UNIVERZITET „UNION – NIKOLA TESLA“ 

BEOGRAD

SEMINARSKI RAD 

PREDMET: ISTORIJA DRŽAVE I PRAVA SRPSKOG NARODA

DUŠANOV ZAKONIK 

I KARAKTERISTIKE ZAKONODAVNOG RADA

Mentor:

           

Student: 

Dr. Zoran Jerotijević

       

          Aleksandra Milenić

 

Broj indeksa  P52/2016

Sadržaj

UVOD......................................................................................................................................... 3

1. STEFAN UROŠ IV DUŠAN..................................................................................................4

2. SRPSKO ZAKONODAVSTVO PRE CARA DUŠANA......................................................5

3. DUŠANOV ZAKONIK..........................................................................................................7

3.1. Nastajanje Dušanovog zakonodavstva............................................................................7
3.2. Dušanov zakonik iz 1349. godine...................................................................................9
3.3. Glavne odredbe Dušanovog zakonika iz 1349. godine.................................................10
3.3.1. Prava i obaveze crkve.................................................................................................10
3.3.2. Prava i obaveze vlastele i seljaka...............................................................................11
3.3.3. Postupak i krivično pravo...........................................................................................12
3.3.4. Prava gradskog staleža............................................................................................... 13
3.3.5. Značaj Dušanovog zakonika iz 1349. godine.............................................................13
3.4. Dušanov zakonik iz 1354. godine.................................................................................14

4. ZNAČAJ DUŠANOVOG ZAKONSKOG RADA...............................................................15

ZAKLJUČAK........................................................................................................................... 16

LITERATURA..........................................................................................................................17

2

background image

1. STEFAN UROŠ IV DUŠAN 

Stefan Uroš IV Dušan (1308. - 20. decembar 1355; vladao 1331.-1355.) je bio srpski 

srednjovekovni   vladar,   prvi   srpski   car   i   deveti   vladar   iz   dinastije   Nemanjića.   Bio   je   sin 
Stefana   Dečanskog   i   otac   poslednjeg   vladara   iz   dinastije   Nemanjića,   Stefana   Uroša   V, 
poznatog još i kao Uroš Nejaki. 

Na vlast je došao 1331. godine nakon što je svrgao sa prestola svog oca, Stefana 

Dečanskog. Podržavala ga je vlastela koja je težila novim pohodima i osvajanjima, pa je 
Dušan već iste 1331. godine preduzeo prvi pohod koji, međutim, nije doveo do značajnijih 
teritorijalnih promena. 

Posle   toga   izveo   je   više   osvajačkih   pohoda   na   račun   Vizantije   koristeći   se   često 

unutrašnjim   nemirima   u   Vizantiji.   Značajno   je   proširio   državnu   teritoriju   ka   jugu.   Pored 
Vizantije sukobljavao se sa Ugarskom koja je imala osvajačke pretenzije na srpske teritorije 
ali i sa Bosnom oko Zahumlja. 

Pošto je osvojio dobar deo vizantijskih teritorija krunisao se za cara, a srpsku crkvu je 

uzdigao na rang patrijaršije što će kasnije dovesti do crkvenom sukoba između Carigrada i 
Srbije.

Slika broj 1. Mapa Balkana 1355. godine, posle smrti cara Dušana

 

Pored osvajačke značajna je i njegova zakonodavna delatnost. Najznačajniji spomenik 

ove delatnosti je Dušanov  zakonik  koji  je  rešavao  pravnu  problematiku  nastalu  u  novim 
uslovima Srpskog carstva i koji se dobrom delom oslanja na vizantijsko pravo uz strogo 
poštovanje starijih zakonskih akata. Stefan Dušan je bio i ktitor. Završio je zadužbinu svoga 
oca manastir Dečane, a najznačajnija njegova zadužbina gde je bio i njegov grob bio je 

4

manastir Svetih Arhangela kod Prizrena.

2. SRPSKO ZAKONODAVSTVO PRE CARA DUŠANA 

Južna   Srbija   je   sačuvala   mnogobrojne   spomenike   srednjevekovne   srpske   kulture, 

nenadmašne srpske umetnosti. 

U Gračanici, u Nagoričanu, u Dečanima i na drugim mestima se može videti kako je u 

XIV veku snažni srpski narod umeo da prisvoji mnogovekovno blago vizantijske umetnosti i 
da tu umetnost nadahne novim jačim stvaralačkim strujama.

Ali Južna Srbija je dala srpskom narodu još jedan, možda najznačajniji spomenik 

srednjovekovne srpske kulture. To je čuveni Dušanov zakonik koji je donet u Skoplju godine 
1349. godine.

On je postao u isto doba najvećeg poleta srpskog naroda i to kada je srpska država 

čvrsto   osvojila   čitavu   dolinu   Vardara.   Tako   je   zakonik   postao   plod   stvaralačkog   genija 
srpskog   naroda   koji   se   koristio   mudrim   iskustvom   visoko   razvijenog   rimsko-vizantijskog 
prava.

Zakonik   se   javlja   kada   je   pojačana   srpska   država   izašla   na   poprište   široke 

međunarodne   scene   i   politike   i   to   kada   je   njen   vladar   od   skromnog   „kralja   srpskih   i 
pomorskih   zemalja“   postao   „car   i   samodržac   Srba   i   Grka“.   Tako   da   je   nova   politička 
formacija izazvala potrebu ozbiljnog zakonodavnog rada.

Danas ima vrlo malo podataka o zakonodavnom radu srpskih vladara pre Dušana. Ne 

postoji nikakav srpski samostalni zakonik pre 1349. godine.

Mnogobrojni   pravni   spomenici,   sačuvani   od   doba   Stefana   Nemanje   i   njegovih 

naslednika, mogu biti podeljeni u tri vrste:

1

1. Prva, to su prevođeni vizantijski pravni zbornici - Vizantijska carevina je od vremena 

Justinijana   raspolagala   velikim   brojem   pisanih   zakona   za   sve   potrebe   crkvenog   i 
svetovnog društvenog reda. Srpska pravoslavna crkva se u svemu služi vizantijskim 
odredbama. U doba Svetog Save se javljaju srpski prevodi najvažnijih vizantijskih 
crkveno-pravnih   zbornika.   Hilandarsko-Studenički   tipik   je   trebao   da   uredi   život 
srpskih manastira, Svetosavski Nomokanon (oko 1219. godine) - da rukovodi ceo 
život srpske pravoslavne crkve. Kao jedan deo Svetosavskog Nomokanona javlja se i 
prevod   Prohirona   -   vizantijskog   svetovnog   Zakonika   879.   godine,   koji   obuhvata 
celokupno građansko i krivično pravo. Tako su vizantijski svetovni zakoni dolazili i u 
Srbiju, i to u crkvenim knjigama kao sastavni deo vere. Ipak svi ovi svetovni zakoni 
nisu mogli da budu mnogo primenjivani u Srbiji tokom XIII veka. Drugim rečima, 
suviše je bio velik jaz između vizantijskih i srpskih pravnih shvatanja. Tako, na primer 
u oblasti krivičnog prava vizantijski sistem je uvek stajao na gledištu, da se svako 
krivično delo mora kažnjavati od države, obično smrtnom ili telesnom kaznom. Dok 
staro srpsko pravo još u doba kralja Milutina (oko 1308. godine) kažnjava krivca samo 
novčanom globom, postalom iz običaja mirenja vražde, i ne zna za smrtnu kaznu. 
Srpski   narod   u   ovo   doba   živeo   je   po   svome   običajnom   pravu,   koje   se   čuvalo   u 
predanju i nije baš zapisano. 

2. U ponekim slučajevima ipak se javlja potreba da pojedine odredbe budu napisane i od 

vladara   potvrđene.   Ova  potreba   dolazi  obično   onda,   kad   odredbe  običajnog   prava 
mogu   da   dođu   u   sukob   sa   drugim   pravnim   sistemom.   Zato   se   javlja   druga   vrsta 
pravnih spomenika, a to su međunarodni ugovori. Trgovinske i prijateljske veze Srba 
sa primorskim gradovima su bile regulisane pismenim međunarodnim ugovorima još 
od 1185. godine, od doba Kulina bana i Stefana Nemanje. Trgovci (Dubrovčani i 

1

 Dinić M.: Za hronologiju Dušanovih osvajanja vizantijskih gradova, ZRVI 4, Beograd, 1956., str. 64

5

Želiš da pročitaš svih 17 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti