Uvod
U uslovima mladih portfolio tržišta, i posebno u prisustvu needukovane publike, izuzetno je
važno korektno vrednovanje hartija od vrijednosti. Pri tome, u svakoj koncepciji vrednovanja,
prioritet ima odgovornost za zaštitu investitora. Kvalitet finansijskog izvještavanja, odnosno
poslovni pokazatelji emitenata hartija od vrijednosti, te i nalazi revizorskih institucija, imaju u
procedurama donošenja odluka o investiranju u hartije od vrijednosti, poseban i naglašen
autoritet i značaj.
Na ravni te iste “dubinske” odgovornosti, nalaze se i instrumenti, mehanizmi i institucije koje
regulišu trgovanje vrijedonosnim papirima. Upravo, adekvatno vrednovanje hartija od
vrijednosti, podrazumijeva korišćenje racionalnih elemenata jednog efikasnog i pravednog
sistema trgovanja, a i upotrebu objektivnih informacionih šema i računarskih tehnologija.
Ako je protok pouzdanih tržišnih informacija prekinut, tj. ako je transparentnost tržišta na
niskom nivou, uvijek trpi kvalitet odluka o investiranju. U tom kontekstu, osnovni principi
trgovanja, kao i kretanja berzanskih cijena, neposredno utiču na formiranje i konstitusanje
opštih obrazaca za procjenjivanja boniteta hartija od vrijednosti, a samim tim, i za procjenu
bitnih elemenata odluke o kupovanju ili prodaji hartija od vrijednosti.
Obzirom da su sve analitičke podloge zasnovane, uglavnom, na pređašnjim informacijama, a
da je tržište vredonosnih papira podložno uticaju mnogobrojnih faktora, treba uvijek računati
s tim, da ono što se očekuje i predviđa, može i da se ne desi. Zato su za donošenje zdravih
odluka o ulaganju u hartije od vrijednosti, pored naznačene strukture relevantnih elemenata,
potrebni pošteni revizorski izvještaji, društvena odgovornost emitenata, odnosno dosledna
primjena etičkih principa u trgovanju, ali i iskustvo, intuicija i inteligencija investicionih i
portfolio menadžera.
2
2. Hartija od vrijednosti po naredbi: je vrsta hartija od vrijednosti kod kojih se kao
imalac prava pojavljuje neko lice izričito označeno u samoj ispravi, ali je tom licu
istovremeno data mogućnost da svojom naredbom odredi neko treće lice kao korisnika
isprave.
3. Hartija od vrijednosti na donosioca: je onaj tip hartije od vrijednosti kod kojih imalac
prava tj. korisnik nije imenovan izričito, tako da se svaki imalac takve isprave smatra
korisnikom hartije. Hartije na donosioca prenose se najlakše od svih hartija od
vrijednosti.
Dakle hartije od vrijednosti mogu glasiti na neko od građanskih prava uključujući i imovinsko
dok akcije glase samo na imovinsko pravo i to direktnog vlasnika.
Finansijsko tržište ima dva segmenta: tržište novca i tržište kapitala. Tržište novca je tržište
kratkoročnih finansijskih sredstava na kojem se trguje kratkoročnim kreditima i kratkoročnim
hartijama od vrednosti. Tržište kapitala je tržište dugoročnih finansijskih sredstava na kojem
se trguje dugoročnim kreditima i dugoročnim hartijama od vrijednosti.
Tržište kapitala ima sledeće segmente:
−
Kreditno-investiciono tržište (trguje se investicionim kreditima)
−
Hipotekarno tržište (trguje se hipotekarnim kreditima i hipotekarnim založnicama)
−
Tržište dugoročnih hartija od vrednosti (trguje se akcijama i obveznicama).
Novčano tržište ima sledeće segmente:
−
Lombardno tržište (trguje se lombardnim kreditima i lombardnim materijalom)
−
Eskontno tržište (trguje se eskontnim kreditima i komercijalnim hartijama od
vrijednosti)
−
Novčano tržište (trguje se žiralnim tj. depozitnim novcem)
−
Tržište kratkoročnih hartija od vrijednosti
Sve hartije od vrijednosti, bez obzira na ročnost, mogu se naći na primarnom ili sekundarnom
tržištu hartija od vrijednosti. Na primarnom tržištu su tek emitovane hartije od vrijednosti,
ponuđene na prodaju, ali još uvijek nisu bile nijednom predmet kupoprodaje. Na
sekundarnom tržištu su hartije od vrijednosti koje su bar jednom bile predmet kupoprodaje,
dakle, na sekundarnom tržištu se vrši preprodaja hartija od vrijednosti.
4
1.1. Akcije
Razvoj akcionarstva počeo je veoma spontano, razvojem tržišta, tako da su prve emisije
„akcija“ nastale polovinom XVI vijeka. Do tada su skupe trgovačke ekspedicije bile
rezervisane samo za one imućne. Oni koji nisu imali dovoljno novca, umjesto uzimanja
kredita, emitovali su potvrde (preteče akcija) i tako prikupljali sredstva za sprovođenje skupih
putovanja. Tako su kupci „potvrda“, preteče današnjih akcionara, postali i vlasnici robe koja
treba da bude predmet trgovanja. Vlasnicima „akcija“ je ostalo da se nadaju očekujući dobar
poslovni rezultat i tako ostvaren lični dobitak.
Smatra se da je prva firma koja je na ovaj način finsirala svoja putovanja, firma londonskog
trgovaca Sebastijana Kaboa „Muscovy Company“ davne 1553 godine. Zbog rizičnosti
poduhvata, Kabo je, umjesto kreditnog zaduženja, odlučio da emituje akcije pojedinačne
vrijednosti od 25 funti i na taj način sakupi 6000 funti koje su bile potrebne za realizaciju
ekspedicije kojom je želio da pronađe sjeverni morski put za Kinu. Sreća za akcionare, koji su
na samom početku bili osuđeni na gubitak jer ne postoji sjeverni morski put za Kinu, jeste što
je Kebo nekako došao u kontakt sa Rusima i umjesto trgovačkog sporazuma sa Kinom,
potpisao sa ruskim carom Ivanom Groznim.
Do širenja akcionarstva dolazi u drugoj polovini XVIII vijeka, posredstvom industrujske
revolucije, kada su posredstvom akcija prikupljen neophodna sredstva za osnivanje prvih
preduzeća u industriji, što je bila inicijalna kapisla i za druge grane – saobraćaj, rudarstvo,
finansije.
Jedan od osnovnih razloga začetka akcionarstva, odnosno emitovanja akcija, jeste
prikupljanje manjih suma kapitala koje su se nalazile u više ruku, kako bi se ta sredstva
koncentrisala radi finansiranja skupih projekata. Drugi razlog je što se akcijama premošćava
vremenski period od ulaganja do profitiranja, odnosno, mogućnost dalje prodaje akcija.
Glavna karakteristika akcija je u tome što kupovinom kupujem i udio u vlasništvu firme sa
svim rizicima i benefitima ali bez naše direktne odgovornosti. Takođe akcionari nikako ne
mogu izgubiti više od onoga što su uložili, za razliku od duga gdje je dužnik odgovoran
cjelom svojom imovinom.
Danas je ovaj vid organizovanja i prikupljnja sredstava široko rasprostranjen, a akcionarska
društva se dijele na dvije vrste, zatvorena ili privatne korporacije i otvorena ili javne
korporacije. Zatvorena akcionarska društva se nerjetko sastoje od manjeg broja akcionara i
postoje ograničenja u prometu akcija, a akcijama se ne trguje na berzi. Na drugoj strani se
nalaze otvorena akcionarska društva gdje ne postoji ograničenje u prometu i njihovim
akcijama se slobodno trguje na berzanskom i vanberzanskom tržištu.
1.1.1. Karakteristike akcija
5
bez ikakvih ograničenja, bilo kad i bilo kome. Ovo pravo čini akcije vrlo likvidnim
finansijskim ulaganjem, omogućavajući brz ulazak i brz izlaza iz određenih vlasničkih
pozicija. Postoje, međutim, i zatvorena akcionarska društva, kod kojih ovo pravo može biti
malo složeniije, pošto je za prodaju svojih akcija potrebno dobiti odbrenje menadžera ili pak
skupštine akcionara.
1.1.2. Akcijski kapital
Za bolje sagledavanje suštine akcionarstva, potrebno je pojasniti osnovne elemetne koji čine
akcijski kapital preduzeća. Ono što se u anglosaksonskoj praksi naziva equity, kod nas zove
akcijski kapital i čini ga nominalna vrijednost akcija, kapitalni višak, odnosno emisiona
premija ili ažio i neraspoređena dobit, odnosno akumulacija.
Kada se vrši emisija akcija, obavezno se navodi i nominalna vrijednost akcije, što predstavlja
vrijednost po kojoj se emitovane akcije knjiže u računovodstvu akcionarskog društva.
Međutim, treba razlikovati nominalnu od knjigovodstvene vrijednost akcija. Ona nije ista, s
obzirom na to da je knjigovodstvena vrijednost računska kategorija i mijenja se tokom
vremena. O računovodstvenoj vrijednosti biće riječi nešto kasnije, pa je potrebno dalje
pojasniti prvi element akcijskog kapitala – nominalnu vrijednost akcijskog kapitala. On
predstavlja proizvod nominalne cijene pojedinačne akcije i ukupan broj emitovanih akcija.
Ukoliko je, na primjer, preduzeće emitovalo 100.000 akcija, nominalne cijene 100 KM
ukupna nominalna vrijednost akcijskog kapitala iznosi 10.000.000 KM. Postoje pak slučajevi
kada se akcije emituju bez nominalne vrijednosti, kako bi spiječile vlasnike da se isuviše vežu
za tu vrijedsnot i kako bi dobile mogućnost da prikupe veće iznose kapitala, pošto se akcije
najčešće prodaju po višoj cijeni od nominalne. U tom slučaju, cijena po kojoj su akcije
prodate uzima se kao nominalna i po njoj se evidentiraju u računovodstvu preduzeća.
U praksi se veoma rijetko akcije prodaju po nominalnoj vrijednosti. To će se raditi u ranim
fazama razvoja akcionarskog društva, kada je neophodno skupiti što više i što brže kapitala.
Međutim, kako se preduzeće razvija i ostvaruje određene pozitivne rezultate, ono će nastojati
da svoje akcije proda po cijeni koja je iznad nominalne cijene. Razlika koja tom prilikom
nastane, tj. razlika između nominalne i prodajne cijene akcija predstavlja drugi element
akcijskog kapitala, koji se naziva kapitalni višak odnosno emisiona premija ili ažio. Ažio ne
može biti negativna veličina, pošto preduzeće neće nikad dozvoliti prodaju akcija ispod
nominalne vrijednosti.
Konačno, treći element akcijskog kapitala predstavlja zadržani profit odnosno neraspoređenu
dobit. Ovaj element je internog karaktera, odnosno nastaje zaslugama preduzeća, dok su
prethodna dva eksternog tipa i akcionarsko društvo teško može na njih direktno uticati.
Neraspoređena dobit nastaje kao rezultat uspješnog poslovanja preduzeća i riječ je o dijelu
ukupne dobiti korporacije koju ona ne isplaćuje vlasnicima akcija u obliku dividendi. S
obzirom na to da je zadržana dobit internog karktera, bez spoljneg angažovanja, to omugaćava
njihovo korišćenje uz relativno niske troškove. Zadržavanje dobiti podrazumijeva smanjivanje
sredstava za isplatu dividendi u sadašnjosti, ali stvara mogućnosti da dođe do povećanja
njihovih isplata u budućnosti, pošto će preduzeće doći do finansijskih sredstava za ekspanziju
7
