstavljaju   optimalna   rešenja   primarnog   i   dualnog   problema, 

respektivno.

Dokaz  

Neka je   neko moguce rešenje primarnog problema, na osnovu prethodne 

teoreme znamo da je

Na osnovu uslova teoreme 1.4 slijedi 

 odnosno 

Zakljucak ove teoreme je da je  optimalno rjesenje primarnog problema a y

*

 optimalno 

rjesenje dualnog problema.

Teorema 

Ukoliko su  

moguca rešenja primarnog idualnog problema, tada su to 

i optimalna rešenja ako i samo ako imamo zadovoljene uslove

Zakljucak   ove   teoreme   je     da   je   dualna   promenljiva   je   jednaka   nuli   kada   je   njoj 

odgovarajuca   dodatna   promenljiva   pozitivna   u   optimalnom   rešenju   primarnog 

problema, kao i ukoliko je neka realna promenljiva u optimalnom rešenju primarnog 

problema jednaka nuli onda je njoj odgovarajuca dodatna promenljiva u optimalnom 

rešenju dualnog problema pozitivna.

23. Ekonomsko tumacenje dualnih promjenljivih. Dokazati i objasniti.

D

ualne   promenljive,   osim   znacajnih   metodoloških   osobina,   pružaju   mogucnost   za 

dobijanje veoma znacajnih informacija o karakteru problema linearnog programiranja, 

kao I ispitivanje uticaja promene nivoa korišcenja raspoloživih resursa na vrednost 

funkcije cilja. Ako imamo  problem standardnog maksimuma

(max)z=cx
Ax≤b
x≥0
ciji je odgovarajuci dualni problem
(min)v=b'y
A'y≥c'
y≥0

Ako je  optimalno rjesenje PP a 

optimalno rjesenje DP, Pretpostavimo, sada, da se 

elementi vektora  

b  

(resursi) primarnog problema povecavaju za iznos Δ

b  

, koji ne 

izaziva promenu strukture optimalne baze. povecanje iznosa 

i

-tog resursa za D

uticace 

na promenu vrednosti
funkcije cilja primarnog problema za iznos od Δz(y

*

)=y

*

i

Δb

i

Dokaz prethodnog, veoma znacajnog tvrdenja proizilazi iz karaktera
bazicnih rešenja i teorema dualnosti I na osnovu teoreme dualnosti možemo pisati:
cx

**

=y

*

(b+Δb)

cx*=y

*

b

Nakon   oduzimanja   druge   jednacine   od   prve,   dobijamo   Δz(y

*

)=   y

*

Δb.   Na   osnovu 

ovakvog rezultata, odnosno relacije možemo konstatovati da je:

na   osnovu   cega   možemo   konstatovati   da  vrijednost   dualne 

promjenljive  pokazuje za koliko jedinica ce se povecati(smanjiti)vrijednost funkcije 
cilja   primarnog   problema,ukoliko   se   koriscenje   resursa  

poveca 

(smanji)   za   jednu   jedinicu.Dualne   promjenljive   predstavljaju   tzv.obracunske   cijene 

koriscenih resursa,odnosno tzv.cijene u sijenci.

24. Objasniti osnovne karakteristike i znacaj primjene simplex tabele

background image

Visestruko optimalno rjesenje se javlja ukoliko  u okviru neke simpleks tabele postoji 

maker   jedna   razlika   I   SK   (Cj-Zj)=0   za   neku   nebazicnu   promjenljivu   Xj,   dok   su 

vrijednosti ovih razlika za ostale nebazicne promjenljive negativne, izracunato jersenje 

nije jedinstveno. 
Uvodjenjem u bazu promjenljive Xj u cilju odredjivanja novog rjesenja, i iskljucivanjem 

neke od prethodno  bazicnih promjenljivih na osnovu II SK, dobili bi takodje optimalno 

rjesenje za koje funkcija cilja ima istu vrijednost. 

Usled   osobina   SKR,   postojanje   dva   optimalna   rjesenja   ima   za   posljedicu   da   sve 

konveksne kombinacije dva dobijena rjesenja predstavljaju optimalna rjesenja, zbog 

veka kazemo da takav slucaj ima 

visestruko optimalno rjesenje

.

Geometrijski, slucaj postojanja optimalnog rjesenja se javlja kad su koeficijenti pravna 

prave koja reprezentuje neko od ogranicenja i koeficijenata pravca prave funkcije cilja 

jednaki.

30. Analitički i grafički objasniti slučaj zadatka LP u kome ne postoje moguća 

rešenja

Prilikom formulisanja modela LP moze se dogoditi da model bude tako postavljen da 

ne postoje moguce rjesenja. On se desava ukoliko ne postoje vrijednosti proomjenljivih 

za koje su zadovoljeni svi ogranicavajuci uslovi. 

Geometrijski, takav zadatak ima prazan skup mogucih rjesenja, odnosno ne moze se 

naci   ni   jedna   tacka   za   koju   su   zadovoljene   sve   nejednacine   (jednacine)   sistema 

ogranicenja   modela.Rjesavanjem   ovakvog   zadatka   koriscenjem   simpleks   metoda 

nepostojanje mogucih rjesenja mozemo konstatovati u posljednoj simpleks tabeli. U njoj 

svi   elementi   vrste   (Cj-Zj)   pokazace   postojanje   optimalnog   rjesenja,   al   ice   se   u 

optimalnom rjesenju naci  

vjestacka promjenljiva,  

sto je glavni indicator postojanja 

kontradiktornih uslova u zadatku.

31. Dati   analitičku   i   grafičku     interpretaciju   zadatka   LP   u   kome   ne   postoje 

konačne vrednosti promenljivih i funkcije cilja

Neogranicena vrijednost f-je cilja i promjenljivih se javlja kada je :

1) Model formulisan tako da tako da se jedna ili vise promjenljivih mogu povecati 

neograniceno, a da to ne bude narusen ni jedan od ogranicenja koji su u ulozi 

uslova u zadatku, i

2) Funkcija cilja na skupu mogucih rjesenja nema konacnu vrijednost, tj. Skup 

mogucih rjesenja nije ogranicen skup.

Rjesavanje   problema   max   koriscenjem   simpleks   metoda,  ovaj   problem   možemo 

identifikovati  prije  dobijanja   vrednosti   elemenata   finalne   simpleks   tabele.   Naime, 

problem  mogucnosti postojanja neogranicene vrednosti promenljivih i funkcije cilja 

konstatovacemo u nekoj iteraciji u postupku odredivanja promjenljive koja treba  da 

izadje   iz   baze,   odnosno   prilikom   odredivanja   vrijednosti   kolicnika   r   .   Da   bi  neka 

promjenljiva izašla iz baze, potrebno je da u odnosu na ostale vrijednosti ima najmanji 

pozitivan kolicnik  II SK. Medutim, ukoliko svi ovakvi kolicnici budu negativni ili 

nedefinisani, možemo konstatovati da problem 

nema konacno rešenje. 

Nakon dobijene tabele i nakon izracunate vrijednosti kolicnika II SK dobijamo da je 

beskonacnu   vrijednost   ili   negativna   vrijednost   promjenljive,   nemamo   uslova   za 

odredjivanje   promjenljive   koja   treba   da   izadje   iz   baze.   Ovakav   slucaj   upucije   na 

cinjenicu da ovaj zadatak LP nema konacno, optimalno rjesenje.

32. Dualni simplex metod

Pronasao ga je Lemke, 1954. Godine, kada je trazio rjesenja primarnog problema, iz 

optimalnog dualnog problema i dosao do nove metode koju je nazvao 

dualni simpleks 

metod.

Osnovna karakteristika ovog metoda je što  polazi od nekog bazicnog rješenja koje nije 

nenegativno   i   uslova   da   je   simpleks   kriterijum   za   nebazicne  vektore   (Cj-Zj)  ≤   0. 

Koristimo je kada nam je dat problem min.

Veoma cesto, korišcenje dualnog simpleks metoda, u rešavanju problema optimizacije 

ima niz prednosti u odnosu na druge algoritme simpleks metoda. Takvi su prije svega 

problemi minimizacije, kod kojih je potrebno uvoditi veštacke varijable, zatim problemi 

postoptimalne analize, celobrojnog programiranja...

background image

fabrici koja proizvodi građevinske mašine (bagere, utovarivače i sl.), pošto promenljive 

označavaju broj proizvedenih mašina, logično je, po prirodi samog zadataka, da njihova 

vrijednost mora biti cijeli broj. 

Zadaci linearnog programiranja u kojima se postavlja uslov cjelobrojnosti promenljivih, 

svih   ili   samo   nekih,   jesu   zadaci   cjelobrojnog   linearnog   programiranja.   Problem 

celobrojnosti   promenljivih   se   može   javiti   samo   u   zadacima   koji   se   rešavaju   simpleks 

metodom. Uzrok pojave necelobrojnog rešenja nalazi se u karakterističnom elementu koji 

se koristi u postupku transformacije bazičnih rešenja. Naime, ako su svi koeficijenti u 

početnom bazičnom rešenju celi brojevi, optimalno rešenje  će biti celobrojno jedino ako je 

karakteristični elemenat u svakoj iteraciji jednak jedinici. Kako je taj uslov retko ispunjen, 

često se javljaju rešenja koja nisu celobrojna. U praksi se najčešće, prilikom određivanja 

optimalnog   rešenja   zadatka   celobrojnog   linearnog   programiranja,   najpre,   rešava   dati 

problem   kao   problem   linearnog   programiranja,   zanemarujući   postavljeni   uslov 

celobrojnosti. Zatim se, u dobijenom optimalnom rešenju zadatka linearnog programiranja 

izvrši zaokruživanje rezultata. Takav postupak može dati rešenja koji nisu daleko od 

optimalnih,   ali   zaokruženi   rezultati   najčešće   ne   zadovoljavaju   jedno   ili   više   datih 

ograničenja. To je uticalo na pronalaženje algoritma za rešavanje zadataka celobrojnog 

linearnog programiranja, pa se, od 1958. godine, radovima Gomory-ja, celobrojno linearno 

programiranje, razvija u posebnu oblast linearnog programiranja. 

U zavisnosti od toga kako je postavljen uslov celobrojnosti, razlikuju se dva osnovna tipa 

celobrojnih problema: 

a) Ako je n1 = n , tj. ako sve promenljive u problemu linearnog programiranja moraju biti 

izražene u celim brojevima, radi se 

o potpuno celobrojnom programiranju. 

b) Ako je n1 < n , tj. ako uslov celobrojnosti važi za samo deo promenljivih, radi se  

delimično celobrojnom programiranju.

*Metodi za rešavanje zadataka celobrojnog linearnog programiranja

Svi metodi koje se koriste za rešavanje zadataka celobrojnog linearnog programiranja, 

mogu se svrstati u tri grupe. To su 

-     Metodi   zaokruživanja

.   Suština   ove   grupe   metode   jeste   u   zaokruživanju   dobijenih 

rezultata. Naime, najpre se izračuna optimalno rešenje zadatka linearnog programiranja, 

zanemarujući uslov celobrojnosti promenljivih, a zatim se izvrši zaokruživanje rezultata, na 

celobrojna   rešenja,zbog   čega   ovi   metodi,   najčešće   daju   rezultate   koji   su   daleko   od 

optimalnih. 

- Metodi enumeracije

. Osnovni pristup rešavanju zadataka primenom ove grupe metoda 

sastoji se u tome da se prebroje (implicitno ili eksplicitno) sva moguća celobrojna rešenja. 

Proces pronalaženja rešenja sastoji se od etapa, tako da se u svakoj narednoj etapi usvaja 

bolje, od najboljeg rešenja na svim prethodnim etapama. Pošto je potrebno pretražiti veliki 

broj rešenja, problem je obiman i velika je mogućnost pojave greške.   

-   Metod   odsecajućih   ravni   (Gomory-jev   metod).

  Ovaj   metod   se   naziva   i   “metod 

odsecajućih ravni”, jer je osnovna ideja algoritma u formiranju dodatnog ograničenja koje 

treba   da “odseče” deo konveksnog skupa mogućih rešenja u kome nema celobrojnih 

rešenja.   Ovim   “odsecanjem”   se   ne   gubi   ni   jedno   celobrojno   rešenje.   Prvobitni   sistem 

ograničenja se proširuje sa dodatnim ograničenjem, pa se u konačnom broju iteracija dolazi 

do optimalnog rešenja.  

34. Gomorijevo ograničenje i potpuno celobrojno programiranje

Ovaj   metod   se   naziva   i   “metod   odsecajućih   ravni”,   jer   je   osnovna   ideja   algoritma   u 

formiranju dodatnog ograničenja koje treba  da “odseče” deo konveksnog skupa mogućih 

rešenja   u   kome   nema   celobrojnih   rešenja.   Ovim   “odsecanjem”   se   ne   gubi   ni   jedno 

celobrojno rešenje. Prvobitni sistem ograničenja se proširuje sa dodatnim ograničenjem, pa 

se   u   konačnom   broju   iteracija   dolazi   do   optimalnog   rešenja.     Prema   Gomory-jevom 

metodu, prvo se, dati problem rešava simpleks metodom, ne uzimajući u obzir uslov 

celobrojnosti. Ako dobijeno rešenje zadovoljava i uslov celobrojnosti, rešenje je optimalno. 

Međutim, ako dobijeno rešenje ne ispunjava i uslov celobrojnosti, tada se formira dodatno 

ograničenje. Ovo ograničenje se priključuje postojećem sistemu ograničenja, pa se zatim, 

primenom dualnog simpleks metoda, traži novo optimalno rešenje. Dodatno ograničenje 

treba da zadovolji sledeće uslove: 

- svako dopustivo, celobrojno rešenje, zadatka celobrojnog linearnog programiranja, mora 

ostati   dopustivo   rešenje   zadataka   linearnog   programiranja   i   posle   dodavanja   novog 

ograničenja;

- dobijeno rešenje zadatka linearnog programiranja  u svim sledećim koracima mora postati 

nedopustivo, za isti zadatak, posle dodavanja novog ograničenja. 

 Ukoliko ni ovako dobijeno rešenje ne zadovoljava uslov celobrojnosti promenljivih, opet se 

formira novo, dodatno ograničenje. Postupak se ponavlja sve dok se, u konačnom broju 

iteracija, ne nađe rešenje koje zadovoljava uslov celobrojnosti.

background image

odnosno

Nejednačina 

 predstavlja dodatno ograničenje, koje se dodaje 

početnom sistemu ograničenja i koja obezbeđuje uslov celobrojnosti promenljivih u 

optimalnom   rešenju   zadatka   celobrojnog   linearnog   programiranja.   Posle   formiranja 

dodatne  nejednačine, za dobijanje optimalnog celobrojnog rešenja, najjednostavnije je 

koristiti     dualni   simpleks   metod.   Zbog   toga   je   potrebno   nejednačinu 

background image

Geometrijski,   svakom   dodatnom   ograničenju   u     n   -   dimenzionalnom   prostoru, 

odgovara jedna   hiperravan,   koja,   od  skupa   mogućih   rešenja,   odseca   jedan   deo.  U 

odsečenom   delu   mnogougla   nalazi   se   optimalno,   necelobrojno   rešenje.   Prilikom 

odsecanja dela mnogougla, sve tačke sa celobrojnim koordinatama, a među njima i 

tražena optimalna tačka, ostaju u neodsečenom delu mnogougla. Pošto se skup tačaka 

sa celim koordinatama neodsečenog dela mnogougla, poklapa sa skupom tačaka sa 

celim koordinatama početnog mnogougla, jasno je da ako optimalno rešenje zadatka 

linearnog programiranja na neodsečenom delu zadovoljava uslov celobrojnosti, to  će 

ono biti ujedno i optimalno celobrojno rešenje početnog zadatka.

Kroz nekoliko koraka odsecanja, tražena celobrojna   tačka   će biti ponovo na granici 

novog   mnogougla   i   predstavljaće   optimalno   rešenje   zadatka   celobrojnog   linearnog 

programiranja. Na primer, u dvodimenzionalnom vektorskom prostoru, ograničenja, u 

koordinatnom   sistemu   x1ox2,   obrazuju   mnogougao     K.   Funkcija   cilja   dostiže 

maksimalnu   vrednost   u   tački   x*,   ali   to   rešenje   ne   zadovoljava   uslov   celobrojnosti 

promenljivih.   Međutim,   unutar   mnogougla     K   ,   postoji   konačan   broj   tačaka   sa 

celobrojnim koordinatama(na slici su  te tačke obeležene zvezdicom). 

Na grafiku su prikazane i tri prave l1, l2 i l3 koje odgovaraju dodatnim, linearnim 

ograničenjima.

Svaka od njih odseca jedan deo od skupa mogućih rešenja  K . Tako, posle odsecanja jednog 

dela skupa  K , sa pravom l1 , optimalno rešenje postaje tačka x1. . Ograničenje l2 odseca još 

jedan deo mnogougla  K , a novo rešenje je tačka x2. Na kraju, odsecajući deo mnogougla 

pravom l3, dobija se optimalno celobrojno rešenje. To je tacka x3.

Teorema   1.8

.   Nejednačina  

   

  ,   na   osnovu   koje   se   formira   dodatno 

ograničenje:  

1) je linearna 

2) odseca nađeno optimalno necelobrojno rešenje zadatka 

3) ne odseca niti jedno celobrojno rešenje zadatka.

Dokaz 

Neka je x*- optimalno necjelobrojno rijesenje zadatka i neka je u tom rijesenju koordinata 

xio necjelobrojna. Pokažimo da ovo rešenje ne zadovoljava uslov    

. Naime, 

ukoliko je x* optimalno rešenje, tada je xj*=0,  xj*  S pa je:

Odnosno,                                        

 

, što je u suprotnosti sa definicijom razlomljenog dela nekog broja. Prema 

tome x*- optimalno rijesenje zadatka ne zadovoljava uslov.

Treći   uslov   je   već   dokazan   prilikom   formiranja   dodatnog   ograničenja.   No   ipak, 

pretpostavimo da u zadatku postoji neka tacka xc*, sa cjelobrojnim koordinatama koja ne 

zadovoljava uslov  

nego je 

                                            

Kako je

  

i  

za izraz 

vazi:

                                           

                                

background image

37. Teorema kod celobrojnog programiranja

     

Nejednačina 

fio - ∑fijxj ≤ 0  

na osnovu koje se formira dodatno ograničenje je :

1. linearna 

2. odsijeca nadjeno optimalno necjelobrojno rešenje

3. ne odsijeca ni jedno cjelobrojno rješenje zadatka.

DOKAZ

 Linearnost dodatnog ograničenja je očigledna.                         
Nek je 

x*

- optimalno necjelobrojno rešenje zadatka  

                

n

max(Z)= ∑CjXj  ,   Xj ≥ 0 , (j=1,2,.......n)
                j=1

   i neka je u tom rešenju   koordinata  

Xio   

necjelobrojna. Pokažimo da ovo rešenje 

zadovoljava uslov   

fio - ∑fijxj ≤ 0 

                   j S

ϵ

Ukoliko je 

x*

 optimalno rešenje ,tada je 

xj* = 0

 , xj*   S , pa je 

ϵ

∑fijxj =0

 , odnosno 

fio ≤ 0

 , 

što je u suprotnosti sa definicijom razlomljenog dijela  nekog broja .Prema tome 

x*

 tj. 

Optimalno rešenje zadatka 

                  n
(max) Z = ∑CjXj    Xj ≥ 0 , (j=1,2,...n)   
                 j=1

ne zadovoljava uslov                   

fio - ∑fijxj ≤ 0 

                                                           j S

ϵ

Pretpostavimo da u zadatku
                

n

max(Z)= ∑CjXj  ,   Xj –cio broj  , j=1,2,.......n1 (n1 ≤ n ) 
                j=1
 

postoji neka tačka 

Xc*

 sa cjelobrojnim koordinatama, koje ne zadovoljava uslov 

 

fio - ∑fijxj ≤ 0     

nego je            

fio - ∑fijxj ≥ 0    ,

         j S                                               j S

ϵ

ϵ

Kako je 

∑fijxj ≥ 0    , i  0 ≤  fio  < 1  , to važi 0 ≤ fio - ∑fijxj < 1 

što je

   

suprotno 

              

j S                                                    

ϵ

pretpostavci 

 

da je veličina  ( 

fio - ∑fijxj  ) 

za sva rešenja zadatka 

                                                       

j S

ϵ

 

max(Z)= ∑CjXj   

cio broj.

 Na kraju , treba reći da neki problemi pokazuju sporu konvergenciju ka cjelobrojnom 

optimalnom   rješenju     ,   pa   je   potrebno   učiniti   veći   broj   iteracija   dok   se   ne   dobije 

optimalno  cjelobrojno rješenje .Pošto se kod promjene Gomory-jevog metoda postojeći 

sistem linernih nejednačina proširuje uvodjenjem dodatne nejednačine ,može se desiti 

da je potrebno  uvesti  nekolioko  dodatnih  ,što  znatno  povećava  model,odnosno  br 

promjenjivih   u   zadatku.Takođe,posle   uvođenja   dodatnog   ograničenja   ,zbog 

zaokruživanja rezultata na celobrojne vrednosti , gubi se značaj dualnih promjenjivih.

38.

Postoptimalna analiza

   Ukoliko se  u modelu linearnog programiranja,nakon određivanja optimalnog rešenja 

promjeni neki od uslova zadataka postavlja se pitanje  da li nastale promjene dovode do 

promjene   strukture   vektorske   baze   na   osnovu   koje   je   određeno   optimalno 

rešenje.Umjesto rešavanja kompletno novog zadatka linearnog programiranja , koje bi 

formulisali   uvođenjem   novih   (promjenjenih)   vrijednosti   parametara   modela   , 

background image

1. da li se mjenjaju koeficijenti uz 

nebazične  promjenjive

 optimalnog rešenja;

2.  da li se mjenjaju koeficijenti  uz 

bazične  promjenjive

 optimalnog rešenja.

    

PROMJENA KOEFICIJENATA NEBAZIČNIG PROMJENJIVIH 

  (

Cj se mjenja ,a Zj ostaje nepromjenjeno

 )

Pretpostavimo da se koeficijent 

C

 koji se nalazi uz nebazičnu promjenjivu  u f-ji cilja 

mijenja, pri čemu nastalu promjenu možemo predstaviti oblikom 

Cj

 = Cj + ∆Cj 

Da bi utvrdili da li u novim uslovima rešenje izračunato na osnovu baze

 α-opt 

i dalje 

ostaje optimalno,neophodno je da provjerimo da li će povećanje vrijednosti koeficijenta 

Cj

 dovesti do potrebe za uvođenjem prethodno nebazičnog vektora  

Aj

 u bazu , da li je 

narušen uslov optimalnosti.. U tom cilju primjenjuje se Simpex kriterijum za ulazak u 

bazu sa novom vrijednošću koeficijenta 

Cj

 (vrijednost Zj

 ostaje nepromjenjena jer je 

ona izračunata na osnovu koeficijenata bazičnih promjenjivih) ,Odnosno 

 Cj

 - Zj =( Cj + ∆Cj) -Zj = (Cj-Zj)+ ∆Cj   ...(j=1,...p) . 

Da bi rešenje određeno na osnovu baze 

α-opt 

ostalo optimalno rešenje neophodno je da 

konstatujemo da nijedan od nebazičnih vektora ne treba da uđe u bazu ,to će se 

dogoditi  ukoliko je :

Cj

 - Zj ≤O        (j=1,.....p).

Odnosno ukoliko je 

 (Cj-Zj)+ ∆Cj   ≤ O 

Ukoliko se koeficijent uz nebazičnu promjenjivu smanjuje tada ne postoji mogućnost da 

se optimalno rešenje promjeni.Ukoliko se ovaj koeficijent uvećava tj. , ukoliko je 

∆Cj > 

O

  tada će optimalno rešenje ostati i dalje optimalno ukoliko je zadovoljen uslov:

∆Cj <  Cj-Zj    (j=1,......p)

Ukoliko   je,   međutim   vrijednost   prirastaja   koeficijenta   koji   se   u   f-ji   cilja   nalaze   uz 

nebazičnu promjenjivu 

Xj

 veći od apsulutne vrijednosti I simplex kriterijuma za vektor 

Aj

 , tj. ukoliko je 

∆Cj > Cj-Zj    (j=1,......p)

Tada   rešenje   nije   više   optimalno   već   se   u   cilju   određivanja   poboljšanog   rešenja 

neophodno u bazu uključiti prethodno nebazični vektor 

Aj.

PROMJENA KOEFICIJENATA BAZIČNIH PROMJENJIVIH                

 (Cj – Zj )

Da bi ispitali kako promjena vrijednosti koeficijenata koji se u funkciji   nalazi uz 

promjenjjive iz optimalne baze utiče na optimalnost rešenja , treba utvrditi vrijednosti 

razlika  

(Cj -  Zj)

 za nebazične vektore.S obzirom da vrijednosti koeficijenta 

Cj (j=1,...p) 

za nebazične vektore ostaju neprimjenjene neophodno  je izračunati  i vrijednosti   

Zj 

(j=1,....p)

 za sve nebazične promjenjive.

Neka je  

Cb

  vektor koeficijenta   koji se u f-ji cilja nalaze uz bazične promjenjive iz 

optimalnog   rešenja.Pretpostavimo   da   je   došlo   do   povećanja     vrijednosti   ovih 

koeficijenata  za iznos 

∆Cb

 .Novi vektor ovih koeficijenata je  

Cb

 = Cb+ ∆Cb

Vrijednosti Zj za nebazične vektore bile su određene iz relacije 

Zj = Cb j  (j=1....p)

Gdje je  

j

  vektor koeficijenata linearne kombinacije bazičnih vektora i nebazičnog 

vektora       Aj izračunat u obliku 

j=α

־

1  

Aj (j=1....p)

  ostaje nepromjenjen.

Vrednosti  

Zj

    u   uslovima   promjenjenih   koeficijenatavektora  

Cb

  odred,đujemo   na 

sledeći način    
  

             Zj

 = Cb

 j  = (Cb+∆Cb) j  = Cbj +∆Cbj  =Zj+∆Zj   (j=1....p)

    Uz pretpostavku da se mjenjaju samo koeficijenti bazičnih promjenjivih ,što znači da 

vrijednosti Cj ostaju nepromjenjene kriterijum optimalnosti rešenja

 

će biti

            Cj- Zj

+∆Zj =Cj-(Zj+∆Zj) ≤O    

ukoliko je

     ∆Zj>(Cj-Zj)     (j=1...p)

     Tada već izračunato optimalno rešenje ostaje i dalje optimalno ,tj. Vektor  

Aj

 ne treba 

da   uđe   u   bazu.   U   suprotnom   slučaju   kada   postoji   makar   jedna   pozitivna   razlika 

kriterijuma optimalnosti,izračunato rešenje više nije optimalno rešenje već se u bazu 

novog rešenja mora uključiti   prethodno nebazični vektor  

Aj  

za koju je ova razlika 

maximalno pozitivna.

background image

Promjena   elemenata   matrice   A   tj.promjena   koeficijenata  

a

ij   u   sistemu   ograničenja 

modela   linearnog   programiranja,  može   izazvati   neophodnost  promjene   optimalnog 

rešenja, što se ispituje u postupku postoptimalne analize. U slučaju ovakve promjene u 

postupku   postoptimalne   analize   optimalnost   rešenja   u   novim   uslovima   može   biti 

ispitivana za različite promjene I to:

Promjena nebazičnog vektora

Promjena bazičnog vektora, 

Uvodjenje novog vektora aktivnosti  (nove promjenljive)

Uvodjenje novog ograničenja

a)

Promjena nebazičnog vektora Aj 

Ukoliko nakon odredjivanja optimalnog rešenja modela dodje do promjene elemenata 

nebazičnog   vektora   Aj     postupak   ispitivanja   optimalnosti   realizujemo   korišćenjem 

kriterijuma optimalnosti.

Neka Aj* predstavlja promjenjeni  j-ti  nebazični vektor. Da bi utvrdili da li taj vektor 

treba uključiti u bazu, odnosno da li optimalno rešenje treba mijenjati  izračunavamo 

vrijednosti:

X

j

*= (

αopt

)

1

 × A

j

*

koje su nam neophodne radi odredjivanja vrijednosti  Zj*, u obliku 

Zj*= C

B

 Xj*

nakon čega pretpostavljajući da su koeficijenti   u funkciji cilja ostali nepormijenjeni 

primjenjujemo kriterijum optimalnosti, odnosno izračunavamo razliku Cj-Zj* . Ukoliko 

je (Cj-Z*j)<=0 , rešenje izračunato na osnovu baze αopt i dalje ostaje optimalno. Ukoliko 

je, medjutim, (Cj-Zj*)> 0 , zaključak je suprotan –prethodno rešenje neće u novim 

uslovima biti optimalno, vec se uvodjenjem u bazu vektora Aj*može dobiti poboljšano 

rešenje.

Prikazana analiza uticaja promjene nebazičnog vektora na optimalnost rešenja, realizuje 

se i u slučaju ispitivanja uticaja uvodjenjem   novog vektora   aktivnosti (uz poznati 

koeficijent koji se u funkciji cilja nalazi uz novu promjenljivu). 

b) Prom

jena bazičnog vektora Ai 

Obilježimo promjenjeni   i-ti vektor , koji se nalazi u bazi α

opt

,  sa Ai*, odnosno novu 

bazu sa α*. Rešenja za novu bazu ce biti:

X

B

*=(

α

∗)

1

 × b

Xj*= (

α

∗)

1

 × Aj

Z*=C

B

 X

B

*

Zj*= C

B

 Xj*

Ukoliko je X

B

*≥0 izračunato rešenje je moguće, a ukoliko su za takvo rešenje razlike (Cj-

Zj*)<=0. Rešenje X

B

 * je i optimalno, tj.α

opt

=α*.  Ako je rešenje moguće, ali postoji makar 

jedna pozitivna vrijednost kriterijuma optimalnosti za nebazične vektore, takvo rešenje 

nije optimalno. Ukoliko, pak, u okviru vektora X

B

* postoji makar jedna negatitivna 

vrijednost, prethodno optimalno rešenje u uslovima izmijenjenog bazicnog vektora više 

nije čak ni moguće rešenje. 

c)

 

Uvodjenje dodatnih ograničenja

Pretpostavimo da je u sistem jednačina modela dodato jos

  t

  jednačina, odnosno u 

osnovni oblik modela (sa nejednačinama) 

nejednačina oblika 

a

m+1,1 

x

1

 + ....+ 

a

 

m+p,p

 x

≤b

m+1

a

m+t,1 

x

1

 + …+ 

a

m+t

, p x

p1

 ≤ b

m+1

Ovakva promjena uticaće na  neophodnost proširivanje vektora aktivnosti sa dodatnih 

komponenti. Nakon toga, ispitivanje optimalnosti rešenja odredjenog na osnovu baze 

α

opt

  realizuje se na uobičajeni način. Proširena matrica baze, koja uključuje prethodnu 

optimalnu bazu i dodatna ograničenja ima oblik 
                                             

α

¿

        

[

αopt

0

T

I

]

gdje T predstavlja matricu koeficijenata dodatnih ograničenja sa kojima su prošireni 

bazični vektori iz optimalnog rešenja, I jediničnu matricu, a 0 nula matricu. 

Na osnovu nove baze dobija se

X

B

*=(

α

∗)

1

 × b

X

j

*= (

α

∗)

1

 × A

j

I postupak ispitivanja optimalnosti rešenja realizuje se na dalje uobičajeni način. 

42. PARAMETARSKO PROGRAMIRANJE-Formulacija zadatka

U standardnom zadatku linearnog programiranja, sa funkcijom cilja 

                                              

I ograničenjima

                                    

                          
                                          

background image

                          

43. Geometrijska interpretacija i graficko rešenje

Neka je dat zadatak parametarskog programiranja 

                                

Sistem   ogranicenja   obrazuje   konveksni   skup   mogućih   rešenja   K,   koji   je   na   slici 

predstavljen mnogouglom B B1 B2 B3 B4 B5

Za t=0 i Zt=0 funkcija cilja dobija oblik

 

tj.   predstavlja   pravu   (MN)   koja   prolazi   kroz   koordinantni   početak.   Ekstremnu 

vrijednost, funkcija cilja dostiže u tački B, jer je u toj tački prava MN paralelna sa 

pravom M’N‘. Tačka B će biti ekstremna tačka i za sve vrijednosti parametra  

t

 za koje 

će se grafik funkcije cilja, tj. prava MN nalaziti izmedji pravih M1N1(paralelno sa BB5) i 

M2N2 (paralelno sa BB1). 

Ako je za  

t=t1

  grafik funkcije cilja prava M1N1, a za t=t2 grafik funkcije cilja prava 

M2N2, tada će tačka B biti extremna tačka za sve vrijednosti parametra 

u intervalu 

t2<=t<=t1.   A

ko   parametar  

t

  uzima   vrijednosti   koje   se   nalaze   izvan   intervala 

t2<=t<=t1,

dobija se novo optimalno rešenje, odnosno tačka B više neće biti extremna 

tačka. 

44. Varijabilnost koeficijenata funkcije cilja 

Ako   u   zadatku   parametarskog   programiranja     parametar     t,   varira   u   intervalu 

zadatak je da se interval   podeli na konačan broj manjih intervala, tako da za svaku 

vrijednost parametra t iz tih intervala, funkcija cilja dostiže maksimalnu vrijednost u 

jednoj i samo jednoj tački  skupa mogućih rešenja K.

Alogoritam   za   rešavanje   zadataka   parametarskog   programiranja   sastoji   se   iz   dvije 

etape:

1. Prvo je potrebno parametru t dodijeliti neku fiksnu vrijednost , najbolje jednaku 

donjoj granici , tj t=t

d

, ili t=0. Tada ce u funkciji cilja svi koeficijenti postati fiksni, 

tj dobiće se standardni zadatak linearnog programiranja. Zatim je potrebno naći 

tačku u kojoj funkciji cilja Z

1d

, odnosno Z

t0 

 dostiže maksimum.

2. U drugom koraku je potrebno odrediti sve vrijednosti parametra t , z a koje 

funkcije cilja Z

1

 dostiže maksimum u nadjenoj tački . Nadjeni interval se isključi 

iz intervala ( t

d,  

t

g

 ) pa se za interval koji je ostao opet rešava zadatak linearnog 

programiranja tj prelazi se na korak broj jedan. Postupak se ponavlja sve dok se 

cio interval (

t

d,  

t

g

) ne podijeli na konačan broj manjih intervala tj dok gornja 

granica za parametar 

t

 ne bude 

t=t

g

.

Ako je t=td , funkcija cilja ( 1.89) dobija oblik 

                                    

U prvoj simpleks tabeli treba predvidjeti dve vrste za koeficijente funkcije cilja . U 

jednoj će se upisati koeficijenti   c

j

  a u drugoj koeficijenti d

j

, iz funkcije cilja. Takodje 

background image

 

2. Svi koeficijenti βj < 0. Iz nejednačine  sledi 

Jer   se   dijeljenjem   sa   negativnim   brojem   smisao   nejednačine   mijenja.   Pošto   brojeva 

ima m , parametar t mora biti veći od svakog od njih.  Ako od m količnika odaberemo 

najveći, tada su svi uslovi ispunjeni tj. 

Gornja   granica   za   parametar   t   ne   postoji,   pa   se   on   može   povećavati   beskonačno. 

Interval vrijednosti parametra 

t

, za koji nadjeno rešenje ostaje optimalno je 

Znaci da je td 

3. Ako medju koeficijentima βj ima i pozitivnih i negativnih.Interval vrijednosti 

parametra 

t

, za koji nadjeno rešenje ostaje optinalno je 

Tj. Interval ima i donju i gornju granicu.

4. Ako je β j = 0, tada iz nejednacine 

    slijedi da je α

j  

≤0  odnosno 

uslov optimalnosti je ispunjen, pa na kolone kod kojih je βj =0 ne treba obracati 

pažnju.

Prema   tome,   rešenjem   nejednačine     dobijaju   se   granice   intervala   promene 

parametra 

t

 , tj. donja granica (t

d

) I gornja granica ( t

g

)u kojima optimalno resenje 

ostaje nepromenjeno. Kada se utvrde granice , potrebno je uporediti dobijeni 

interval [ 

t

d1, 

t

g1

 ]sa intervalom [

t

d, 

t

g

]

Ako je 

t

g1

 

t

g

 interval [

t

d, 

t

g

] se nalazi unutar intervala [ 

t

d1, 

t

g1

 ] i zadatak je riješen. 

Za bilo koju vrijednost  

t koje pripada 

[

t

d, 

t

g

]  funkcija Z dostiže maksimum u jednoj 

i samo jednoj tački. 

Ako je  

t

g1 

<

 

t

g

 

tada će  u intervalu [ 

t

d1, 

t

g1

 ] funkcija  Zt, dostici maksimum u jednoj 

tacki , a ostali dio intervala  [

t

g1

, t

g

 ]treba dalje ispitivati.

Ispitujući model   parametarskog programiranja sa varijabilnim parametrom u 

funkciji cilja , došli smo do intervala  

t

 koji pripada [

t

d, 

t

g

 

] u 

kome može da varira 

parametar 

 t

  , tako da dobijeno optimalno rešenje ostaje nepromenjeno. To znači 

da je moguće odrediti granice variranja parametra tako da odredjena struktura 

izlaza, tj. proizvoda ostaje nepromenjena. I to je značajno iz dva razloga. Prvo, u 

mogućnosti smo da odredimo ponašanje sistema ako se parametri C mijenjaju ( u 

datim granicama), i drugo da odredimo parametre tako da se pri odredjenom 

optimalnom   rešenju   postigne   što   bolji   uspjeh.     A   najčešće,   menadzment 

preduzeća  želi da zna u  kom intervalu se mogu mijenjati ulazni parametri bez 

suštinskog odstupanja  od nadjenog  optimuma  i bez    značajnog  narušavanja 

strukture optimlanog rešenja. 

*Varijabilnost koeficijenta vektora ogranicenja

Ako   je   vektor   ograničenja   linearno   zavisan   od   vremena  

t

  tada   treba   maximizirati 

funkciju cilja 

Pri ograničenjima 

Koristeći poznatu proceduru za formulisanje dualnog problema parametarski zadatak 

se transformiše u problem koji glasi 

background image

  Prema tome,  

problem

  se sastoji u određivanju   programa proizvodnje   x koji će 

obezbediti da odnos efekata i investicija bude, u datim uslovima, što veći. Radi se dakle 

o problemu 

maksimizacije efikasnosti investicija

. Razlomljeno linearno programiranja ima 

značajnu ulogu u optimizaciji   ekonomskih problema zbog toga što su, po pravilu, 

relativni   pokazatelji   važniji   od   apsolutnih,   pa   modeli   razlomljenog   linearnog 

programiranja ne zaostaju za modelima linearnog programiranja. 

Za razmatranje ekonomskih problema, potrebno je uvesti još dva ograničenja: 

(1)Skup mogućih rešenja zadatka razlomljenog linearnog programiranja nije prazan i 

ograničen je,  što znači da nijedna od ekonomskih aktivnosti koja se pojavljuje u modelu 

ne   može   biti   neograničena.   Inače,   skup   mogućih   rešenja   je,   kao   i   kod   linearnog 

programiranja, konveksan, tj. ima konačan broj ekstremnih tačaka. 

(2)Imenilac funkcije cilja (2.1.) mora biti razlicit od nule, tj.  

z

(x) ≠0

.

Naime, pošto je  z

2

(x)

 

linearna i neprekidna funkcija, ona u zatvorenom konveksnom 

skupu ne menja znak ( za svako  x koje zadovoljava sistem linearnih ograničenja). Ako 

bi se desilo da je imenilac funkcije cilja negativan, on se može prebaciti u brojilac, pa se 

zato i uvodi ograničenje da je   z

2

(x) > 0 . Ovo ograničenje omogućava da se isključi 

mogućnost dobijanja neodređenog programa. 

Uslov   z

2

(x) ≠ 0 matematički nebitno sužava okvir zadatka a ekonomski ima veliki 

značaj. 

46. Dokazati   teoremu   o   monotonosti   funkcije   cilja   kod   hiperboličnog 

programiranja

Teorema.

 Na bilo kom pravolinijskom odsečku koji pripada skupu K (K-skup mogućih 

rešenja), razlomljena linearna funkcija je monotona. 

Dokaz 

Neka su  x′ i  x′′ krajnje tačke skupa mogućih rešenja. Tačka  x predstavlja konveksnu 

kombinaciju tačaka  x′ i  x′′ , odnosno:
x = λx′ + (1 − λ)x′′ ,  0 ≤ λ ≤1 . 
Pošto se svaka koordinata tačke  x može izraziti u vidu konveksne kombinacije tačaka 

x′ i  x′′ , 

brojilac

 funkcije cilja (2.1.) će biti :

Analogno se dobija i za imenilac, pa funkcija cilja (2.1.) dobija oblik :

Kako su  

x′ i  x′′ konstantne veličine

,

 u izrazu (2.4.) promenljiva je samo veličina λ pa je 

z razlomljeno linearna funkcija koja zavisi od parametra  λ ( 0 ≤ λ ≤1). 

Da bi dokazali monotonost funkcije  z na datom odsječku tj. za (0 ≤ λ ≤1) potrebno je 

utvrditi znak izvoda      

.

Ako se, u brojiocu prethodnog razlomka, izvrše potrebne računske radnje a imenilac 

izrazi u obliku [z

(x) ]

dobija se:

 

Brojilac

 

 

 

  

u ovom izrazu ne zavisi od λ , pa je za konstantne veličine   x′ i   x′′ i on 

konstantan

, dok je 

imenilac

 kao kvadrat neke veličine uvijek 

pozitivan

Zaključak:

  Znak izvoda zavisi od znaka brojioca koji će na datom odsječku biti ili 

pozitivan ili negativan.Pošto izvod ne mijenja znak slijedi da je funkcija cilja monotono 
rastuća 

 ili opadajuća 

, što je trebalo i dokazati. 

47.

Dokazati da funkcija cilja RLP dostiže ekstremnu vrednost u ekstremnoj tački 

skupa mogućih rešenja

Teorema.

 Razlomljena linearna funkcija dostiže ekstremnu vrednost u ekstremnoj tački 

konveksnog skupa mogućih rešenja. 

Dokaz

Opšti oblik modela matematičkog programiranja možemo predstaviti u obliku zahtjeva 

za određivanjem vrijednosti promenljivih x

1

, x

2

, ..., x

koje zadovoljavaju m nejednačina i 

jednačina oblika:
      g

(x

1

, x

2

, ..., x

n

)  {≤, =, ≥} b

     i=1,..., m

i za koje se ostvaruje maksimalna ili minimalna vrednost funkcije:
    z= f (x

1

, x

2

, …, x

n

).

background image

2)

Skup   mogućih   rješenja   je   neograničen.

 

 

  Funkcija   cilja   dostiže   maksimalnu   i 

minimalnu vrednost.

3)

Skup   mogućih   rješenja   je   neograničen.

 

 

  Funkcija   cilja   dostiže   samo   maksimalnu 

vrednost. Prava  x

2

= kx

zauzima položaj paralelan jednom ograničenju, pa funkcija 

cilja ima tkz. asimptotski minimum.

 

 

4) Skup mogućih rješenja je neograničen, oba ekstremuma su asimptotska. 

Algoritam   za   dobijanje   optimalnog   rješenja,   tj.   ekstremnih   tačaka   skupa   mogućih 

rešenja, za razlomljenu linearnu funkciju cilja, oblika:

uz postojanje sistema linearnih ograničenja, potrebno je: 

1) Grafički predstaviti prave koje reprezentuju nejednačine sistema ograničenja. 

2) Identifikovati skup mogućih rešenja (K) tj. konveksni skup. 

3) Da bi utvrdili tačke u kojima funkcija cilja dostiže ekstremnu vrijednost, potrebno je 

izraziti funkciju cilja (2.11.) u obliku

        x

=  kx

1

, pri čemu je    

 

Funkcija  x

=  kx

1

, geometrijski predstavlja pravu koja prolazi kroz koordinatni početak 

i zavisi od veličine z.

     k= f(x) pa za fiksirano z, koeficient pravca prave x

2  

=   kx

1

, je konstantan, prava 

zauzima određeni položaj. Ako se z mijenja

,  

mijenja se I koeficient pravca pa se prava 

rotira oko koordinatnog pocetka, mijenjajuci samo pravac.       
4) Utvrditi karakter zavisnosti koeficijenta pravca prave  x

=  kx

od veličine z  preko 

izvoda, tj.

Imenilac izvoda, kao kvadrat neke veličine, je uvijek pozitivan. 

Brojilac izvoda ne zavisi od z, pa izvod ima konstantan znak tj. pri povećanju 

vrednosti z, k će ili da raste ili da opada, a prava x

2

=kx

1

 će se okretati samo u 

jednu stranu. 

Ako je znak izvoda negativan, prava x

2

=kx

1

 se okreće u pravcu kazaljke na satu.

Ako je  pozitivan u pravcu suprotno kazaljci na satu. 

5) Izračunati koordinate ekstremnih tačaka i vrijednost funkcije cilja u tim tačkama. 

49. Grafički metod-slučaj funkcionala bez slobodnog člana

Imamo   funkciju   razlomljenog   linearnog   programiranja   koja   nema   slobodan   član. 

Funkcija ima samo dve nepoznate promenjive zato što je to ograničenje grafičkog 

metoda. Ukoliko funkcija razlomljenog programiranja glasi 

I ukoliko imamo dat sistem ograničenja koji predstavlja linearne jednačine zadatak, 

rešavamo zadatak na sledeći način:

1)

Graficki predstavljamo prave koje predstavljaju  nejednačine sistema ograničenja.

2)

Identifikujemo skup mogucih rešenja (

K

) tj. konveksni skup.

3)

Da bi utvrdili tacke u kojima funkcija cilja dostiže ekstremnu vrednost, potrebno 

je izraziti datu funkciju cilja na sledeci način, tj dobijamo da je X

 jednako

X

2

= (c

1

-z*t

1

)/(z*t

2

-c

2

) * x

1

X

2

= K*X

iz cega sledi  da je koeficijent pravca funkcije cilja K jednak

background image

Dalje odredimo za 

?

 i 

?

 vrednosti koje ce zadovoljiti jednacine 

Posle svih zamena, dobija se nova FC i sistem ogranicenja ogranicenja oblika 

Ovim smo FC koja je imala slobodni clan sveli na funkciju koja nema slobodni clan. 

Sledeci korak je graficko unosenje jednacina sistema ogranicenja gde vidimo da sistem 

ogranicenja   u   koordinatnom   sistemu  

?

0`

?

  formira   konveksan   skup.   Geometrijski 

interpretirano   to   znaci   da   je   zamena   promenjivih   dovela   samo   do   pomeranja 

koordinatnog pocetka iz 0 u 0` (

?

,). Sto i vidimo sledecoj slici. Na osnovu iste dolazimo 

do nekoliko zakljucaka a to je da: 

-

Sistem ogranicenja obrazuje konveksan skup

-

Zamena promenjivih znaci samo pomeranje koordinatnog pocetka iz 0 u 0`

-

Pri pomeranju koordinatnog pocetka konveksni skup ne menja svoj polozaj u 

ravni jer se sa promenom koordinatnog sistema menjaju i ogranicenja koja ga 

odredjuju. I upravo radi toga…

-

Nije   potrebno   transformisati   ogranicenja,   pa   samim   time   ni   odredjivati 

konveksni skup. 

Za kraj zakljucujemo da se graficki metod odredjivanja optimalnog rešenja zadatka 

razlomljenog linearnog programiranja sa slobodnim clanom u FC sastoji od sledecih 

aktivnosti:

1)   U   koordinatnom   sistemu   X

1

0X

2

  graficki   predstaviti   prave   koje   reprezentuju 

nejednacine sistema ogranicenja.

2) Identifikovati skup mogucih rešenja (konveksni skup 

K

).

3) Nacrtati  grafik  prave  koja  predstavlja  imenilac  funkcije cilja  i  proveriti da  li je 

zadovoljen uslov da Z

2

(x) =/ 0  (tj da imenilac funkcije cilja nije jednak nuli)

4) Izracunati koordinate novog koordinatnog pocetka, tj. 0` (

?

,

?

 

5) Utvrditi koordinate ekstremnih tacaka i znak izvoda  

dk/dz

6) Izracunati vrednost funkcije cilja u ekstremnim tackama.

51. Martošev metod za rešavanje problema hiperboličnog programiranja

Linearna ogranicenja u zadacima razlomljenog linearnog programiranja i postojanje 

optimalnog rešenja zadatka u ekstremnoj tacki konveksnog skupa mogucih rešenja, 

omogucava primenu simpleks metoda za rešavanje problema razlomljenog linearnog 

programiranja.   Potrebno   je   jedino   definisati   kriterijume   optimalnosti   zadatka 

razlomljenog linearnog programiranja. Martosev metod predstavlja jedan od nacina 

resavanja problema razlomljenog linearnog programiranja pomocu simplex metoda. 

Martos je prilagodio standardnu simplex tabelu tako sto je vrstu Cj razlozio na dve 

vrsta: Z

1

  i Z

2

. U vrsti  Z

1

  upisuju se koeficijenti brojioca funkcije cilja a u vrsti  Z

2

  se 

upisuju koeficijenti imenioca iste funkcije. Imamo jos jednu razliku a to je vrsta dj. 

Zadatak razlomljenog linearnog programiranja cemo predstaviti na sledeci nacin:

background image

U   pocetnom   bazicnom   rešenju   datog   problema   (kao   i   u   modelu   linearnog 

programiranja) , vrednosti realnih promenljivih su jednake nuli, vrednosti dodatnih 

promenljivih slobodnim clanovima sistema ogranicenja, a vrednost funkcije cilja je

Opsti oblik prve simplex tabele koja odgovara datom problem razlomljenog linearnog 

programiranja je 

Da bi dosli do OR potrebno je izvrsiti nekoliko iteracija prilikom kojih se vrsi promena 

vektora u bazi. Pretpostavicemo da je odradjeno k iteracija i da u narednoj, k+1 iteraciji, 

u   bazu   ulazi   neki   vektor   X

s

  a   bazu   napusta   neki   vektor   X

p+r

.   U   tom   slucaju 

karakteristican element je a

rs

. U (

k

+1)-voj simpleks tabeli umesto C

0

(k)

 nalazice se C

0

(k+1)

 ii 

mace vrednost jednaku 

Tj kada skratimo a

rs 

dobicemo izraz 

Na isti nacin se dobija i T

0

(k+1)

. Kada smo izracunali vrednost C

0

 i T

0

 u (k+1)-oj interaciji, 

mozemo da izracunamo vrednost FC u toj iteraciji kao odnos izmedju C

0

(k+1)

 i T

0

(k+1)

 tako 

da je

b

r

/a

rs

 predstavlja drugi simplex kriterijum. Sledeci korak je da nadjemo razliku izmedju 

vrednosti funkcije cilja u k-toj iteraciji i (k+1)-oj iteraciji tj 

odnosno

Ako imenilac razlomka oznacimo sa T

0

(k) 

* T

0

(k+1)

 a u brojiocu izdvojimo zajednicki clan –

b

r

/a

rs

 dobijamo novi izraz 

A s obzirom da je  

izraz 

postaje

Iz ovog izraza cemo dobiti kriterijum za ulazak promenjive u bazu. Kada ga vise 

analiziramo vidimo da:

a) Da ne bi izašli iz skupa mogucih rešenja, kolicnik –b

r

/a

rs

 mora biti pozitivan i 

najmanji od svih mogucih, tj.

 

Zato mora biti da a

rs

>0 jer je po uslovu zadatka b

r

>0. U skladu sa njim i kolicnik –

b

r

/a

rs 

ce biti uvek negativan. 

b) Prema uslovu zadatka razlomljenog linearnog programiranja, imenilac funkcije 

cilja (u skupu mogucih rešenja to je bilo T

0

(k)

 * T

0

(k+1)

 ) mora biti pozitivan, tj. za ma 

koje rešenje T

0

(k)

>0 i T

0

(k+1)

.

c) Znak razlike z

(k+1)

-z

(k)

 zavisi od dj na sledeci nacin:

-

Ako je d

s

>0 onda je z

(k+1)

-z

(k)

>0

-

Ako je d

s

<0 onda je z

(k+1)

-z

(k)

<0

Drugim recima, ako se za karakteristicnu kolonu odabere kolona sa pozitivnom 

vrednošcu 

ds

, u narednoj iteraciji ce se smanjiti vrednost funkcije cilja.  Ako je 

d

s

<0   onda   z

(k+1)

>z

(k)

  tj  vrednost   funkcije   cilja   ce   se   povecati   ako   se   za 

karakteristicnu   kolonu   odabere   kolona   sa   negativnom   velicinom  

ds

.   Vazi   i 

obrnuto. A ako je d

s

=0 onda z

(k+1)

=z

(k)

 tj vrednost FC ostaje nepromenjena. 

background image

U pocetku smo imali funkciju razlomljenog linearnog programiranja sa promenjivom X 

a sada imamo funkciju linearnog programiranja sa promenjivom y. Dobijena funkcija 

cilja dobija oblik

Zatim pomnozimo sistem ogranicenja sa y

0

 pa dobijamo novi oblik sistema ogranicenja

Tj,   kada   uzmemo   u   obzir   drugu   smenu   koju   smo   uveli   i   kada   slobodne   clanove 

prebacimo na levu stranu , sistem ogranicenja izgleda

Iz uslova prve smene dobijamo novo ogranicenje koje glasi

I koje dodajemo postojecem sistemu ogranicenja. 

Na kraju dobijamo novu funkciju cilja linearnog prigramiranja koja je mesoviti problem 

maksimuma :

Zadatak resavamo kao mesoviti problem maksimizacije kod linearnog programiranja i 

kada dobijemo optimalno resenje, koristimo smenu sa pocetka da dobijemo resenja 

razlomljenog linearnog programiranja tj.

X

1

=

Y

1

Y

0

    X

2

=

Y

2

Y

0

  ...  X

p

=

Yp

Y

0

53. x

54. x

55. x

56. x

57. Dokazati da matrica koeficijenata sistema ograničenja kod TP ima r=m+n-1

Matricu koeficijenata sistema ogranicenja našeg transportnog problema možemo 

predstaviti u obliku :

1 1 ... 1 0 0 ... 0 .... 0 0 ... 0
0 0 ... 0 1 1 ... 1 .... 0 0 ... 0

. . .

0 0 ... 0 0 0 ... 0 ...  1 1 .... 1 

                               A =            1 0 ... 0 1 0 ... 0 .... 1 0 ... 0

0 1 ....0 0 1 ... 0 .... 0 1 .... 0

0 0 ... 1 0 0 ... 1 .... 0 0 ... 1

U matrici A ima ukupno

 ( m + n ) 

vrsta, I sve su linearno zavisne. Ukoliko saberemo 

prvih 

m

 

vrsta matrice A dobicemo vrstu ciji su svi elementi jedinice - isto takvu vrstu 

cemo dobiti sabiranjem preostalih 

vrsta matrice A, tj.

  p

1

 + p

2

 +…. + p

m

 = p

m+1

 + p

m+2

 +…+ p

m+n  

                   ( p

,…., p

m+n

 = vrste matrice A)

Ovo znaci da svaku vrstu matrice A možemo izraziti u vidu linearne kombinacije 

ostalih.

 

Na primjer, za prvu vrstu je

p

= (p

m+1 

+ … + p

m+n 

) – (p

2

 +…. + p

)

Isto važi za bilo koju od preostalih vrsta matrice A. 

Ukoliko sada iz matrice A iskljucimo poslednju vrstu, i uzmemo minor

 

(



1) 

-

og 

reda koji ukljucuje kolone koeficijenata uz promenljive  x

1n

 , … , x

mn

 , x

11

 , …. , x

1n-1

 , 

dobijamo

1 0 ... 0 1 1 ... 1
0 1 ... 0 0 0 ... 0

                                                                                       

.....     …..    .….

background image

2. Metod minimalnih troškova

Prilikom   rasporedivanja   kolicina   robe   za   prevoz   ne   uzimaju   se   u   obzir   iznosi 

transportnih   troškova   na   pojedinim   putevima.   Metod   minimalnih   troškova 

podrazumijeva   prevashodno   korišcenje   puteva   (polja   tabele)   kojima   odgovaraju 

najmanji troškovi po jedinici prevezene robe. Zbog toga, ovaj metod u opštem slucaju 

obezbeduje dobijanje pocetnog bazicnog rešenja koje je bliže optimalnom rešenju u 

odnosu na odgovarajuce rešenje dobijeno metodom severozapadnog ugla. Postupak 

odredivanja pocetnog bazicnog rešenja zapocinje korišcenjem puta kojem odgovaraju 

najmanji troškovi, pri cemu u odgovarajuce polje tabele unosimo maksimalno mogucu 

kolicinu (manji od iznosa ponude i tražnje) za prevoz.  Naizmenicnim popunjavanjem 

preostalih praznih polja kojima odgovaraju najmanji transportni troškovi, u  

m  

+

n

-1 

koraka dolazi se do pocetnog bazicnog rešenja.  Odredivanje pocetnog bazicnog rešenja 

primjenom   ovog   metoda   podrazumijeva   prethodnu   i   sukcesivnu   analizu   troškova 

transporta   robe,   što   u   problemima   vecih   dimenzija   otežava   postupak   i   povecava 

mogucnost pogrešnog rasporedivanja.   Prednost ovog metoda ogleda se  cinjenici da 

njegova primjena obezbjeduje znacajno skracivanje postupka odredivanja optimalnog 

rešenja.

3. Vogelov metod

 ( metod maksimalnih razlika )

Predstavlja najsloženiji postupak odredivanja pocetnog bazicnog rešenja.  Suština ovog 

metoda sastoji se u izracunavanju  

potencijalnih gubitaka

  koji  ce nastati ukoliko se 

izmedu dva polja sa minimalnim transportnim troškovima, koja se nalaze u nekoj vrsti 

(koloni) tabele, koristi ono polje u kome su transportni troškovi veci. Primjena ovoga 

metoda obezbjeduje pocetno rasporedivanje kolicina robe za prevoz, tj. izracunavanje 

vrednosti promenljivih bazicnog rešenja koje su  

najbliže

  optimalnom rešenju. Zbog 

toga ovaj metod garantuje najkracu algoritamsku proceduru odredivanja optimalnog 

programa transporta robe.

I korak

 :  Izracunavanjem 

vrijednosti razlika

 izmedu dva minimalna troška za svaku 

vrstu i kolonu tabele. Tako izracunate razlike pridružujemo vrstama i kolonama tabele, 

II   korak

  :   Odredujemo   vrstu,   odnosno   kolonu   kojoj   odgovara  

najveca   vrijednost 

razlike. 

III   korak

  :   Pocetnu   kolicinu   rasporedujemo   u   polje   sa  

najnižim   troškovima

  koje 

odgovara vrsti (koloni) sa najvecom izracunatom razlikom. 

S   obzirom   da   se   u   jednom   koraku   eliminiše   ili   vrsta   ili   kolona,   nakon   svakog 

rasporedivanja   vrši   se   izracunavanje   promijenjenih   razlika   izmedu   dva   minimalna 

elementa (od preostalih). 

Postupak   se,   kao   i   kod   drugih   metoda   za   odredivanje   pocetnog   bazicnog   rešenja, 

završava   nakon   preraspodeljivanja   ukupne   ponude   na   mesta   tražnje,   tj.   nakon 

popunjavanja

+

n-

1 polja tabele. 

60. Koji je razlog pojavljivanja i kako se manifestuje problem degeneracije kod 

TP? Kako se on prevazilazi?

Ukoliko u postupku rešavanja transportnog problema odredimo rešenje u kome nema 

m+n-1 

bazicnih promenljivih, odnosno popunjenih polja tabele, konstatujemo da takvo 

rešenje ne zadovoljava neophodan uslov za primjenu nekog od metoda optimizacije. 

Takav   slucaj   predstavlja   degeneraciju   transportnog   problema,   dok   ovakvo   rešenje 

smatramo degenerativnim.

  Ovakav slucaj se javlja kad je neka od parcijalnih suma ponude jednaka nekoj od 

parcijalnih

suma tražnje.

Slucaj degeneracije t.p. može se pojaviti:

prilikom odredivanja pocetnog bazicnog rešenja, 

u postupku poboljšavanja nekog programa transporta u proceduri optimizacije.

  Prilikom   odredivanja   pocetnog   rešenja   degeneracija   se   javlja   u   slucaju   kada 

popunjavanjem   nekog   od   polja   istovremeno   eliminišemo   raspoložive   kolicine 

odgovarajuce vrste i kolone, odnosno istovremeno iscrpimo svu raspoloživu ponudu 

robe   i   zadovoljimo   ukupnu   tražnju   koja   odgovara   tom   odredištu.     U   postupku 

optimizacije,   kada   u   nekoj   od   iteracija   odredujemo   poboljšano   rešenje,   slucaj 

degeneracije se javlja kada u jednom koraku iskljucimo iz baze dvije promenljive, a u 

bazu   ukljucimo   samo   jednu   prethodno   nebazicnu   promenljivu. 

Tabelarno, ovaj slucaj nastaje kada u jednom koraku dva (ili više) prethodno popunjena 

polja ostaju prazna, dok popunjavamo samo jedno prethodno prazno polje.

Za primjenu nekog od metoda optimizacije programa transporta neophodno je da u 

tabeli bude popunjeno tacno 

n+m-1 

polja, odnosno da se toliki broj promenljivih nade u 

bazi.

 

Zbog toga, slucaj degeneracije se 

prevazilazi

 tako što se u neko od praznih polja unosi 

kolicina od 

ε 

jedinica robe, gdje je 

ε 

infinitezimalno mali broj, koji ne narušava izražene 

jednakosti   ponude   i   tražnje.   Obicno   se   ova   velicina   unosi   u   prazno   polje   kome 

odgovaraju najniži transportni troškovi po jedinici prevezene robe. 

61. Stepping stone metod iliti metod skakanja s kamena na kamen

Za određivanje optimalnog rješenja mogu se koristiti:

a) Stepping stone metod (u daljem textu SSM)

b) Metod potencijala (Modi metod)

SSM:
-Koristi se za provjeru pocetnog bazicnog rjesenja (u daljem textu PBR) tj. Da bismo 

mogli da koristimo SSM moramo izracunati PBR.   Sustina ovog metoda sastoji se u 

ispitivanju NEzauzetih polja. Ako imamo u transportnoj tabeli polja preko kojih se vrsi 

transport zovemo ih zauzeta. Preko tih polja se vise ne moze transportovati a znamo 

troskove za ta polja i mi pokusavamo da ih snizimo tako sto cemo pokusati transport 

preko drugih polja, pa je sustina ove metode da se ispituju nezauzeta polja. Znaci, 

ispitujemo ta nezauzeta polja da vidimo da li ona mogu da se ukljuce u transport da bi 

troskovi bili nizi u odnosu na pocetne. To nezauzeto polje pokusavamo da ukljucimo u 

background image

62. Metod potencijala – Modi metod(modifikovani simplex metod) 

Metod   potencijala   predstavlja   postupak   za   određivanje   optimalnog   programa 

transporta robe na osnovu već određenog početnog programa transporta. Suština ovog 

metoda   sastoji   se   u   ispitivanju   mogućnosti   poboljšanja   već   dobijenog   programa 

transporta, koji se u iterativnoj proceduri transformiše u optimalno rješenje. Postupak 

primjene   metoda   potencijala   podrazumijeva   određivanje   po   jednog   takozvanog 

množitelja   za   svaku   od   jednačina   ponude   i   tražnje   sistema     ograničenja   modela 

transporta.
Množitelaj ima m+n a bazičnih promjenljivih m+n-1. Jednom od množitelja dodjeljuje 

se proizvoljna vrijednost, najčešće nula. Preostali množitelji se izračunavaju iz relacije:
                Cij=Ui+Vj           odnosno   Cij-Ui+Vj=0   pri   čemu   je:       i=1,...,m         j=1,...n 

Cij su vrijednosti potencijala a Ui i Vj množitelji i ova relacija važi za zauzeta polja.
 Za nezauzeta polja potencijali se izračunavaju iz relacije: 
        Cij'=Cij-Ui-Vj
Ukoliko   za   jedno   ili   više   praznih   polja   dobijemo   negativne   vrijednosti   potencijala 

(Cij'<0)   izračunati   program   transporta   nije   optimalan.   Za   poboljšanje   programa   se 

koristi polje kome odgovara negativni potencijal sa najvećom apsolutnom vrijednošću. 

Za to polje crtamo poligon i balansiramo količine po istom principu kao kod SSM 

(objašnjeno   već   kod   SSM   da   ne   mlatim   istu   priču   sad).   Nenegativne   vrijednosti 

potencijala   za   prazna   polja   nekog   programa   transporta   pokazuju   da   se   radi   o 

optimalnom rješenju.
Algoritam Modi metoda:

1) Odrediti početni program transporta robe (PBR)

2) Odrediti množitelje Ui i Vj za svaku vrstu i kolonu početnog rješenja

3) Izračunati potencijale za svako prazno polje tabele

4) Koristeći   polje   sa   najvećom   apsolutnom   vrijednošću   potencijala   odrediti 

poboljšani program transporta odgovarajućim balansiranjem količine prevezene 

robe

5) Postupak se ponavlja sve dok svi potencijali ne budu pozitivni.

Optimalno rješenje je isto kao kod SSM.

63. Otvoreni problem transporta i postupak njegovog rješavanja

 

Kad radimo transportni problem potrebno je da postoji jednakost ponude i tražnje i 

to znači da se radi o zatvorenom transportnom problemu, u kojem raspodjela robe 

koja   postoji   u   pojedinim   mjestima   ponude   omogućuje   zadovoljenje   cjelokupne 

tražnje svih potrošača. Pored zatvorenog transportnog problema postoji i otvoreni i 

to onda kad nije zadovoljen uslov o postojanju jednakosti između ukupne ponude i 

ukupne tražnje tj kada je 

                    Σai ≠ Σbj

radi se o otvorenom transportnom problemu

.

        Postoje dva slučaja otvorenog modela transporta:

1) Otvoreni model u kojem je ukupna ponuda veća od ukupne tražnje tj.

           Σai > Σbj

2) Otvoreni model u kojem je ukupna ponuda manja od ukupne tražnje tj.

      Σai < Σbj

         Da bi problem mogao da se riješi potrebno je da ponuda I tražnja budu jednake  

jer je algoritam za rješavanje tranansportnog problema takvog oblika pa ih moramo 

izjednačiti.

1)  

  Slučaj   kad   je   ponuda   veća   od   tražnje: 

Postupak   rješavanja   modela   sastoji   se   u   definisanju   jednog   uslovnog   (fiktivnog) 

mjesta tražnje (fiktivna kolona u tabeli) kojem se dodjeljuje iznos za koji je ukupna 

tražnja

 

manja

 

od

 

ukupne

 

ponude

 

odnosno: 

bn+1 = Σai - Σbj                                           

2)  

  Slučaj   kad   je   ponuda   manja   od   tražnje: 

Ako je ukupna ponuda manja od ukupne tražnje uvodi se uslovno(fiktivno) mjesto 

ponude (fiktivna vrsta u tabeli) čija je ponuda jednaka razlici između ukupne tražnje 

I

 

ukupne

 

ponude

 

tj: 

am+1 = Σbj - Σai                                             

Kad dodamo uslovnu ponudu ili tražnju moramo definisati i troškove. Cij=0 jer taj 

potrošač ne postoji ali upisujemo taj višak u polje uslovnog potrošača I to je višak koji 

će ostati na skladištu I to polje smatramo zauzetim da bi uslov m+n-1 bio zadovoljen 

ali na kraju ne možemo komentarisati da smo poslali tu količinu   nekom nego 

kažemo   da   na   nekom   skladištu   postoji   višak   ponude   (odnosno   višak   tražnje   u 

obrnutom slučaju).

*Degeneracija
Rješenje u kojem nema m+n-1 bazičnih promjenljivih odnosno popunjenih polja 

tabele ne zadovoljava neophodan uslov za primjenu nekog od metoda optimizacije. 

Ovakav slučaj se javlja kada je 

parcijalna

 suma ponude jednaka nekoj od 

parcijalnih 

suma  tražnje.   Takav   slučaj  se  predstavlja   degeneraciju  transportnog  problema   a 

takvo rješenje smatramo degenerativnim.

Degeneracija   transportnog   problema   može   da   se   javi   prilikom   određivanja   : 

1)

 

Početnog

 

bazičnog

 

rješenja 

2) U postupku poboljšavanja nekog problema transporta u proceduri optimizacije.

background image

su okarakterisane dužinom. Dužina grane može biti: dužina puta, vrijeme putovanja, 

transportni troškovi, pouzdanost itd. Ako se sa P označi proizvoljan konačan skup 

elemenata pi, a sa K skup svih (nije obavezno svih) uređenih parova kij=(pi, pj), koji su 

sastavljeni od različitih elemenata skupa P, tada skupovi P I K posmatrani zajedno 

definišu transportnu  mrežu.  Par (P,K),  dva  skupa P  I  K, određuje  potpuno  jednu 

transportnu mrežu.
 

 

 

 

 

 

 

  Tjemena   transportne   mreže   mogu   biti: 

-tjemena

 

proizvodnje 

-tjemena

 

potrošnje 

-tranzitna tjemena
             U tjemenima proizvodnje veličina pi je pozitivna, u tjemenima potrošnje je 

negativna a u tranzitnim tjemenima jednaka je nuli.
              Elementi   kij=(pi,pj)   skupa   K,   nazivaju   se   komunikacije   transportne   mreže. 

Komunikacija kod koje je jedan te isti punkt I početni I završni naziva se petlja.
Mreža

 

može

 

biti 

-orjentisana

 

(označen

 

pravac

 

kretanja) 

-neorjentisana

 

(ne

 

znamo

 

đe

 

se

 

što

 

prevozi) 

-mješovita                                                     
Za svaku komunikaciju su vezana dva broja:
1)Propusna moć (dij) koja pokazuje kolika je maximalna količina robe koja se može 

prevesti tom komunikacijom  (ta vrijednost nije uvijek data) 
2)Troškovi prevoza (cij) jedinica robe koja se transportuje iz jednog punkta u drugi 

komunikacijom

 

(uvijek

 

dati) 

(ako je na komunikaciji napisan samo jedan br to su uvijek troškovi!)
Transportna mreža se može prikazati I u obliku kvadratne matrice u kojoj svakom 

punktu   transportne   mreže   odgovara   jedna   vrsta   I   jedna   kolona.   Vrste   matrice   A 

pokazuju u koja tjemena mreže je moguć prevoz iz tjemena koja odgovaraju datoj vrsti 

a kolone pokazuju koje se komunikacije završavaju u dotičnom tjemenu mreže. Na 

glavnoj dijagonali matrice transportne mreže uvijek se nalaze nule, zato što ne postoje 

komunikacije koje polaze I završavaju se se u istim tjemenima.

65. x

66. x

67. x

68. x

69. Matrične igre sa mješovitim strategijama.

Strana 317. u knjizi. Ako matrična igra nema sedlastu tačku, tj. Ako pri optimalnim 

strategijama za igrača A i igrača B, maximin vrijednost (maksimalni minimalan dobitak 

za igrača A) i minimax vrijednost (minimalni maximalni gubitak igrača B) NISU jednaki 

onda se ne radi više o prostoj matričnoj igri koja ima sedlastu tačku i čije rješenje se lako 

nalazi. Ukoliko se igrači ponašaju racionalno , onda u želji da bolje prodju, tj. Da 

povećaju   svoj   dobitak   odnosno   smanje   svoj   gubitak   će   u   nizu   poteza   birati   više 

strategija.   Vazno   je   reci   da   je   vrijednost   igre   uvijek   izmedju   minimax   i   maximin 

vrijednosti, što znači da igrač A može imati dobitak veći od minimalnog a igrač B 

gubitak manji od maximalnog. Opredjeljivanje za izbor različitih strategija od strane 

igrača A i B realizuje se slučajnim izborom, odnosno sa određenom vjerovatnoćom pri 

čemu jedan slučajan izbor različitih strategija predstavlja tzv.  

Mješovitu strategiju 

(kombinacija različitih vjerovatnoća sa kojima će igrači u uzastopnom nizu poteza igrati 

pojedine strategije koje im stoje na raspolaganju.) Za igrača A mješovita strategija 

predstavlja se vektorom x = (x1,x2,...,xm) čiji elementi pokazuju vjerovatnoće sa kojima 

igrač A primjenjuje pojedine strategije. Suma svih tih vjerovatnoća je jednaka jedinici. I 

sansa za svaku strategiju da bude izabrana je veća ili jednaka nuli. Ako je veća od nule 

onda je to 

aktivna strategija.

Isto važi i za igrača B čija mješovita strategija je vektor y=(y1,y2,...,yn). Pri svakoj 

odabranoj strategiji dobitak/gubitak zavise od vjerovatnoća x i y, i od matrice plaćanja, 

te vrijednost igre možemo predstaviti formulom 5.5 iz knjige tj:
V= f (x,y) = (suma i=1 do m) (suma i=1 do n) aij xi yj 
Ili vektorski
V= f (x,y) = xPy’
Primjer u knizi na str 219.

70. Rješavanje mješovitih matričnih igara.

Vrijednost igre ovdje je 

prosječan 

dobitak, odnosno gubitak za igrača A/B. Kao i u 

prethodnom pitanju, svaki igrač ponašajući se racionalno pokušava da svede svoj 

dobitak na maximalan nivo , tj. Gubitak na minimalan nivo. Različite vrste mješovitih 

igara, zavisno od vrste i dimenzije matrice plaćanja, rješavaju se na različite načine. Npr. 

Igre u kojima jedan igrač raspolaže sa 2 strategije, a drugi sa 2 ili više, tj. Sa konačnim 

brojem strategija se mogu riješiti analitički i grafički. To su matrice reda 2x2, 2xn ili 

mx2...Ako je m veće od 2 , a takodje i n veće od 2 onda pokušavamo da uprostimo 

matricu u oblik pogodan za grafičko i analitičko rješavanje, ako ne može onda 

rješavamo korišćenjem modela LP. Ovo je suština odgovora na ovo pitanje, zbog 

nepogodnosti pisanja formula savjetujem da ipak pogledate u knjizi, nema tu puno...

71. Rješavanje igre reda 2x2

background image

teorije.  Matrica mx2 se odnosi na igrača B, tj. Grafički tražimo omega minimalno, tj. 

Minimalan gubitak na osnovu kojih biramo optimalne strategije sa strane igrača A, 

dobijamo matricu 2x2 i rješavamo analitički.

73. x

74. x

Želiš da pročitaš svih 1 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti