Ime i prezime autora                                                                                         Hemijske veze

Uvod 

Posmatrajući  ogroman broj jedinjenja čiji se kvalitativan i kvantitativan sastav ogleda 

u   njihovim   različitim   molekulskim   formulama   vidi   se   da   su   molekuli   raznih   jedinjenja 
sastavljeni iz većeg ili manjeg broja različitih elemenata.

Iz empirijskih bruto-formula saznaje se samo iz kojih se elemenata sastoji supstancija 

i kakav je atomski odnos u molekulu supstancije. Međutim, empirijske formule ne pokazuju 
na koji su način atomi ili joni raspoređeni u molekulu i kakvim su silama privlačenja vezani.

Da bi se objasnila priroda međusobnih vezivanja atoma u molekulu i brojni odnos 

sjedinjenih atoma u molekulu uveden je pojam hemijske veze.

Predmet ovog  maturskog rada je pojam hemijske veze i vrste hemijskih veza. U radu 

je objašnjena svaki tip hemijske veze ponaosob na praktičnom primjeru.

1

Ime i prezime autora                                                                                         Hemijske veze

1. Pojam i vrste hemijskih veza

Hemijska veza ukazuje na brojni odnos sjedinjenih atoma u molekulu i na prirodu sile 

kojom se atomi međusobno drže u molekulu. Tumačenje prirode hemijske veze zasniva se na 
produbljenim znanjima ne samo hemije već i fizike, tako da ona približava hemiju fizici. 
Hemijska veza omogućava bolje razumijevanje hemijskih reakcija i u izvjesnoj mjeri dopušta 
predviđanje novih.

Različiti tipovi hemijskih veza se mogu elektronski objasniti. Pri tome se dolazi do 

jednog   opšteg   pravila:   sjedinjujući   se,   svaki   od   atoma   koji   učestvuje   u   reakciji   teži   da 
postigne spoljnu elektronsku konfiguraciju plemenitog gasa koji mu je najbliži u periodnom 
sistemu.

Najvažniji tipovi hemijskih veza su

1

:

1. Elektrovalentna (jonska) veza,
2. Kovalentna veza,
3. Semipolarna ili koordinativna veza,
4. Vodonična veza,
5. Vandervalsova veza ili sila i
6. Metalna veza.

O svakoj od navedenih vrsta hemijskih veza ću nešto više reći u daljem radu.

2. Elektrovalentna (jonska) veza 

Teoriju   elektrovalentne   ili   jonske   veze   dao   je   Kosel.   Osim   metala   i   nemetala 

raspoređenih po grupama periodnog sistema označenih brojevima od 1 do 8 , u periodnom 
sistemu   se   nalazi   i   jedna   grupa   elemenata   označena   sa   0.   Najvažnija   osobina   te   grupe 
elemenata je da se ne jedine ni između sebe, a ni sa drugim elementima. Ova osobina se 
najbolje može objasniti specijalnom elektronskom konfiguracijom njihovih atoma. 

Raspored elektrona kod elemenata nulte grupe tj. plemenitih gasova je sledeći:

Plemeniti 

gas

Prvi sloj

2.sloj

3.sloj

4.sloj

5.sloj

6.sloj

Redni br

Helijum 

2

2

Neon 

2

8

10

Argon 

2

8

8

18

Kripton 

2

8

18

8

36

Ksenon 

2

8

18

18

8

54

Radon 

2

8

18

32

18

8

86

1

 

Trpinac P., Opšta hemija, Obod, Cetinje 1977.

2

background image

Ime i prezime autora                                                                                         Hemijske veze

joni se slažu pravilno u prostoru  dajući kristal sastavljen iz jona (jonski kristal). Joni se ne 
mogu beskonačno približiti jedni drugima u kristalu jer se pri većem približavanju pozitivno 
naelektrisana jezgra jona odbijaju. Na jednom određenom rastojanju između katjona i anjona 
u kristalu se uspostavlja ravnoteža između privlačenja i odbijanja. Joni se u kristalu ne kreću 
slobodno u prostoru već se vrše samo oscilacije jona oko određenih ravnotežnih položaja. 

Stoga električna struja kroz jonski kristal ne može da prolazi. Kada zagrijavanjem 

elektrovalentnih   jedinjenja   sile   privlačenja   dovoljno   oslabe   dolazi   do   topljenja   kristala   i 
slobodnog kretanja jona. 

Kroz istopljeno  elektrovalentno  jedinjenje  prolazi struja (elektroliza u  istopljenom 

stanju).   Ako   se   nastavi   dalje   zagrijavanje,   istopljeni   kristal   počinje   da   isparava.   Sile 
privlačenja u kristalu između katjona i anjona su jake i otuda su njihove temperature topljenja 
i ključanja visoke. Elektronski slojevi jona sa oktetom (8 elektrona) nezavisni su u kristalu 
jedan od drugoga i time se može objasniti zašto se joni iz kristala mogu, kada se rastvore u 
tečnosti koja ima veliku dielektričku konstantu (H

2

O), lako odvajati i prelaziti u slobodno 

pokretljive jone (elektrolitička disocijacija).

Ako se na šemi kristala kuhinjske soli posmatra raspored jona videće se da pojam 

molekula predstavljen kao NaCl gubi svoj smisao jer se oko svakog jona natrijuma nalazi u 
prostoru šest jona hlora i obrnuto. Prema tome, kristal natrijum – hlorida se može smatrati 
kao jedan ogroman molekul (džinovski molekul ili makromolekul). Molekulski individualitet 
NaCl se pojavljuje tek kada istopljeni natrijum – hlorid ispari.

Slično kao natrijum hlorid nastaje i magnezijum – hlorid. Magnezijum otpušta dva 

elektrona i postaje pozitivno dvovalentan, a dva atoma hlora primaju svaki po jedan elektron i 
postaju negativno jednovalentni. Valencija pozitivno dvovalentnog magnezijuma se označava 
sa 

 ili 

, a valencija hlora sa  . U formulama se valencije jona ovako označavaju: 

u magnezijum –hloridu sa 

, u aluminijum – hloridu 

 itd.

Iz izloženog se jasno vidi da veličina pozitivnog naelektrisanja katjona zavisi od broja 

otpuštenih elektrona, a veličina negativnog naelektrisanja anjona zavisi od broja primljenih 
elektrona. 

U svakom molekulu zbir pozitivnih i negativnih valencija mora biti jednak to jest 

molekul mora biti elektroneutralan.

U   većini   jedinjenja   kiseonik   je   negativno   dvovalentan,   a   vodonik   je   pozitivno 

jednovalentan. Ako se jedan atom vodonika spaja sa jednim atomom hlora, takav hlor je 
negativno   jednovalentan   (HCl).   Ako   se   jedan   atom   kiseonika   jedini   sa   jednim   atomom 
magnezijuma, magnezijum će biti pozitivno dvovalentan. Ako jedno jedinjenje sadrži pored 
vodonika i kiseonika još neki element, valencija ovog trećeg elementa se može lako odrediti 
ako se zna da je vodonik pozitivno jednovalentan, a kiseonik negativno dvovalentan. 

Evo jednog takvog primjera: 

Kolika je na primjer valencija sumpora u sumpornoj kiselini H

2

SO

4

? U molekulu sumporne 

kiseline ima dva atoma H koji imaju dvije pozitivne valencije, a 4 atoma kiseonika imaju 

4

Ime i prezime autora                                                                                         Hemijske veze

osam   negativnih   valencija.   Iz   toga   proizilazi   da   u   sumpornoj   kiselini   mora   biti   još   6 
pozitivnih valencija da bi molekul sumporne kiseline bio elektroneutralan.

 Prema tome, sumpor je u sumpornoj kiselini pozitivno šestovalentan:

                                                                H

       S        O

4

 - 8

Jedinjenja koja imaju elektrovalentnu vezu zovu se elektrovalentna jedinjenja i u njih 

spadaju:

-

kiseline,

-

baze i

-

soli.

Da bi se shvatilo koje vrste jedinjenja spadaju u elektrolite, treba prethodno upoznati 

važnije   tipove   oksida   kao   najjednostavnijih   neorganskih   jedinjenja   iz   kojih   se   izvode 
elektroliti. Ako se ispišu oksidi elemenata treće periode po grupama uzimajući da je kiseonik 
negativno dvovalentan, a da elementi imaju maksimalnu pozitivnu valenciju koja odgovara 
broju grupe u periodnom sistemu dobija se:

Broj grupe

I

II

III

IV

V

VI

VII

Element 

Na

Mg

Al

Si

P

S

Cl

Oksid 

Na

2

O

MgO

Al

2

O

3

SiO

2

P

2

O

5

SO

3

Cl

2

O

7

Oksid   sa 
vodom daje

NaOH

Mg(OH)

2

Al(OH)

3

H

3

AlO

3

H

2

SiO

3

H

3

PO

4

H

2

SO

4

HclO

4

Vrsta 
elektrolita

baza

baza

Amfoterni 
hidroksid

kiselina

kiselina

kiselina

kiselina

Rastvaranjem oksida u vodi mogu nastati baze, kiseline i amfoterni hidroksidi. Tako, 

na primjer oksidi metala natrijuma i magnezijuma s vodom baze, aluminijum – oksid daje 
amfoterni aluminijum – hidroksid, tj. jedinjenje koje se ponaša i kao baza i kao kiselina, a 
oksidi nemetala obično s vodom daju kiseline.

Prema tome, postoje uglavnom tri vrste oksida, a to su:

-

bazni, 

-

kiseli i

-

amfoterni.

Kiseline   sadrže   u   svom   molekulu   vodonikove   jone,   a   baze   hidroksilne   jone. 

Sjedinjavanjem kiselina i baza vrši se reakcija neutralizacije pri čemu nastaju so i voda:

Na

OH 

+ H

+

Cl 

-

 = H

2

O + Na

+

Cl 

Oksidi minerala bogati kiseonikom ili oksidi elemenata čija je pozitivna valencija 

visoka su kiseli oksidi, a oksidi siromašni kiseonikom ili čiji elementi imaju nižu pozitivnu 
valenciju biće bazni.

5

Želiš da pročitaš svih 17 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti