4
1. Evroatlantska integracija u oblasti odbrane nakon Drugog svetskog
rata
Nakon Drugog svjetskog rata, kada su mnogi zagovarali raspuštanje NATO Saveza, bilo je
neophodno da se odrede novi i redefinšu postojeći kriterijumi kako bi se na najoptimalniji način
omogućilo dalje širenje saveza.
Proces širenja NATO nakon Drugog svjetskog rata može se podjeliti na četiri faze:
-
Faza I:
od 1989. do kraja 1994. godine;
-
Faza II:
od početka 1995. godine do primanja Poljske, Mađarske i Češke u Savez 1999.
godine;
-
Faza III:
od 1999. godine do tzv. „velikog praska“ (BIG BANG) 2004. godine kada je
sedam novih država primljeno u članstvo;
-
Faza IV:
od 2004. godine do danas.
1.1.
Faza I
Fazu I karakteriše traženje odgovarajuće strategije u pogledu proširenja, određivanje ZA i
PROTIV razloga za širenje NATO-a, kroz pitanja:
-
Kojim zemljama ponuditi članstvo?
-
Kada primiti nove članice?
-
Koje garancije NATO treba da da novim članicama?
-
Kako se postaviti naspram nove Rusije?
Dva različita pristupa proširenju Saveza bili su:
- tzv. Jalta pristup;
- tzv. Mastriht pristup.
Odmah nakon raspuštanja Varšavskog ugovora, 1991. godine, uspostavljena je saradnja tri
države centralne Evrope, sa ciljem prihvatanja prozapadnih vrednosti i time što bržeg uključenja
u evroatlantske integracije tj. u NATO. Čehoslovačka, Mađarska i Poljska potpisale su
5
Višegradski sporazum, kojim su izrazile spremnost na saradnju u cilju njihove potpune
integracije u evropski politički, ekonomski, bezbedonosni i pravni poredak. Kako bi se izbegli
ishitreni potezi, NATO je umjesto punopravnog članstva ovim zemljama ponudio saradnju
unutar Severnoatlantskog saveta za saradnju, osnovanog u novembru 1991. godine. Rimskom
deklaracijom Savjet predstavlja „institucionalno tijelo za konsultacije i saradnju u pogledu
političkih i bezbjedonosnih pitanja, otvoreno za sve zemlje članice bivšeg Varšavskog ugovora“
(Rimska deklaracija). U okviru Savjeta razmjenjivale su se informacije oko peacekeeping
(očuvanje mira) operacija, njihovog planiranja, potrebne tehničke opreme i drugih sredstava za
njihovo izvođenje. Učestvovanje u radu Savjeta trebalo je da pripremi postkomunističke zemlje
da lakše postignu potrebne standarde za uključenje u evroatlantske integracije, ali im nije
garantovalo da će zaista i biti primljene u članstvo.
3
Umjesto proširenja i primanja u članstvo država Višegradske grupe, na Samitu u Briselu 1994.
godine usvojen je program Partnerstvo za mir. Ovaj program je predstavljao unaprijeđeni model
saradnje (u odnosu na Sjevernoatlantski savjet za saradnju) i alternativu nepoželjnom skorom
ulasku u Savez novih članica Za razliku od Savjeta za saradnju, program Partnerstvo za mir
insistira na vojnoj saradnji članica Saveza i zemalja partnera.
Ciljevi koje zemlje partneri treba da postignu kroz Program:
-
prihvatanje transparentnog vojnog budžeta i postizanje transparentnosti u planiranju i
finansiranju nacionalne odbrane;
-
osiguranje demokratskog nadzora nad oružanim snagama;
-
spremnost i sposobnost da učestvuju u operacijama po ovlašćenjima OUN;
-
razvoj vlastitih oružanih snaga kompatibilnih sa snagama članica NATO-a;
-
razvoj vojne saradnje sa članicama NATO-a radi zajedničkog planiranja, profesionalnog
osposobljavanja, vojnih vježbi, akcija očuvanja mira, spašavanja i traženja, humanitarnih
operacija i drugih ne-vojnih operacija.
4
3
Evroatlanske integracije, nastavni materijal, april, 2020. Sajt:
https://www.ucg.ac.me/skladiste/blog_11649/objava_71244/fajlovi/Evroatlantske%20integracije_converted.pdf
.
Pristupljeno 17.7.2020.
4
Evroatlanske integracije, nastavni materijal, april, 2020. Sajt:
https://www.ucg.ac.me/skladiste/blog_11649/objava_71244/fajlovi/Evroatlantske%20integracije_converted.pdf
.
Pristupljeno 17.7.2020.
