Seminarski rad stednja versus potrosnja
Seminarski rad štednja versus potrošnja
1. Uvodne napomene
Grčka kriza je produbila debatu kakvu ekonomsku politiku treba da vodi
država koja je zapala u duboku krizu. Da li politikom štednje treba da nastoji
da stabilizuje javne finansije ili da politikom potrošnje podstakne ekonomski
rast i dodatno zapošljavanje. Sa jedne strane dodatna potrošnja je potrebna
da bi se stimulisala „posrnula“ ekonomija, sa druge strane rast javne
potrošnje vodi rastu javnog duga i može produbiti krizu.
Nažalost, danas u makroekonomiji ne postoji konsenzus kako voditi
makroekonomsku politiku. Takav konsenzus je poslednji put postojao
šezdesetih godina prošlog veka i sa krahom kejnzijanizma, došlo je i do
kraha makroekonomskog konsenzusa. Danas postoji veliki broj koncepcija
koje se bave ulogom države i načinom vodjenja krizne ekonomske politike.
Najvažnije makroekonomske škole koje se bave ovim pitanjem su:
kejnzijanci, novi kejnzijanci, postkejnzijanci, monetaristi, novi klasičari,
austrijska škola i ekonomija ponude.
Iako postoje razlike izmedju ovih koncepcija one se mogu svrstati u dve
velike grupe: škole kejnzijanske orijentacije (prve tri) koje zastupaju potrebu
državne intervencije i povećane potrošnje u periodu krize, i škole
monetarističko-klasičarske orijentacije, koje se protive državnoj intervenciji i
koje smatraju da država treba da stvara stabilne uslove, da ograničava
prekomernu potrošnju i podstiče štednju. Većina škola je izvedena iz dve
osnovne koncepcije, to jest kejnzijanizma i monetarizma. Imajući u vidu da
ove dve koncepcije prepročuju potpuno različite instrumente ekonomske
politike radi ostvaenja istih ciljeva, možemo konstatovati da one u osnovi
predstavljaju dve percepcije stvarnosti.
Stoga će se u radu detaljno analizirati kejnzijanska koncepcija koja stavlja
akcenat na kontracikličnu ekonomsku politiku i povećanje javnih rashoda i
monetaristička politika koja se protivi prekomernoj državnoj potrošnji i
sugeriše kreiranje stabilnosti i uravnoteženih javnih finansija.
U prvom delu rada će se analizirati kejnzijanska koncpecija, u drugom delu
rada monetaristička koncepcija. Treći deo rada daje osvrt kakvu ekonomsku
politiku vode savremene države i u zaključnim razmatranjima dato je
vidjenje autora vezano za pomenut dilemu.
2. Kejnzijanska koncepcija potrošnje u kriznim uslovima
U XIX i početkom XX vijeka generalno se smatralo da su fluktuacije
ekonomske aktivnosti, koje karakterišu privredne cikluse, prirodni fenomeni
koji se jednostavno moraju istrpeti. One su nanosile ogromne štete

procesa usklađivanja, to jest činjenice da se sistem nalazi u tranzitornom
periodu ka ostvarivanju ravnoteže. Ovo vodi zaključku da ekonomija teži da
trajno ostane ispod nivoa pune zaposlenosti, ukoliko država ne aktivira
intervencionističku politiku regulisanja ekonomskih procesa. Kejns ističe da
je stanje pune zaposlenosti retka i kratkotrajna pojava, tako da se
naša
redovna situacija ogleda u jednom srednjem stanju koje nije očajno, ali nije ni
zadovoljavajuće
.
Kejns i kejnzijanci ističu nesposobnost tržišnog sistema da automatski
(bez mešanja države) obezbedi baš onaj obim investicija koji bi doveo do
pune zaposlenosti bez inflacije
, a ne - kao što se dešava - da u jednom
periodu bude suviše nizak obim investicija, koji dovodi do nezaposlenosti, a
u drugom periodu da bude suviše visok obim investicija koji dovodi do
inflacije.
Osnovni uzrok cikličnih fluktuacija po kejnzijacima su fluktuacije
agregatne tražnje.
Ovaj stav implicira da je nužno da u kriznim situacijama
država svojom potrošnjom poveća agregatnu tražnju (javnu potrošnju).
Kejnzijanizam naglašava ulogu frikcionih faktora koji otežavaju delovanje
snaga tržišnog mehanizma u pravcu privredne ravnoteže, te generalno stoji
na teorijskoj poziciji da se sistem po pravilu nalazi u stanju neravnoteže, iz
čega proizilazi
fundamentalni zaključak da ekonomska politika treba
permanentno i na kratak rok da deluje u pravcu korigovanja
performansi ekonomije.
Neophodno je voditi kratkoročnu monetarnu i
Kejnz, J. M.,
Opšta teorija zaposlenosti kamata i novca,
Cekade, Zagreb.
fiskalnu politiku “finog usklađivanja” realnih procesa, sa osnovnom
namerom da se deluje u pravcu podsticanja realnog rasta uz izvesnu pažnju
da ne dođe do previsokog rasta inflacije.
Alternativa koja stoji na raspolaganju - kojoj treba davati prednost za slučaj
depresije i smanjivanja cikličnih fluktuacija - je energično korišćenje fiskalne
politike. Kad god privreda pokazuje znake recesije i klizanja u depresiju lek
treba tražiti u povećanju državne potrošnje - koja bi trebalo da nadoknadi
nedovoljne privatne investicije - i sniženju poreza. Kejns je isticao da je
vreme rasta, a ne vreme krize pravo vreme za štednju.
Povećanje javne potrošnje će dati podsticaj privatnom sektoru da proizvodi
više, jer će se umesto privatnih kupaca sada pojaviti država. Na ovaj način se
preko veće proizvodnje povećava poreska osnovica i rastu javni prihodi.
Istovremeno sa rastom proizvodnje raste i BDP, što uz nepromenjeni iznos
javnog duga dovodi do smanjenja njegovog relativnog učešća. Sa druge
strane rast proizvodnje dovodi i do rasta broja zaposlenih, što smanjuje
potrebu za socijalnim izdavanjima i samim time smanjuju se javni rashodi.
Kejnzijanci ističu da je u periodu krize pogrešna politika štednje. Naime,
svaka potrošnja je nečiji prihod. Ako smanjujemo potrošnju zbog
prezaduženosti, prihodi privrednih subjekata opadaju
– a opadanje prihoda
može dodatno da pogorša zaduženost, jer proizvodi nezaposlenost.
Država putem javnih radova (izgradnja puteva, mostova, škola i sl.), velikih
narudžbi, upošljavanja velikog broja radnika i investiranja u državne fabrike
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti