Arhitektura računara

Visoka tehnička škola strukovnih studija Kragujevac

Milica Alempijević

1 | 

P a g e

                                         Seminarski rad

Škola:

 

 Visoka tehnička škola strukovnih studija Kragujevac

Smer:

 

Informatika

Predmet:

 

Arhitektura računara

Profesor:

 

Ivan Petrović

Student:

 

Milica Alempijević 084/2015

Tema: 

   Hard disk standardi, zapisivanje podataka, dalji razvoj

                                                Uvod

Disk je medijum za 

trajno

 skladištenje, tj. Čuvanje podataka ( engl. 

nonvolatile storage

 ). Šta god 

je smešteno na disk, ostaje na njemu i nakon što se isključi računar. Trajno skladištenje naziva se 
još i 

sekundarno 

skladištenje ( engl. 

secondary storage 

). Postoje dva osnovna tipa diskova na 

kojima se čuvaju podaci, a to su 

magnetni

 ( engl. 

magnetic

 ) i optički ( engl. 

optical

 ). 

Tvrdi 

ili 

čvrsti disk 

(

hard disk

) spada u magnetne diskove. Naziv „Čvrsti disk“ je dobio zato što su 

njegove ploče krute i prilično debele. Napravljene su od aluminijuma ili stakla i imaju specijalan 
sloj od finih čestica gvožđa. Na diskovima sa više ploča, te ploče su naslagane na osovinu unutar 
kasete čvrstog diska. Svaka ploča može da uskladišti milijarde bitova podataka na 5cm

2

. Motor 

povezan osovinom vrti sve ploče velikom brzinom (uglavnom između 5400 i 7200 obrtaja u 
minutu. 
Sve ploče naslagane na osovinu su istog prečnika. Većina ploča u čvrstim diskovima PC računara 
je prečnika 3.5 inča, dok se u većini prenosnih računara nalaze ploče prečnika 2.5 inča. 
Mikrodiskovi kompanije IBM imaju još manje ploče – od 1 inča.
Ploče su trajno smeštene u hermetički zatvoreno metalno kućište. Zatvoreno kućište sprečava 
ulaz spoljnih nečistoća kao što su čestice prašine, otisci prstiju ili druge čestice koje bi uticale na 
razne delove diska i njegov rad u celini. To je bitno, jer glave za čitanje/pisanje rade vrlo blizu 
površine diska i bilo koja čestica bi mogla da izazove sudar glave diska ( engl. 

head crash

 ), do 

kojeg dolazi kada glava dodirne površinu diska ili česticu na toj površini.

Arhitektura računara

Visoka tehnička škola strukovnih studija Kragujevac

Milica Alempijević

2 | 

P a g e

slika 1

  

                                              

Hard disk standardi

                                                 Vrste čvrstih diskova

Čvrsti diskovi mogu biti 

interni 

(

unutrašnji

) ili 

eksterni

 (

spoljašnji

).

Spoljašnji čvrsti diskovi se uglavnom povezuju preko 

USB

-a. Varijanta USB 2.0 interfejsa 

generalno ima sporiji prenos podataka kada se uporedi sa unutrašnjim hard diskom povezanim 
preko SATA. Od marta 2015. Godine kapacitet eksternih hard diskova se sa 500GB povećao na 
8TB. Eksterni hard diskovi su često dostupni kao prethodno montirani integrisani proizvodi, ali 
takođe mogu biti montirani kombinovanjem spoljnog kućišta sa USB-om ili drugim interfejsom i 
posebno kupljenog diska. Dostupni su u veličinama od 2.5 i 3.5 inča. Varijanta od 2.5 inča se 
tipično naziva 

prenosiv eksterni disk, 

dok se varijanta od 3.5 inča podrazumeva kao 

desktop 

eksterni disk. 

„Prenosivi“ diskovi se pakuju u manja i svetlija kućišta nego „desktop“ diskovi. 

„Prenosivi“ diskovi se napajaju pomoću USB veze, dok „desktop“ diskovi koriste punjače. 
Karakteristike kao što su biometrijska bezbednost ili mogućnost više interfejsa (kao npr. 
Firewire) su dostupne po višim cenama. Postoje prethodno montirani eksterni diskovi koji, kada 
ih izvadimo iz kućišta, ne mogu imati unutrašnju upotrebu u laptop ili desktop računaru zbog 
ugrađenog USB interfejsa na njihovim pločama i zbog nedostatka SATA (ili Parallel ATA) 
interfejsa.

background image

Arhitektura računara

Visoka tehnička škola strukovnih studija Kragujevac

Milica Alempijević

4 | 

P a g e

sistem datoteka i operativni sistem računara, ili se dodatno koristi za ispravljanje grešaka ili 
oporavak.

Fizička geometrija

 se odnosi na organizaciju bilo koje vrste diska – stvarni, fizički broj glava, 

cilindara, staza i sektora. 
Osamdesetih godina fizička i logička geometrija diskova bile su istovetne. Kako su diskovi 
postajali veći, pojavili su se izvesni problemi, pa se i 

zonski zapis bitova

 

ZBR

 ( engl. 

zone bit 

recording

) nametnuo kao rešenje. 

Jedan od načina da se poveća kapacitet diska bio je dodavanje još jedne ili dve ploče. Veći broj 
ploča podrazumevao je upotrebu teških motora i znatnu snagu usled čega je disk postajao 
nezgrapan. Uzimajući u obzir veličinu i potrošnju energije, činilo se da je idealno da disk ima tri 
ploče. Korišćenje ZBR-a bio je drugi način da se poveća kapacitet diska. To je podrazumevalo 
više sektora na spoljnim ivicama ploča, ali 

BIOS

1

 

(

Basic Input-Output System

) nije mogao da 

shvati princip rada pojedinih cilindara s različitim brojem sektora.
Da bi se podesili veći diskovi bez povećanja broja ploča i da bi se opravdalo korišćenje ZBR-a, 
uvedena je 

logička geometrija

. Tako je omogućeno da disk ima dve geometrije: fizičku i logičku. 

Proizvođač određuje logičku geometriju, koja predstavlja skup lažnih vrednosti za broj cilindara, 
glava i sektora na disku. Kontroler diska prijavljuje te lažne vrednosti BIOS-u. Isti kontroler 
automatski prevodi podatke logičke geometrije u fizičku i obratno.

Danas se bruto kapacitet čvrstih diskova računa tako što se broj bkokova pomnoži veličinom 
blokova. Kod starijih čvrstih diskova bruto kapacitet je predstavljao proizvod broja cilindara po 
zonskom zapisu bitova, broja bajtova po sektoru (uglavnom 512) i ukupnog broja zona u disku.
Kod nekih savremenih SATA diskova kapacitet se takođe računa na principu 

CHS

 (

cylinder-head-

sector

).

Postoji i 

Prošireni

 CHS (

ECHS

) metod koji podrazumeva da se broj cilindara podeli celim brojem, 

a broj glava pomnoži istim tim brojem i to je obično broj dva. Kada se disk podesi da koristi 
ECHS, za svaku interakciju s računarom postoje dve vrste translacije. Prvo se fizička geomtrija 
diska prevodi u logičku geometriju preko kontrolera samog diska. Zatim se vrednosti prosleđene 
u BIOS izvršavaju preko drugog translatora da bi se zahtev uskladio sa ograničenjima BIOS-a. 
 

Logical Block Addressing 

(

LBA

) napušta celu koncepciju CHS adresiranja zarad šeme uzastopnih 

rednih brojeva koja se primenjuje na sve sektore, bez obzira na položaj njihove glave ili cilindra. 
Takva šema adresiranja sektora naziva se 

šema linearnog adresiranja

 (engl. 

linear addressing 

scheme

). 

LBA svakom sektoru dodeljuje jedinstven broj, počevši od nule, pa sve do ukupnog broja sektora 
na disku manje jedan (ako stvarno postoji 18 sektora, LBA bi ih brojao kao sektore 0-17). To 

1

 Upravljački softver koji je ugrađen u računar i prvi se izvršava prilikom uključivanja računara.

Arhitektura računara

Visoka tehnička škola strukovnih studija Kragujevac

Milica Alempijević

5 | 

P a g e

transliranje je slično ECHS transliranju, ali umesto da prevodi na logičku geometriju  (koja se 
posle toga prevodi na stvarnu geometriju), LBA prevodi direktno na broj sektora (bloka). 
LBA je savremenija metoda translacije koja je preporučljivija i većina savremenih diskova i BIOS-
a prihvatiće je kao podrazumevanu.
Kod savremenih diskova rezervni kapacitet za upravljanje manama nije uračunat u zvanično 
naveden kapacitet čvrstog diska. Međutim, kod mnogih diskova je određen deo kapaciteta 
rezervisan kao rezervni kapacitet, čime se smanjuje dostupnost kapaciteta operativnom 
sistemu.
Trenutno najveći kapacitet ima 

Samsungov

 čvrsti disk, čiji je kapacitet 

15,35TB

 

slika 4

Performanse diska podrazumevaju 

vreme traženja

 i 

vreme kašnjenja

.

Vreme pristupa

 delimično određuje koliko brzo možemo da pronađemo i pročitamo neki sektor 

diska. Čitanje sektora podrazumeva dva koraka. Prvo se glava premešta na odgovarajuću stazu. 
Zatim se, kada se glava nađe iznad te staze, čeka da odgovarajući sektor obrtanjem ploča diska 

Želiš da pročitaš svih 17 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti