Edukacija u saobraćaju: skripta
1
EDUKACIJA U SAOBRAĆAJU – skripta
2017. GODINA
SAOBRAĆAJNA ETIKA:
1.
ŠTA JE ETIKA ?
Etika je filozofska naučna disciplina koja se bavi proučavanjem morala. Naziv potiče od starogrčke rječi ẻthos
(običaj, uobičajena radnja, navika). Uzrok jeste to što se i pojam etika (starogrčko porijeklo), a pojam moral
(latinsko porijeklo od riječi mos, moris) vezuju za običaje, navike, karakter.
Nastanak etike kao posebne filozofske discipline vezan je za grčkog filozofa Aristotela (384–322. prije nove
ere). On je na osnovu teorijskog i praktičnog rada izgradio jedinstven naučni sistem koji je obuhvatao sve grane
znanja. Smatrao je da je potrebno da „svaka pojedina nauka istražuje izvjesne principe i izvjesne uzroke za
svaku stvar koju proučava“. Etika spada u „praktičke nauke“ koje ljudsko djelovanje i ponašanje proučavaju i
oblikuju, dajući mu oblik sistematskog značenja.
Čovjek-istraživač se u praktičnim naukama ne može potpuno izdvojiti iz okvira svoga predmeta proučavanja.
Taj predmet čine država, društvo, porodica, odnos čovjeka prema drugom čovjeku i prema zajednici ljudi,
dakle, realne pojave s kojima je istraživač svakodnevno u kontaktu.
Etički problemi bili su predmet Aristotelove pažnje uglavnom kao:
problemi etike građanina države;
između etike i politike postoji nerazdvojna povezanost.
Država od građanina zahtjeva određene vrline, bez kojih čovjek ne može koristiti svoja politička prava i biti
društvu od koristi.Cilj etike je stvaranje čestitog građanina države, a Aristotelov naum jeste da etika bude
praktično znanje, a ne teorijsko, jer ono više priliči bogovima nego ljudima. S obzirom na to da je čovjeku dato
da živi kao društveno biće, on treba i da razvija svoju praktičnu mudrost. Primjenjivati praktičnu mudrost znači
živjeti u skladu s vrlinama kao što su umjerenost, blagost, pravičnost, štedljivost. Pri čemu treba što više
poštovati pravilo „zlatne sredine“ koje podrazumjeva pronalaženje prave mjere u čovjekovom postupanju,
dakle ni previše, ni premalo.
Aristotel ima četiri ključne karakteristike važne za razumjevanje etike kao nauke koja ima za cilj razvoj i
usavršavanje čovjeka, društva i načina življenja u skladu s vrednostima i vrlinom.
Te karakteristike su: realizam, racionalizam, imanentizam i energizam:
Realizam
se ogleda u posmatranju čovjeka kao elementa svakodnevnog svjeta i života i njegovog
funkcionisanja u postojećem društvu.
Racionalizam
se zasniva na težnji da etičke teorije predstavljaju realno društveno iskustvo koje je čovjek kao
razumno i misaono biće u mogućnosti da shvati i objasni.
Imanentizam
se nalazi u shvatanju da od samih ljudi zavisi njihovo (moralno) postignuće u životu i da je na
njima zadatak da potencijalnu vrlinu svojim radom i trudom ostvare, odnosno da mogućnost da budu srećni
pretvore u realnost.
Energizam
proizilazi iz stava da je za dostizanje sopstvene sreće i moralno postignuće uopšte važno raditi u
skladu sa etičkim načelima, a ne samo teoretisati o tome.
Etiku možemo razumjeti kao filozofsku disciplinu koja proučava moral, odnosno moralni fenomen u najširem
smislu – proučava njegovo porijeklo, ciljeve, smisao i načine moralnog djelovanja. Radi stvaranja uslova za
dalje razmatranje etike kao nauke o moralu, ovdje će biti navedena samo definicija pojma moral, koja glasi:
Moral
možemo razumjeti kao oblik ljudske prakse, djelatni i praktični odnos čovjeka prema svijetu, drugim
ljudima ali i prema sebi.
2
2.
PODJELA ETIKE ?
U okviru etike kao nauke o moralu, mnogi autori iznose više podjela od kojih smo ovde izdvojili dvije:
1.
Prema jednoj grupi autora (Pavićević, 1967) osnovna podjela etike se dijeli na dvije grane:
Teorijska etika (meta-etika) - kada je svrha izučavanja morala njegova analiza, opisivanje,
objašnjavanje i razumjevanje, pri čemu se u obzir uzima moral kako na individualnom, tako i na
društvenom planu ljudskog življenja.
Teorijska etika ima komponente:
-
sociologije morala (upoređivanje s drugim oblicima regulisanja ljudskog postupanja kao što su
običaji, pravo, religija)
-
psihologije morala (razvoj moralne svijesti na osnovu prirodno datih dispozicija i naučenog
ponašanja)
-
gnoseologije morala (ispitivanje značenja moralnih atributa kao što su dobro i zlo, ispitivanje
osobenosti moralnog suda, njegovo dokazivanje i obrazlaganje)
Praktična ili normativna etika - kada je svrha izučavanja morala praktična, odnosno kada postoji
potreba da se utvrde i formulišu principi i pravila kojima se treba rukovoditi u postupanju.
2.
Prema drugoj grupi autora (Dej, 2004) etika se dijeli na tri osnovne grane:
Metaetika (ili teorijska etika) – bavi se proučavanjem karakteristika i prirode etike, istražuje
značenje apstraktnih pojmova kao što su dobro, zlo, pravda, ispravno, i identifikuje one vrednosti
koje predstavljaju najbolje moralne vrednosti.
Normativna etika – bavi se razvojem opštih teorija, pravila i principa moralnog postupanja.
Primjenjena etika – bavi se riješavanjem konkretnih etičkih pitanja i problema na osnovu znanja
izvedenih iz matematike i opštih principa i pravila normativne etike.
Etička kondicija se razvija kroz suočavanje sa svakodnevnim etičkim dilemama i moralnim pitanjima, kroz
njihovo riješavanje, pri čemu oni nerijetko imaju dva ili više odgovora, a potrebno je izabrati onaj pravi.
3.
OSNOVNI ETIČKI POJMOVI, PRINCIPI, TEORIJE I ODLUKE. POSEBNO OBJASNITI OSNOVNI
ETIČKI POJMOVI ?
Osnovni etički pojmovi prisutni su uvjek kada se opaža i razmatra ispoljavanje morala i zastupljeni su u svakoj
etičkoj diskusiji.
Etičke teorije i principi
temelji su etičke analize, jer predstavljaju smjernice za donošenje etičkih odluka.
Etička teorija
da bi bila korisna, ona mora biti usmjerena ka zajedničkom, priznatom skupu ciljeva.
Etički principi
kao što su činjenje dobra, nanošenje najmanje moguće štete, poštovanje autonomije i pravde,
predstavljaju te zajedničke ciljeve koje svaka teorija pokušava da dostigne.
(OVAJ DIO OBAVEZNO IDE I U 3 NAREDNA PITANJA)
Kada je rječ o
osnovnim etičkim pojmovima
, neizostavnim u razmatranju pojavnih oblika morala, potrebno je
imati u vidu slijedeće: moralni sud, dobro i zlo, postupak, karakter, savjest, obavezu ili dužnost, kriterijum,
normu ili pravilo, vrednosti i hijerarhiju vrednosti, vrlinu.
Moralni sud ili ocjene
podrazumjeva postojanje mjerila, kriterijuma, standarda s kojima se postupak upoređuje
i na osnovu kojih se sud donosi.
Moralna savjest
ima funkciju samoopažanja i analize ličnih postupaka i procjena.
Norme i pravila
su direktno povezani s vrednostima i iz njih proizilaze pozitivne i negativne strane (npr.
pošteno–nepošteno, iskreno–neiskreno, korisno– štetno itd.).
Vrednosti
imaju hijerarhijski odnos koji dolazi do izražaja kada je potrebno opredjeliti se samo za jednu
vrednost, jer u datoj situaciji sve željene vrednosti ne mogu biti postignute.
Osobine
koje posmatrane u odnosu na neku vrednost predstavljaju pravu mjeru između nedostatka i
pretjerivanja nazivamo vrlinama.
Vrline
se ne nasleđuju, one izvor imaju u saznanju i volji pojedinca, a utvrđuju se navikom i svjesnim
opredjeljenjem za ispravan način postupanja. Vrline spadaju u osnovne etičke pojmove jer predstavljaju jedan
od ciljeva i ideala moralnog razvoja pojedinca i društva (npr. pravednost, umjerenost, hrabrost, razboritost).

4
6.
OSNOVNI ETIČKI POJMOVI, PRINCIPI, TEORIJE I ODLUKE. POSEBNO OBJASNITI ETIČKA
ODLUKA ?
Prethodni obavezni dio !!!
Etičke teorije i principi imaju značajnu ulogu u procesu donošenja odluka, a kako je ranije navedeno, svaka ima
svoje prednosti i nedostatke. Poznavanje više etičkih teorija i principa omogućava njihovo kombinovanje,
ukoliko to okolnosti nalažu, radi donošenja najetičkije odluke u datom kontekstu, odnosno razrešavanja etičke
dileme.
Jedan od mogućih načina odlučivanja u situaciji etičke dileme može biti i prema modelu etičkog odlučivanja
„5P“,
koji je naziv dobio po početnim slovima pet relevantnih pojmova na engleskom jeziku:
1.
problem (problem)
2.
possibilities (mogućnosti)
3.
people (ljudi)
4.
principles (principi)
5.
priority (prioriteti)
Piramidalni model „5P“
nudi okvir za sistematski pristup, racionalno odlučivanje i riješavanje etičke dileme.
1.
nivo „problem“
odnosi se na probleme i na ovom nivou treba precizno definisati predmet etičke
dileme i utvrditi sve relevantne činjenice
2.
nivo „mogućnosti“
odnosi se na istraživanje svih mogućnosti za riješavanje problema, gdje se u
obzir uzimaju i realne alternative
3.
nivo „ljudi“
uzima u obzir interese svih direktno i indirektno uključenih strana i bavi se
saznavanjem njihovih interesa
4.
nivo „principi“
podrazumijeva preciziranje obaveza prema svim interesnim stranama prepoznatim
na prethodnom nivou
5.
nivo „prioriteti“
podrazumijeva određivanje koja od realnih mogućnosti ili alternativa u najvećem
dijelu može da uskladi i obuhvati sve ranije definisane obaveze, a da se, s druge, strane njena
validnost može odbraniti.
Drugi model
koji bi trebalo pomenuti s obzirom na to da dovoljno analitično i dovoljno praktično koncipira
proces etičkog odlučivanja jeste „DAO formula“, takođe naziv potiče od početnih slova relevantnih pojmova,
odnosno od rječi definicija, analiza i odluka.
1.
u prvom koraku, „definicija“, DAO formula podrazumijeva definisanje situacije u okviru koje se daje
jasan opis činjenica, uočavaju se principi i vrednosti u konkretnom slučaju i jasno se iznosi etičko
pitanje koje je predmet razmatranja
2.
drugi korak „analiza“, suštinski predstavlja proces moralnog rasuđivanja – ključnog procesa za
donošenje valjane odluke, jer se u ovoj fazi odmjeravaju suprotstavljeni principi i vrednosti, razmatraju
poslijedice, analiziraju moralne obaveze prema interesnim stranama i razmatra primjena raznih etičkih
teorija
5
3.
treći korak „odluka“, ogleda se u donošenju valjane i odbranjive moralne odluke, kao posledice
prethodna dva koraka.
7.
RAZVOJ MORALNOG KARAKTERA. POSEBNO OBJASNITI LIČNI FAKTOR I SREDINSKI
FAKTOR.
Karakter ličnosti može se razumjeti kao individualni sklop crta ličnosti koje utiču na čovjekovo ponašanje i
postupke, pri čemu su to osobine koje karakterišu njegovo cjelokupno ponašanje.
Moralni karakter
ličnosti jeste opšti kvalitet pojedinca i njegova trajna sklonost ka moralnom postupanju i
ponašanju.
Razvoj moralnog karaktera pojedinca i formiranje moralnih stavova počinje od najranijeg uzrasta, a zavisi od
ličnih faktora i okruženja.
Od ličnih faktora izdvojićemo temperament, inteligenciju i volju, a od sredinskih faktora na ovaj proces
primarni uticaj imaju porodica i njen sistem vrednosti, zatim pripadnost nekoj grupi, uzori, institucije i običaji.
Lični faktor
Temperament se može razumjeti kao skup karakteristika ličnosti koje se odnose na njen emocionalni aspekt:
1.
lakoća emocionalnog uzbuđivanja,
2.
karakteristični oblici emocionalnog reagovanja i
3.
tipična emocionalna stanja jedne osobe.
Temperament je u najvećoj mjeri određen nasleđem i ogleda se u tipičnim emocionalnim reakcijama
(smirenost, razdražljivost,agresivnost...), stanjima raspoloženja (vedrost, oportimizam, pesimizam...) i
energetskim atributima osobe (trom, spor, hitar, energičan...).
Sredinski faktor
Porodica je okruženje u kojem se stiče prvo znanje o razlikovanju dobrog i lošeg uz pomoć procesa (moralnog)
vaspitanja i socijalizacije.
Učenjem, upućivanjem i vježbom dijete počinje da razvija svoj moralni karakter u ranom uzrastu, često učeći
prema modelu, odnosno posmatranjem i usvajanjem oblika roditeljskog ponašanja.
8.
ŠTA JE TO SAOBRAĆAJNA ETIKA ?
Saobraćajna etika je grana etike primenjena u oblasti nauke o saobraćaju, koja proučava moralne norme,
vrednosti, ciljeve, običaje i međusobni odnos učesnika u saobraćaju.
U predmet proučavanja saobraćajne etike, a u skladu s navedenom definicijom, spadaju:
norme ponašanja u saobraćaju definisane saobraćajnim pravilima i propisima
moralne vrednosti u saobraćaju
cilj etičnog ponašanja u saobraćaju
običaji nastali uporedo s razvojem drumskog saobraćaja
međusobni odnosi učesnika u saobraćaju
9.
ZADACI SAOBRAĆAJNE ETIKE I ETIČKI KODEKS U SAOBRAĆAJU ?
Zadaci saobraćajne etike usmjereni su na proširenje znanja i razvoj svijesti kod svih učesnika u saobraćaju o
važnosti poštovanja i primjene načela saobraćajne etike za bezbjednost svih učesnika u saobraćaju.
Stručnjaci procjenjuju da se u promjeni ponašanja nalazi najveći potencijal uticaja na bezbjednost učesnika u
saobraćaju (20–40% na nivou EU).

7
Načelo odgovornosti
Osnovna pretpostavka ovog načela jeste da su u saobraćaju svi odgovorni za svoje postupke, odnosno da nema
učesnika koji nisu odgovorni prema sebi i drugima.
Načelo odgovornosti odnosi se na sve faktore bezbjednosti saobraćaja, a posebno na: odgovornost učesnika u
saobraćaju da svojim ponašanjem ne izazivaju rizike u saobraćaju i da otklanjaju opasnosti koje su izazvali
drugi, odgovornost pružanja pomoći nesposobnim ili ograničeno sposobnim licima odgovornost za bezbjednost
vozila (od proizvodnje, preko prometa, održavanja, popravljanja i prepravljanja vozila, dijelova vozila i
opreme) i odgovornost za bezbjednost puta (od projektovanja, izgradnje, rekonstrukcije, održavanja i
upravljanja putem).
Ovo načelo posebno je značajno za oblast saobraćajnog obrazovanja i vaspitanja učesnika u saobraćaju.
Svako pravno lice i preduzetnik koji je vlasnik, odnosno korisnik vozila, dužan je da obezbijedi:
da njegova vozila u saobraćaju na putevima budu tehnički ispravna i da ispunjavaju druge propisane
uslove i
da vozači njegovih vozila ispunjavaju propisane zdravstvene i druge uslove za bezbjedno upravljanje
vozilima.
10.
OSNOVNA ETIČKA NAČELA ZA UČESNIKE U SAOBRAĆAJU. POSEBNO OBJASNITI NAČELO
HUMANOSTI ?
Prethodni obavezni dio !!!
Načelo humanosti
Načelo humanosti sastoji se iz dva osnovna dijela:
uslovni dio i
bezuslovni dio.
Uslovni dio
definiše uslovnu obavezu da su svi učesnici u saobraćaju dužni da izbjegavaju i otklanjaju uočene
opasnosti koje izazivaju drugi, te da pomažu onima kojima je potrebna pomoć, ali pod uslovom da time ne
dovode u opasnost sebe ili druge.
Bezuslovni dio
odnosi se na bezuslovnu obavezu učesnika u saobraćaju da se ponašaju tako da omogućavaju
bezbjednost svih učesnika u saobraćaju i posebno da:
ne ometaju;
ne ugrožavaju i
ne povređuju druge učesnike u saobraćaju.
11.
OSNOVNA ETIČKA NAČELA ZA UČESNIKE U SAOBRAĆAJU. POSEBNO OBJASNITI NAČELO
NEPOVJERENJA, NAČELO POVJERENJA I NAČELO OGRANIČENOG POVJERENJA ?
Prethodni obavezni dio !!!
Načelo nepovjerenja
Načelo nepovjerenja zasniva se na očekivanju da će se drugi učesnik u saobraćaju ponašati nepropisno i
nepromišljeno. Navedena ponašanja mogu biti rezultat različitih faktora koji se najčešće zasnivaju na
nedostatku znanja, lošim navikama u saobraćaju, nedostatku saobraćajne kulture i drugo.
Nepovjerenje kod učesnika u saobraćaju može se odnositi na:
nepovjerenje u motorna vozila kao opasnu stvar koja nije tehnički usavršena i može dovesti do havarije,
incidenta i dr.;
nepovjerenje u sposobnost vozača da bezbjedno upravljaju motornim vozilom.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti